Agatha Cristie Tajanstveni Neprijatelj

01

Agatha Christie

TAJANSTVENI PROTIVNIK Prevela: Sanja Petriška

02

Za sve one koji vode monotone živote, u nadi da će iz druge ruke moći osjetiti čari i opasnosti pustolovine.

03

Prolog Bilo je dva popodne sedmog svibnja 1915. godine... Lusitaniju su pogodila dva torpeda i ubrzano je tonula, dok su čamci za spašavanje spuštani u vodu što je brže bilo moguće. Žene i djeca su čekali u redovima. Neke su se još uvijek grčevito držale svojih muževa i očeva; ostale su očajnički stiskale djecu na grudi. Jedna djevojka je stajala sama, udaljena od ostalih. Bila je prilično mlada, ne starija od osamnaest godina. Nije se činila uplašenom, čvrstog pogleda uperenog naprijed. - Oprostite. Glas muškarca pored nje trgne je i natjera da se okrene. Primijetila ga je već nekoliko puta među putnicima prve klase. Bilo je nečeg blago tajanstvenog u vezi s njim, što joj je golicalo maštu. Ni s kim nije razgovarao. Kada bi mu se netko obratio, on bi brzo obeshrabrio svaki pokušaj razgovora. Jednako tako, običavao je preko ramena bacati nervozne hitre, sumnjičave poglede. Sada primijeti kako je jako uznemiren. Čelo mu je bilo orošeno krupnim grašcima znoja. Bio je očigledno oduzet od straha. A ipak, nije joj izgledao kao netko tko bi se bojao i smrti same! - Da? - Njen ozbiljan pogled upitno sretne njegov. Stajao je, gledajući je s nekom vrstom očajničke neodlučnosti. -Tako mora biti! - mrmljao je za sebe. - Da... to je jedini način. - Tada iznenada reče na glas: - Vi ste Amerikanka? - Da. - Domoljub? Djevojka porumeni. - Mislim da nemate pravo tako što pitati! Naravno da jesam! - Nemojte se vrijeđati. Ne biste to činili kada biste znali što je na kocki. Ali, moram nekome vjerovati... i to mora biti žena. - Zašto? - Zbog “prvo žene i djeca”. - Bacio je pogled oko sebe i spustio glas. Nosim dokumente... dokumente velike važnosti. Oni će stvoriti ratnu 04

prekretnicu za Saveznike. Shvaćate li? Ovi dokumenti moraju biti spašeni! S vama će imati više šanse nego sa mnom. Hoćete li ih uzeti? Djevojka je ispružila ruku. - Čekajte... moram vas upozoriti. Moglo bi biti opasno... ako su me pratili. Mislim da nisu, ali nikad se ne zna. Ako je tako, bit ćete u opasnosti. Mislite li da imate hrabrosti izaći na kraj s tim? Djevojka se osmjehne. - Izaći ću na kraj s time, naravno. I zaista sam ponosna što ste me odabrali! Što kasnije trebam s njima učiniti? - Obratite pažnju na novine! Ja ću dati osobni oglas u Timesu koji će početi s “brodski druže”. Ako se oglas ne pojavi u roku tri dana... pa, znat ćete da sam gotov. Onda odnesite paket u američko veleposlanstvo i predajte ga osobno veleposlaniku. Je li to jasno? - Potpuno. - Onda, budite spremni. Sad ću se pozdraviti s vama. - Uhvati ju za ruku. - Doviđenja. Neka vam je sa srećom - reče glasnije. Ruka joj se spusti na paket na njegovom dlanu, omotan nepromočivim platnom. Lusitanija se jače nagnula na desni bok. Odgovarajući na kratku naredbu, djevojka potrča da zauzme svoje mjesto na čamcu za spašavanje.

05

1 Mladi pustolovi d.o.o. - Tommy, stari moj! - Tuppence, stara moja! Dvoje mladih srdačno se pozdraviše i na trenutak su blokirali izlaz iz metroa u ulici Dover. Pridjev “stari” bio je posve neprimjeren. Njih dvoje zajedno nisu mogli imati više od četrdeset pet. - Nisam te vidio stoljećima - nastavi mladić. - Kuda si krenula? Hajdemo se negdje napričati. Ovdje postajemo poprilično nepopularni - mislim da smo im blokirali izlaz. Idemo se maknuti. Djevojka se složi i oni krenuše niz ulicu Dover do Piccadillyja. - E sada - reče Tommy - kamo ćemo? Blagi nagovještaj nervoze koja je počivala u njegovom glasu nije mogao promaknuti oštrom uhu gospođice Prudence Cowley, bliskim prijateljima iz nepoznatih razloga poznatijoj kao Tuppence. Odmah se okomila na njega. - Tommy, ti si bez love! - Ni najmanje - izjavi Tommy neuvjerljivo. - Valjam se u lovi. - Uvijek si bio grozan lažljivac - ozbiljno reče Tuppence - mada, si jednom uvjerio sestru Greenbank da ti je liječnik propisao pivo kao terapiju, ali da je to zaboravio unijeti u karton. Sjećaš se? Tommy zahihoće. - Naravno da da! Zar stara maca nije pobjesnila kad je to otkrila?’ Nije ona bila tako loša. Stara majka Greenbank! Dobra stara bolnica... demobilizirana, kao i sve ostalo, pretpostavljam? Tuppence uzdahne. - Da. I ti? Tommy klimne. - Prije dva mjeseca. - Otpremnina? - priupita Tuppence.

06

- Potrošena. - Oh, Tommy! - Ne, stara moja, nisam bez prebite pare zbog lumpovanja. Nisam te sreće! Troškovi života - običnog, skromnog, odnosno sirotinjskog, danas su uvjeravam te, ako nisi znala... - Drago moje dijete - prekine ga Tuppence - nema ničeg što ja ne znam o troškovima života. Evo nas u Lyons’u i svatko će platiti za sebe. Tako je! - I Tuppence povede uz stube. Mjesto je bilo puno, pa su tumarali u potrazi za slobodnim stolom, u prolazu loveći odlomke razgovora. - I... znaš, sjela je i zaplakala kada sam joj rekao da ipak ne može dobiti stan... - Bilo je u bescjenje, draga moja! Baš poput onoga što je Mabel Lewis donijela iz Pariza... - Svakakve stvari čovjek čuje - promrmljao je Tommy. - danas sam prošao na ulici pored dvojice frajera koji su pričali o nekome po imenu Jane Finn. Jesi li ikada čula takvo ime? Ali u tom trenutku, dvije starije gospođe ustadoše i pokupe svoje stvari, pa se Tuppence spretno ubacila na jednu od ispražnjenih stolica. Tommy je naručio čaj i pecivo. Tuppence je naručila čaj i tost s maslacem. - I neka čaj bude u odvojenim čajnicima - ozbiljno je rekla. Tommy sjede nasuprot nje. Njegova gologlava glava bila je prepuna guste riđe kose, zalizane unazad. Lice mu je bilo ugodno ružno... neupadljivo, a ipak nesumnjivo lice jednog gentlemana i sportaša. Smeđe odijelo bilo je dobrog kroja, ali već na umoru. Dok su sjedili tako, izgledali su kao posve običan, modemi par. Tuppence možda nije bila neka ljepotica, ali bilo je šarma i karaktera u crtama njenog sitnog lica, s odlučnom bradom i krupnim, razmaknutim sivim očima koje su čvrsto gledale ispod ravnih, tamnih obrva. Nosila je mali, svijetlozeleni šešir preko svoje crne podšišane kose, a njena veoma kratka i dosta ofucana suknja otkrivala je par neobično lijepih gležnjeva. Njena pojava odisala je hrabrim pokušajem da postigne eleganciju. Čaj je napokon stigao i Tuppence ga, trgnuvši se iz misli, natoči. - A sada - reče Tommy, otkidajući veliki komad peciva - da čujemo 07

novosti. Sjeti se, nisam te vidio još od bolnice 1916. godine. - Dobro. - Tuppence se bez nećkanja poslužila svojim tostom. - Kratka biografija gospođice Prudence Cowley, pete kćerke arhiđakona Coweleyja iz Little Missendella, Suffolk. Gospođica Cowley je napustila radosti (i patnje) svog doma na samom početku rata i došla u London, gdje se zaposlila u vojnoj bolnici. Prvi mjesec: prala šest stotina i četrdeset osam tanjura svakog dana. Drugi mjesec: unaprijeđena na sušenje gorespomenutih tanjura. Treći mjesec: unaprijeđena u gulitelja krumpira. Četvrti mjesec: unaprijeđena na posao rezanja kruha i maslaca. Peti mjesec: unaprijeđena u službu na katu iznad, na poslove čistačice odjeljenja. Šesti mjesec: unaprijeđena da poslužuje stolove. Sedmi mjesec: prijatna pojava i lijepo ponašanje do te mjere izazivaju oduševljenje, da je unaprijeđena na posao služenja medicinskih sestara! Osmi mjesec: kratki zastoj u karijeri. Sestra Bond je pojela jaje sestre Westhaven! Strašna svađa! Jasno, čistačica je kriva! Nepažnja u tako važnim stvarima ne može se samo tako ostaviti nekažnjenom. Ponovo krpa i kanta! Kako moćni padoše! Deveti mjesec: unaprijeđena na čišćenje izvan odjeljenja, gdje pronalazim prijatelja iz djetinjstva, Thomasa Beresforda (pokloni se, Tommy!) koga nisam vidjela pet dugih godina. Dirljiv susret! Deseti mjesec: dobila odobrenje od upravnice da odem u kino u društvu jednog od pacijenata, točnije: gore spomenutog poručnika Thomasa Beresforda. Jedanaesti i dvanaesti mjesec: uspješno vraćene dužnosti sobarice. Krajem godine, ovjenčana slavom, napustila bolnicu. Nakon toga, talentirana gospođica Cowely uspješno je vozila kombi za isporuku, kamionet i generala. Posljednji je bilo najugodniji. Bio je prilično mlad za generala! - Koji od tih bistrih je on bio? - raspitivao se Tommy. - Dođe mi zlo kada vidim te glavonje kako se voze od Ratnog stožera do Savoya od Savoya do Ratnog stožera! - Zaboravila sam mu ime - priznala je Tuppence. - Da zaključim, to je u određenom smislu bio vrhunac moje karijere. Nakon toga sam stupila u državnu službu. Imali smo nekoliko veoma ugodnih čajanki. Imala sam namjeru postati poljoprivrednicom, poštaricom i autobusnim kondukterom, kako bih zaokružila svoju karijeru, - ali umiješalo se Primirje! Grčevito sam se držala službe, dugi niz mjeseci, ali, avaj, na kraju su me ipak otpustili. Od tada tražim posao. A sada... ti si na redu. 08

- Kod mene nije bilo toliko unaprjeđenja - sa žaljenjem reče Tommy - a ni toliko raznolikosti. Kao što znaš, ponovo sam otišao u Francusku. Onda su me poslali u Mezopotamiju, gdje sam ranjen drugi put i bio ondje u bolnici. Zaglavio sam u Egiptu do potpisivanja primirja, još neko vrijeme se motao ondje i, kao što sam ti rekao, onda sam razvojačen. I već deset dugih, mučnih mjeseci tragam za poslom! A od posla ni traga! A čak i da ga ima, ne bi ga meni dali. U čemu sam ja dobar? Što ja znam o biznisu? Ništa. Tuppence je sumorno klimnula glavom. - Što je s kolonijama? - predložila je. Tommy je odmahnuo glavom. - Kolonije mi se ne bi dopale... a posve sam siguran da se ni ja ne bih dopao njima! - Bogati rođaci? Tommy je ponovo odmahnuo glavom. - Oh, Tommy, čak ni neka pratetka? - Imam starog strica koji se manje-više valja u novcima, ali to mi ništa ne znači. - Zašto ne? - Jednom me želio usvojiti. Ja sam odbio. - Čini mi se da sam nešto čula o tome - polako reče Tuppence. - Odbio si zbog svoje majke... Tommy pocrveni. - Da, to bi za nju bilo preteško. Kao što znaš, ja sam bio sve što je imala. Stari momak ju je mrzio... htio me odvojiti od nje. Iz puke pakosti. - Tvoja majka je umrla, zar ne? - nježno reče Tuppence. Tommy klimne glavom. Tuppencine krupne oči se zamagle. - Ti si dobar momak, Tommy. Uvijek sam to znala. - Gluposti! - Tommy će naprasito. - Dakle, takav je moj položaj, samo što nisam postao očajan. - I ja! Držala sam se koliko sam mogla. Svuda sam se raspitivala. Javljala se na oglase. Pokušala sam sve što je u ljudskoj moći. Lomila se, štedjela i stezala i ustezala! Ali, ništa od toga. Morat ću se vratiti kući! - Pa, zar to ne želiš? - Naravno da ne želim! Što je dobro u sentimentalnosti? Otac je drag 09

jako ga volim, ali ne možeš ni zamisliti koliko se brine zbog mene! On se drži onog krasnog ranoviktorijanskog stajališta da su kratke suknje i pušenje nemoralni. Možeš zamisliti kakav sam mu trn u oku! Odahnuo je kada me je rat odvukao na drugu stranu. Vidiš, nas je sedmoro u kući. Užas! Samo rintanje po kući i sastanci domaćica! Uvijek sam stvarala probleme. Ne želim se vratiti tamo, ali... oh, Tommy, što da drugo učinim? Tommy je tužno odmahivao glavom. Nastupila je tišina, a onda je Tuppence naglo rekla: - Novac, novac, novac! Razmišljam o novcu ujutro, u podne i navečer! Rekla bih da postajem pravi plaćenik, eto tako stvari stoje! - I kod mene je isti slučaj - sućutno se složio Tommy. - Razmišljala sam o svim mogućim načinima da zaradim - nastavila je Tuppence. - Postoje samo tri načina! Da ti ga neko ostavi, da se udaš za njega, ili da ga sam stvoriš. Prvi način je otpisan. Nemam bogate stare rođakinje. Sve koje imam su u domovima za propale stare dame! Uvijek sam pomagala starim damama da pređu ulicu i nosila torbe staroj gospodi, za slučaj da se ispostavi da su to ekscentrični milijunaši. Ali nitko od njih me nikad nije pitao za ime... a većina mi čak nije rekla ni “hvala”. Uslijedila je stanka. - Naravno - nastavila je Tuppence - udaja je moja najbolja opcija. To zna svaka pametna cura! Nisam sentimentalna, znaš. - Zastala je. - Hajde sad, ne možeš reći da sam romantična - oštro je dodala. - Naravno da nisi - na brzinu se složi Tommy. - Nikome ne bi pala na pamet romantika kada si ti u pitanju. - To baš nije ljubazno - odvrati Tuppence. - Ali, smatram da nisi mislio ništa loše. Pa, eto tako! Ja sam spremna i željna - ali nikako da upoznam tog mog bogataša! Svi momci koje poznajem u istim su teškoćama kao i ja. - Što je s generalom? - upita Tommy. - Mislim da u vrijeme mira ima trgovinu biciklima - objasnila je Tuppence. - Ali, eto! Ti bi se mogao oženiti bogatom djevojkom. - Ja sam kao i ti. Ne poznajem ni jednu. - To nije bitno. Uvijek možeš neku upoznati. Vidiš, kada ja ugledam muškarca u krznenom kaputu kako izlazi iz Ritza, ne mogu mu prići i reći: “Gledaj, ti si bogat. Voljela bih te upoznati.” - Hoćeš reći da bih ja mogao da učiniti nekoj slično obučenoj djevojci? 10

- Ne budi šašav. Možeš poći za njom, podići joj rupčić, ili slično. Ako pomisli da bi je želio upoznati, to će joj laskati, pa ćeš se nekako snaći. - Precjenjuješ moj muški šarm - promrmljao je Tommy. - S druge strane - nastavila je Tuppence - moj milijunaš bi vjerojatno pobjegao glavom bez obzira! Ne - brak je pretrpan problemima. Ostaje mi napraviti novac! - To smo već pokušali i nismo uspjeli - podsjeti ju Tommy. - Isprobali smo sve uobičajene načine, da. Ali, što ako pokušamo nešto neobično? Tommy, idemo se upustiti u pustolovinu! - Naravno - veselo je odgovorio Tommy. - Gdje da počnemo? - To je jedini problem. Ako nas ljudi budu znali, možda će nas unajmljivati da za njih izvršavamo zločine. - Prekrasno - prokomentirao je Tommy. - Posebno kada dolazi od svećenikove kćeri. - Moralna krivnja - istakla je Tuppence - bit će njihova - ne moja. Moraš priznati da postoji razlika između onog kada ukradeš dijamantnu ogrlicu za sebe i kada te netko unajmi da je ukradeš. - Nema ni najmanje razlike ako te uhvate! - Možda nema. Ali, mene neće uhvatiti. Ja sam veoma pametna. - Skromnost je uvijek bila tvoj najveći grijeh - primijetio je Tommy. - Ne prigovaraj. Gledaj, Tommy, hoćeš da probamo? Hoćeš li da osnujemo neku vrstu poslovnog partnerstva? - Da osnujemo kompaniju za krađe dijamantnih ogrlica? - To je samo bio primjer. Idemo osnovati - kako se to ono zove u knjigovodstvu? - Nemam pojma. Nikad se time nisam bavio. - Ja jesam, ali uvijek bih sve pomiješala i stavljala ulaze kredita na stranu aktive i obrnuto - pa su me otpustili. Oh, znam - udruženi poduhvat! To mi je zapelo za oko kao tako romantična fraza, među svim onim pljesnivim, starim brojevima. Ima nekog elizabetanskog šarma - tjera te da pomisliš na stare jedrenjake, galije i španjolske zlatnike. Udruženi poduhvat! - Poslovanje pod imenom “Mladi pustolovi d.o.o...”? To je tvoja ideja, Tuppence? - Možeš se smijati koliko hoćeš, ali osjećam da bi tu moglo biti nečega. - Kako predlažeš stupiti u kontakt sa svojim budućim poslodavcima? 11

- Oglasi - spremno odgovori Tuppence. - Imaš li komadić papira i olovku? Muškarci to obično nose sa sobom. Kao što mi nosimo igle za kosu i pudrijere. Tommy joj doda prilično ofucanu zelenu bilježnicu i Tuppence se odmah baci na pisanje. - Da počnemo sa: “Mladi časnik, dvaput ranjavan u ratu...” - Naravno da ne. - Oh, vrlo dobro, dragi moj dečko. Ali, uvjeravam te takve stvari mogu dirnuti neku staru usidjelicu koja bi te mogla usvojiti, pa uopće ne bi morao biti mladi pustolov. - Ne želim biti usvojen. - Zaboravila sam da imaš predrasude u vezi s tim. Samo sam se šalila! Novine su prepune takvih stvari. Slušaj sad - kako ti se sviđa? “Dvoje mladih pustolova traže posao. Spremni učiniti bilo što i otići bilo gdje. Nadoknada mora biti odgovarajuća.” (Bolje da to već na početku raščistimo.) Onda bismo mogli dodati: “Nijedna razumna ponuda neće biti odbijena” kao u onim oglasima za stanove i namještaj. - Mislim da će bilo koja ponuda koju dobijemo na taj oglas biti prilično nerazumna! - Tommy! Pa ti si genije! To je još elegantnije rečeno. “Nijedna nerazumna ponuda neće biti odbijena... ako je plaća odgovarajuća.” Kako ti se to sviđa? - Ja ne bih ponovo spominjao plaću. Zvuči kao da smo očajni. - Sigurno ne zvuči tako očajno kao što se ja osjećam! Ali, možda si u pravu. Sada ću ti pročitati sve. “Dvoje mladih pustolova traže posao. Spremni učiniti bilo što, otići bilo gdje. Plaća mora biti odgovarajuća. Nijedna nerazumna ponuda neće biti odbijena.” Što bi pomislio kada bi pročitao ovako nešto? - Pomislio bih, ili da je neka prijevara ili da je to napisao luđak. - Nije ni upola tako ludo kao ono što sam jutros pročitala u novinama. Počinje s “Petunija” a u potpisu je “Najbolji dečko”. - Ona istrgne papir i doda ga Tommyju - Evo ti. Times, rekla bih. Ponude slati na poštanski sandučić taj-i-taj. Pretpostavljam da će biti oko pet šilinga. Evo ti pola krune, moj dio troškova. Tommy je zamišljeno držao papir. Lice mu postade još crvenije. 12

- Hoćemo li to stvarno učiniti? - reče naposljetku. - Hoćemo li, Tuppence? Samo iz zabave? - Tommy, pravi si prijatelj! Znala sam da ćeš biti! Idemo nazdraviti uspjehu. - Naspe hladne ostatke čaja u dvije šalice. - Za naš zajednički poduhvat i neka bude uspješan! - “Mladi pustolovi d.o.o...”! - odgovorio je Tommy. Spustili su šalice i prilično nesigurno se nasmijali. Tuppence ustade. - Moram se vratiti u svoj raskošni apartman u hostelu. - Možda je i meni vrijeme da se vratim u Ritz - složio se Tommy, nacerivši se. - Gdje ćemo se naći? I kada? - Sutra u dvanaest sati. Na stanici na Piccadillyju. Odgovara li ti to? - Gospodar sam svog vremena - dostojanstveno je odgovorio gospodin Beresford. - Onda, vidimo se. - Zbogom, stara moja. Dvoje mladih je krenulo u suprotnim pravcima. Tuppencin hostel se nalazio u kraju velikodušno nazvanim Južnom Belgraviom. Zbog uštede nije krenula autobusom. Bila je već na pola puta preko park St. James, kada ju je zaustavio glas muškarca iza nje. - Oprostite - rekao je - ali, bih li na trenutak mogao razgovarati s vama?

13

2 Ponuda gospodina Whittingtona Tuppence se naglo okrenula, ali riječi koje su joj lebdjele na vrhu jezik ostadoše neizrečene, jer njegova pojava, kao i ponašanje, nisu potvrđivali njenu prvu i potpuno prirodnu pretpostavku. Oklijevala je. Kao da joj je pročitao misli, muškarac je brzo rekao: - Uvjeravam vas da nisam imao namjeru uvrijediti vas. Tuppence mu povjerova. Mada joj se instinktivno nije dopao i nije imala povjerenja u njega, bila je sklona osloboditi ga sumnje u motiv koji mu je u prvom trenu željela pripisati. Odmjerila ga je od glave do pete. Bio je krupan muškarac, glatko obrijan, jake čeljusti. Oči su mu bile sitne i lukave i bježale su od njenog direktnog pogleda. - Onda, što je? - pitala je. Muškarac se nasmiješi. - Slučajno sam načuo dio vašeg razgovora s onim mladim gospodinom u Lyons’u. - Pa... što s tim? - Ništa... osim što mislim da bih vam mogao biti od pomoći. Još jedna misao joj prođe umom. - Pratili ste me ovamo? - Uzeo sam si tu slobodu. - I na koji način mislite da biste mi mogli biti od pomoći? Muškarac izvadi posjetnicu iz svog džepa i pruži ju uz naklon. Tuppence ju uze i pažljivo je prouči. Nosila je natpis “gospodin Edward Whittington”. Ispod imena nalazile su se riječi “Estonija staklo, d.d.” i adresa ureda u gradu. Gospodin Whittington ponovo progovori: - Ako biste me posjetili sutra u jedanaest sati izložio bih vam detalje moje ponude. - U jedanaest sati? - sumnjičavo upita Tuppence.

14

- U jedanaest sati. Tuppence odluči. - Dobro. Bit ću tamo. - Hvala vam. Laku noć. - Dotakao je šešir u znak pozdrava i otišao. Tuppence je još nekoliko trenutak zurila za njim. Onda učini neobičan pokret ramenima, poput terijera koji se stresa. - Pustolovine su započele - promrmljala za sebe. - Pitam se što li to on želi od mene? Ima nešto u vezi s vama, gospodine Whittingtone, što mi se nimalo ne sviđa. Ali s druge strane, ni najmanje vas se ne plašim, i kao što sam već rekla i kao što ću nesumnjivo reći ponovo, mala Tuppence može voditi računa o sebi, hvala na pitanju! I s kratkim, oštrim klimanjem glavom, živahno je krenula naprijed. Ipak, nešto drugo joj je palo na um i skrene s puta da bi ušla u poštu. Tamo je nekoliko minuta oklijevala s obrascem za telegram u ruci. Pomisao na nepotrebno trošenje pet šilinga natjeraju da se pokrene, pa je odlučila riskirati devet penija. Prezrevši naoštreno pero i gustu, crnu tintu koju je velikodušna država osigurala izvadila je Tommyjevu olovku koju je bila zadržala i brzo napisa: “Nemoj stavljati u oglasnik. Objasnit ću sutra.” Adresirala je na Tommyjevu adresu u njegovom klubu, iz koga će za kratkih mjesec dana morati izaći, osim ako mu ljubazna fortuna ne omogući obnovu članarine. - Možda stigne na vrijeme - promrmljala je. - U svakom slučaju, vrijedi pokušati. Nakon što ga predade na šalteru, brzim korakom krene kući, usput u pekari kupivši peciva za tri penija. Kasnije, sjedeći u svom sobičku na vrhu kuće jela je peciva i razmišljala o budućnosti. Što je bila “Estonija staklo d.d.” i zbog čega su im, zaboga, bile potrebne njene usluge? Ugodni trnci uzbuđenja natjeraše Tuppence da protrne. U svakom slučaju, provincijski vikarijat je ponovo pobjegao u drugi plan. Sutrašnjica je otvarala nove mogućnosti. Dosta je vremena prošlo prije nego je Tuppence te večeri otišla na spavanje, a onda, kada je najzad zaspala, sanjala je kako ju je gospodin Whittington poslao da opere hrpu Estonija staklarije koja je neobično podsjećala na bolničke tanjure! Bilo je nekih pet minuta do jedanaest kada je Tuppence stigla do blok 15

zgrada u kojima su se nalazili uredi “Estonija stakla d.d.” Ako bi stigla prije vremena, to bi moglo izgledati kao da joj je jako stalo do tog posla. Stoga Tuppence odluči prošetati do kraja ulice i natrag. Tako i uradi. Kada je sat otkucao jedanaest, ušla je u zgradu. “Estonija staklo d.d.” se nalazila na posljednjem katu. U zgradi je postojao lift, ali je Tuppence odlučila krenuti pješice. Pomalo bez daha, stigla je do staklenih vrata na kojima je pisalo “Estonija staklo d.d.”. Tuppence pokuca. Poslušavši glas koji se oglasi iznutra, otvorila je vrata i ušla u mali, prilično prljavi ured. Sredovječni službenik se spusti s visoke stolice kraj stola u blizini prozora, pa joj priđe s ispitivačkim izrazom na licu. - Imam zakazan sastanak s gospodinom Whittingtonom - reče Tuppence. - Pođite za mnom, molim. - Prišao je vratima na kojima je pisao “Privatno”, pokucao, a zatim i otvorio vrata, zastavši sa strane da je propusti. Gospodin Whittington je sjedio iza velikog stola prekrivenog papirima. Tuppence potvrdi svoje prethodno mišljenje. Bilo je nečega lošeg u vezi gospodina Whittingtona. Kombinacija slatkorječivosti i pogleda koji je stalno skretao u stranu nije bila pretjerano privlačna. Podigao je pogled i klimnuo glavom. - Znači, došli ste? Dobro. Sjedite, molim vas. Tuppence je sjela na stolicu nasuprot njemu. Jutros je izgledala je još sitnije i sumnjičavije no inače. Sjedila je poslušno, oborenog pogleda, dok je gospodin Whittington prevrtao i slagao svoje papire. Napokon ih je odgurnuo i naslonio se na stol. - A sada, mlada damo, prijeđimo na posao. - Njegovo široko lice se razvuklo u osmjeh. - Želite posao? Pa, ja imam jedan posao za ponuditi. Što kažete na sto funti sada, plusa svi troškovi plaćeni? - Gospodin Whittington se zavali u svoj stolac i prekriži ruke, zabivši palce pod pazuha. Tuppence ga je pažljivo gledala. - Kakva je priroda tog posla? - zanimalo ju je. - Sitnica... prava sitnica. Jedno ugodno putovanje i to je sve. - Gdje to? Gospodin Whittington se ponovo osmjehne. - U Pariz. 16

- Oh! - zamišljeno reče Tuppence. U sebi je pomislila: - Naravno, kada bi otac čuo za ovo, dobio bi živčani napad! Ali, nekako ne vidim gospodina Whittingtona u ulozi veselog preljubnika. - Da - nastavio je Whittington. - Što bi moglo biti ljepše od toga? Vratiti sat nekoliko godina unatrag... samo nekoliko, uvjeren sam... i ponovo ući u jedan od onih šarmantnih pensionnats de jeunes filles kojima Pariz obiluje Tuppence ga prekine. - “A pensionnat?“ - Upravo tako. “Madam Colombier” u Aveniji Neuilly. Tuppence je dobro znala to ime. Jedno od najčuvenijih. Imala je tamo nekoliko prijatelja, Amerikanaca. Sada je bila zbunjenija no ikad. - Želite da odem kod madam Colombier? Na koliko dugo? - To ovisi. Možda na tri mjeseca. - I to je sve? Nema drugih uvjeta? - Nikakvih. Vi ćete, naravno, ići kao moja štićenica i nećete imati kontakte s vašim prijateljima. Zahtijevam potpunu tajnost, makar za sada. Usput, vi ste Engleskinja, zar ne? -Da. - Ipak govorite s blagim američkim naglaskom? - Moja dobra prijateljica u bolnici je bila Amerikanka. Mislim da sam to pokupila od nje. Uskoro ću ga se riješiti. - Naprotiv, možda će biti bolje ako se predstavite kao Amerikanka. Detalje o vašem prošlom životu u Engleskoj bilo bi daleko teže smisliti. Da, mislim da bi to bilo daleko bolje. Onda... - Samo trenutak, gospodine Whittingtone! Čini se da vi uzimate moj pristanak zdravo za gotovo. Whittington je izgledao iznenađen. - Niste valjda mislili odbiti? Uvjeravam vas da je ustanova koju drži madam Colombier najvišeg ugleda i klase. A uvjeti su krajnje prihvatljivi. - Točno - reče Tuppence. - Stvar je baš u tome. Uvjeti su suviše dobri, gospodine Whittingtone. Ne vidim zašto biste mi davali tako visoku plaću. - Ne? - tiho reče Whittington. - Pa, reći ću vam. Nesumnjivo bih mogao angažirati nekog drugog, za daleko manje novca. Ono što sam ja spreman platiti jest mlada djevojka s dovoljno pameti i prisebnosti da odigra svoju ulogu kako treba, a također i dovoljno diskrecije da ne postavlja suvišna 17

pitanja. Tuppence se blago osmjehnula. Osjetila je da je Whittington rekao pravu stvar. - Postoji još nešto. Do sada ništa nije rečeno o gospodinu Beresfordu. Gdje se on uklapa? - Gospodin Beresford? - Moj partner - s ponosom reče Tuppence. - Jučer ste nas vidjeli zajedno. - Ah, da. Bojim se da mi njegove usluge nisu potrebne. - Onda sve otpada! - Tuppence je ustala. - Ili idemo zajedno, ili ne ide nitko. Žao mi je - ali tako stvari stoje. Doviđenja, gospodine Whittingtone. - Sačekajte trenutak. Dajte da vidimo što se može učiniti. Sjedite, gospođice... - upitno je zastao. Tuppence je osjetila blagu grižnju savjesti kada se sjetila arhiđakona. Uhvatila se za prvo ime koje joj je palo na pamet. - Jane Finn - brzo je rekla; a onda preneraženo zastala kada je vidjela učinak tih dviju jednostavnih riječi. Sva ljubaznost je iščezla s Whittingtonovog lica. Ono je postalo ljubičasto od bijesa i na čelu su mu iskočile vene. A iza svega toga bio je izraz potpune nevjerice. Nagnuo se naprijed i divlje rekao: - Dakle, to je vaša mala igra? Tuppence, mada potpuno zatečena, uspela je zadržati prisustvo duha. Nije imala ni najblažu ideju što je sve to značilo, ali bila je prirodno bistra i osjetila je potrebu da “navodi vodu na svoj mlin”, kao što je imala običaj govoriti. Whittington nastavi: - Igrate se sa mnom, zar ne, sve ovo vrijeme, kao mačke s mišem? Čitavo vrijeme ste znali zbog čega ste mi potrebni, ali nastavili ste sa svojom komedijom. Je li tako, a? - Polako se smirivao. Crvenilo mu se povlačilo s lica. Znatiželjno je pogledao. - Tko se izbrbljao? Rita? Tuppence je odmahnula glavom. Nije bila sigurna koliko dugo će moći održati iluziju, ali intuitivno je osjetila da je važno ne uvlačiti u sve ovo nepoznatu Ritu. - Ne - odgovorila je, posve iskreno. - Rita uopće ne zna za mene. Njegov pogled je i dalje bio poput svrdla zariven u nju. - Koliko toga znate? - prasnuo je. 18

- U stvari, veoma malo - odgovorila je Tuppence, sa zadovoljstvom primijetivši da se Whittingtonova nelagoda pojačala, umjesto da se umanji. Da je rekla da zna mnogo, samo bi probudila sumnje u njemu. - U svakom slučaju - zarežao je Whittington - znali ste dovoljno da biste došli ovamo i izrekli to ime. - To je možda moje ime - istakla je Tuppence. - Nije baš vjerojatno, zar ne, da postoje dvije djevojke s takvim imenom? - Ili sam možda sasvim slučajno pogodila to ime - nastavila je Tuppence, opijena osjećajem uspjeha u istinitosti. Gospodin Whittington udari šakom o stol. - Prekinite s budalaštinama! Koliko toga znate? I koliko tražite? Posljednjih nekoliko riječi dale su snažan zamah Tuppencinoj mašti, posebno nakon oskudnog doručka i sinoćnje večere od peciva. Uloga u kojoj je sada bila više je bila uzbudljiva i pustolovna nego opasna, ali je otvarala zanimljive mogućnosti. Ponovo je sjela i osmjehnula se u maniri nekoga koji čitavu situaciju drži potpuno pod kontrolom. - Dragi moj gospodine Whittingtone - rekla je - idemo staviti karte na stol. I molim vas, ne ljutite se. Jučer ste me čuli kako sam rekla da ću živjeti od vlastite pameti. Čini mi se da sam vam sada dokazala da mi pameti ne nedostaje! Priznajem da mi je to ime poznato, ali možda moje znanje tu završava. - Da, a možda i ne - reče Whittington. - Vi me uporno podcjenjujete - reče Tuppence, nježno uzdahnuvši. - Kao što sam već rekao - ljutito reče Whittington - prestanite s budalaštinama i prijeđite na stvar. Ne izigravajte mi nevinašce. Znate puno više od onog što ste spremni priznati. Tuppence je za trenutak zastala, diveći se vlastitoj genijalnosti, a onda tiho reče: - Ne bih vam željela proturječiti, gospodine Whittington. - Znači, dolazimo do onog uobičajenog pitanja... koliko? Tuppence je bila u dilemi. Do sada je u potpunosti uspijevala zavarati Whittingtona, ali spominjanje neke nemoguće sume bi mu moglo probuditi sumnju. Sinu joj ideja. - Recimo, nešto sitno sada, a da razmatranje čitavog problema ostavimo za kasnije? 19

Whittington ju ružno pogleda. - Ucjena, a? Tuppence se ljupko osmjehnu. - Oh, ne! Nazovimo to plaćanjem usluga unaprijed. Whittington je zaroktao. - Dakle, vidite - ljupko je objasnila Tuppence - meni je novac veoma drag! - Prevršili ste svaku mjeru, - gunđao je Whittington, s nekim nehotičnim divljenjem. - Uhvatili ste me na prepad. Mada, izgledate baš kao krotko dijete s upravo onoliko mozga za ono što je meni potrebno. - Život je - moralizirala je Tuppence - pun iznenađenja. - Svejedno - nastavio je Whittington - netko je progovorio. Kažete da to nije bila Rita. Je li...? Oh, uđite! - Nakon kucanja pojavi se službenik ulazeći u sobu i polažući komad papira kraj lakta svog šefa. -Telefonska poruka je upravo došla za vas. Whittington je zgrabi i pročita. Bora mu se urezala među obrve. - U redu je, Brown. Možete ići. Službenik se povuče, zatvarajući vrata za sobom. Whittington se okrene k Tuppence. - Dođite sutra u isto vrijeme. Sada imam posla. Evo vam pedeset funti za početak. Brzo je izbrojio par novčanica i gurnuo ih Tuppence preko stola, a onda ustao, očigledno nestrpljiv da je se riješi. Djevojka je poslovno prebrojila novac, spremila ga u svoju torbicu i ustala. - Doviđenja, gospodine Whittingtone - pristojno je rekla. - Ili bolje, au revoir. - Baš tako. Au revoir - Whittington je ponovo izgledao gotovo srdačno i to vraćanje na staro ponašanje na trenutak je probudilo zle slutnje u Tuppence. - Au revoir, moja pametna i šarmantna mlada damo. Tuppence je brzo sišla niz stube. Obuzelo ju je veselo raspoloženje. Obližnji sat je pokazivao pet minuta do dvanaest. - Idemo iznenaditi Tommyja! - promrmljala je Tuppence i pozvala taksi. Taksi ju je dovezao ispred ulaza u metro. Tommy je upravo bio na ulazu. Oči mu se razrogače dok je žurio da pomogne Tuppence iz taksija. Ona mu 20

se osmjehnula, prenemažući se i afektiranim glasom reče: - Plati čovjeku, hoćeš li, stari moj? Ja nemam ništa sitnije od pet funti!

21

3 Zastoj Taj trenutak nije bio onako trijumfalan kakav je trebao biti. Za početak, količina novca u Tommyjevim džepovima bila je ponešto ograničena. Na kraju je vožnja plaćena, dama je izvukla sirotinjskih dva penija, a vozač je, još uvijek držeći u ruci različit asortiman kovanica, morao krenuti, što je i učinio nakon što je i posljednji put jauknuo, zahtijevajući da mu se razjasni na što je gospodin mislio kada ga je obasuo svim ovim? - Mislim da si mu previše dao, Tommy - nevino reče Tuppence. Pretpostavljam da ti želi vratiti ostatak. Moguće je da je baš ova primjedba natjerala vozača da se udalji. - Pa - reče gospodin Beresford, napokon dajući oduška svojim emocijama - što - za ime svijeta, zašto si uzimala taksi? - Bojala sam se da ću zakasniti i da ćeš me morati čekati - blago reče Tuppence. - Plašila - da ćeš - zakasniti! Oh, bože, predajem se! - reče gospodin Beresford. - I najiskrenije - nastavila je Tuppence, šireći oči - nemam ništa sitnije od novčanice od pet funti. - Dobro si to odigrala, stara moja, ali to ti kod onog momka nije upalilo... ni za tren! - Ne - zamišljeno reče Tuppence - on nije povjerovao. Ima ta čudna stvar kada govoriš istinu. Nitko ti ne vjeruje. To sam jutros otkrila. A sada, idemo na ručak. Što kažeš na Savoy? Tommy se nasmije. - Što kažeš na Ritz? - Kada malo bolje razmislim, više mi se sviđa Piccadilly. Bliže je. Ne moramo uzimati još jedan taksi. Hajdemo. - Je li to neka nova vrsta humora? Ili ti je mozak konačno otkazao? -

22

pitao je Tommy. - Tvoja posljednja pretpostavka je točna. Nabasala sam na neki novac i šok toga je bio previše za mene! I upravo je za taj oblik mentalnog rastrojstva poznati liječnik preporučio neograničenu količinu Hors d’oeuvre, jastoga al’americane, piletine Newberg i Peche Melba. Idemo po njih! - Tuppence, stara moja, što te je spopalo? - Oh, nevjerniče! - Tuppence je otvorila svoju torbicu. - Vidi ovo, i ovo, i ovo! - Dobri kralju Jehosafatu! Draga djevojko, nemoj se tako razmahivati tim lažnim funtama! - To nisu lažne funte. Ove su pet puta bolje, a ova ovdje je deset puta bolja! Tommy jaukne. - Mora da sam se napio, a da toga nisam svjestan! Jel’ja to sanjam, Tuppence, ili mi pred očima zaista treperi veća količina novčanica od pet funti kojima tako opasno mašeš? - Kako god, o kralju! A sad, hoćemo li već jednom krenuti na taj ručak? - Krenut ću bilo gdje. Ali, što si to uradila? Opljačkala banku? - Sve u svoje vrijeme. Kakvo je užasno mjesto taj trg Piccadilly. Onaj autobus ide pravo na nas. Bilo bi zaista strašno da ubiju ove novčanice od pet funti! - Roštilj? - pitao je Tommy, kada su sigurno stigli na suprotnu stranu ulice. - Ono drugo, skuplje - dvoumila se Tuppence. - To je samo opako rasipništvo. Hajdemo ovamo. - Jesi li siguran da ću tu dobiti sve što sam htjela? - Onaj potpuno nezdravi meni koji si maloprije spomenula? Naravno da možeš... ili barem onoliko koliko je dobro za tebe. - A sada mi reci - reče Tommy, ne mogavši više susprezati svoju radoznalost, dok su sjedili uz hors d’oeuvr Tuppencinih snova. Gospođica Cowley mu ispriča. - A ono najčudnije u svemu tome - završila je - je da sam ja stvarno izmislila ime Jane Finn! Nisam mu željela reći svoje ime, zbog mog jadnog oca - u slučaju da se upletem u nešto sumnjivo. - Možda je tako - lagano reče Tommy. - Ali, nisi ga ti izmislila. 23

- Što? - Ne. Ja sam ti spomenuo to ime. Zar se ne sjećaš, jučer sam ti rekao da sam načuo dvojicu kako pričaju o djevojci po imenu Jane Finn? Zato ti je to ime palo na pamet. - U pravu si. Sada se sjećam. Kako neobično - Tuppence je utonula u tišinu. Odjednom se trgnula. - Tommy! - Da? - Kako su izgledala ta dvojica koju si čuo? Tommy se namrštio u pokušaju da se sjeti. - Jedan je bio visok i debeo tip. Glatko izbrijan. Čini mi se - tamniji. - To je taj - podvrisnula je Tuppence. - To je Whittington! Kako je izgledao drugi čovjek? - Ne mogu se sjetiti. Nisam obraćao posebnu pozornost na njega. Zapravo je neobično ime bilo ono što mi je privuklo pažnju. - A ljudi kažu da se slučajnosti ne događaju! - Tuppence je radosno napala svoj Peche Melba. Ali Tommy se uozbiljio. - Gledaj, Tuppence, stara moja, kuda sve to vodi? - Do još više novca - odgovorila je. -To znam. Ti samo misliš na jedno. Ono što hoću reći je, koji je sljedeći korak? Kako ćeš nastaviti igrati tu igru? - Oh! - Tuppence odloži žlicu. - U pravu si, Tommy, to će biti problem. - Ipak, znaš i sama da ga ne možeš zauvijek zavaravati. Učinit ćeš grešku prije ili kasnije. A, u svakom slučaju, nisam siguran da to nije i kažnjivo... ucjena, znaš. - Gluposti. Ucjena je kada nekome kažeš da ćeš reći nešto ako ne dobiješ novac. Pa, ne postoji ništa što bih ja mogla reći, ionako ništa ne znam. - Hmm - sumnjičavo reče Tommy. - Ipak, što ćemo? Whittingtonu se jutros žurilo da te se riješi, ali sljedeći put će željeti dobiti nešto prije nego se rastane od svog novca. Htjet će znati koliko toga znaš i od koga si to saznala i još gomilu drugih stvari s kojima se nećeš moći nositi. Što ćeš učiniti s tim? - Tuppence se ozbiljno namrštila. - Moramo razmisliti. Naruči tursku kavu, Tommy. Stimulira mozak. Oh, bože, kako sam se prejela! - Baš si se usvinjila! I ja sam, kad smo kod toga, ali laskam sebi da je 24

moj izbor jela bio razboritiji od tvog. Dvije kave. - (Ovo je bilo upućeno konobaru.) - Jednu tursku i jednu francusku. Tuppence je duboko zamišljena pijuckala svoju kavu i kada joj se Tommy obratio, ona se otrese na njega. - Budi tiho. Razmišljam. - Sjena mu pelmanzijanskih! - reče Tommy, utonuvši u tišinu. - Eto! - konačno reče Tuppence. - Imam plan. Očito je što moramo prvo učiniti; saznati što više o čitavoj stvari. Tommy zaplješće. - Ne rugaj se. Jedino kako možemo saznati je preko Whittingtona. Moramo otkriti gdje živi, što radi - zapravo ga moramo uhoditi! Sad, ja to ne mogu, jer me on poznaje, ali tebe je vidio samo na minutu-dvije u Lyonsu. Ne vjerujem da će te prepoznati. Naposljetku, svi mladići ionako liče jedan na drugog. - S prezirom pobijam tu primjedbu. Siguran sam da me moje prijatne crte lica i dostojanstveno držanje izdvajaju iz gomile. - Moj plan je sljedeći - mimo je nastavila Tuppence. - Sutra ću otići sama. Okolišat ću s odgovorima kao danas. Nije bitno ako mi ne bude dao još novca. Pedeset funti će nam potrajati nekoliko dana. - Ili još više! - Ti budi vani. Kada budem izašla, neću ti se obratiti za slučaj da on gleda. Ali, ostat ću negdje u blizini, pa kada bude izašao iz zgrade ispustit ću rupčić ili tako što, i ti onda kreni! - Gdje da krenem? - Pratiti ga, naravno, budalice! Što misliš o toj ideji? - Nalikuje na ono što čitaš po knjigama. Nekako mislim da bi se u stvarnom životu čovjek osjećao bedasto da satima stoji na ulici i ništa ne radi. Ljudi će se pitati što sam naumio. - U gradu neće. Svi su u takvoj žurbi. Vjerojatno te nitko neće ni primijetiti. - Već drugi put izgovaraš tu primjedbu. Nema veze, opraštam ti. U svakom slučaju, bit će zabavno. Što radiš danas popodne? - Pa - sanjivo će Tuppence. - Razmišljala sam o šeširima! Ili možda o svilenim čarapama! Ili, možda... - Stani malo! - opomenuo ju je Tommy. - Pedeset funti ne traje vječno! 25

Ali, hajdemo ipak na večeru i predstavu. - Dogovoreno. Dan je prošao ugodno. Večer još više. Dvije novčanice od pet funti bile su nepovratno mrtve. Sastali su se sljedećeg jutra, kako je bilo dogovoreno, i nastavili prema centru grada. Tommy je ostao na suprotnoj strani ulice kad je Tuppence ušla u zgradu. Polako je odšetao do kraja ulice, a onda se ponovo vratio. Tek što se ponovo našao preko puta zgrade, Tuppence izleti na ulicu. - Tommy! - Da, što je? - Ono mjesto je zatvoreno. Nitko mi ne odgovora. - Čudno. - Zar ne? Pođi sa mnom gore, probajmo zajedno. Tommy ju je pratio. Dok su prolazili treći kat, mladi službenik izađe iz ureda. Na trenutak je oklijevao, a onda se obrati Tuppence. - Tražite “Estonija staklo”? - Da, molim. - Zatvoreno je. Od jučer popodne. Poduzeće je likvidirano, kažu. Iskreno, ja do sada nisam ni čuo za njih. Ali, u svakom slučaju, ured se iznajmljuje. - H... hvala vam - promucala je Tuppence. - Znate li možda adresu gospodina Whittingtona? - Bojim se da ne znam. Otišli su prilično iznenada. - Puno vam hvala - reče Tommy. - Hajde, Tuppence. Ponovo su sišli na ulicu, gdje se tupo zagledaju jedno u drugo. - To je propalo - najzad reče Tommy. -A nisam ni posumnjala - zavapi Tuppence. - Razvedri se, stara moja, tu više nema pomoći. - Ipak, ne mogu! - Tuppence je odlučno podigla svoju malu bradu. - Zar misliš da je ovo kraj? Ako je tako, griješiš. Ovo je tek početak! - Početak čega? - Naše pustolovine! Tommy, zar ne razumiješ, ako su se oni ovoliko uplašili da ovako pobjegnu, to samo dokazuje da ima još puno toga u čitavoj gužvi oko Jane Finn! Pa, mi ćemo to istražiti do kraja. Uhvatit ćemo ih! Bit ćemo pravi detektivi! - Da, samo što nije ostalo ničega za detektirati. 26

- Ne, i baš zato moramo krenuti od početka. Dodaj mi za trenutak tvoju olovku. Hvala. Pričekaj malo - nemoj mi smetati. Eto! - Tuppence mu vrati olovku i zadovoljno pređe pogledom preko papira po kome je pisala. - Što je to? - Oglas. - Nećeš valjda ponovo slati onaj oglas? - Ne, ovaj je drugačiji. - Pružila mu je list papira. Tommy je na glas pročitao: - TRAŽI SE bilo kakva informacija u vezi s Jane Finn: Odgovoriti na adresu Y. A.

27

4 Tko je Jane Finn? Sljedeći dan je sporo prolazio. Morali su ograničiti svoje troškove. Ako se pažljivo troši, četrdeset funti može potrajati dugo vremena. Srećom, vrijeme je bilo lijepo, a “šetnja jeftina”, rekla je Tuppence. Zabačeno kino pružilo im je zabavu te večeri. Srijeda je bio dan otrežnjenja. U četvrtak je, po planu, izašao oglas. U petak se moglo očekivati da pisma stignu na Tommyjevu adresu. Bio se obvezao časnom riječju da nijedno pismo, ako stigne, neće otvoriti, već da će ih donijeti u Nacionalnu galeriju, gdje će se sresti u deset sati. Tuppence je prva stigla na sastanak. Smjestila se na crveno sjedište presvučeno baršunom i praznog pogleda zurila negdje kroz Tunersa sve dok nije ugledala poznati lik kako ulazi u prostoriju. - Dakle? - Dakle - uzvratio je gospodin Beresford, provocirajući je. - Koja ti je najdraža slika? - Ne budi tako pokvaren. Je li bilo ikakvih odgovora? Tommy je odmahnuo glavom, duboko i pomalo dramatično ožalošćen. - Nisam te želio razočarati, stara moja, odmah donoseći loše vijesti. Loše je. Uzalud bačen novac. - Uzdahnuo je. - Ipak, što je, tu je. Oglas se pojavio i - dobili smo samo dva odgovora! - Tommy, vraže jedan! - gotovo je vrisnula Tuppence. - Daj mi ih. Kako možeš biti tako zao! - Pazi na rječnik, Tuppence, rječnik! Jako su strogi u Nacionalnoj galeriji. Državna izložba, znaš. Sjeti se, već sam te ranije opomenuo, da bi kao svećenikova kćer- Trebala bih se baviti kazalištem! - oštro dovrši Tuppence. - Nisam to želio reći. Ali, ako si sigurna da si do kraja iscrpila užitak koji si osjetila nakon očaja u koji sam te ljubazno bacio, i to posve besplatno,

28

bacimo se na našu poštu, kao što poslovica kaže. Tuppence mu je bez oklijevanja istrgnula dvije dragocjene kuverte iz ruku i pažljivo ih proučila. - Debeli papir, ovaj ovdje. Izgleda bogato. Ostavit ćemo ga za kraj, i otvorit ćemo ovaj drugi prvo. - U pravu si. Jedan, dva, tri, kreći! Tuppencin mali palac razdere kuvertu i izvuče papir. “Poštovani gospodine, Javljam se u vezi s vašim oglasom u jutarnjim novinama i vjerujem da bih vam mogao biti od pomoći. Možda biste me mogli posjetiti na gore navedenoj adresi u jedanaest sati sutra ujutro. S poštovanjem, A. Carter” - Carshalton Gardens 27 - reče Tuppence, gledajući adresu. - To je kod ulice Gloucester. Ako krenemo podzemnom, imat ćemo dovoljno vremena. - A sada nam treba - reče Tommy - plan. Na meni je red da preuzmem inicijativu. Našavši se u društvu gospodina Cartera, on i ja ćemo poželjeti dobro jutro jedan drugom, kako je to već i red. Onda će on reći: “Molim, sjedite, gospodine... mmm?!” - Na što ću ja odmah značajno odgovoriti: “Edward Whittington!” da bi u tom trenu lice gospodina Cartera postalo ljubičasto i na što će dahnuti: “Koliko?” Ubacivši uobičajenu nadoknadu od pedeset funti u džep, pridružujem ti se vani i nastavljamo k sljedećoj adresi s liste, gdje ponavljamo čitavu predstavu. - Ne budi apsurdan, Tommy. A sada, drugo pismo. Oh, poslano je iz Ritza. - Sto funti umjesto pedeset! - Pročitat ću ti ga: “Poštovani gospodine, u vezi s vašim oglasom, volio bih da me posjetite negdje u vrijeme ručka. S poštovanjem, Julius P.

29

Hersheimmer” - Ha! - reče Tommy. - Jesam li ja to namirisao Švabu? Ili samo nekog američkog milijunaša nesretnog porijekla? U svakom slučaju, svratit ćemo u vrijeme ručka. To je baš dobro vrijeme - često vodi do besplatnog obroka za dvoje. Tuppence je s odobravanjem klimnula glavom. - A sada do Cartera. Morat ćemo požuriti. Pokazalo se da je Carshalton Terrace bio besprijekoran niz onoga što je Tuppence nazivala “damskim kućama”. Pozvonili su na broju 27 i vrata im je otvorila jedna veoma uredna sluškinja. Odisala je takvom otmjenošću, da je Tuppence srce klonulo. Kada je Tommy zatražio gospodina Cartera, uvela ih je u malu radnu sobu u prizemlju, gdje ih je ostavila. Ali jedva da je i minuta prošla, kada su se vrata otvorila i visoki muškarac, suhonjavog, sokolastog lica i ponešto umornog držanja uđe u sobu. - Gospodin Y. A.? - reče i nasmiješi se. Imao je privlačan osmjeh. Sjedite, molim vas, oboje. Poslušali su. On sam se smjesti u stolac nasuprot Tuppence i ohrabrujuće joj se osmjehne. Bilo je nečega u njegovom osmjehu što je razoružavalo uobičajenu djevojčinu borbenost. Kako nije pokazivao namjeru započeti razgovor, Tuppence bi prinuđena da započne prva. -Željeli smo znati - odnosno, biste li bili ljubazni da nam kažete što znate o Jane Finn. - Jane Finn? Ah! - Gospodin Carter se činio kao da razmišlja. - Pravo pitanje je, što vi znate o njoj? Tuppence se uspravila u svojoj stolici. - Ne vidim kakve to ima veze. - Ne? Ali ima, znate, doista ima. - Ponovo se osmjehnuo na svoj umorni način i zamišljeno nastavio. - Što nas ponovo vraća na stvar. Što vi znate o Jane Finn? - Dajte - nastavio je, kada je Tuppence ostala tiha. - Morate nešto znati, obzirom da ste dali oglas? - Blago se nagnuo naprijed, dok mu se u umornom glasu pojavio nagovještaj nagovaranja. - Pretpostavimo da mi ispričate... 30

Bilo je nečega veoma privlačnog u pojavi gospodina Cartera. Tuppence se uz napor pokušala otresti tog dojma, dok je govorila: - Ne bismo to mogli, zar ne, Tommy? Ali, na njeno iznenađenje, njen partner je nije podržao. Pogled mu je bio prikovan za gospodina Cartera i kada je progovorio, u glasu mu se osjećala neuobičajena doza poštovanja. - Rekao bih da vam neće puno pomoći ono malo što znamo, gospodine. Ali, ako je tako, možete to saznati. - Tommy! - poviče zapanjena Tuppence. Gospodin Carter se zavali dublje u stolac. U očima mu je bilo neizrečeno pitanje. Tommy klimne glavom. - Da, gospodine, odmah sam vas prepoznao. Vidio sam vas u Francuskoj dok sam radio za Obavještajnu. Čim ste ušli u sobu, znao sam... Gospodin Carter podigne ruku. - Bez imena, molim vas. Ovdje me poznaju kao gospodina Cartera. Uzgred, ovo je kuća moje rođakinje. Ona mi je ponekad ustupa kada radim na neslužbenim slučajevima. A sada... - prešao je pogledom od jednog do drugog - tko će mi ispričati cijelu priču? - Samo daj, Tuppence - izjavi Tommy. - Ovo je tvoja stvar. - Da, mlada damo, da čujemo. Tuppence poslušno ispriča čitavu priču, od trenutka kada su odlučili osnovati “Mlade pustolove d.o.o.” pa nadalje. Gospodin Carter je slušao u tišini, s nepomičnim, umornim izrazom lica. Zatim je rukom prekrio usne, kao da pokušava prikriti osmjeh. Kada je završila, ozbiljno je klimnuo glavom. - Nije puno. Ali bitno. Prilično bitno. Oprostit ćete mi na izrazu, ali vi ste neobičan mladi par. Ne znam - možda uspijete tamo gdje su drugi podbacili... Znate, ja vjerujem u sreću - uvijek sam vjerovao... Zastao je za trenutak, a onda nastavio. - Onda, što kažete na to? Vi ste u potrazi za pustolovinom. Kako bi vam se svidjelo raditi za mene? Potpuno neslužbeno, razumijete. Svi troškovi plaćeni plus pristojna plaća? Tuppence je zurila u njega, otvorenih usta, dok su joj oči postajale sve veće i veće. 31

- Što bismo morali učiniti? - izustila je. Gospodin Carter se osmjehnuo. - Samo ono što sada radite. Pronađite Jane Finn. - Da, ali, - tko je Jane Finn? Gospodin Carter je ozbiljno klimnuo glavom. - Da, mislim da imate pravo znati. Zavalio se natrag u svoj stolac, prebacio nogu preko noge, spojio vrhove prstiju i počeo tihim, monotonim glasom: - Tajna diplomacija (koja je, uzgred budi rečeno, gotovo uvijek krene lošim putem!) vas ne treba zanimati. Bit će dovoljno ako kažem da je početkom 1915. godine određeni dokument skoro izašao u javnost. Bio je to nacrt tajnog dogovora - primirja - nazovite to kako želite. Bio je to gotov nacrt, spreman da ga potpišu razni predstavnici, i sastavljen je u Americi neutralnoj državi u tom trenutku. Bio je poslan u Englesku preko glasnika, odabranog posebno za taj zadatak, preko mladića po imenu Danvers. Nadalo se da je čitava stvar u najstrožoj tajnosti i da ništa neće procuriti. Obično takve nade donesu samo razočarenje. Netko uvijek progovori. - Danvers je isplovio za Englesku na Lusitaniji. Nosio je dragocjene papire u paketu od nepromočivog platna koji je stalno imao uz sebe. Upravo na toj plovidbi, Lusitanija je bila pogođena torpedom i potonula. Danvers je završio na spisku nestalih. Na kraju je njegovo tijelo voda izbacila na obalu, gdje su ga, izvan svake sumnje, identificirali. Ali, nepromočivi paket je nestao! - Postavilo se pitanje, je li paket uzet od njega, ili ga je on sam nekome dao na čuvanje? Bilo je nekoliko naznaka koje su upućivale na ovu drugu teoriju. Nakon što je torpedo pogodio brod, u onih nekoliko minuta koliko je trajalo spuštanje čamaca za spašavanje, Danvers je viđen kako razgovara s mladom Amerikankom. Nitko zapravo nije vidio da joj je on išta dao, ali mogao je to učiniti. Meni se čini vjerojatnim da je on papire povjerio djevojci, uvjeren da će ona, kao žena, imati veće šanse da ih sigurno donese do obale. - Ali ako je tako, gdje je onda ta djevojka i što je učinila s papirima? Prema kasnijim izvještajima iz Amerike, sasvim je sigurno da je Danvers pomno praćen tijekom čitavog puta. Je li ta djevojka bila u dosluhu s njegovim neprijateljima? Ili je ona sama bila praćena i prevarena, ili možda 32

natjerana da preda dragocjeni paket? - Odmah smo se bacili na posao da je pronađemo. To se pokazalo neočekivano teškim. Njeno ime je bilo Jane Finn i uredno se pojavilo na spisku preživjelih, ali sama djevojka je izgleda nestala bez traga. Istraživanje njenog porijekla nije nam puno pomoglo. Bila je siroče i radila je kao, kako bismo mi ovdje rekli, učiteljica u maloj školi na zapadu. U njenoj putovnici je pisalo da putuje u Pariz, gdje se trebala pridružiti osoblju jedne bolnice. Prijavila se kao dobrovoljac i primljena je nakon kraćeg dopisivanja. Nakon što su vidjeli njeno ime na spisku preživjelih s Lusitanije, bolničko osoblje je, naravno, bilo posve iznenađeno kada ona nije došla u stan koji su joj osigurali. - Dakle, poduzeti su svi napori da se mladoj dami uđe u trag - ali uzalud. Tragali smo za njom po Irskoj, ali nakon što je stupila na tlo Engleske, ništa se više o njoj ne zna. Nacrt mirovnog sporazuma nije bio iskorišten - a što se veoma lako moglo učiniti - tako da smo došli do zaključka da ga je Danvers ipak uništio. Rat je ušao u drugu fazu, pa su se u skladu s tim i diplomatski napori promijenili, tako da nije načinjen nov nacrt mirovnog sporazuma. Nestanak Jane Finn je bio zaboravljen i čitava stvar je pala u zaborav. Gospodin Carter je napravio stanku i Tuppence je nestrpljivo ubacila: - Ali, kako je sve ponovo isplivalo na površinu? Rat je završen. U ponašanju gospodina Cartera se pojavio nagovještaj opreza. - Zato što izgleda da ti papiri ipak nisu uništeni i da danas mogu uskrsnuti s novim i smrtonosnim značajem. Tuppence je zurila u njega. Gospodin Carter je klimnuo glavom. - Da, prije pet godina, taj nacrt mirovnog sporazuma je predstavljao oružje u našim rukama; danas je to oružje protiv nas. To je bila ogromna greška. Da se uvjeti sporazuma objave u javnosti, došlo bi do katastrofe... to bi čak moglo izazvati novi rat... ali ovog puta, ne s Njemačkom! To je samo ona krajnja opcija i ja ne vjerujem da će do toga doći, ali taj dokument nesumnjivo uvlači određeni broj državnika, za koje u ovom trenutku ne smijemo dozvoliti da budu diskreditirani. Laburistima bi to išlo na ruku da dođu na vlast, ali laburistička vlada bi u ovom trenutku, po mom mišljenju, predstavljala ozbiljnu prepreku britanskoj trgovini, ali to sve nije ništa u usporedbi s pravom opasnošću. Zastao je, a onda tiho rekao: 33

- Možda ste čuli ili pročitali nešto o tome da se iza sadašnjih laburističkih previranja krije boljševički utjecaj? Tuppence je klimnula glavom. - To je točno. Boljševičko zlato se slijeva u ovu zemlju s jedinim ciljem da pokrene revoluciju. I tu postoji određeni muškarac, muškarac čije nam je pravo ime nepoznato, koji u mraku radi na ostvarivanju svojih ciljeva. Boljševici stoje iza laburističkih previranja - ali ovaj muškarac stoji iza boljševika. Tko je on? Ne znamo. Uvijek se spominje pod sasvim običnim imenom “gospodin Brown”. Ali, jedno je sigurno, on je najveći kriminalni um današnjice. On kontrolira veličanstvenu organizaciju. Organizirao je i financirao najveći dio antiratne propagande tijekom rata. Njegovi špijuni se nalaze posvuda. - Naturalizirani Nijemac? - upita Tommy. - Naprotiv, imam razloga vjerovati da je Englez. Bio je pronjemački nastrojen, kao što je ranije bio proburski. Nije nam poznato što pokušava postići - vjerojatno vrhovnu vlast za sebe, na način koji još nije viđen u povijesti. Nemamo traga o njegovom pravom identitetu. Izvještaji govore da čak i njegovim vlastitim pristašama njegov identitet nije poznat. Tamo gdje smo naišli na njegove tragove, on je uvijek igrao neku drugorazrednu ulogu. Netko drugi preuzima ulogu šefa. Ali kasnije uvijek otkrijemo da se u pozadini krio neki neidentificirani lik, sluga ili službenik, koji je neprimijećen ostao u drugom planu i da nam je neuhvatljivi gospodin Brown ponovo izmakao iz ruku. - Oh - poskočila je Tuppence. - Pitam se... - Da? - Sjetila sam se ureda gospodina Whittingtona. Službenik - on ga je nazvao Brown. Ne mislite da Carter je zamišljeno klimnuo glavom. - Vrlo vjerojatno. Ono što je neobično je da se to ime obično spomene. Idiosinkrazija genijalca. Možete li ga uopće opisati? - Zaista ga nisam primijetila. Bio je sasvim običan - kao bilo tko drugi. Gospodin Carter uzdahne na svoj umorni način. - To je uobičajeni opis gospodina Browna! Donio je telefonsku poruku Whittingtonu, zar ne? Da li ste primijetili telefon u uredu ispred? Tuppence je razmislila. 34

- Ne, mislim da nisam. - Upravo tako. Ta “poruka” je način na koji gospodin Brown izdaje naređenja svojim podređenima. On je, naravno, čuo čitav vaš razgovor. Da li vam je poslije toga Whittington predao novac i rekao vam da dođete sutra? Tuppence je klimnula glavom. - Da, bez sumnje su tu bili prsti gospodina Browna! - Gospodin Carter je zastao. - Onda, eto, sada razumjete s čime se borite? S možda najvećim kriminalnim umom današnjice. Znate, meni se to nimalo ne dopada. Vi ste još djeca, oboje, i ne bih volio da vam se nešto dogodi. - Neće - odlučnim glasom ga je razuvjeravala Tuppence. - Pazit ću na nju, gospodine - reče Tommy. - A ja ću paziti na tebe - brzo je uzvratila Tuppence, uvrijeđena takvim muževnim izjavama. - Onda, pazite jedno na drugo - reče gospodin Carter, smiješeći se. - A sada da se vratimo na posao. Postoji nešto čudno u vezi s onim dokumentom, što još nismo uspeli dokučiti. Prijetili su nam njime - na najotvoreniji način. Revolucionari su gotovo priznali da se dokument nalazi u njihovim rukama i da će ga iznijeti u javnost u određenom trenutku. S druge strane, jasno je da griješe u vezi s većinom njegovih odredbi. Vlada smatra da blefiraju i, bez obzira jesu li u pravu ili ne, drže se politike potpunog poricanja. Ja nisam tako siguran. Postoje nagovještaji, indiskretne aluzije, koji upozoravaju na to da je opasnost stvarna. Čitava situacija djeluje kao da oni zaista imaju dokument, ali da ga ne mogu pročitati jer je šifriran - samo što mi znamo da nacrt nije bio šifriran - zbog svoje prirode nije mogao biti, što znači da je nešto drugo u pitanju. Ali, postoji nešto. Naravno, koliko znamo, Jane Finn je možda mrtva - mada ja ne vjerujem u to. Ono što je neobično je to što oni pokušavaju doći do informacija o toj djevojci preko nas. - Što? - Da. Jedna ili dvije stvari su se pojavile. I vaša priča, mlada damo, samo potvrđuje moju ideju. Oni znaju da mi tragamo za Jane Finn. Dakle, stvorit će svoju Jane Finn... recimo, u onom internatu u Parizu. Tuppence je ispustila kratak uzdah iznenađenja i gospodin Carter se nasmiješio. - Nitko nema pojma kako ona izgleda, tako da je s te strane sve u redu. Ona je oboružana lažnom pričom i zadatak joj je da iz nas izvuče sve informacije koje može. Razumijete plan? 35

- Onda, vi mislite... - Tuppence je zastala kako bi u potpunosti shvatila pretpostavku - da su me oni mislili poslati u Pariz kao Jane Finn? Gospodin Carter se smiješio umornije nego ikada. - Znate, ja vjerujem u slučajnosti - rekao je.

36

5 Gospodin Julius P. Hersheimmer - Pa - reče Tuppence, pribravši se - stvarno izgleda kao da je sudbina umiješala svoje prste. Carter je klimnuo glavom. - Znam što želite reći. I ja sam praznovjeran. Sreća i tako te stvari. Izgleda da je sudbina vas odabrala uplesti u ovo. Tommy se zasmijulji. - Časna riječ! Nije ni čudno što je Whittington pukao kada je Tuppence izlanula to ime! I ja bih, da sam na njegovom mjestu. Ali, čujte, gospodine, mi smo vam već oduzeli previše vremena. Imate li bilo kakav savjet koji nam možete dati prije nego odemo? - Mislim da nemam. Moji su stručnjaci, služeći se uobičajenim, isprobanim metodama, podbacili. Vi ćete ovom zadatku prići otvorenog uma i maštovito. Ne budite obeshrabreni ako ne uspijete od prve. Gotovo je sigurno da će se stvari od sada malo ubrzati. Tuppence se namrštila s nerazumijevanjem. - Kada ste bili na razgovoru kod Whittingtona, oni su imali puno vremena pred sobom. Imam informaciju da je za početak nove godine bio planiran veliki puč. Ali, vlada razmišlja o zakonskim mjerama kojima će stati na put prijetnjama štrajka. A ovi će uskoro nešto nanjušiti, ako to već nisu, pa je moguće da će to dovesti do krize. I sam se tome nadam. Što manje vremena za razvijanje svojih planova budu imali, to bolje. Samo vas upozoravam da nemate puno vremena i da vas eventualni neuspjeh ne treba obeshrabriti. Ovo ionako nije lak zadatak. To je sve. Tuppence ustane. - Mislim da bismo morali biti malo poslovniji. Na što bismo konkretno mogli računati od vas, gospodine Cartere? - Usne gospodina Cartera se blago zgrče, ali je kratko odgovorio.

37

- Na sredstva u razumnim okvirima, detaljnim informacijama po svim pitanjima, ali nikakvu službenu potvrdu. Želim reći, ako upadnete u kakvu nevolju s policijom, službeno vam ne mogu pomoći. Prepušteni ste sami sebi. Tuppence je značajno klimnula glavom. - Posve mi je jasno. Napisat ću vam spisak stvari koje želim znati kada budem imala vremena razmisliti o svemu. Sada - što se tiče novca - Da, gospođice Tuppence. Želite reći koliko? - Ne baš. Za sada imamo dovoljno, ali kada nam bude bilo potrebno još... - Čekat će vas. - Da, ali - ne bih htjela loše pričati o vladi ako već radite za njih, ali poznato vam je da se čovjek mora vraški namučiti da bilo što izvuče! Ako budemo morali popunjavati plavi obrazac i slati ga, samo da bi nam, tri mjeseca kasnije, poslali zeleni i tako dalje - pa, od toga neće biti puno koristi, zar ne? Gospodin Carter se od srca nasmije. - Ne brinite, gospođice Tuppence. Poslat ćete zahtjev osobno meni i novac će vam, u novčanicama, biti poslan poštom. A što se plaće tiče, da kažemo, tristo funti godišnje? I isto toliko za gospodina Beresforda, razumije se. Tuppence se ozari. - Divno. Veoma ste ljubazni. Stvarno volim novac! Vodit ću na najljepši način račune naših troškova, svih dugovanja i potraživanja, kao i saldo na desnoj strani, koso podvučeno crvenom crtom s neto rezultatom na dnu. Kad malo bolje razmislim, ja to stvarno znam raditi. - Siguran sam da znate. Onda, doviđenja i neka vam je sa srećom. Rukovao se s njima i oni su već sljedeće minute ošamućeni silazili stubama Carshalton Terrace 27. -Tommy! Odmah mi reci, tko je “gospodin Carter”? Tommy je promrmljao jedno ime u njeno uho. - Oh! - reče Tuppence, impresionirana. - I mogu ti reći, stara moja, on je taj! - Oh! - ponovo reče Tuppence. A onda zamišljeno doda: - Sviđa mi se, a tebi? Izgleda tako umorno i iscrpljeno, a ipak osjetiš kako je ispod površine sav od čelika, oštar i sjajan. Oh! - Ona poskoči. - Štipni me, Tommy, štipni me. Ne mogu vjerovati da je ovo stvarno! 38

Gospodin Beresford je posluša. - Ej! To je dovoljno! Da, ne sanjamo. Dobili smo posao! - I to kakav posao! Naš udruženi poduhvat je zaista započeo. - Pošteniji je nego što sam mislila - zamišljeno reče Tuppence. - Na svu sreću, ja ne žudim toliko za zločinom. Koliko je sati? Hajdemo na ručak - oh! Ista stvar im oboma prozuji kroz um. Tommy je prvi izustio. - Julius P. Hersheimmer! - Nismo uopće spomenuli gospodinu Carteru da je kontaktirao s nama. - Pa, i nije bilo mnogo za reći - dok se ne sretnemo s njim. Hajde, bolje da uzmemo taksi. - Tko je sada ekstravagantan? - Svi troškovi su plaćeni, sjeti se. Upadaj. -U svakom slučaju, ostavit ćemo bolji dojam ako stignemo ovako. - reče Tuppence, udobno se zavalivši u sjedalo. - Sigurna sam da ucjenjivači nikada ne idu autobusima! - Nismo više ucjenjivači - napomene Tommy. - Nisam sigurna da se to odnosi na mene - mračno reče Tuppence. Čim su pitali za gospodina Hersheimmera, odmah su bili odvedeni do njegovog apartmana. Nestrpljiv glas je povikao “Uđite” odgovarajući na kucanje hotelskog pomoćnika, koji stade u stranu i pusti ih da uđu. Gospodin Julius P. Hersheimmer je bio mlađi nego što su ga Tommy i Tuppence zamišljali. Djevojka ga smjesti negdje oko trideset pet godina. Bio je srednje visine, snažne građe i čeljusti. Lice mu je bilo ratoborno, ali ugodno. Nitko ga ne bi držao za bilo kog drugog osim za Amerikanca, iako je govorio s jedva primjetnim naglaskom. - Dobili ste moju poruku? Sjedite i odmah mi recite sve što znate o mojoj rođakinji. - Vašoj rođakinji? - Naravno. Jane Finn. - Ona je vaša rođakinja? - Moj otac i njena majka bili su brat i sestra - podrobnije je objasnio gospodin Hersheimmer. - Oh! - uskliknula je Tuppence. - Znači, vi znate gdje je ona? - Ne! - gospodin Hersheimmer je snažno udario šakom o stol. - Neka sam 39

proklet ako znam! Zar vi ne znate? - Mi smo u oglasu tražili informaciju, nismo nudili - ozbiljno reče Tuppence. - Mislim, to mi je jasno. Znam čitati. Ali, pomislio sam da vas možda zanima njena prošlost i da vam je poznato gdje se ona sada nalazi. - Pa, ne bi škodilo da čujemo o njenoj prošlosti - s rezervom reče Tuppence. Ali, gospodin Hersheimmer odjednom postade vrlo sumnjičav. - Slušajte - odlučno reče. - Ovo nije Sicilija! Nema zahtjeva za otkupom ili prijetnji da ćete mi poslati njene uši ako odbijem. Ovo je Britansko otočje i zato se ostavite gluposti ili ću odmah pozvati onog finog, ogromnog britanskog policajca koga vidim vani na Piccadillyju. Tommy požuri objasniti. - Mi nismo oteli vašu rođakinju. Upravo suprotno, mi <ju pokušavamo pronaći. Unajmili su nas da to učinimo. Gospodin Hersheimmer se zavalio dublje u svojoj fotelji. - Pojasnite - kratko reče. Tommy odgovori na njegov zahtjev i ispriča mu kratku verziju priče o nestanku Jane Finn, kao i o mogućnosti da se nehotice uplela u “nekakvu političku igru”. O sebi i Tuppence je govorio kao o “privatnim detektivima” koji su unajmljeni da je pronađu i da bi stoga bili veoma zahvalni na svim detaljima koje bi im gospodin Hersheimmer mogao podastrijeti. Gospodin je s odobravanjem klimnuo glavom. - Tako mi i treba. Malo sam prenaglio. Ali, London mi ide na živce! Ja poznajem samo mali, stari New York. Pucajte pitanja i ja ću odgovarati. Ovo u trenu paralizira Mlade pustolove, ali se Tuppence odmah pribrala i bacila na ispitivanje, prizivajući u sjećanje omiljene detektivske likove. - Kada ste posljednji put vidjeli preminu- hoću da kažem, vašu rođakinju? - Nikada je nisam vidio - odgovorio je gospodin Hersheimmer. - Što? - zapanji se Tommy. Hersheimmer se okrenuo k njemu. - Nisam, gospodine. Kao što sam vam već rekao, moj otac i njena majka bili su brat i sestra, kao možda i vas dvoje... - Tommy mu nije ispravio pretpostavku po pitanju prirode njihove veze - ali oni se nisu uvijek slagali. I kada je moja tetka odlučila udati se za Amosa Finna, koji je bio siromašni 40

učitelj na zapadu, moj otac je pobjesnio! Rekao je da ako ikada bude stekao neko bogatstvo, što je namjeravao, ona od toga neće vidjeti ni prebijene pare. Pa, rezultat je bio taj da se teta Jane odselila na zapad i mi više ništa nismo čuli o njoj. - Moj stari se doista obogatio. Ušao je u posao s naftom, s čelikom, malo se poigravao sa željeznicama i mogu vam reći da je digao Wall Street na noge! - Zastao je. - A onda je umro - prošle jeseni - a ja sam naslijedio novac. Pa, nećete vjerovati, ali proradila mi je savjest! Što je s tvojom tetkom Jane tamo na zapadu, to ju je brinulo. Vidite, znao sam da Amos Finn nikada neće uspjeti u životu. On jednostavno nije bio takav tip. Da skratim priču, unajmio sam čovjeka da je nađe. Amos Finn je bio mrtav, ali ostavili su kćerku - Jane - koja je torpedirana na Lusitaniji na putu za Pariz. Bila je spašena, ali ovdje prijeko kao da nitko nije čuo za nju. Pretpostavljam da se nitko ovdje nije previše trudio da je pronađe, pa sam zato mislio da osobno dođem i malo ubrzam stvari. Čim sam stigao, telefonirao sam Scotland Yardu i Admiralitetu. U Admiralitetu su me se odmah otresli, ali u Scotland Yardu su bili jako ljubazni - rekli su da će se raspitati, pa su mi jutros čak poslali svog čovjeka po njenu fotografiju. Sutra putujem za Pariz, da vidim dokle su u njihovoj Prefekturi stigli. Pretpostavljam da će se, ako ovako nastavim ići od jednih do drugih, morati baciti na posao! Energija kojom je gospodin Hersheimmer zračio bila je ogromna. Duboko ih je impresionirala. - Ali, slušajte - završio je - vi je ne tražite zbog nečega? Nepoštovanja suda, ili nečeg vašeg, britanskog? Ponosnu, mladu Amerikanku bi možda vaši zakoni i pravila u ratno vrijeme mogli živcirati, pa bi se pobunila. Ako je to slučaj, a u ovoj zemlji postoji nešto kao mito, ja ću dati novac za nju. Tuppence ga je razuvjerila. - Dobro. Onda možemo zajedno raditi. Što kažete na ručak? Da nam ga donesu ovdje ili biste da siđemo u restoran? Tuppence je preferirala ovo drugo i Julius se prikloni njenim željama. Tek što su oštrige ustupile mjesto listu na Colbert, Hersheimmeru je donesena posjetnica. - Inspektor Japp, odsjek za kriminalne istrage, Scotland Yard, ponovno. Sada su poslali nekog drugog. Što očekuje da mu kažem, a da već nisam rekao njegovom kolegi? Nadam se da nisu izgubili fotografiju. Ta fotografska 41

radnja je izgorjela i svi negativi su uništeni - to je jedina njena fotografija koja postoji. Dobio sam je od dekana tamošnjeg fakulteta. Tuppence je prožela neka nejasna strepnja. - Da... da slučajno ne znate ime čovjeka koji je vas je jutros posjetio? - Da, znam. Ne, ne znam. Čekajte trenutak. Bilo je na njegovoj posjetnici. Oh, znam! Inspektor Brown. Tih, skroman tip.

42

6 Plan akcije Nećemo preduboko ulaziti u događaje koji su uslijedili u sljedećih pola sata. Dovoljno je reći da osoba po imenu “inspektor Brown” nije bila poznata Scotland Yardu. Fotografija Jane Finn, koja bi policiji bila od iznimne važnosti, nestala je bez traga. “Gospodin Brown” je ponovo pobijedio. Neposredni rezultat ovog zastoja bilo je poboljšanje odnosa između Juliusa Hersheimmera i Mladih pustolova. Sve zapreke bile su srušene, a Tommy i Tuppence su osjećali kao da poznaju mladog Amerikanca cijelog svog života. Prestali su s diskretnom uzdržanošću “privatnih detektiva” i otkrili mu čitavu povijest svog poduhvata, na što je mladić izjavio da je “na smrt oduševljen”. Na kraju pripovijesti okrene se prema Tuppence: - Uvijek sam mislio da su engleske djevojke malčice mahovinaste. Staromodne i slatke, znate, ali previše uplašene da bi išle uokolo bez pomoćnika ili tetke usidjelice. Pretpostavljam da sam pomalo zaostao u vremenu! Ova novostvorena prisnost u odnosima rezultirala je preseljenjem Tommyja i Tuppence u “Ritz”’ s ciljem, kako je to Tuppence objasnila, da ostanu u kontaktu s jedinom živućom rodbinom Jane Finn. - Kad se stvari tako postave - dodala je Tommyju u povjerenju - nitko se neće buniti zbog troškova. Nitko se i nije bunio, što je bila izvrsna stvar. - A sada - rekla je mlada dama nakon useljenja - na posao! Gospodin Beresford je spustio Daily Mail kojeg je čitao i zapljeskao s ponešto prenaglašenim žarom. Bio je ljubazno zamoljen od strane svoje kolegice da se ne ponaša kao budala. - Zaboga, Tommy, moramo učiniti nešto za novac koji dobivamo. Tommy je uzdahnuo.

43

- Da, bojim se da nas ni dobra stara vlada neće zauvijek besposlene izdržavati u Ritzu. - Zato, kao što već rekoh, moramo nešto učiniti. - Pa - reče Tommy, ponovo otvarajući Daily Mail - učini. Neću te sprječavati. - Vidiš - nastavila je Tuppence - razmišljala sam... Bila je prekinuta novim pljeskom. - Lako je sjediti tako i glupirati se, Tommy. Ne bi škodilo da zaposliš i svoj mozak. - Moj sindikat, Tuppence, moj sindikat! Ne dozvoljava mi da radim prije jedanaest ujutro. - Tommy, zar te moram gađati nečim? Nužno je bez odlaganja osmisliti naš plan akcije. - Slažemo se! - Dakle, prijeđimo na posao. Tommy je naposljetku odložio novine. - U tebi se skriva jedan mali genije, Tuppence. Ispali. Slušam te. - Za početak - reče Tuppence - od čega da krenemo? - Od apsolutno ničeg - veselo reče Tommy. - Pogrešno! - Tuppence je energično zamahnula prstom. - Imamo dva jasna traga. - Koja to? - Prvi trag, znamo jednog iz bande. - Whittingtona? - Da. Svuda bih ga prepoznala. - Hm - sumnjičavo reče Tommy. - Ne bih to nazvao nekim tragom. Ne znaš gdje ga tražiti, a izgledi su jedan prema tisuću da ćeš slučajno naletjeti na njega. - Nisam baš tako sigurna - zamišljeno je odgovorila Tuppence. - Često sam primjećivala da kada se slučajnosti jednom počnu događati, onda se nastave odigravati na najčudniji način. Rekla bih da je to neki prirodan zakon kojeg još nismo uspjeli ustanoviti. Ipak, kako si primijetio, ne smijemo se oslanjati na to. Ali, postoje mjesta u Londonu na kojima se prije ili kasnije, svatko pojavi. Trg Piccadilly, na primjer. Jedna od mojih ideja je da svakog dana odem tamo sa stalkom sa zastavicama. 44

- A što je s jelom? - upitao je uvijek praktični Tommy. - Tipično za muškarca! Kakve veze ima hrana? - Sve je to krasno. Tek što si završila s obilnim doručkom. Nitko nema bolji apetit od tebe, Tuppence, i do popodneva ćeš jesti zastavice skupa s pribadačama. Ali, iskreno, ta ideja mi se ne sviđa. Whittington možda uopće nije u Londonu. - To je istina. U svakom slučaju, mislim da trag broj dva više obećava. - Da čujemo. -Nema mnogo toga. Samo jedno ime - Rita. Whittington ju je spomenuo onog dana. - I ti predlažeš treći oglas: Traži se ženski prevarant, odaziva se na ime Rita? - Ne. Predlažem da razmišljamo logično. Tog čovjeka, Danversa, su pratili, zar ne? I vjerojatnije je da je u pitanju bila žena nego muškarac. - Ne vidim zašto. - Ja sam sasvim sigurna da je to bila žena i to žena koja dobro izgleda mirno je odvratila Tuppence. - Na osnovi ovakvih tehnikalija ja se klanjam tvojoj odlučnosti promrmljao je gospodin Beresford. - E sada, očigledno je da je ova žena, tko god da je, bila spašena. - Kako si to uspela zaključiti? - Da nije, kako bi inače znali da su dokumenti kod Jane Finn. - Točno. Nastavi, o, Sherlocku! - Sad postoji šansa, priznajem da je samo šansa, da je ova žena možda “Rita”. - I ako je tako? - Ako je tako, onda ćemo tragati medu preživjelima s Lusitanije sve dok je ne pronađemo. - Onda se prvo moramo dokopati popis preživjelih. - Već ga imam. Sastavila sam dugačak spisak stvari koje sam htjela saznati i poslala sam ga gospodinu Carteru. Jutros mi je odgovorio i između ostalih stvari, ubacio je i službene izjave onih koji su spašeni s Lusitanije. Kako ti se sada čini pametna mala Tuppence? - Desetka za posao, nula za skromnost. Ali, glavni problem je, postoji li “Rita” na tom spisku? 45

- To je upravo ono što ne znam - priznala je Tuppence. - Ne znaš? - Da, vidi ovdje - Nagnuli su se nad spiskom. - Vidiš, jako malo osobnih imena je napisano. Gotovo sve su gospođe ili gospođice. Tommy je klimnuo glavom. - To komplicira stvari - zamišljeno je promrmljao. Tuppence se, sebi svojstveno, strese kao terijer. - Pa, morat ćemo se baciti na to, nema druge. Počet ćemo s Londonom. Zapiši adrese svih ženskih osoba koje žive u Londonu ili okolini, dok ja stavim šešir. Pet minuta kasnije, mladi par je stigao na Piccadilly, a nekoliko sekundi kasnije, taksi ih je već vozio k The Laurels, u ulici Glendower broj 7, prebivalištu gospođe Edgara Keitha, čije je ime bilo prvo od njih sedam na popisu ubačenom u Tommyjevu bilježnicu. The Laurels je bila trošna kuća, uvučena dalje od ulice, s nekoliko zapuštenih grmova koji su izigravali prednji vrt. Tommy je platio taksi i krenuo s Tuppence do ulaznih vrata. Tek što je krenula pozvoniti, zaustavio joj je ruku. - Što ćeš reći? - Što ću reći? Oh, pa reći ću - Bože, ne znam. To je baš nezgodno. - Kao što sam i mislio - zadovoljno reče Tommy. - Baš tipično za žene! Ne razmišljate unaprijed! Samo ti stani sa strane i gledaj kako se jedan muškarac nosi sa situacijom. - Pritisnuo je zvono. Tuppence se malo povukla unazad. Neuredna sluškinja, izuzetno prljavog lica i s parom nejednakih očiju, otvorila je vrata. Tommy je izvadio bilježnicu i olovku. - Dobro jutro - rekao je veselo i odsječno. - Općinsko vijeće Hampsteada. Nov birački spisak. Gospođa Edgara Keitha stanuje ovdje, zar ne? - Da - reče sluškinja. - Osobno ime? - upita Tommy, pripremivši olovku. - Gospojino? Eleanor Jane. - Eleanor - zapisao je Tommy. - Ima li sinove ili kćeri starije od dvadeset jedne godine? - Jok. - Hvala vam - Tommy je brzim pokretom spremio bilježnicu. - Doviđenja. 46

Sluškinja je izustila svoju jedinu primjedbu: - Mislila sam da ste tu zbog plina - tajanstveno je rekla i zatvorila vrata. Tommy se pridruži svojoj partnerici. - Vidiš, Tuppence - primijetio je. - Dječja igra za muški um. - Priznajem da si i ti jedanput bio sjajan. Toga se nikad ne bih dosjetila. - Božića mu, zar ne? I to možemo ponavljati ad lib. U vrijeme ručka mladi je par sa žarom napao pečene krumpire i odrezak, u jednom mračnom, jeftinom restoranu. Pronašli su Gladys Mary i Marjorie, potom zatečeni jednom promjenom adrese bili su prisiljeni slušati dugačko predavanje o univerzalnom pravu glasa od jedne poletne američke dame, čije je ime bilo Sadie. - Ah! - reče Tommy, potegavši dobar gutljaj piva. - Osjećam se bolje. Tko je sljedeći? Bilježnica je ležala na stolu između njih. Tuppence ju je uzela u ruke. - Gospođa Vandemeyer - pročitala je - Južni apartmani Audley broj 20. Miss Wheeler, ulica Clapington 43, Battersea. Ako se dobro sjećam, ona je sobarica, pa vjerojatno neće biti ondje, ali ona ionako nije mogući kandidat. - Onda je dama s Mayfaira naša prva postaja. - Tommy, lagano se obeshrabrujem. - Glavu gore, stara moja. Znali smo da ovaj plan ne obećava previše. U svakom slučaju, ionako smo tek na početku. Ako ništa ne postignemo u Londonu, ostaje nam lijepi obilazak Engleske, Irske i Škotske. - Istina - reče Tuppence, kojoj se raspoloženje podiglo. -I svi troškovi su plaćeni! Ali, oh, Tommy, voljela bih da se stvari događaju brže. Do sada se pustolovina vezala na pustolovinu, ali ovo jutro je bilo beskrajno dosadno. - Morala bi kontrolirati tu svoju žudnju za jeftinim uzbuđenjima, Tuppence. Sjeti se, ako je gospodin Brown zaista onakav kakav kažu, čudo da nas već nije odveo u smrt. Divno sam ovo sročio, baš onako pjesnički. - Ti si stvarno još umišljeniji od mene - i to s manjim razlozima. Hm! Ali, stvarno je neobično što gospodin Brown još uvijek nije svoju osvetničku ruku spustio na nas. (Vidiš da i ja to mogu.) Nepobijeđeni i dalje gazimo svojim putem. - Možda ne misli da smo vrijedni pažnje - jednostavno je objasnio mladić. Tuppence dočeka tu izjavu s krajnjim negodovanjem. - Užasan si, Tommy. Ispada da se mi i ne računamo. 47

- Oprosti, Tuppence. Hoću reći, mi radimo kao krtice u mraku i on ne sluti naše tajne planove. Ha ha! - Ha ha! - s odobravanjem je ponovila Tuppence dok je ustajala. Južni apartmani Audley bili su blok stanova impozantnog izgleda, u blizini Park Lanea. Broj 20 se nalazio na drugom katu. Tommy je do sada usavršio svoj slatkorječivi pristup. Izrecitirao je, čim mu je otvorila vrata, svoj tekst vremešnoj ženi, koja je izgledala više kao kuharica, nego kao sobarica. - Osobno ime? - Margaret. - Tommy poče slovkati, ali ga ona prekine. - Ne, g-u-e. - Oh, Marguerite; kao što Francuzi pišu, vidim - Zastao je, a onda naglo rekao - Kod nas se ona vodi pod imenom Rita Vandemeyer, ali pretpostavljam da to nije točno? - Tako je obično zovu, ali njeno je ime Marguerite. - Hvala vam. To bi bilo sve. Doviđenja. Jedva kontrolirajući svoje uzbuđenje, Tommy je potrčao niz stepenice. Tuppence ga je čekala na uglu stepenica. - Čula si? - Jesam. Oh, Tommy. Tommy joj je s razumijevanjem stisnuo ruku. - Znam, stara moja. I ja se tako osjećam. - Tako je - tako je krasno kada pomisliš na nešto - a onda se to i desi! oduševljeno je uskliknula Tuppence. Njena ruka je još uvijek bila u Tommyjevoj. Stigli su do predvorja. Na stubama iznad njih začuli su se koraci, a onda i glasovi. Iznenada, na Tommyjevo potpuno iznenađenje, Tuppence ga povuče u mali prostor pored lifta, gdje je sjena bila najgušća. - Što... - Tiho! Dvojica muškaraca su sišla niz stube i prošla kroz predvorje. Tuppencina ruka je još jače stegnula Tommyjevu. - Brzo... prati ih. Ja ne smijem. Možda me prepozna. Ne znam tko je ovaj drugi, ali onaj veći je Whittington.

48

7 Kuća u Sohou Whittington i njegov pratitelj su išli brzim korakom. Tommy je odmah krenuo za njima, baš na vrijeme da ih vidi kako zamiču za ugao. Žustrim korakom brzo ih je sustigao i dok je došao do ugla, udaljenost među njima se znatno smanjila. Male ulice Mayfaira bile su prilično prazne i procijenio je kako je najpametnije držati ih na oku. Ovo je bilo novo za njega. Mada kroz knjige upoznat s tehničkim detaljima, nikada do sada nije pokušao “pratiti” koga i odjednom je primijetio kako u stvarnosti praćenje slijede mnogi problemi. Što ako, na primjer, budu pozvali taksi? U knjigama, ti jednostavno uskočiš u sljedeći taksi, obećaš vozaču zlatnu funtu - ili moderniju varijantu istog - i gotovo. U stvarnosti, Tommy je shvatio da je posve sigurno da drugog taksija neće biti. Zato bi morao trčati. Što se u stvarnosti događa mladiću koji bjesomučno i bez odmora trči londonskim ulicama? Na glavnoj ulici mogao bi se nadati da će svi misliti da juri za autobusom. Ali u ovim mračnim, aristokratskim, sporednim ulicama, nije se mogao otrgnuti ideji da bi ga neki pretjerano savjesni policajac mogao zaustaviti i tražiti objašnjenje. Usred tih njegovih razmišljanja na uglu ulice ispred njih pojavi se taksi s podignutom zastavicom. Tommy je zaustavio dah. Hoće li ga pozvati? Odahnuo je s olakšanjem kada je vidio da su ga pustili da prođe. Krivudali su ulicama, s namjerom da prečicama stignu do ulice Oxford. Kada su najzad skrenuli u nju i nastavili k istoku, Tommy blago ubrza korak. Malopomalo, primicao im se. Na pločniku prepunom ljudi, nije bilo vjerojatno da će privući njihovu pažnju, a želio je da, ako bude bilo moguće, uhvati riječdvije njihovog razgovora. No to mu nije uspjelo: govorili su tiho, a buka prometa je potpuno prigušila njihove glasove. Nešto prije stanice metroa u ulici Bond, prešli su ulicu s neprimijećenim Tommyjem za petama i ušli u kafić Big Lyons. Popeli su se na prvi kat i sjeli

49

za mali stol kraj prozora. Bilo je kasno i kafić se polako praznio. Tommy je izabrao mjesto blizu njih i sjeo iza Whittingtona, da ga ovaj ne prepozna. S druge strane, imao je savršen pogled na drugog muškarca i s pažnjom ga je proučavao. Imao je svijetlu kosu i slabunjavo, neprijatno lice i Tommyju je sličio na Rusa ili Poljaka. Imao je negdje oko pedeset godina i ramena su mu se blago grčila kada je govorio, dok su mu se oči, male i podmukle, neprekidno kretale. Pošto se već dobrano naručao, Tommy naruči krišku welškog prženog sira i šalicu kave. Whittington je naručio obilan ručak za sebe i svog pratitelja; a zatim, čim se konobarica povukla, privukao je svoju stolicu bliže stolu i tihim glasom počeo ozbiljno razgovarati. Drugi se muškarac uključio u razgovor. Osluškujući koliko je mogao, Tommy je jedva uspio tu i tamo uloviti po koju riječ; ali suština je bila da je krupni muškarac izdavao neke naredbe ili upute svom pratitelju, a s njima se ovaj drugi s vremena na vrijeme nije slagao. Whittington mu se obraćao s Boris. Tommy je nekoliko puta uspio da uhvatiti riječ “Irska”, kao i “propaganda”, ali nije bilo ni spomena Jane Finn. Iznenada, kada je u dvorani na trenutak utihnuo razgovor, čuo je čitavu rečenicu. Whittington je govorio: “Ah, ne znaš ti Flossie. Ona je fantastična. Nadbiskup bi se zakleo da mu je to rođena majka. Ona svaki put pogodi boju glasa, a to je ono najhitnije.” Tommy nije čuo Borisov odgovor, ali odgovarajući na to, Whittington je rekao nešto što je zazvučalo kao: “Naravno... ali samo u krajnjem slučaju.” Onda je ponovo izgubio nit. Ali uskoro su rečenice ponovo postale razgovijetne, zato što su ova dvojica lagano podigla ton, ili zato što se Tommyjevo uho izvježbalo, nije mogao reći. Ali, zato su dvije riječi ostavile veoma upečatljiv utisak na slušatelja. Izgovorio ih je Boris, i one su glasile: “Gospodin Brown”. Izgledalo je kao da mu se Whittington žali, ali ovaj se samo nasmijao. - Zašto da ne, prijatelju moj? To je cijenjeno ime - posve obično. Zar ga nije odabrao baš iz tog razloga? Ah, volio bih ga upoznati - gospodina Browna. Whittingtonov glas je metalno odjeknuo dok je odgovarao: - Tko zna? Možda ste ga već upoznali. - Eh! - brzo je odvratio drugi. - To su priče za malu djecu - bajka za policiju. Znate li što ponekad sebi kažem? Da je to bajka koju je izmislio 50

Unutrašnji krug, bauka kojim nas plaše. Moguće da je tako. - A možda i nije. - Pitam se... ili je možda zaista točno da je on s nama i među nama, a da je nepoznat svima osim nekolicini odabranih? Ako je tako, onda on dobro čuva svoju tajnu. A sama ideja je dobra, da. Nikada ne znamo. Gledamo jedni druge - jedan od nas je gospodin Brown - tko? On naređuje - ali također i služi. Među nama - usred nas. A nitko ne zna tko je... Rus s naporom obuzda svoju razuzdanu maštu. Pogledao je na sat. - Da - reče Whittington. - Mogli bismo krenuti. Pozvao je konobaricu i zatražio račun. I Tommy je učinio isto i nekoliko trenutaka kasnije pratio je dvojicu muškaraca niz stube. Whittington je vani pozvao taksi i rekao vozaču da vozi do stanice Waterloo. Ovdje je bila gomila taksija i prije nego što je Whittingtonov krenuo, drugi taksi se zaustavio uz rub kolnik odgovarajući na Tommyjevu dignutu ruku. - Pratite onaj taksi - naredio je mladić. - Nemojte ga izgubiti. Postariji vozač nije pokazao zanimanje. Samo je progunđao i spustio zastavicu. Tijekom vožnje ništa se bitno nije desilo. Tommyjev taksi je stigao na odmorište odlaznog perona odmah poslije Whittingtonovog. Tommy se našao iza njega na šalteru za prodaju karata. Whittington je uzeo jednu kartu prvog razreda za Boumemouth, pa Tommy učini isto. Kada se vratio, Boris primijeti, bacivši pogled na svoj sat: - Uranili ste. Imate još skoro pola sata. Borisove riječi su potakle novu lavinu misli u Tommyjevom umu. Whittington je očigledno sam išao na put, dok je drugi ostajao u Londonu. Zato je morao odlučiti koga će pratiti. Očigledno da nije mogao obojicu, osim ako... Kao i Boris, bacio je pogled na sat, a onda k ploči s voznim redom vlakova. Vlak za Boumemouth je kretao u 3.30. Ostalo je još dvadeset minuta. Whittington i Boris su hodali između kioska. Dobacio im je još jedan nesiguran pogled, a onda požurio u telefonsku govornicu. Nije se usudio gubiti na vremenu u pokušaju da dobije Tuppence. Velike su šanse bile da je ona i dalje u okolini južnog Audleya. Ali, preostao je još jedan saveznik. Pozvao je Ritz i zatražio Juliusa Hersheimmera. Čulo se škljocanje i zvono. Oh, samo da je mladi Amerikanac u svojoj sobi! Ponovo se začuo škljocaj, a onda je preko žice prepoznatljivim akcentom stiglo jedno “Halo”. 51

- Jeste li to vi, Hersheimmere? Ovdje Beresford. Ja sam na stanici Waterloo. Pratio sam Whittingtona i još jednog muškarca ovamo. Nemam vremena za objašnjenja. Whittington u 3.30 kreće za Boumemouth. Možete li do tada stići ovamo? Odgovor je bio utješan. - Svakako. Požurit ću. Veza se prekinula. Tommy je uz uzdah olakšanja spustio slušalicu. Imao je visoko mišljenje o Juliusovoj sposobnosti da požuri. Instinktivno je osjećao da će Amerikanac stići na vrijeme. Whittington i Boris su i dalje bili tamo gdje ih je ostavio. Ako je Boris ostao ispratiti svog prijatelja, sve je u redu. Tommy je onda zamišljeno prešao prstima preko svog džepa. Usprkos otvorenom računu koji mu je obećan, još nije stekao naviku sa sobom nositi veću svotu novca. Kupovina karte prvog razreda ostavila ga je tek s nekoliko šilinga u džepu. Nadao se da će Julius stići bolje pripremljen. U međuvremenu, minute su se sporo vukle: 3.15. 3.20, 3.25, 3.27. Što ako Julius ne stigne na vrijeme? 3.29... Vrata su se zatresla. Tommy je osjetio kako mu se ledeni trnci očaja penju uz kičmu. Onda nečija ruka pade na njegovo rame. - Evo me, sinko. Vaš britanski promet se ne da opisati! Pokažite mi te naše bitange. - Ono je Whittington - ondje, onaj što upravo ulazi, krupni, tamni tip. Ovaj s kim priča je stranac. - Imam ih. Koji je moja ptičica? Tommy je već razmislio o tome. - Imate li novca kod sebe? Julius odmahne glavom i Tommy se snuždi. - Mislim da trenutno nemam više od tristo, četiristo dolara kod sebe objasnio je Amerikanac. Tommy je ispustio tihi uzdah olakšanja. - Oh, bože, vi milijunaši! Ne govorimo istim jezikom! Uđite unutra. Evo vam karta. Whittington je vaš čovjek. - Ja idem za Whittingtonom! - mračno je rekao Julius. Vlak je upravo kretao kada je on uskočio. - Doviđenja, Tommy. - Vlak je isklizao iz stanice. Tommy je duboko uzdahnuo. Muškarac po imenu Boris mu se približavao 52

preko perona. Tommy ga je propustio, a onda se bacio u novu potjeru. Boris je od Waterlooa metroom krenuo do Piccadillyja. Onda je krenuo avenijom Shaftesbury, da bi najzad skrenuo u labirint uskih uličica oko Sohoa. Tommy ga je pratio na pristojnoj udaljenosti. Na kraju su stigli do malog, oronulog trga. Okolne kuće su zračile nečim zlokobnim, uronjene u vlastitu prljavštinu i raspadanje. Boris se obazreo oko sebe i Tommy se odmah povukao u zaklon obližnjeg trijema. Mjesto je izgledalo gotovo napušteno. Bila je to slijepa ulica, pa nije bilo prometa. Tajni pogledi koje je Boris bacao oko sebe uzbuđivali su Tommyjevu maštu. Zaklonjen trijemom, gledao ga je kako se penje uz stube jedne kuće prilično zloslutnog izgleda i snažno kuca na vrata, u nekom neobičnom ritmu. Vrata su se odmah otvorila, izgovorio je riječ -dvije čuvaru, a onda je ušao unutra. Vrata su se za njim ponovo zatvorila. To je bio trenutak u kome je Tommy izgubio glavu. Ono što je trebalo uraditi, ono što bi bilo koji razuman čovjek učinio, bilo bi da strpljivo ostane tu gdje je i da sačeka da muškarac ponovo izađe. A ono što je on učinio bilo je da potpuno zaboravi na zdrav razum, koji je inače predstavljao osnovnu crtu njegovog karaktera. Nešto, kako je objasnio, kao da mu je puklo u glavi. Ni trenutak zastavši da promisli i on se popeo uz stepenice i koliko je to mogao ponovi neobično kucanje na vrata. Vrata su se širom otvorila, istom brzinom kao i prije. Muškarac opakog izgleda i kratko podšišane kose stajao je u dovratku. - Dakle? - promumljao je. U tom trenutku je Tommy shvatio svu glupost svoje odluke. Ali nije se usudio oklijevati. Uhvatio se za prvu riječ koja mu je pala na pamet. - Gospodin Brown? Na njegovo iznenađenje, muškarac se pomakne u stranu. - Na katu - rekao je, palcem pokazavši preko ramena - druga vrata na lijevo.

53

8 Tommyjeve pustolovine Iako zapanjen čovjekovim riječima, Tommy nije oklijevao. Ako ga je drskost već dovela ovamo, bilo je za očekivati da će ga odvesti još dalje. Tiho je ušao u kuću i popeo se rasklimanim stubama. U kući je sve bilo neopisivo prljavo. Uprljane tapete, sada neprepoznatljivog uzorka, visjele su u mlohavim trakama sa zida. U svakom uglu mogle su se vidjeti sive hrpe paučine. Tommy je ležerno nastavio. Do trenutka kada je stigao do odmorišta stubišta, čuo je kako muškarac odozdo nestaje u zadnjoj sobi. Očigledno još nikome nije bio sumnjiv. Da uđe u kuću i pita za “gospodina Browna”, činilo se sasvim razumnim i prirodnim. Na vrhu stubišta, Tommy je zastao da razmisli o svom sljedećem potezu. Ispred njega se pružao uzak hodnik, s vratima s obje strane. Iz onih najbližih njemu s lijeve strane, dopirao je tihi žamor glasova. To je bila prostorija u koju mu je rečeno da uđe. Ali ono što mu je prikovalo pogled, bilo je malo udubljenje odmah s njegove desne strane, napola skriveno poderanim baršunastim zastorom. Nalazio se odmah preko puta lijevih vrata i zahvaljujući uglu pod kojim je stajao, imao je dobar pogled na gornji dio stubišta. Kao skrovište za jednog, ili u krajnjem slučaju dvoje ljudi, bilo je idealno, jer je bilo duboko oko pola metra, a široko oko metar. Tommyju se dopalo. Promislio je o svemu na svoj uobičajeno spor i pouzdan način, došavši do zaključka da spominjanje “gospodina Browna” nije protumačeno kao zahtjev da vidi određenu ličnost, već je najvjerojatnije lozinka kojom se banda služila. To što je on, na sreću, iskoristio lozinku, osiguralo mu je ulazak. Do sada nije pobudio nikakvu sumnju. Ali mora brzo smisliti sljedeći korak. Recimo da hrabro uđe u prostoriju s lijeve strane hodnika. Bi li sama činjenica da je primljen u kuću bila dovoljna? Možda bi trebala neka dodatna lozinka ili, u krajnjem slučaju, neki dokaz identiteta. Čuvar na vratima

54

očigledno nije poznavao sve članove bande, ali bi situacija ovdje, na katu, mogla biti drugačija. Sve u svemu, izgledalo je da ga je sreća do sada sasvim dobro poslužila, ali postoji nešto što se zove izazivanje sudbine. Ulazak u tu prostoriju značio je i ogroman rizik. Nije sigurno da će do unedogled moći igrati svoju ulogu; bilo je sasvim jasno da bi se prije ili kasnije odao, što bi značilo da je iz puke gluposti prokockao sjajnu šansu. Na vratima u prizemlju se začuo ponovljeni signal i Tommy je donijevši odluku, brzo skliznuo u udubljenje, oprezno navukavši zastor do kraja, tako da ga je u potpunosti skrivao. Bilo je nekoliko poderotina i rupa u prastarom materijalu, koje su mu omogućile dobar pogled. Promatrat će razvoj situacije i u bilo koje vrijeme, ako odluči, može se priključiti ostatku grupe, prilagođavajući svoje ponašanje onom što bude vidio kod posljednjeg pridošlice. Muškarac koji se popeo stubama prigušenim, mekim korakom, Tommyju je bio posve nepoznat. Očigledno je pripadao samom dnu društva. Čupave obrve koje su mu se nisko nadvijale nad očima, zločinačka čeljust, bestijalnost čitave njegove pojave, bili su novina za Tommyja, iako bi ga Scotland Yard vjerojatno već na prvi pogled prepoznao. Muškarac je prošao udubljenje, teško dišući. Zastao je ispred vrata sa suprotne strane i pokucao u određenom ritmu. Glas iznutra je nešto doviknuo i muškarac je otvorio vrata i ušao, omogućivši Tommyju kratak pogled na unutrašnjost prostorije. Pomislio je da je unutra moralo biti nekih četvoro petoro ljudi koji su sjedili oko dugačkog stola, što je zauzimao najveći dio prostora, ali mu je pažnju privukao i zadržao visoki muškarac s kratko podšišanom kosom i kratkom, zašiljenom mornarskom bradom, koji je sjedio na čelu stola, s papirima ispred sebe. Podigao je pogled kada je pridošlica ušao i s dobrim, ali neuobičajeno ispravnim izgovorom koji je privukao Tommyjevu pažnju, upitao je: - Tvoj broj, druže? - Četrn’es, gazda - promuklo je odgovorio ovaj. - Točno. Vrata se ponovno zatvore. - Ako ovo nije Švaba, ja sam Nizozemac! - reče Tommy sam sebi. - A čitavu predstavu vodi krajnje sistematično - po njihovom običaju. Sva sreća što nisam ušao. Dao bih pogrešan broj, a onda bi vrag došao po svoje. Ne, ovo je pravo mjesto za mene. Hej, netko ponovo kuca. 55

Kako se ispostavilo, ovaj posjetitelj se posve razlikovao od prethodnog. Tommy ga je prepoznao, to je bio Irac, pripadnik Sinn Feina. Organizacija gospodina Browna je zaista bila široko raširen poduhvat. Običan kriminalac, dobro odgojeni irski gospodin, blijedi Rus i efikasni njemački majstor ceremonije! Zaista neobično i zlokobno društvo! Tko je bio taj muškarac koji je u svojim rukama držao ove neobično šarolike karike nepoznatog lanca? Procedura je i u ovom slučaju bila jednaka. Otkucan dogovoreni signal, zahtjev za brojem i odgovor - Točno. Još dva puta se čulo kucanje na vratima u prizemlju. Prvi muškarac je bio Tommyju nepoznat i za njega je pomislio da je neki službenik. Bezazlen muškarac, inteligentnog izgleda, u prilično ofucanoj odjeći. Drugi je bio pripadnik radničke klase i njegovo je lice Tommyju bilo maglovito poznato. Tri minute kasnije stigao je još jedan muškarac zapovjednog držanja, izvrsno odjeven, očigledno dobrog porijekla. Njegovo lice također nije bilo nepoznato promatraču, iako se ni za živu glavu nije mogao sjetiti imena. Nakon njegovog dolaska, uslijedila je dugačka stanka. U stvari, Tommy je zaključio da je okupljanje bilo gotovo i već je krenuo da se iskrade iz svog skrovišta, kada ga je novo kucanje natjeralo da se naglo povuče natrag u zaklon. Posljednji pridošlica se posve nečujno popeo uz stube, te se našao ispred Tommyja prije no što je mladić uopće postao svjestan njegovog prisustva. Bio je to nizak muškarac, veoma blijed, nekako blagog, gotovo ženstvenog držanja. Ugao njegovih jagodica govorio je o slavenskom porijeklu, ali osim toga nije postojalo ništa što bi nagovještavalo njegovu pripadnost. Dok je prolazio pored udubljenja, polako je okrenuo glavu. Neobično svijetle oči kao da su progorjele zastor; Tommyju je bilo teško povjerovati da taj muškarac nije znao da je on tu i nehotice je zadrhtao. Nije imao ništa bujniju maštu od većine mladih Engleza, ali se nije mogao otresti utiska da je pridošlica zračio neobičnom snagom. Njegova prilika ga je podsjetila na otrovnu zmiju. Trenutak kasnije, shvatio je da ga dojam nije prevario. Pridošlica je, kao i njegovi prethodnici, pokucao na vrata, ali prijem je bio posve različit. Bradati muškarac se podigao na noge što su i ostali učinili. Nijemac mu je prišao i rukovao se, salutirajući mu. 56

- Počašćeni smo - rekao je. - Izuzetno smo počašćeni. Jako sam se bojao da to neće moći biti izvedeno. Ovaj mu je odgovorio glasom u kome se osjećalo nekakvo prigušeno siktanje: - Bilo je teškoća. Plašim se da više neće biti izvodivo. Ali jedan sastanak je od najveće važnosti - kako bih objasnio svoju politiku. Ne mogu ništa učiniti bez gospodina Browna. Je li on tu? U Nijemčevom držanju se jasno osjetila promjena, dok je neznatno oklijevajući odgovorio: - Primili smo poruku. Nije moguće da on bude osobno prisutan. - Zastao je, odajući čudan utisak kao da je rečenicu ostavio nedovršenom. Veoma polako, osmjeh se razlio došljakovim licem. Pogledao je oko sebe po krugu uznemirenih lica. -Ah! Shvaćam. Čitao sam o njegovim metodama. On radi u mraku i ne vjeruje nikome. Ali, ipak, moguće je da je on baš sad među nama, kao neko drugo lice u ovoj grupi. Svatko je kriomice bacao podozrive poglede na svog susjeda. Rus se kucnuo po svom obrazu. - Neka je tako. Hajde, nastavimo. Izgledalo je da se Nijemac pribrao. Pokazao je na mjesto na kome je sjedio, za čelom stola. Rus je prosvjedovao, ali ovaj je bio uporan. -To je jedino moguće mjesto - rekao je - za - Broja Jedan. Možda bi Broj Četrnaest htio zatvoriti vrata! Sljedećeg trenutka Tommy je ponovo gledao u golu drvenu oplatu i opet su glasovi potonuli u nerazumljiv žamor. Tommy postade nestrpljiv. Razgovor koji je čuo probudio mu je radoznalost. Osjetio je da, milom ili silom, mora čuti još toga. Odozdo se nije ništa čulo, a nije se činilo vjerojatnim da će se vratar popeti gore. Poslije minute dvije napetog osluškivanja, provirio je kroz zastor. Hodnik je bio prazan. Tommy se sagnuo i skinuo cipele, a onda je, sklonivši ih iza zastora, oprezno krenuo u čarapama, i kleknuvši ispred zatvorenih vrata pažljivo prislonio uho. Na njegovu nesreću nije čuo ništa bolje nego maloprije; tek poneka glasnija riječ, što mu je samo bilo podjarivalo radoznalost. Napeto je promatrao vrata. Bi li mogao odškrinuti ih sasvim blago i nečujno, tako da nitko u prostoriji ništa ne primijeti? Došao je do zaključka da bi to, uz veliki oprez, bilo izvedivo. Veoma polako, milimetar po milimetar, zadržavajući dah, pritisnuo je kvaku. Još malo - još samo malo 57

- zar se nikako neće otvoriti? Ah! Napokon je kvaka popustila. Na trenutak je zastao, a onda duboko uzdahnuo i veoma nježno gurnuo vrata. Nisu popuštala. Tommy je bio nervozan. Ako bude trebalo upotrijebiti još veću snagu, vrata će sigurno zaškripati. Polako je povećao pritisak. Da se prokleta stvar nije zaglavila? Na kraju je, u očaju, gurnuo svom snagom. Ali, vrata su ostala čvrsto zatvorena i njemu je konačno sinulo. Bila su zaključana iznutra. Na trenutak, Tommyja je preplavio bijes. - Neka sam proklet! - rekao je. - Kakav prljav trik! Kada muje bijes malo splasnuo, spremio se suočiti sa situacijom. Očigledno, prvo što mora je vratiti kvaku u prvobitni položaj. Ako je naglo pusti, ljudi će unutra sigurno primijetiti, tako da je uz iste beskrajne muke ponovio prethodne korake. Sve je dobro prošlo i mladić se uz uzdah olakšanja podigao na noge. U Tommyju je bilo nekakve upornosti, nalik na buldoga, koja mu nije dozvoljavala da brzo prihvati poraz. Matiran za trenutak, bio je daleko od toga da se povuče iz borbe. I dalje je namjeravao čuti što se događa u zaključanoj prostoriji. Kako mu se jedan plan izjalovio, morao je smisliti sljedeći. Pogledao je oko sebe. Malo dalje niz hodnik s lijeve strane, nalazila su se druga vrata. Nečujno je kliznuo do njih. Trenutak-dva je osluškivao, a onda je isprobao kvaku. Vrata su popustila i on je kliznuo unutra. Prostorija, u kojoj nije bilo nikog, bila je namještena kao spavaća soba. Kao i sve drugo u kući, namještaj se raspadao, a prljavštine je bilo još više. Ali, ono što je zanimalo Tommyja bila je stvar za koju se nadao da će je pronaći, zajednička vrata koja su spajala dvije sobe, s lijeve strane prozora. Pažljivo zatvarajući za sobom vrata koja su vodila u hodnik, zakoračio je do drugih vrata i pažljivo ih proučio. Preko njih je bio navučen zasun. Bio je hrđav i očigledno ga već duže vrijeme nitko nije upotrebljavao. Nježno ga pomičući naprijed-nazad, Tommy ga je, bez previše buke, uspio povući do kraja. Zatim je pritisnuo kvaku. Vrata su se odmah otvorila - odškrinula tek malo, ali dovoljno da Tommy čuje što se događa unutra. Sa suprotne strane vrata nalazio se baršunasti zastor koji ga je sprečavao da vidi, ali je s priličnom preciznošću mogao raspoznati glasove. Govorio je pripadnik Sinn Feina. Njegov bogat, irski glas nije mogao ne prepoznati: 58

-Toje sve u redu. Ali potrebno je više novca. Nema novca - nema rezultata! Drugi glas, za koji je Tommy pomislio da pripada Borisu, odgovorio je: - Jamčite li da će biti rezultata? - Za mjesec dana od sada - prije ili kasnije, kako vam odgovara - ja vam jamčim takvu vladavinu terora u Irskoj, da će se temelji britanskoga carstva zatresti. Nastupila je stanka, a onda se začuo tih, piskav glas Broja Jedan: - Dobro! Dobit ćete novac. Borise, vi ćete se pobrinuti za to. Boris upita: - Preko američkih Iraca i gospodina Pottera, kao i obično? - Mislim da će to biti u redu! - rekao je novi glas, s prekooceanskim naglaskom - mada bih želio naglasiti da, tu i tamo, stvari postaju malčice teške. Nema više simpatije kao nekada, a raste raspoloženje da se Irci puste da rješavaju svoje probleme bez uplitanja iz Amerike. Tommy je primijetio da je Boris slegnuo ramenima dok je odgovarao. - Ima li veze, pošto novac samo nominalno stiže iz Amerike? - Glavna poteškoća je iskrcavanje naoružanja - reče pripadnik Sinn Feina - Novac je lako otpremljen - zahvaljujući našem kolegi ovdje. Začu se glas, za koji je Tommy pomislio da pripada onom visokom muškarcu zapovjedničkoga držanja, čije mu je lice bilo neodređeno poznato, a koji reče: - Pomislite na osjećanja ljudi u Belfastu, kada bi vas samo mogli čuti! - To je onda riješeno - začuo se piskav glas. - A sada, što se tiče posudbe engleskim novinama, uredili ste detalje na zadovoljavajući način. Borise? - Vjerujem da jesam. - To je dobro. Ako bude potrebno, iz Moskve će uslijediti službeni demanti. Uslijedila je stanka, a onda je zvonak glas Nijemca razbio tišinu: - Naredio mi je - gospodin Brown, da stavim sažete izvještaje različitih sindikata ispred vas. Ovaj rudarski je posve zadovoljavajući. Moramo zadržati željeznicu. Moglo bi biti problema s Udruženjem sindikata. Tišina je potrajala dugo vremena i bila je narušavana samo šuškanjem papira i ponekom riječi objašnjenja od strane Nijemca. Onda je Tommy začuo lagano bubnjanje prstiju po stolu. 59

- A - datum, prijatelju moj? - reče Broj Jedan. - Dvadeset deveti. Činilo se da Rus razmišlja. - To je prilično brzo. - Znam. Ali, dogovorile su ga vođe laburističke stranke, a mi se ne možemo previše javno miješati. Oni moraju vjerovati kako je to isključivo njihovo djelo. Rus se tiho nasmijao, kao da ga to zabavlja. - Da, da - rekao je. - To je točno. Oni ne smiju nanjušiti da ih koristimo za naše ciljeve. To su pošteni ljudi, a upravo su zato nama i vrijedni. Čudno ali ne možeš dignuti revoluciju bez poštenih ljudi. Narod ima nepogrešiv instinkt. - Zastao je, a onda ponovio, kao da je uživao u toj frazi: - svaka revolucija imala je svoje poštene ljude. Oni nakon svega brzo bivaju uklonjeni. Nijemac je nastavio: - Clymes mora ići. On previše toga naslućuje. Broj Četrnaest će se pobrinuti za to. Začulo se promuklo mrmljanje. - Kako kažeš, gazda. - A onda, poslije nekoliko trenutaka: - Što ako me drotovi hapaju? - Imat ćeš najbolje odvjetnike da te brane - tiho mu je odgovorio Nijemac. - Ali, u svakom slučaju, nosit ćeš rukavice s utisnutim otiscima prstiju jednog poznatog provalnika. Nemaš se čega bojati. - Oh, ne bojim se ja, gazda. Sve za naš cilj. Ulicama će teći krv, kako kažu. - Govorio je s mračnim užitkom. - Ja sanjam o tome, ponekad, bome da. A biseri i dijamanti će se valjati po ulici, svako će ih moći pokupiti! Tommy je čuo struganje stolca. Zatim je Broj Jedan progovorio: - Onda je sve odlučeno. Jesmo li osigurali uspjeh? - Ja - mislim da jesmo. - Ali, Nijemac nije govorio sa svojom uobičajenom samouvjerenošću. Glas Broja Jedan je iznenada dobio neku opasnu notu: - Što je pošlo po zlu? - Ništa, ali... - Ali što? - Laburističke vođe. Kao što ste rekli, bez njih ništa ne možemo učiniti ako oni ne objave generalni štrajk dvadeset devetog... 60

- Zašto ne bi? - Kao što ste rekli, oni su pošteni. A usprkos svemu što smo učinili kako bismo u njihovim očima diskreditirali vladu, nisam siguran da i dalje ne gaje neku prikrivenu nadu i vjeru u njih. - Znam. Neprekidno ih psuju. Ali u cjelini javno mnijenje je naklonjeno vladi. Rus je ponovo prstima bubnjao po stolu. - Prijeđite na stvar, prijatelju. Rečeno mi je da postoji određeni dokument koji će nam osigurati uspjeh. - Tako je. Ako bi se taj dokument stavio pred vođe rezultati bi odmah bili vidljivi. Oni bi ga iznijeli u javnost i objavili širom Engleske i bez odlaganja objavili revoluciju. Vlada bi konačno i potpuno bila slomljena. - Pa što još želite? - Sam dokument - otvoreno reče Nijemac. - Ah! Zar nije u vašem posjedu? Ali vi znate gdje se nalazi? - Ne. - Zna li itko gdje se nalazi? - Jedna osoba - možda. A mi čak ni u to nismo sigurni. - Tko je ta osoba? - Jedna djevojka. Tommy je zadržao dah. - Djevojka? - Rus je prezrivo povisio ton. - I niste je natjerali da progovori? Mi u Rusiji imamo načina da natjeramo djevojke da govore. - Ovo je drugačiji slučaj - sumorno reče Nijemac. - Kako - drugačiji? - Za trenutak je zastao, a onda nastavio: - Gdje je djevojka sada? - Djevojka? -Da. - Ona je... Ali Tommy više ništa nije čuo. Zaglušujući udarac mu pade na glavu i sve potone u mrak.

61

9 Tuppence počinje služiti u kući Kada se Tommy dao na praćenje dvojice muškaraca, Tuppence je morala prikupiti svaku trunku samokontrole da ne bi krenula s njim. Ipak, suzdržala se koliko je mogla, utješena mišlju da je to ipak najpametnije. Dvojica muškaraca su sasvim sigurno izašla iz stana na drugom katu i ona slaba nit po imenu Rita ponovo je vratila Mlade pustolove na trag otmičara Jane Finn. Pitanje je bilo, što činiti dalje? Tuppence je mrzila neaktivnost. Tommy je imao pune ruke posla i lišena mogućnosti da mu se pridruži u potjeri, djevojka nije znala što će sa sobom. Vratila se do ulaza u zgradu. Tu je sada stajao mladi portir, koji je čistio mesingane ukrase, fućkajući, s velikim žarom i uglavnom prihvatljivom točnošću, neku popularnu melodiju. Bacio je pogled na Tuppence dok je ulazila. U djevojci je čučala mala koketa; u svakom slučaju, uvijek se dobro snalazila s mladićima. Istog trena se stvorila simpatija. Pomislila je da saveznik u neprijateljskom kampu, da se tako izrazi, nije za odbacivanje. - Onda, Williame - veselo je primijetila, u briljantnom stilu izvježbanog bolničkog tona kojim se izgovara dobro jutro - dobro ćemo ih izglancati? Mladić se odmah osmjehnuo. - Albert, gospođice - ispravio je. - Onda neka bude Albert - reče Tuppence. Bacila je tajanstven pogled po predvorju. Trudila se da bude dovoljno upadljiv, da Albertu ne bi promaklo. Nagnula se k mladiću i spustila ton: - Voljela bih razgovarati s tobom, Alberte. Albert je prestao s poliranjem i lagano otvorio usta. - Vidi! Znaš što je ovo? - Teatralnim pokretom trgnula je značku s revera. Nije bilo vjerojatno da Albert zna što je to - zapravo, to bi bilo pogubno za Tuppencine planove, jer je spomenutu značku izdala lokalna skupina za obuku koju je arhiđakon osnovao u ranim danima rata. Na Tuppencinom

62

kaputu se našla samo zahvaljujući tome što se prije nekoliko dana poslužila njome da pričvrsti cvijeće na rever. Ali Tuppence je imala oštro oko i primijetila je vrh jeftinog izdanja detektivskog romana kako izviruje iz Albertovog džepa, a trenutno širenje Albertovih očiju potvrdilo je da joj je taktika dobra i da je riba zagrizla mamac. - Američka detektivska služba! - prošaputala je. Albert je nasjeo. - Gospode! - uzbuđeno je promrmljao. Tuppence je klimnula glavom s izrazom nekoga tko je uspio razjasniti stvari. - Znaš koga slijedim? - nježno je upitala. Albert, još uvijek razrogačenih očiju, prošaputa: - Nekog iz stanova? Tuppence je klimnula glavom i prstom pokazala na kat. - Broj 20. Tu je pod imenom Vandemeyer. Vandemeyer! Ha! Ha! Albertova ruka je kliznula k njegovom džepu. - Kriminalac? - uzbuđeno je pitao. - Kriminalac? Rekla bih. U Americi je zovu Brza Rita. - Brza Rita - ponovio je Albert, izvan sebe. - Oh, zar to nije baš kao na filmu! Bilo je, Tuppence je bila redovni posjetilac kina. - Annie je uvijek govorila da je ona od loše sorte - nastavio je mladić. - Tko je Annie? - onako uzgred je upitala Tuppence. - Sluškinja. Odlazi danas. Puno puta mi je Annie rekla: “Pazi što ti kažem, Alberte, ne bi me čudilo da policija jednog dana bane.” Samo tako. Ali ona je jako zgodna, zar ne? - Krasna je - složi se Tuppence oprezno - To joj dobro dođe, možeš se kladiti. Usput, je li nosila neke smaragde? - Smaragde? To je ono zeleno kamenje, zar ne? Tuppence je klimnula glavom. - Zato je tražimo. Znaš li starca po imenu Rysdal? Albert je odmahnuo glavom. - Peter B. Rysdal, kralj nafte? - Poznato mi je. - Dragulji su pripadali njemu. Najljepša kolekcija smaragda na svijetu. Vrijedna milijun dolara! - Svega mu! - izleti uzbuđenom Albertu. - Ovo sve više sliči na film. 63

Tuppence se osmjehnula, zadovoljna svojim uspjehom. - Mi to još zapravo nismo uspjeli dokazati. Ali, na tragu smo joj. I mislim - značajno muje namignula - da se ovog puta neće izvući. Albert je ispustio dugačak uzvik oduševljenja. - Pamet u glavu, sinko i ni riječi o ovom - odjednom je rekla Tuppence. Možda ti nisam trebala pričati sve ovo, ali mi u Americi znamo prepoznati pametnog momka kad ga vidimo. - Neću pisnuti ni riječ - uzbuđeno je prosvjedovao Albert. - Je l' mogu ja nešto učiniti? Da nekog pratim, ili tako nešto? Tuppence se pravila da razmišlja, a onda je odmahnula glavom. - Za sada ne, ali imat ću te u vidu, sinko. Što je s onom djevojkom za koju si rekao da odlazi? - Annie? Obična izmjena osoblja, rekoše. Kao što Annie reče, posluga je danas netko i nešto i ne može se tek tako s njima i čim ona naokolo pusti priču, ova neće više moći tako lako nekog naći. - Neće? - zamišljeno reče Tuppence. - Pitam se... U glavi joj se počela rađati ideja. Minutu-dvije je razmislila, a onda je pljesnula Alberta po ramenu. - Pazi ovamo, sinko, nešto mi je palo na um. Kako bi bilo kad bi spomenuo da imaš mladu rođakinju ili prijateljicu, koja bi mogla tu raditi? Shvaćaš li što želim? - Naravno - odmah reče Albert. - Prepustite sve meni, gospođice, i ja ću srediti stvar dok pucneš prstima. - Pravi dečko! - rekla je Tuppence, s odobravanjem klimnuvši glavom. Možeš reći da bi mlada dama odmah mogla početi raditi. Ti me obavijesti, i ako sve bude u redu, doći ću sutra oko jedanaest ujutro. - A gdje da vas obavijestim? - Ritz - bez oklijevanja reče Tuppence. - Na ime Cowley. Albert joj je uputio pogled pun zavisti. - To mora biti dobro plaćeno, taj detektivski posao. - Vjeruj mi da je - otegnutim naglaskom reče Tuppence, - pogotovo kada stari Rysdale plaća. Ali, ne brini se, sine. Ako sve bude kako treba, i ti ćeš imati koristi. S tim obećanjem napustila je svog novog saveznika i brzim korakom napustila naselje južnog Audleyja, jako zadovoljna poslom koji je tog jutra 64

obavila. Ali nije bilo vremena za gubljenje. Otišla je ravno u Ritz i napisala kratko pismo gospodinu Carteru. Nakon što ga je poslala, a Tommy se još nije vratio - što je nije iznenadilo - krenula je u ekspediciju po trgovinama, koja ju je, sa stankom za čaj i tortu, okupirala do poslije šest sati, da bi se na kraju vratila u hotel iscrpljena, ali zadovoljna obavljenom kupnjom. Počela je s jeftinom trgovinom odjeće i prošavši nekoliko trgovina rabljenih stvari, završila je dan kod poznatog frizera. Sada, u osamljenosti svoje sobe, odmotavalaje posljednji paket. Pet minuta kasnije, zadovoljno se smješkala svom odrazu u ogledalu. Olovkom za oči blago je izmijenila izgled svojih obrva, što je, zajedno s novom haljinom i frizurom, tako promijenilo njen izgled da je osjetila kako bi se mogla naći oči u oči sa samim Whittingtonom i da je on ne bi prepoznao. Nosit će umetke u cipelama, koji će, s kapicom i pregačom, predstavljati sjajno prerušavanje. Iz bolničkog iskustva je znala da pacijenti rijetko prepoznaju sestre kada su bez uniforme. - Da - naglas reče Tuppence, klimnuvši glavom odrazu u zrcalu - ti prolaziš. - A onda se ponovo preobukla u svoju odjeću. Za večerom je bila sama. Tuppence je bila prilično iznenađena što se Tommy još nije vratio. Julius je također bio odsutan - što je, po njoj, bilo lakše objasniti. Njegove “energične” aktivnosti nisu bile ograničene samo na London i Mladi pustolovi su na njegove iznenadne dolaske i odlaske gledali kao na nešto sasvim prirodno. Bilo je sasvim vjerojatno da je gospodin Julius P. Hersheimmer naglo otputovao za Istanbul, samo ako je pomislio da će tamo pronaći neki trag svoje nestale rođakinje. Ovaj energični mladi čovjek uspio je zagorčati život nekolicini detektiva Scotland Yarda, a i telefonistice u Admiralitetu počele su ga prepoznavati i strepiti od poznatog “halo”. Proveo je tri dana u Parizu, maltretirajući Prefekturu i odatle se vratio zaražen idejom, vjerojatno rođenom u glavi nekog iscrpljenog francuskog policajca, da se ključ misterije nalazi u Irskoj. - Rekla bih da je on sada tamo odjurio - pomislila je Tuppence. - Sve je to u redu, ali je za mene smrtno dosadno! Sjedim ovdje i eksplodirat ću od novosti koje imam, a nemam ih kome ispričati! Tommy je mogao poslati telegram ili tako nešto. Pitam se gdje je. U svakom slučaju, nije mogao “izgubiti trag”, kako kažu. To me je podsjetilo... - I gospođica Cowley se prene iz svojih misli i zovne hotelskog pomoćnika. 65

Deset minuta kasnije, dama je bila udobno zavaljena na svom krevetu, pušeći cigaretu i zadubljena u knjigu Gamabyja Williamsa, “Dječak detektiv” koju je, zajedno s drugim trivijalnim djelima srceparateljske književnosti, naredila da joj kupe. Osjećala je, i to s pravom, da prije nego okolnosti dalje povuku Alberta, ne bi bilo zgorega da utvrdi gradivo iz detektivskog kolorita. Sljedeće jutro dobila je poruku gospodina Cartera: Draga gospođice Tuppence, Krasno ste započeli i ja vam od srca čestitam. Ipak, želio bih vam još jednom skrenuti pažnju na rizike koje ste poduzeli, posebno ako nastavite u tom pravcu. Ti ljudi su potpuno očajni i nisu u stanju osjetiti milost ili sažaljenje. Osjećam da vjerojatno podcjenjujete opasnost, te bih vas želio podsjetiti na to da vam ja ne mogu pružiti nikakvu zaštitu. Dali ste nam vrijedne informacije i ako biste se sada odlučili povući, nitko vas za to ne bi krivio. U svakom slučaju, razmislite još malo prije nego što donesete odluku. Ukoliko, usprkos mojim upozorenjima, odlučite nastaviti, vidjet ćete da smo sve već uredili. Živjeli ste dvije godine s gospođom Daferin, u pansionu Llanelly, i gospođa Vandemeyer joj se može obrati u vezi preporuka. Biste li mi dozvolili da vam dam savjet? Držite se istine što više možete - to smanjuje rizik da se “izbrbljate”. Predlažem vam da se predstavite kao ono što zaista jeste, bivša pripadnica Dobrovoljne pomoći, koja je izabrala službu u privatnim domaćinstvima. Danas je to uobičajena pojava. To bi objasnilo nekarakteristično izražavanje ili ponašanje za jednu sobaricu, što bi inače moglo pobuditi sumnju. Što god odlučili, neka vam je sa srećom. Vaš iskreni prijatelj, gospodin Carter Tuppence se popravilo raspoloženje. Upozorenja gospodina Cartera prošla su nezapaženo. Mlada dama je imala suviše samopouzdanja da bi im poklanjala ikakvu pažnju.

66

Pomalo nevoljno je napustila intrigantnu ulogu koju je sebi namijenila. Iako nije sumnjala u vlastitu sposobnost da odigra ulogu do kraja, imala je dovoljno zdravog razuma da shvati vrijednost argumenata gospodina Cartera. Od Tommyja i dalje nije bilo nikakve poruke, ali jutarnja pošta je donijela pomalo prljavu razglednicu, s nažvrljanim redovima: - Sve je O. K. U pola jedanaest Tuppence je ponosno pregledala malo oštećen metalni kofer u kojem su se nalazile njene nove osobne stvari. Bio je vješto uvezan konopcem. Pomalo se zacrvenivši, pozvala je nosača da ga odnese do taksija. Odvezla se do stanice Paddington i ostavila ga u garderobi. Zatim je otišla u ženski toalet. Deset minuta kasnije, preobražena Tuppence čedno je izašla iz stanice i ušla u autobus. Bilo je nekoliko minuta iza jedanaest kada je Tuppence ponovo ušla u predvorje zgrade u apartmanima južnog Audleya. Albert je bio na straži, pomalo nervozno zauzet svojim uobičajenim poslovima. Nije odmah prepoznao Tuppence. Kada ju je prepoznao, njegovom divljenju nije bilo kraja. - Blagoslovljena bila, nisam vas poznao! To je vrhunska krinka. - Drago mi je da ti se dopada - skromno je odvratila Tuppence. - Usput, ja sam tvoja rođakinja, ne? - I vaš glas - uskliknuo je oduševljeni mladić. - Pravi britanski! Ne, rekao sam da jedan moj prijatelj zna neku curu. Annie nije bila oduševljena. Navratila je danas - jer joj je to dužnost, rekla je, ali u stvari da vas okrene protiv njih. - Krasna cura - reče Tuppence. Albert nije shvatio ironiju. - Ima ona stila i dobro se nosi - ali vjerujte, ima lošu narav. Hoćete sada ići gore, gospođice? Uđite u lift. Broj 20, kažete? - On joj namigne. Tuppence ga je smirila strogim pogledom i ušla u lift. Kada je pozvonila na vrata broja 20, Albertov pogled se prikovao za pod. Uređena mlada žena je otvorila vrata. - Došla sam u vezi posla - reče Tuppence. - Posao je grozan - bez oklijevanja reče mlada žena. - Prava gadura uvijek u sve gura nos. Optužila me da sam joj dirala pisma. Ja! Kuverta je ionako bila napola otvorena. U košu za smeće nikad ne možeš ništa naći sve spaljuje. Pokvarena do srži, takva je. Krasna odjeća, ali bez ukusa. 67

Kuharica zna nešto o njoj - ali neće reći - na smrt je se boji. A tek kako je sumnjičava! U trenutku ti je za vratom, progovori jednu riječ s nekim mladićem. Mogu ti reći... Ali, što je sve još Annie mogla reći, Tuppence nije bilo suđeno saznati, jer se u tom trenutku oglasio zvonak glas čeličnog prizvuka: -Annie! Dotjerana mlada žena se trgne kao da ju je neko uboo. - Da, gospođo? - S kime to pričaš? - To je mlada žena u vezi s poslom, gospođo. - Uvedi je, onda. Odmah. - Da, gospođo. Tuppence je hitno uvedena u sobu s desne strane hodnika. Pored kamina je stajala žena. Nije više bila u cvijetu mladosti, a ljepota koju je nesumnjivo posjedovala sada je otvrdnula i ogrubjela. Kosa joj je bila skupljena nisko na vratu, a njene oči prodorno plave boje izgledale su kao da mogu probiti put do same duše onoga u koga gledaju. Njena izuzetna figura bila je istaknuta prelijepom satenskom haljinom indigo boje. A ipak, usprkos njenoj uočljivoj eleganciji i gotovo eteričnoj ljepoti njenog lica, čovjek bi instinktivno osjetio prisutnost nečeg krutog i prijetećeg, nalik na metalnu snagu koja je svoj izraz našla u boji njenog glasa i prodornosti u njenim očima. Po prvi put, Tuppence je osjetila strah. Nije se plašila Whittingtona, ali ova žena je bila nešto drugo. Kao opčinjena, proučavala je crvene linije usana i ponovo osjetila kako je preplavljuje panika. Njeno uobičajeno samopouzdanje ju je napustilo. Maglovito je osjetila da bi laganje ovoj ženi bilo sasvim drugačije od laganja Whittingtonu. Sjetila se upozorenja gospodina Cartera. Zaista, ovdje nije mogla očekivati milost. Boreći se s osjećajem panike koji ju je tjerao da podvije rep i bježi glavom bez obzira, Tuppence je čvrsto i dostojanstveno uzvratila damin pogled. Kao da je prvi pregled zadovoljavajuće prošao, gospođa Vandemeyer je pokazala na stolicu. - Možete sjesti. Kako ste čuli da mi je potrebna sobarica? - Preko prijatelja koji poznaje portira ovdje. On je pomislio da bi mi ovaj posao mogao odgovarati. 68

Ponovo taj zmijski pogled koji je sijevao kroz Tuppence. - Govorite kao obrazovana osoba. Tuppence je uz dovoljnu količinu neiskrenosti ispričala svoju izmišljenu karijeru, držeći se smjernica koje joj je gospodin Carter dao. Dok je govorila, učinilo joj se da napetost gospođe Vandemeyer popušta. - Razumijem - najzad je rekla. - Postoji li netko kome bih se mogla obratiti za vaše preporuke? - Posljednje zaposlenje mi je bilo kod gospođe Dufferin, u Llanellyju. S njom sam bila dvije godine. - A onda ste, pretpostavljam, pomislili kako ćete zaraditi više novca dolaskom u London? Dakle, to doista nije bitno. Ja ću vam davati pedeset, šezdeset funti - koliko god hoćete. Možete odmah početi? - Da, gospodo. Danas, ako želite. Moje stvari su na stanici Paddington. - Idite onda taksijem i pokupite ih. Ovo nije težak posao. Ja dosta vremena provodim vani. Usput, kako se zovete? - Prudence Cooper, gospođo. - Dobro, Prudence. Idi i donesi svoje stvari. Ja izlazim na ručak. Kuharica će ti pokazati gdje što stoji. - Hvala vam, gospođo. Tuppence se povukla. Od Annie nije bilo ni traga. U predvorju zgrade veličanstveni portir je zauzeo Albertovo mjesto. Tuppence ga nije ni pogledala dok je mirnim korakom izlazila van. Pustolovina je započela, ali je ona osjećala manje ushićenje nego ranije tog jutra. Prošlo joj je kroz glavu ideja da ako je nepoznata Jane Finn pala u ruke gospođe Vandemeyer, onda se sigurno nije dobro provela.

69

10 Pojavljuje se sir James Peel Edgerton Tuppence njen novi posao nije bio ništa novo. Kćerke arhiđakona bile su dobro naučene na kućanske poslove. Također su bile i stručnjaci u obučavanju “neiskusnih djevojaka”, što bi neumitno dovelo do toga da bi neiskusna djevojka, jednom obučena, svoje novostečeno znanje odnijeti na mjesto koje donosi daleko veću plaću kojoj arhiđakonov mršavi novčanik nije mogao konkurirati. Tuppence se zato nije bojala hoće li biti uspješna. Kuharica gospođe Vandemeyer ju je, međutim, intrigirala. Živjela je očigledno u smrtnom strahu od svoje gospodarice. Tuppence je mislila da ju vjerojatno gospođa Vandemeyer iz nekog razloga drži u šaci. Što se ostalog tiče, kuhala je majstorski, u što se Tuppence imala te večeri priliku uvjeriti. Gospođa Vandemeyer je očekivala gosta na večeri i Tuppence je zato postavila lijepo uređeni stol za dvoje. U sebi je bila uzbuđena zbog posjetitelja. Bilo je moguće da je to Whittington. Mada je bila prilično uvjerena da je on ne bi prepoznao, ipak bi joj bilo draže ako se pokaže da je gost neki stranac. Kako god, nije joj preostalo ništa drugo nego da se nada najboljem. Malo poslije osam, zazvonilo je na vratima i Tuppence je sa strepnjom otišla otvoriti. S olakšanjem je shvatila da je posjetitelj onaj drugi muškarac koga je Tommy pratio. Predstavio se kao grof Stepanov. Tuppence ga je najavila i gospođa Vandemeyer je ustala s niskog kauča, uz kratki izraz zadovoljstva. - Divno je vidjeti vas, Borise Ivanoviču - rekla je. - Kao i vas, madam! - Duboko se naklonio preko njene ruke. Tuppence se vratila u kuhinju. - Grof Stepanov, ili tako nešto - rekla je, izražavajući iskrenu, a ne odglumljenu radoznalost. - Tko je on? - Ruski gospodin, vjerujem.

70

- Često dolazi ovdje? - Ponekad. Zašto to tebe zanima? - Pomislila sam da se možda udvara gospođi, to je sve - objasnila je djevojka i dodala, glumeći uvrijeđenost: - Što se odmah vrijeđaš! - Bojim se da suffle nije dobro ispao, - objasni ova. - Ti nešto znaš - pomislila je Tuppence, a naglas rekla: - Sada ćeš poslužiti? U redu. Dok je posluživala, Tuppence je pažljivo slušala sve što se govorilo. Sjetila se da je ovo jedan od dvojice muškaraca koje je Tommy pratio kada ga je posljednji put vidjela. Već ju je počela, mada to nikad ne bi priznala, obuzimati nelagoda zbog njenog partnera. Gdje je on? Zašto se već nije javio? Prije nego što je otišla iz hotela, sredila je da joj sva pošta preko posebnog glasonoše bude dostavljana u malu trgovinicu uredskog materijala, u koju je Albert trebao redovno odlaziti. Istina, tek se jučer ujutro rastala od Tommyja i rekla je sebi da bi svaka zabrinutost za njega bila apsurdna. Pa ipak, bilo je čudno da se on uopće nije javio. Ali, koliko god da je slušala, razgovor joj nije otkrio ništa. Boris i gospođa Vandemeyer su pričali isključivo o trivijalnim stvarima: predstavama koje su gledali, novim plesovima i posljednjim tračevima. Nakon večere, povukli su se u mali budoar gdje je gospođa Vandemeyer, ispružena na divanu, izgledala zlokobno ljepša nego ikad. Tuppence je unijela kavu i likere i nevoljno se udaljila. Dok je odlazila, čula je kako Boris kaže: - Nova, zar ne? - Danas je stigla. Ona druga je bila zlotvor. Ova djevojka izgleda u redu. Dobro poslužuje. Tuppence se za trenutak duže zadržala na vratima koje je oprezno zaboravila zatvoriti i pri tom ga čula kako kaže: - Ona je sigurna, pretpostavljani? - Zaista. Borise, ti si apsurdno sumnjičav. Vjerujem da je ona portirova rođakinja ili nešto slično. A nitko i ne sanja da ja imam veze s našim zajedničkim prijateljem, gospodinom Brownom. - Za ime svijeta, Rita, budi oprezna. Ta vrata nisu zatvorena. - Pa, zatvori ih - nasmijala se žena. Tuppence se brzo udalji. Nije se usuđivala dugo zadržati u stražnjim prostorijama, ali se očistila i 71

umila fantastičnom brzinom stečenom u bolnici. Zatim se nečujno vratila do vrata budoara. Kuharica je, sada opuštenija, i dalje bila zauzeta u kuhinji, pa ako ne bude vidjela Tuppence, samo će pretpostaviti da je ova otišla na spavanje ranije. Avaj! Razgovor se unutra vodio pretiho da bi se išta čulo. Nije se usuđivala ponovo otvoriti vrata, koliko god nježno. Gospođa Vandemeyer je sjedila gledajući gotovo ravno u vrata, a Tuppence je znala cijeniti nevjerojatnu moć opažanja svoje gazdarice. Ali ipak, osjetila je da bi dala sve na svijetu samo da može čuti što se unutra događa. Možda bi mogla čuti novosti o Tommyju. Nekoliko trenutaka je grozničavo razmišljala, a onda joj se lice razvedrilo. Brzo je krenula hodnikom do spavaće sobe gospođe Vandemeyer, s nizom francuskih prozora koji su izlazili na balkon koji se prostirao oko čitavog stana. Tuppence se brzo iskrala kroz prozor i nečujno se šunjala sve dok nije stigla do prozora budoara. Kao što je i očekivala, bio je odškrinut i glasovi su se ondje jasno čuli. Tuppence je pažljivo slušala, ali nije bilo spomena ničeg što bi se moglo protumačiti kao da ima veze s Tommyjem. Izgledalo je da se gospođa Vandemeyer i Rus ne slažu oko neke stvari i na kraju je on ogorčeno uzviknuo: - Sa svojim upornim izlaganjem opasnosti, na kraju ćeš nas uništiti! - Pih! - nasmijala se žena. - Prava vrsta ozloglašenosti je izvrstan način da se otkloni sumnja. Uskoro ćeš to shvatiti - brže nego što misliš! - U međuvremenu, ti se ne odvajaš od Peela Edgertona. Ne samo da je on najslavniji odvjetnik u Engleskoj, već je i kriminologija njegov hobi! To je ludilo! - Znam da je njegova rječitost spasila nebrojene ljude vješala - jednog dana će ti možda biti potrebna njegova pomoć na tom području. Ako je tako, onda je sretna okolnost imati jednog takvog prijatelja na dvoru - ili bi možda preciznije trebalo reći - na sudu. Boris je ustao i počeo hodati po sobi. Bio je veoma uzbuđen. - Ti si pametna žena. Rita, ali si i budala! Poslušaj me i ostavi se Peela Edgertona. Gospođa Vandemeyer je ljupko odmahnula glavom. - Mislim da neću. 72

- Odbijaš? - U Rusovom glasu se pojavio ružan ton. - Da. - Onda, tako mi Neba - zarežao je Rus - vidjet ćemo. - Ali, gospođa Vandemeyer je također ustala, zažarenih očiju. - Zaboravljaš, Borise — rekla je. - Ja nikom ne polažem račune. Ja dobivam naređenja isključivo od gospodina Browna. Ovaj je u očaju podigao ruke. - Ti si nemoguća - promrmljao je. - Nemoguća! Možda je već prekasno. Kažu da Peel Edgerton može namirisati kriminalca! Kako da znamo koji su njegovi pravi motivi za naglo zanimanje za tebe? On možda već sada nešto sumnja. On pretpostavlja Gospođa Vandemeyer ga je prezrivo pogledala. - Umiri se, dragi moj Borise. On ne sumnja ništa. Bez obzira što si trenutno zaboravio na svoje manire, čini se da si smetnuo s uma kako me smatraju lijepom ženom. Uvjeravam te da je to sve što zanima Peela Edgertona. Boris je sumnjičavo odmahnuo glavom. - On je proučavao zločine kao što ih nitko u ovom kraljevstvu nije proučavao. Misliš li zaista da ga možeš prevariti? Oči gospođe Vandemeyer su se suzile. - Ako je on stvarno ono što tvrdiš - bit će mi zabavno probati! - Nebesa, Rita - Osim toga - dodala je gospođa Vandemeyer - on je izuzetno bogat. Ja nisam od onih koji preziru novac. “Novac je oslonac rata”, znaš, Borise! - Novac... novac! To je uvijek opasno kod tebe, Rita. Vjerujem da bi prodala vlastitu dušu za novac. Vjerujem - Zastao je, a onda tihim, zlokobnim glasom polako rekao: - Ponekad vjerujem da bi ti prodala i - nas! Gospođa Vandemeyer se osmjehnula i slegnula ramenima. - U svakom slučaju, cijena bi morala biti ogromna - lakonski je rekla. To nitko osim milijunaša ne bi mogao platiti. - Ah! - zarežao je Rus. - Vidiš, bio sam u pravu! - Dragi moj Borise, zar ne shvaćaš šalu? - To je bila šala? - Naravno da je. - Onda samo mogu reći da imaš čudan smisao za humor, draga moja Rita. 73

Gospođa Vandemeyer se nasmiješila. - Nemojmo se svađati, Borise. Pozvoni. Popit ćemo nešto. Tuppence se brzo povukla. Zastala je za trenutak da se pogleda ispred velikog ogledala gospođe Vandemeyer kako bi bila sigurna da je s njenim izgledom sve u redu. A onda je nevino odgovorila na zvono. Razgovor koji je načula, mada je bio zanimljiv u smislu da je dokazao, izvan svake sumnje, umiješanost i Borisa i Rite, bacao je posve malo svjetla na trenutne probleme. Ime Jane Finn nije bilo čak ni spomenuto. Sljedećeg jutra nekoliko kratkih riječi s Albertom uvjerilo ju je da ju ništa nije čekalo u trgovinici uredskog materijala. Činilo se nevjerojatnim da joj Tommy ne bi, ako je sve u redu s njim, poslao poruku. Hladna ruka kao da joj se stezala oko srca... Što ako... Hrabro je potisnula svoje strahove. Nije vrijedilo brinuti se. Ali, objeručke je zgrabila priliku koju joj je Vandemeyerova ponudila. - Koji ti je obično slobodan dan, Prudence? - Obično je to petak, gospođo. Gospođa Vandemeyer je podigla obrve. -A danas je petak! Ali, ne vjerujem da bi htjela izaći danas, kad si tek jučer stigla. - Baš sam vas namjeravala zamoliti ako mogu, gospođo. Gospođa Vandemeyer je još neko vrijeme zurila u Tuppence, a onda se osmjehnula. - Voljela bih da te grof Stepanov može čuti. On je sinoć rekao nešto u vezi s tobom. - Osmjeh joj se proširio, nalik mačjem. - Tvoj zahtjev je veoma - tipičan. Zadovoljna sam. Ti ne razumiješ sve ovo - ali možeš danas izaći. Meni je svejedno, pošto ionako neću večerati kod kuće. - Hvala vam, gospođo. Tuppence je osjetila olakšanje istog trena kada se više nije nalazila u njenoj prisutnosti. Još jednom je sebi priznala da je uplašena, strahovito uplašena, od te prekrasne žene okrutnih očiju. Usred završnog poliranja srebmine, Tuppence je trgnulo zvono na vratima i ona ode otvoriti. Ovog puta posjetilac nije bio ni Whittington, ni Boris, već muškarac vrlo upadljivog lika. Mada tek nešto viši od prosjeka, ipak je odavao dojam krupnog muškarca. Njegovo lice, glatko obrijano i veoma pokretno, nosilo je pečat moći i snage daleko iznad uobičajenog. Iz njega je zračio magnetizam. 74

Tuppence za trenutak nije znala gdje ga smjestiti, u glumce ili odvjetnike, ali neizvjesnost je brzo bila riješena kada joj je rekao ime: sir James Peel Edgerton. Pogledala ga je s novim zanimanjem. Dakle, ovo je taj poznati odvjetnik, čije je ime poznato širom Engleske. Čula je da se govorka kako bi on jednog dana mogao postati premijer. Bio je poznat po tome što je zbog svoje profesije odbio funkciju, odabravši da ostane samo član Parlamenta škotske izborne jedinice. Tuppence se zamišljeno vratila u svoju ostavu. Poznati muškarac ju je impresionirao. Shvaćala je Borisovu zabrinutost. Peela Edgertona nije bilo lako prevariti. Kroz nekih pola sata čulo se zvonce i Tuppence se uputila u predvorje i ugledala posjetitelja. Ranije ju je prodorno pogledao. Sada, dok mu je dodavala šešir i štap, nije se mogla otresti osjećaja da njegov pogled prodire do srži. Kad je otvorila vrata i pomakla se da ga propusti, on je zastao u dovratku. - Niste ovdje dugo, mm? Tuppence je podigla oči, zapanjena. U njegovom pogledu se očitavala ljubaznost, ali i nešto što se nije moglo tako lako protumačiti. Klimnuo je glavom kao da mu je odgovorila. - Dobrovoljna pomoć i novčana oskudica, pretpostavljam? - Je li vam gospođa Vandemeyer to ispričala? - sumnjičavo upita Tuppence. - Nije, dijete. Vaš izgled mi je to ispričao. Ovdje vam je dobro? - Vrlo dobro, hvala na pitanju, gospodine. - Ah, ali danas na svakom koraku ima dobrih poslova. A i promjena je ponekad dobra. - Hoćete reći - počela je Tuppence. Ali sir James je već bio na vrhu stubišta. Pogledao je nazad svojim ljubaznim, pronicljivim pogledom. - Samo sugestija - rekao je. - To je sve. Tuppence se vratila u ostavu zamišljenija nego ikad.

75

11 Julius priča priču Odgovarajuće odjevena, Tuppence je uskoro krenula na svoje “slobodno popodne”. Albert je trenutno bio zauzet, pa je Tuppence sama krenula do trgovine uredskim materijalom da se uvjeri kako zaista za nju nije ništa stiglo. Udovoljene radoznalosti, uputila se u Ritz. Kada se raspitala, saznala je da se Tommy još uvijek nije vratio. Bio je to odgovor koji je očekivala, ali i još jedan čavao u lijesu u kome leže njene nade. Odlučila je obratiti se gospodinu Carteru, ispričati mu kada je i kako Tommy započeo svoju potjeru i zamoliti ga da učini nešto ne bi li mu ušao u trag. Očekivanje njegove pomoći oživjelo je njen nestalni duh i ona je zatim pitala za gospodina Juliusa Hersheimmera. Odgovor je glasio da se on vratio prije nekih pola sata, ali da je odmah ponovno izašao. Tuppence je još više živnula duhom. Ako ništa drugo, vidjet će makar Juliusa. Možda će on smisliti kako da otkriju što se dogodilo Tommyju. Napisala je poruku za gospodina Cartera u Juliusovoj radnoj sobi i tek što je adresirala kuvertu, vrata su se naglo otvorila. - Što, do đavola... - počeo je Julius, ali brzo se pribrao. - Oprostite, gospođice Tuppence. One budale u uredu tvrde da Beresford nije više ovdje - da od srijede nije ovdje. Je li to istina? Tuppence je klimnula glavom. -Vi ne znate gdje je on? - jedva je pisnula. - Ja? Kako bih ja to znao? Ni riječi nisam čuo od njega, mada sam mu jučer ujutro poslao telegram. -Vjerojatno je vaš telegram još na recepciji neotvoren. - Ali gdje je on? - Kažem vam da ni riječi nisam čuo od njega otkako smo se u srijedu rastali na peronu. - Kakvom peronu?

76

- Stanice Waterloo. Londonske i jugozapadne ceste. - Waterloo. - namrštila se Tuppence. - Pa, da. Zar vam nije rekao? - Ni ja ga nisam vidjela - nestrpljivo je odvratila Tuppence. -Nastavite, što je s Waterloom? Što ste radili ondje? - Nazvao me. Telefonom. Rekao mi je da krenem i to smjesta. Rekao je da prati dva kriminalca. - Oh! - reče Tuppence, dok su joj se oči raširile. - Razumijem. Nastavite. - Odmah sam požurio. Beresford je bio tamo. Pokazao mi je kriminalce. Moj zadatak je bio onaj veliki tip, koga ste vi prevarili. Tommy mi je tutnuo kartu u ruku i rekao da se ukrcam u vlak. On je krenuo pratiti onog drugog. Julius je zastao. - Bio sam siguran da znate sve to. - Juliuse - čvrsto reče Tuppence - prestanite šetati gore-dolje. Od vas mi se vrti u glavi. Sjedite u tu fotelju i ispričajte mi čitavu priču sa što manje digresija. Gospodin Hersheimmer je poslušao. - Naravno - rekao je. - Odakle da počnem? - Tamo gdje ste stali. Na Waterloou. - Dakle - počeo je Julius - ukrcao sam se ujedan od onih vaših divnih staromodnih vagona prvog razreda. Vlak je upravo kretao. Prvo čega se sjećam je kondukter koji je prišao i ljubazno me obavijestio da nisam u pušačkom kupeu. Pružio sam mu pola dolara i to je sredilo stvar. Malo sam istražio teren duž hodnika do sljedećeg vagona. Whittington je bio tu. Kad sam vidio tog lopova, s onim njegovim velikim, glatkim, debelim licem i pomislio na jadnu malu Jane u njegovim šakama, bio sam tako bijesan što nemam pištolj kod sebe. Rado bih se uhvatio u koštac s njim. - Stigli smo do Boumemoutha. Whittington je sjeo u taksi i dao ime hotela. I ja sam napravio isto, pa smo stigli odmah jedan za drugim. Iznajmio je sobu, pa sam i ja tako učinio. Do tada je sve glatko išlo. On nije imao pojma da sam mu za petama. I tako, sjedio je u hotelskom predvorju, čitao novine i tako dalje, sve dok nije došlo vrijeme za večeru. On se ni tada nije žurio. - Počeo sam vjerovati da se ništa neće desiti i da je on samo zbog zdravlja krenuo na ovaj put, ali sam se sjetio da se nije presvlačio za večeru, iako je to bio prvoklasni hotel, pa sam pomislio da se on ipak sprema kasnije 77

obaviti neki posao. -Tako je i bilo, negdje oko devet sati. Uzeo je taksi i odvezao se preko čitavog grada - uzgred, jako lijepo mjesto, mislim da ću odvesti Jane tamo kada se sve ovo završi - i tamo je platio vozaču i zaputio se duž borove šume na litici. I ja sam bio tamo. Hodali smo možda nekih pola sata. Ondje je bilo mnogo vila, ali polako su se počele rijediti, dok nismo stigli do posljednje u nizu. To je bila baš velika kuća, s borovima svuda unaokolo. - Te noći je bilo prilično mračno, a na putu koji je vodio do ulaza u kuću bio je mrkli mrak. Mogao sam ga čuti pred sobom, mada ga nisam mogao vidjeti. Morao sam hodati jako pažljivo, da ne bi posumnjao da ga netko prati. Zamaknuo sam za ugao staze baš na vrijeme da ga vidim kako zvoni i biva pušten u kuću. Ja sam ostao na mjestu. Počelo je kišiti i ubrzo sam bio mokar do gole kože. A bilo je i jezivo hladno. - Whittington nije izlazio i ja sam postao nestrpljiv i počeo sam šetati okolo. Svi prozori u prizemlju bili su čvrsto zatvoreni, ali gore na prvom katu (kuća je imala dva kata), primijetio sam prozor. - Sad, točno nasuprot prozora raslo je drvo. Bilo je možda nekih desetak metara udaljeno od kuće i ja sam umislio da ću, ako se popnem gore najvjerojatnije moći baciti pogled u tu sobu. Normalno, znao sam da nema razloga da Whittington bude baš u toj sobi, a ne u nekoj drugoj - u stvari, mogao sam se kladiti da je u nekoj od soba u prizemlju. Ali, valjda sam se umorio od stajanja na kiši i sve mi je izgledalo bolje nego da i dalje ne činim ništa. Tako sam se popeo. - Ni najmanje nije bilo lako! Grane su od kiše bile strašno klizave i jedva sam održavao ravnotežu, ali malo-pomalo popeo sam se do nivoa onog prozora. - Tu me čekalo razočaranje. Otišao sam previše lijevo. Vidio sam u sobu samo sa strane. Nešto zastora i komad tapete bilo je sve što sam mogao vidjeti. To mi nije nikako pomagalo, ali tek što sam odlučio odustati i poražen sići s drveta, kad se nešto unutra pokrenulo i bacilo sjenku na onaj dio zida koji sam mogao vidjeti - i, svega mu, bio je to Whittington! - Poslije toga, krv mi je uzavrela. Morao sam po svaku cijenu vidjeti što je u toj sobi. Trebalo je samo smisliti kako. Primijetio sam da se jedna debela grana račva nadesno. Kad bih samo mogao dopuzati na pola grane stvar bi bila riješena. Ali, nisam bio siguran da bi grana izdržala moju težinu. 78

Ipak sam odlučio riskirati i krenuti. Oprezno sam počeo puzati, centimetar po centimetar. Grana je pucketala i opasno se počela savijati i nisam baš uživao kada bih pomislio na visinu, ali naposljetku sam stigao na ono mjesto na kome sam želio biti. - Soba je bila srednje veličine, opremljena samo najnužnijim stvarima. Bio je tu stol s lampom na sredini sobe, a za tim stolom, okrenut k meni, sjedio je glavom i bradom Whittington. Razgovarao je s bolničarkom okrenutom leđima meni, pa joj nisam vidio lice. Mada su žaluzine bile otvorene, sam prozor je bio zatvoren, tako da riječi nisam mogao čuti. Činilo se da samo Whittington priča, a bolničarka je slušala. Tu i tamo bi klimnula, a ponekad odmahnula glavom, kao da odgovara na pitanja. On je izgledao veoma odlučno - nekoliko puta je lupio šakom po stolu. Kiša je sada prestala padati i nebo se, kako to obično i biva, odmah razvedrilo. - Uskoro je izgleda završio sa svojom pričom. Ustao je, kao i ona. Pogledao je kroz prozor i pitao nešto - mislim da je pitao pada li još uvijek kiša. U svakom slučaju, ona je došla do prozora i pogledala van. Baš tada je Mjesec izašao iza oblaka. Prepao sam se da će me vidjeti, jer sam bio posve obasjan mjesečinom. Pokušao sam se malo pomaknuti. Ali taj pokret jc izgleda bio previše za tu trulu staru granu. S užasnim treskom ona pade, a s njom i Julius P. Hersheimmer! - Oh, Juliuse - bez daha je izustila Tuppence - kako uzbudljivo! Nastavite. - Pa, srećom za mene, pao sam se na meki humak zemlje - ali me je to na neko vrijeme zaustavilo, budite sigurni. Slijedeće čega se sjećam bilo je da sam ležao u krevetu, dok je bolničarka (ne ona Whittingtonova) stajala sjedne strane, a mali, cmobradi muškarac s naočalama sa zlatnim okvirom, očigledno liječnik, s druge. Protrljao je ruke i podigao obrve kada je vidio kako zurim u njega. “Ah!” rekao je. “Dakle, naš mladi prijatelj se povratio. Sjajno. Sjajno.” - Izveo sam uobičajenu predstavu. Rekao sam: “Što se dogodilo?” i “Gdje sam to ja?” Ali znao sam odgovor na ovo posljednje pitanje. Nije mi se po mozgu uhvatila mahovina. “Mislim da će to biti sve za sada, sestro”, rekao je čovječuljak, na što je bolničarka uvježbano brzo napustila sobu. Ali ulovio sam je, dok je prolazila kroz vrata, kako baca prema meni zamišljeni pogled. - Taj njen pogled mi je dao ideju. “Dakle, doktore.” rekao sam i pokušao 79

sjesti u krevetu, ali me je desna noga grdo presjekla. “Blago istegnuće,” objasnio je liječnik. “Ništa strašno. Za nekoliko dana ponovo ćete biti na nogama.” - Opazila sam da šepate - upala je Tuppence. Julius je klimnuo glavom i nastavio: - “Kako se to desilo?” ponovo sam pitao. On je suho odgovorio. “Pali ste, s dobrim komadom jednog mog stabla, u moj svježe posađeni cvjetnjak.” - Čovjek mi se sviđao. Izgledalo je da ima smisla za humor. Bio sam siguran, ako ništa, da je iskren. “Naravno, doktore,” rekao sam. “I žao mi je zbog drveta i pretpostavljam da će nove sadnice ići na moj račun. Ali, možda bi vas zanimalo znati što sam radio u vašem vrtu?” “Mislim da bi objašnjenje bilo u redu,” odgovorio je. “Pa, za početak, nisam vam došao ukrasti srebrninu.” - On se nasmijao. “To mi je bila prva ideja. Ali ubrzo sam promijenio mišljenje. Uzgred, vi ste Amerikanac, zar ne?” Rekao sam mu kako se zovem. “A vi?” “Ja sam dr. Hali. a ovo je, kao što nesumnjivo znate, moj privatni sanatorij.” -Nisam znao. ali to mu nisam želio reći. Bio sam zahvalan na informaciji. Čovjek mi se dopao i osjetio sam da je u redu, ali nisam želio ispričati mu cijelu priču. Prije svega on mi zasigurno ne bi vjerovao. - Odlučio sam u trenu. “Vidite, doktore,” rekao sam. “osjećam se kao potpuna budala, ali želim da znate da nisam nikakav lopov.” Onda sam nastavio da pričati nešto o djevojci. Napričao sam priču o strogim starateljima, živčanom slomu i na kraju objasnio kako mi se učinilo da sam je vidio među njegovim pacijentima, i tako je došlo do moje noćne pustolovine - Pretpostavljam da je očekivao tako nešto. “Prava romanca,” ljubazno je rekao kada sam završio. “A sada, doktore” nastavio sam, “hoćete li biti iskreni sa mnom? Da li je kod vas sada, ili je u bilo kom razdoblju bila mlada djevojka po imenu Jane Finn?” On je zamišljeno ponovio ime. “Jane Finn?” rekao je. “Ne.” - Oneraspoložio sam se i pretpostavljam to se vidjelo. “Sigurni ste?” “Potpuno sigurni, gospodine Hersheimmere. To je neobično ime i sigurno bih ga zapamtio.” - Dakle, to je bilo to. Dobio sam udarac po nosu. Nekako sam se nadao da sam potragu priveo kraju. “To je to.” konačno sam rekao. “A sada, ima 80

još jedna stvar. Kada sam visio s one proklete grane, učinilo mi se da sam prepoznao jednog starog prijatelja kako razgovara s jednom od bolničarki.” Namjerno nisam naveo ime, pošto bi se Whittington ovdje mogao služiti nekim drugim imenom, ali liječnik je odmah odgovorio. “Gospodin Whittington, možda?” “To je on,” odgovorio sam. “Što on traži ovdje? Nemojte mi samo reći da s njegovim živcima nešto nije u redu?” - Dr. Hali se nasmijao. “Ne. On je došao posjetiti jednu od mojih bolničarki, sestru Edith, koja je njegova nećakinja.” “Zamisli ti to!” uzviknuo sam. “Je li on još ovdje?” “Nije. gotovo odmah se vratio u grad.” “Baš šteta!” uskliknuo sam. “Ali, možda bih mogao razgovarati s njegovom rođakinjom... sestrom Edith, tako ste rekli da se zove?” - Ali liječnik je odmahnuo glavom. “Bojim se da ni to nije moguće. Sestra Edith je sinoć otišla s jednim pacijentom.” “Izgleda da nemam sreće,” primijetio sam. “Imate li adresu gospodina Whittingtona u gradu? Potražio bih ga kada se vratim.” “Ne znam njegovu adresu. Mogu pisati sestri Edith, ako želite.” Zahvalio sam mu se. “Nemojte mu reći tko ga traži. Htio bih ga iznenaditi.” - To je bilo sve što sam u tom trenutku mogao učiniti. Naravno, ako je ta djevojka doista bila Whittingtonova nećakinja, vjerojatno je bila dovoljno pametna da ne bi upala u zamku, ali vrijedilo je pokušati. Sljedeće što sam učinio bilo je da pošaljem telegram Beresfordu i da mu kažem gdje sam, odnosno da ležim s istegnutim zglobom i da, ako nije previše zauzet, dođe do mene. Morao sam pažljivo birati riječi koje ću mu napisati. Ipak, od njega nisam dobio nikakav odgovor, a noga mi je ubrzo ozdravila. Bilo je to sasvim blago, nikakvo ozbiljno uganuće, tako da sam danas malom doktoru rekao doviđenja, zamolio ga da mi javi ako se bude čuo sa sestrom Edith i odmah se vratio u grad. Dakle, gospođice Tuppence, izgledate veoma blijedi? - Zbog Tommyja - reče Tuppence. - Što se moglo desiti? - Glavu gore, mislim da je s njim sve u redu. Zašto ne bi bilo? Gledajte, on je pratio onog tipa što sliči na stranca. Možda su otišli u inozemstvo - u Poljsku ili tako negdje? Tuppence je odmahnula glavom. - Ne bi mogao otputovati bez putovnice i stvari. Osim toga, ja sam od tada već vidjela tog čovjeka. Boris kako-se-već-preziva. Sinoć je večerao s gospođom Vandemeyer. 81

- Kojom gospođom? - Zaboravila sam. Naravno, ne znate. - Slušam - rekao je Julius i dodao svoju omiljenu frazu. -Uputite me u stvar. Tuppence mu je zatim ispričala o svim događajima u prethodna dva dana. Julius je izrazio neskriveno divljenje i zaprepaštenje. - Svaka čast! Zamisli samo to, vi kao sluškinja. Umrijet ću od smijeha! Onda je, ozbiljno, dodao: - Ali, iskreno, gospođice Tuppence, to mi se uopće ne sviđa. Vi si najodvažnija osoba koju sam upoznao, ali stvarno bih više volio da se držite podalje od svega toga. Ovi lopovi bi bez problema ubili djevojku, kao i muškarca. - Mislite da se bojim? - prezrivo je frknula Tuppence, hrabro podižući bradu. - Već sam rekao da ste vraški odvažni. Ali to ne mijenja činjenice. - Oh, ne brinite o meni - nestrpljivo reče Tuppence. - Idemo vidjeti što se moglo dogoditi Tommyju. Pisala sam o tome gospodinu Carteru - dodala je i ukratko prepričala sadržaj pisma. Julius je sumorno klimnuo glavom. - Sve je to krasno. Ali, na nama je da se bacimo na posao i učinimo nešto. - Što bismo mogli učiniti? - upita Tuppence, osjećajući kako joj uzbuđenje raste. - Mislim da će biti najbolje da pronađemo Borisa. Rekli ste da je bio tamo gdje radite. Je li moguće da će opet doći? - Mogao bi. Zaista ne znam. - Razumijem. Dakle, pretpostavljam da će onda biti najbolje da kupim auto, možda neki malo skuplji, da se obučem u vozača i da visim ispred zgrade. Onda, ako Boris dođe, možete mi dati neki signal i ja ću ga početi pratiti. Kako vam se to čini? - Odlično, ali možda se on tjednima ne pojavi. - Morat ćemo riskirati. Drago mi je da vam se plan dopada. - Ustao je. - Kuda idete? - Kupiti automobil, naravno - iznenađeno reče Julius. - Koju vrstu volite? Pretpostavljam da ćete se provozati u njemu, prije nego što se sve ovo završi. - Oh - tiho reče Tuppence. - Obožavam Rolls-Royce. Ali... 82

- Naravno - složio se Julius. - Kako želite. Nabavit ću ga. - Ali, nećete moći odmah - uskliknula je Tuppence. - Ljudi čekaju čitavu vječnost na to. - Ne i mali Julius - ustvrdio je gospodin Hersheimmer. - Nemojte se brinuti. Vraćam se s automobilom za pola sata. Tuppence je ustala. - Doista ste krasni, Juliuse. Ali ne mogu, a da ne pomislim kako je sve ovo uzalud. Ja sve nade polažem u gospodina Cartera. - Onda ja neću. - Zašto? - To je samo neka moja ideja. - Oh, ali on mora moći učiniti nešto. Nema nikoga drugog. Usput, zaboravila sam vam ispričati jednu čudnu stvar koja mi se jutros dogodila. Ispričala muje susret sa sir Jamesom Peelom Edgertonom. Julius je bio intrigiran. - Što mislite, što je želio reći? - pitao je. - Ne znam točno - zamišljeno reče Tuppence. - Ali mislim da me je na svoj dvosmisleni, zakonodavni, odvjetničko prosudbeni način pokušao upozoriti. - Zašto bi to uradio? - Ne znam - priznala je Tuppence. - Ali izgledao je ljubazno i jednostavno strašno pametno. Ne bih imala ništa protiv otići kod njega i sve mu ispričati. Na njeno iznenađenje, Julius se oštro usprotivi toj ideji. - Gledajte - rekao je - nećemo u ovo uplitati još i odvjetnike. Taj tip nam ništa ne bi mogao pomoći. - Pa, ja vjerujem da bi mogao - tvrdoglavo reče Tuppence. - Nemojte tako razmišljati. Do skorog viđenja. Vraćam se za pola sata. Prošlo je trideset i pet minuta kada se Julius vratio. Uhvatio je Tuppence pod ruku i odveo je do prozora. - Evo ga. - Oh! - reče Tuppence, s divljenjem u glasu, dok je zurila u ogromni automobil. - Prava jurilica, mogu vam reći - samozadovoljno reče Julius. - Kako ste ga nabavili? - dahne Tuppence. - Upravo su ga slali nekom tajkunu. 83

- Dobro? - Otišao sam do njegove kuće - reče Julius. - Rekao sam mu da je takav auto vrijedan svih dvadeset tisuća dolara. A onda sam mu rekao da je meni vrijedan čitavih pedeset tisuća, ako izađe iz auta i prepusti ga meni. - I? - reče Tuppence, opijeno. - I - uzvratio je Julius - on je izašao, to je sve.

84

12 Prijatelj u nevolji Petak i subota su prošli bez bitnijih događaja. Tuppence je primila kratak odgovor na svoju molbu od gospodina Cartera. U njoj je on istakao da su Mladi pustolovi na vlastiti rizik preuzeli ovaj posao i da su bili u potpunosti upozoreni na opasnost. Ako se bilo što desilo Tommyju, njemu je najiskrenije žao, ali on tu ništa ne može učiniti. Bila je to prazna utjeha. Nekako je, bez Tommyja, sva draž iščezla iz pustolovine i po prvi put Tuppence je posumnjala u uspjeh. Dok su bili zajedno, u to ni na trenutak nije sumnjala. Iako je navikla voditi i bila je ponosna na sebe i svoju domišljatost, u stvarnosti se mnogo više oslanjala na Tommyja nego što je toga bila svjesna. Bilo je nečega u njegovoj trezvenosti i bistrini uma: zdrav razum i jasnoća s kojom je sagledavao stvari bili su tako postojani, da se bez njega Tuppence osjećala kao brod bez kormilara. Bilo je čudno to što joj Julius, nesporno mnogo lukaviji od Tommyja, nije u njoj budio isti osjećaj sigurnosti. Navikla je da je Tommy pesimist i da uvijek vidi mane i teškoće koje bi ona u svom optimizmu previdjela, ali ipak se dobrim djelom oslanjala na njegovu prosudbu. On je možda bio spor, ali je zato bio siguran. Djevojci se učinilo da je po prvi put postala svjesna zlokobnog karaktera misije u koju su se tako olako upustili. Počelo je kao u romanu. A sada, ogoljena svog glamura, misija se pokazala u sumornoj stvarnosti. Tommy - to je bilo sve što ju je zanimalo. Tuppence je mnogo puta tijekom dana odlučno otirala suze koje su joj navirale. - Glupačo - govorila bi sama sebi - nemoj cmoljiti. Naravno da ti je drag. Znaš ga čitavog svog života. Ali ne moraš sada postati sentimentalna. U međuvremenu, Boris se nije pojavio. Nije dolazio u stan i Juliusov automobil je uzaludno čekao. Tuppence se prepustila novim razmišljanjima, lako je prihvatila istinitost Juliusovih primjedbi, ipak nije u potpunosti

85

odbacila ideju da razgovara sa sir Jamesom Peelom Edgertonom. U stvari, otišla je tako daleko da je potražila njegovu adresu u imeniku. Da li ju je onoga dana želio upozoriti? Ako je, zašto? Ona je svakako bila posljednja koja bi mogla tražiti objašnjenje. Tako ju je ljubazno pogledao. Možda bi im on mogao reći nešto o gospođi Vandemeyer što bi ih uputilo na Tommyjev trag. U svakom slučaju, odlučila je Tuppence, na karakterističan način stresavši ramenima, vrijedilo bi pokušati i ona će upravo to učiniti. U nedjelju je imala slobodno popodne. Sastat će se s Juliusom, natjerati ga da stvari sagleda iz njenog ugla. Kada je taj dan stigao, Juliusa je bilo potrebno podosta uvjeravati, ali Tuppence je ostala postojana. - Ne može štetiti - stalno je naglašavala. Julius je na kraju popustio i krenuli su automobilom u Carlton House Terrace. Vrata im je otvorio batler besprijekornog izgleda. Tuppence je osjetila laganu nervozu. Na kraju, možda to doista i je bila ogromna drskost s njene strane. Odlučila je ne pitati da li je sir James kod kuće. - Pitajte, molim vas, sir Jamesa bi li bio ljubazan vidjeti nas na kratko? Imam važnu poruku za njega. Batler se vratio poslije nekoliko trenutaka. - Sir James će vas primiti. Pođite za mnom, molim. Uveo ih je u sobu u zadnjem dijelu kuće, uređenu kao knjižnica. Kolekcija knjiga bila je veličanstvena i Tuppence je primijetila da je čitav jedan zid bio prekriven knjigama iz područja kriminala i kriminologije. Bilo je nekoliko tapeciranih kožnih fotelja i jedan starinski, otvoreni kamin. Kod prozora se nalazio jedan veliki pisaći stol, prekriven papirima, i za njim je sjedio gospodar kuće. Ustao je kada su ušli. - Imate poruku za mene? Ah... - uz osmjeh je prepoznao Tuppence - to ste vi, zar ne? Nosite mi poruku od gospođe Vandemeyer, pretpostavljam? - Ne baš - reče Tuppence. - U stvari, bojim se da sam to rekla samo da nas primite. Oh, uzgred, ovo je gospodin Hersheimmer. Ovo je sir James Peel Edgerton. - Drago mi je što sam vas upoznao - reče Amerikanac, pružajući ruku. - Želite sjesti? - pitao je sir James. Privukao je dvije stolice. - Sir Jamese - odvažno je započela Tuppence - mislit ćete da sam 86

strahovito drska zato što dolazim ovako. Zato što, naravno, ovo nema nikakve veze s vama i vi ste jako važna osoba, dok smo, naravno, Tommy i ja krajnje nebitni. - Zastala je da udahne. -Tommy? - pitao je sir James, pogledavši u Amerikanca. -Ne, ovo je Julius - objasnila je Tuppence. - Prilično sam nervozna i zato tako loše pričam. Ono što bih zapravo htjela znati je, što ste mislili reći onog dana? Da li ste me željeli upozoriti na gospođu Vandemeyer? Jeste, zar ne? - Draga moja mlada damo, koliko se sjećam je to da sam vam rekao da postoje dobri poslovi i na drugim mjestima. - Da, znam. Ali, to je bila aluzija, zar ne? - Pa, možda i je - ozbiljno je rekao sir James. - Pa, želim znati više. Hoću znati zašto ste aludirali. Sir James se nasmiješi njenoj iskrenosti. - Što ako me dama bude tužila zbog širenja kleveta o njenom karakteru? - Naravno - reče Tuppence. - Znam da su odvjetnici uvijek tako užasno oprezni. Ali, možemo li prvo reći “bez predrasuda” i onda reći ono što želimo. - Pa - reče sir James, još uvijek se osmjehujući - onda bez predrasuda, kad bih imao mlađu sestru koja je primorana raditi za život, ne bih je volio vidjeti u službi gospođe Vandemeyer. Osjetio sam da mi je dužnost upozoriti vas. To nije mjesto za mladu i neiskusnu djevojku. To je sve što ću vam reći. - Razumijem - zamišljeno reče Tuppence. - Puno vam hvala. Ali ja nisam doista neiskusna, znate. Savršeno sam dobro znala kojoj vrsti ona pripada još prije nego što sam se zaposlila tamo... zapravo, to i je razlog zašto sam se zaposlila tamo - Zastala je i ugledala zbunjenost na odvjetnikovom licu, a onda je nastavila: - Mislim da bi bilo najbolje da vam ispričam čitavu priču, sir James. Imam osjećaj da biste vi istog trena znali kad vam ne bih govorila istinu i zato bi bilo najbolje da znate čitavu priču, od početka. Što vi mislite, Juliuse? - Kad ste već tako odlučili, ja bih krenuo s činjenicama - odgovorio je Amerikanac, koji je do sada sjedio u tišini. - Da, ispričajte mi sve - reče sir James. - Želim znati tko je Tommy. Ovo je ohrabrilo Tuppence da se baci na priču, dok je odvjetnik pažljivo slušao. - Jako zanimljivo - rekao je kada je završila. - Veliki dio toga što ste mi 87

ispričali, dijete, od ranije mi je bilo poznato. I sam imam nekoliko teorija o toj Jane Finn. Bili ste izuzetno dobri do sada, ali nije baš lijepo od - pod kojim imenom ga ono znate - gospodina Cartera da vas, dvoje mladih, miješa u jednu ovakvu aferu. Uzgred, od kuda tu gospodin Hersheimmer? Niste mi to razjasnili. Julius je na ovo sam odgovorio. - Ja sam Janein najbliži rođak - objasnio je, uzvraćajući na oštar odvjetnikov pogled. -Ah! - Oh, sir James - izletjelo je iz Tuppence - što mislite da se dogodilo Tommyju? - Hm. - Odvjetnik je ustao i lagano počeo šetati po sobi. - Kada ste stigli, mlada damo, ja sam upravo pakirao svoje udice. Večernjim vlakom putujem za Škotsku na nekoliko dana, na pecanje. Ali, postoje različite vrste pecanja. Volio bih ostati i vidjeti možemo li ući u trag tom mladiću. - Oh! - Tuppence je oduševljeno zapljeskala rukama. - Ali ipak, kao što sam već rekao, šteta što je - gospodin Carter uposlio vas dvoje klinaca na ovakvom zadatku. Nemojte se uvrijediti, gospođice... - Cowley. Prudence Cowley. Ali prijatelji me zovu Tuppence. - Pa, onda gospođica Tuppence, pošto ću vam sigurno biti prijatelj. Nemojte se uvrijediti što mislim da ste mladi. Mladost je nedostatak koji se, nažalost, previše brzo izgubi. A sada što se tiče tog vašeg mladog Tommyja... - Da. - Tuppence sklopi ruke. - Iskreno, stvari ne izgledaju dobro za njega. Gurao je nos tamo gdje nije trebao. Tu nema sumnje. Ali, ne gubite nadu. - Znači, pomoći ćete nam? Eto, Juliuse! A on nije htio da dođem - dodala je kao objašnjenje. - Hm - reče odvjetnik, dobacivši Juliusu još jedan pronicljiv pogled. - A zašto? - Mislio sam da nema smisla da vasa zamaramo našim sitnim poslovima. - Razumijem. - Na trenutak je zastao. - Ovaj sitan posao, kako ste ga nazvali, u izravnoj je vezi s veoma krupnim poslom, krupnijim nego što vi i gospođica Tuppence slutite. Ako je taj mladić živ, on će nam donijeti veoma vrijedne informacije. Zato ga moramo pokušati naći. - Da, ali kako? - uskliknula je Tuppence. - Sve smo pokušali. 88

Sir Jamesa se osmjehnuo. - Ipak, postoji jedna osoba koja vam je pri ruci i koja najvjerojatnije zna gdje je on, ili gdje bi se mogao nalaziti. - Tko je to? - pitala je Tuppence, šireći oči. - Gospođa Vandemeyer. - Da, ali ona nam to nikad ne bi rekla. - Ah, tu ja stupam na scenu. Mislim da je sasvim moguće da ću ja biti u stanju natjerati gospođu Vandemeyer da mi kaže ono što želim. - Kako? - pitala je Tuppence, razrogačivši oči. - Oh, samo postavljanjem pitanja - lakonski je odgovorio sir James. Tako mi radimo, znate. Lupnuo je prstom po stolu i Tuppence je ponovo osjetila snagu kojom je ovaj čovjek zračio. - A ako ne bude htjela reći? - odjednom je pitao Julius. - Mislim da hoće. Imam nekoliko jakih argumenata. Ipak, ako se desi ono manje vjerojatno, uvijek nam ostaje mogućnost podmićivanja. - Sigurno. A tu ja stupam na scenu! - uzviknuo je Julius, udarivši šakom o sto. - Možete računati, ako je potrebno, i na milijun dolara. Da, gospodine, na milijun dolara! Sir James je sjedio i pažljivo proučavao Juliusa. - Gospodine Hersheimmere - najzad je rekao - to je veoma velika suma. - Pretpostavljam da će morati biti. Ovo nisu tipovi kojima nudite siću. - Po trenutnom tečaju, to je znatno preko dvjesto pedeset tisuća funti. - Tako je. Možda mislite da izmišljam, ali ja to mogu platiti, a da mi ostane dovoljno i za vaš honorar. Sir James je blago pocrvenio. - Nema govora o mom honoraru, gospodine Hersheimmere. Ja nisam privatni detektiv. - Oprostite. Čini mi se da sam malo prenaglio, ali neugodna mi je čitava ova priča o novcu. Želio sam prije nekoliko dana ponuditi veliku nagradu za informaciju o Jane, ali su me oni vaši iz Scotland Yarda savjetovali da to ne činim. Kažu da nije preporučljivo. - Vjerojatno su bili u pravu - suho reče sir James. - Ali Juliusu to nije problem - ubacila je Tuppence. - On vas ne vuče za nos. On stvarno ima gomilu novca. 89

- Zahvaljujući mom starom - objasnio je Julius. - A sada, da se vratimo na posao. Kakav je vaš prijedlog? Sir James je nekoliko trenutak razmišljao. - Nemamo vremena za gubljenje. Što prije udarimo, to bolje. - Okrenuo se Tuppence. - Znate li izlazi li gospođa Vandemeyer večeras na večeru? - Da, izlazi, ali mislim da se neće dugo zadržati. Inače bi ponijela svoj ključ. - Dobro. Posjetit ću je oko deset sati. Kada biste se trebala vratiti? - Oko pola deset, deset, ali mogla bih se i ranije vratiti. - To nipošto nemojte učiniti. Moglo bi biti sumnjivo ako se neobično rano vratite. Vratite se do pola deset. Ja ću doći oko deset. Gospodin Hersheimmer bi mogao čekati dolje u taksiju. - On ima novog Rolls-Roycea - ponosno reče Tuppence. - Još bolje. Ako budem uspio dobiti adresu od gospođe Vandemeyer, možemo odmah poći onamo, pa i povesti i nju, ako bude potrebno. Razumijete? - Da. - Tuppence s oduševljenjem poskoči na noge. - Oh, osjećam se puno bolje! - Nemojte se previše veseliti, gospođice Tuppence. Polako. Julius se okrenuo odvjetniku. - Dogovorimo se onda. Svratit ću automobilom po vas oko pola deset. Je li to u redu? - Možda je tako najbolje. Bilo bi previše da idemo s dva automobila. A sada, gospođice Tuppence, moj savjet vam je da idete i dobro večerate, naglašavam dobro večerajte, i ne razbijajte glavu previše planiranjem unaprijed. Rukovao se s oboma i za nekoliko trenutaka su bili vani. - Zar nije krasan? - zaneseno je pitala Tuppence, dok je skakućući silazila niz stepenice. - Oh, Juliuse, nije li doista krasan? - Pa, priznajem da nije tako loš. I nisam bio u pravu kada sam rekao da ne treba ići do njega. Recite, hoćete li da se odmah vratimo u Ritz? - Moram malo prošetati. Previše sam uzbuđena. Ostavite me kod parka, hoćete li? Osim ako i vi ne želite sa mnom? - Moram kupiti benzin - objasnio je. - I poslati nekoliko telegrama. - U redu. Vidimo se u sedam u Ritzu. Večerat ćemo u sobi. Ne mogu se 90

ondje pokazivati u ovim krpama. - Naravno. Zamolit ću Felixa da nam sastavi jelovnik. On je prvoklasan glavni konobar. Vidimo se. Tuppence je, bacivši pogled na sat, žustrim korakom krenula k Serpentineu. Bilo je skoro šest sati. Sjetila se da nije ništa jela, ali bila je suviše uzbuđena da bi osjećala glad. Stigla je do Kensingtona, a onda se polako vratila istim putem, osjetivši se puno bolje nakon ove šetnje po čistom zraku. Nije bilo lako poslušati savjet sir Jamesa i ne razmišljati o događajima koji su bili pred njima. Kako se približavala Hyde parku, iskušenje da se vrati u apartmane Audley postalo je neizdrživo. U svakom slučaju, zaključila je nema ničeg lošeg u tome da samo ode i pogleda zgradu. Onda će, vjerojatno, strpljivije čekati do deset sati. Zgrada u Audleyu je izgledala isto kao i prije. Što je Tuppence očekivala da vidi, nije znala reći, ali sam pogled na crvene cigle koje su ravnodušno stajale, pomalo je ublažio rastuću i potpuno nerazumnu zabrinutost koja ju je obuzela. Upravo se spremala krenuti, kada je začula prodoran zvižduk i ugledala vjernog Alberta kako istrčava iz zgrade prema njoj. Tuppence se namršti. Nije imala namjeru skretati pažnju na svoje prisustvo, ali Albert je bio crven od potisnutog uzbuđenja. - Slušajte, gospođice, ona odlazi! - Tko odlazi? - oštro će Tuppence. - Ona prevarantica. Brza Rita. Gospođa Vandemeyer. Pakira se i baš me je sada poslala po taksi. - Što? - Tuppence je stisnula šake. - Istina je, gospođice. Mislio sam da biste željeli znati. - Alberte - viknula je Tuppence - ti si sjajan! Da nije tebe, opet bi nam pobjegla. Albert je pocrvenio od zadovoljstva zbog ove pohvale. - Nemamo vremena za gubljenje - reče Tuppence, prelazeći ulicu. Moram je zaustaviti. Po svaku cijenu je moram ovdje zadržati do... - Zastala je. - Alberte, ovdje postoji telefon, zar ne? Momak je odmahnuo glavom. - Stanovi uglavnom imaju svoje. Ali, govornica je odmah tu, iza ugla. - Onda odmah kreni i pozovi Ritz. Traži gospodina Hersheimmera i kada ga dobiješ, reci mu da odmah ode po sir Jamesa, jer gospođa Vandemeyer 91

pokušava pobjeći. Ako ga ne uspiješ dobiti, pozovi sir Jamesa Peela Edgertona, naći ćeš njegov telefon u imeniku, i reci mu što se dešava. Nećeš zaboraviti imena? Albert ih je brzo ponovio. - Imajte povjerenja u mene, gospođice. Ali, što je s vama? Zar se ne bojite ostati sami s njom? - Ne, ne, bit će sve u redu. Idi telefonirati. Budi brz. Duboko uzdahnuvši, Tuppence je ušla u zgradu i potrčala do broja 20. Kako će zadržati gospođu Vandemeyer dok ona dvojica ne dođu, nije znala, ali nekako će već to učiniti, i to bez ičije pomoći. Što je uzrokovalo ovaj nagli odlazak? Da li je gospođa Vandemeyer sumnjala u nju? Bilo je beskorisno sada o tome razmišljati. Tuppence je odlučno pritisnula zvono. Možda će nešto saznati od kuharice. Ništa se ne desi i, nakon što je sačekala nekoliko minuta, Tuppence začuje korake iznutra i trenutak kasnije, vrata joj otvori sama gospođa Vandemeyer. Vidjevši djevojku, trgne obrvama. - Ti? - Lagano me počeo boljeti zub, gospođo - neiskreno reče Tuppence. Pomislila sam da je bolje da se vratim i počinem. Gospođa Vandemeyer nije rekla ništa, samo se povukla i propustila Tuppence u hodnik. - Baš mi je žao zbog tebe - ledeno je rekla. - Najbolje da odeš u krevet. - Oh, bit će mi dobro i u kuhinji, gospođo. Kuharica će... - Kuharica je vani - reče gospođa Vandemeyer, prilično svadljivo. Poslala sam je van. Kao što vidiš, zato će biti bolje da odeš u krevet. Tuppence odjednom osjeti strah. U glasu gospođe Vandemeyer odjeknuo je neki ton koji joj se nimalo nije svidio. Također, veoma polako počela ju je gurati niz hodnik. Tuppence je predosjetila nevolju. - Ne želim... A onda joj je, u trenutku, hladan čelik dotakao sljepoočnicu i glas gospođe Vandemeyer se digao, leden i zloslutan. - Ti prokleta, mala budalo! Zar si mislila da ne znam? Ne, nemoj odgovoriti. Ako se budeš otimala ili vrisneš, ubit ću te kao psa. Oštri rub čelika još jače se ureže u djevojčinu sljepoočnicu. - A sada, naprijed - nastavila je gospođa Vandemeyer. - Ovuda... u moju sobu. Kad završim s tobom, otići ćeš u krevet, kao što sam ti i rekla, i spavat 92

ćeš. Oh, da mali moj špijunu, kako ćeš samo spavati! U njenim posljednjim riječima bilo je neke jezive ljubaznosti, koja se Tuppence uopće nije svidjela. Trenutno ništa nije mogla učiniti, pa je poslušno krenula u sobu gospođe Vandemeyer. Pištolj je neprestano bio naslonjen na njenu sljepoočnicu. U sobi odjeća je bila razbacana lijevo i desno, a kofer i kutija za šešire, napola spakirani, stajali su nasred sobe. Tuppence se s naporom pribrala. Glas joj je blago drhtao, ali odvažno je progovorila. - M... dajte - rekla je. - Ovo je glupost. Ne možete me ubiti. Pa, čitava zgrada će čuti! - Riskirat ću - razdragano reče gospođa Vandemeyer. - Ali, dok god ne povičeš u pomoć, bit će sve u redu - a meni se čini da nećeš vikati. Ti si pametna djevojka. Uspjela si i mene prevariti. Uopće nisam sumnjala u tebe! Zato znam da savršeno razumiješ da sam ja sada glavna. Hajde... sjedi na krevet. Podigni ruke iznad glave i ne miči ih, ako ti je život mio. Tuppence je pasivno poslušala. Zdrav razum joj je govorio da ne može ništa učiniti, osim da prihvati situaciju. Ako bude zvala u pomoć, izgledi da je netko čuje bili su mali, a, s druge strane, šansa da je gospođa Vandemeyer upuca velika. U međuvremenu, bio je dragocjen svaki trenutak dobiven odugovlačenjem. Gospođa Vandemeyer je položila revolver na rub umivaonika, gdje joj je bio nadohvat ruke, i kao ris ljutitim pogledom fiksirala djevojku, za slučaj da se pomakne, te uzela malu zatvorenu bočicu s mramorne police i usula dio sadržaja u čašu koju je napunila vodom. - Što je to - oštro je upitala Tuppence. - Nešto od čega ćeš mimo spavati. Tuppence je malo poblijedila. - Mislite me otrovati? - šapatom je upitala. - Možda - reče gospođa Vandemeyer ljubazno se osmjehnuvši. - Onda neću popiti - čvrsto reče Tuppence. - Radije bih da pucate u mene. U svakom slučaju, napravit ćete buku i netko će čuti. Ali, nećete me ubiti krotku kao janje. Gospođa Vandermeyer lupi nogom. - Ne budi glupa! Misliš li stvarno da želim da me traže zbog ubojstva? Ako imaš i malo mozga, shvatit ćeš da mi uopće ne bi odgovaralo da te 93

otrujem. Ovo je napitak za spavanje, to je sve. Probudit ćeš se sutra ujutro i neće ti biti ništa. Jednostavno se ne želim zamarati time da te vezujem. To je druga mogućnost - i vjeruj mi, ne bi ti se dopalo! Mogu biti jako gruba ako to poželim. Zato popij ovo kao dobra djevojčica i neće ti ništa biti. U dubini duše, Tuppence joj je vjerovala. Njeni argumenti su zvučali istinito. Bio je to jednostavan i efikasan način da je se riješi na određeno vrijeme. Ali ipak, djevojci se nije previše svidjela ideja da je tako mirnu, bez najmanjeg pokušaja borbe, pošalje na spavanje. Osjećala je da će u trenutku kada im gospođa Vandemeyer pobjegne nestati i posljednja nada da će pronaći Tommyja. Tuppence je brzo razmišljala. Sve misli joj u trenu prostruje umom i ona ugleda svoju šansu, doduše, veoma slabu, no odluči riskirati sve kroz taj jedan napor. Odlučivši, odjednom se baci s kreveta i pade na koljena pred gospođom Vandemeyer, grčevito se držeći za krajeve njene haljine. - Ne vjerujem - jecala je. - To je otrov... znam da je to otrov. Oh, nemojte me tjerati da ga popijem... - glas joj se podigao do vriska - nemojte me tjerati da ga popijem! Gospođa Vandemeyer je iskrivljenih usana, s čašom u ruci, gledala ovaj iznenadni slom. - Diži se, ti mali idiote! Ne baljezgaj. Kako li si samo imala petlje odigrati svoju ulogu, nije mi jasno. - Lupnula je nogom o pod. - Ustaj, kad kažem. Ali Tuppence je nastavila držati se i plakati, prekidajući jecaje molbama za milost. Svaka ukradena minuta bila je dragocjena. Štoviše, dok je puzala sve se više približavala predmetu svog interesa. Gospođa Vandemeyer ispusti oštar uzvik nestrpljenja i povuče djevojku na koljena. - Odmah da si popila! - Zapovjednički je pritisnula čašu na djevojčina usta. Tuppence je ispustila posljednji jecaj. - Zakunite se da me nećete povrijediti? - odugovlačila je. - Naravno da neću. Ne budi glupa. - Kunete se? - Da, da - nestrpljivo je rekla ova. - Kunem se. 94

Tuppence je podigla drhtavu lijevu ruku k čaši. - U redu. - Usta su joj se nevoljno otvorila. Gospođa Vandemeyer je ispustila uzdah olakšanja i za trenutak joj je popustila pažnja. A onda je, u trenu, Tuppence iz sve snage trgnula čašom uvis. Tekućina poleti ravno u lice gospođe Vandemeyer i kad je ona za moment ustuknula, Tuppence je desnom rukom zgrabila revolver s ruba umivaonika. Već sljedećeg trenutk se bacila unazad i uperila revolver ravno u srce gospođe Vandemeyer, rukom koja nije pokazivala ni traga prijašnjeg drhtanja. U trenutku pobjede, Tuppence je ispustila pomalo nesportski trijumfalni poklič. - Tko je sada gore, a tko dolje? - likovala je. Ovoj drugoj lice se zgrčilo od bijesa. Tuppence je na trenutak pomislila da će se baciti na nju, što je djevojku stavljalo pred neugodnu dilemu, pošto nije namjeravala stvarno pucati iz revolvera. Međutim, gospođa Vandemeyer je uz ogroman napor uspjela vratiti samokontrolu, da bi joj se na kraju zli osmjeh polako razvukao licem. - Dakle, ipak nisi glupa! Dobro si to izvela, djevojko. Ali, platit ćeš za to. Oh, da, platit ćeš! Ja dugo pamtim! - Iznenađena sam da vas je tako lako prevariti. - prezrivo reče Tuppence. - Zar ste stvarno mislili da sam ja tip djevojke koja bi se valjala po podu i molila za milost? - Možda i budeš - jednog dana! - značajno reče ova. Ledena zloća njenog stava posla hladne trnce duž Tuppencine kičme, ali ona nije to namjeravala pokazati. - Idemo sjesti - ljubazno je rekla. - Ovaj razgovor je počeo biti melodramatičan. Ne - ne na krevet. Privucite stolicu do stola, tako je. Ja ću sada sjesti nasuprot vama, s revolverom ispred sebe - za slučaj nezgode. Izvrsno. A sada, razgovarajmo. - O čemu? - mrzovoljno reče gospođa Vandemeyer. Tuppence je nekoliko minuta zamišljeno gledala. Sjetila se nekoliko stvari. Borisovih riječi, “Ponekad vjerujem da bi ti prodala i... nas!” i njenog odgovora “Cijena bi morala biti ogromna” dano u šali, ali nije li u tome bilo naznaka istine? Zar nije još davno čula Whittingtona da pita: - “Tko se izbrbljao? Rita?” - Da li će se Rita Vandemeyer pokazati kao slaba točka u 95

oklopu gospodina Browna? Ne skidajući pogled s njenog lica, Tuppence je tiho odgovorila: - O novcu... Gospođa Vandemeyer je zurila. Očigledno, odgovor ju je iznenadio. - Kako to misliš? - Reći ću vam. Malo prije ste rekli da imate fantastično pamćenje. Fantastično pamćenje ni izdaleka nije tako korisno kao fantastični račun u banci! Znam da bi vam planiranje svih mogućih grozomornih stvari koje biste mi uradili dalo oduška, ali je li to praktično? Osveta nikada ne zadovoljava. Svi to kažu. Ali novac... - Tuppence je zaneseno prešla na svoju omiljenu temu - pa nema ničeg nezadovoljavajućeg u novcu, zar ne? - Zar ti misliš - prezrivo reče gospođa Vandemeyer - da sam ja tip žene koja proda je svoje prijatelje? - Da - reče Tuppence bez oklijevanja. - Ako je cijena dovoljno visoka. - Beznačajnih stotinjak funti, ili nešto slično! - Ne - reče Tuppence. - Pretpostavljam... sto tisuća! Njen štedljivi duh nije dozvolio spominjanje čitavog milijuna dolara kojeg je Julius predložio. Rumenilo se razlilo licem gospođe Vandemeyer. - Što si rekla? - pitala je, nervozno se poigravajući brošem na grudima. U tom trenutku Tuppence je znala da je riba progutala mamac i po prvi put je osjetila užas zbog vlastite ljubavi prema novcu. To joj je dalo zastrašujući osjećaj bliskosti sa ženom koja je sjedila preko puta nje. - Sto tisuća funti - ponovila je Tuppence. Svjetlost je zgasnula u očima gospođe Vandemeyer. Ona se ponovo zavalila u stolici. - Pih! - rekla je. - Ti nemaš toliko. - Ne - priznala je Tuppence - nemam... ali znam nekog tko ga ima. -Tko? - Jedan moj prijatelj. - Mora biti da je milijunaš - s nevjericom je rekla gospođa Vandemeyer. -Zapravo, i je. On je Amerikanac. Platit će, a da ne trepne. Dajem vam riječ da je ovo istinita ponuda. Gospođa Vandemeyer se ponovo uspravila. - Sklona sam ti povjerovati - polako je rekla. 96

Neko vrijeme je vladala tišina, a onda je gospođa Vandemeyer podigla pogled. - Što želi znati taj tvoj prijatelj? Tuppence se za trenutak dvoumila, ali bio je to Juliusov novac, pa njegovi interesi moraju biti na prvom mjestu. - Želi znati gdje je Jane Finn - odvažno je rekla. Gospođa Vandemeyer nije pokazala iznenađenje. - Nisam sigurna gdje se ona trenutno nalazi - odgovorila je. - Ali mogli biste saznati? - Oh, da - bezbrižno je uzvratila gospođa Vandemeyer. - To nije problem. - Zatim... - Tuppencin glas je blago zadrhtao - tu je jedan mladić, moj prijatelj. Plašim se da mu se nešto dogodilo, zahvaljujući vašem prijatelju Borisu. - Kako se zove? - Tommy Beresford. - Nikad čula za njega. Ali, pitat ću Borisa. On će mi reći sve što zna. - Hvala. - Tuppence je osjetila kako joj raspoloženje raste. To ju je natjeralo na još odvažniji korak. Postoji još jedna stvar. - Dakle? Tuppence se nagnula naprijed i spustila glas. - Tko je gospodin Brown? Njen brzi pogled je uhvatio iznenadno bljedilo lijepog lica. Gospođa Vandemeyer se s mukom pribrala i pokušala povratiti svoje prijašnje držanje. Ali, taj pokušaj je bio puka parodija. Slegnula je ramenima. - Nisi mnogo naučila o nama kada ne znaš da nitko ne zna tko je gospodin Brown... - Vi znate - tiho je rekla Tuppence. Boja je ponovo nestala s lica gospođe Vandemeyer. - Zašto to misliš? - Ne znam - iskreno je rekla djevojka. - Ali. sigurna sam. Gospođa Vandemeyer je dugo vremena zurila pred sebe. - Da - naposljetku je rekla, promuklim glasom - ja znam. Bila sam lijepa... znaš... vrlo lijepa... - Još uvijek ste - s divljenjem reče Tuppence. 97

Gospođa Vandemeyer je odmahnula glavom. Njene iskričave plave oči bljesnule su neobičnim sjajem. - Ne dovoljno - rekla je tihim, opasnim glasom. - Nisam - dovoljno lijepa! A ponekad, u posljednje vrijeme, bojim se... opasno je znati previše! Nagnula se preko stola. - Zakuni se da moje ime nikada neće biti upleteno da nitko, nikad neće saznati. - Kunem se. A kada ga uhvate, bit ćete izvan opasnosti. Izraz užasa je prešao licem gospođe Vandemeyer. - Hoću li? Hoću li ikada biti? - zgrabila je Tuppencinu ruku. - Jesi li sigurna za novac? - Potpuno sigurna. - Kada ću ga moći dobiti? Ne smije biti odugovlačenja. - Moj prijatelj će uskoro biti ovdje. Vjerojatno će morati poslati nekoliko telegrama, ili slično. Ali, neće biti odlaganja - on je veoma učinkovit. Lice gospođe Vandemeyer zadobi odlučan izgled. - Učinit ću to. To je velika suma novca, a pored toga... - tajanstveno se nasmiješila - nije pametno... odbaciti ženu kao što sam ja! Nekoliko trenutak šutke se smješkala, lagano bubnjajući prstima po stolu. Odjednom se trgnula, problijedjevši u licu. - Što je to bilo? - Ništa nisam čula. Gospođa Vandemeyer je uplašeno pogledala oko sebe. - Ako je netko prisluškivao... - Gluposti. Tko bi mogao biti ovdje? - Čak i zidovi mogu imati uši - prošaputala je ova druga. - Kažem ti da se bojim. Ti ga ne znaš! - Pomisli na sto tisuća funti - umirujuće reče Tuppence. Gospođa Vandemeyer je prešla jezikom preko svojih suhih usana. - Ti ga ne znaš - promuklo je ponovila. - On je... ah! Uz stravičan vrisak je skočila na noge. Njena ispružena ruka je pokazivala negdje iza Tuppencine glave. Zatim se zaljuljala i u dubokoj nesvijesti pala na pod. Tuppence je pogledala oko sebe da vidi što ju je to uplašilo. U dovratku su stajali sir James Peel Edgerton i Julius Hersheimmer.

98

13 Bdjenje Sir James je projurio pored Juliusa i brzo se sagnuo preko žene koja je ležala. - Srce - oštro je rekao. - Kada nas je tako iznenada ugledala, sigurno je doživjela šok. Brendi - i to brzo, ili ćemo je izgubiti. Julius je požurio k umivaoniku. - Nije ondje - dobacila mu je Tuppence preko ramena. - U ormaru u blagovaonici. Druga vrata niz hodnik. Sir James i Tuppence su podigli gospođu Vandemeyer i položili je na krevet. Lice su joj poprskali vodom, ali bez rezultata. Odvjetnik joj opipa puls. - Za malo - promrmljao je. - Volio bih da taj mladić požuri s brendijem. Julius je tog trenutka ušao u sobu, noseći dopola punu čašu. Odvjetnik je pokušao uliti malo pića među njene zatvorene usne. Žena je naposljetku slabašno otvorila oči. Tuppence joj približi čašu usnama. - Popijte ovo. Gospođa Vandemeyer posluša. Brendi je vratio boju u njene blijede obraze i na čudesan način je oživio. Pokušala se uspraviti - a onda zastenjala i mlitavo pala nazad. - Moje srce - prošaptala je. - Ne smijem pričati. Legla je nazad, zatvorenih očiju. Sir James je još neko vrijeme držao prst na njenom zapešću, a onda se povukao, klimajući glavom. - Bit će u redu. Sve troje su se povukli i stajali tiho razgovarajući. Svi su bili svjesni osjećaja nekakvog antiklimaksa. Bilo je jasno da bilo kakav plan ispitivanja one dame trenutno nije dolazio u obzir. Za sada su samo zbunjeno stajali i ništa nisu mogli učiniti. Tuppence je ispričala kako je gospođa Vandemeyer izjavila da je spremna

99

objaviti identitet gospodina Browna i kako im je pristala otkriti gdje se nalazi Jane Finn. Julius joj je čestitao. - To je sjajno, Tuppence. Divno! Pretpostavljam da će sto tisuća funti dami ujutro izgledati isto tako dobro kao i večeras. Nema razloga za brigu. Ona ionako neće pričati dok ne dobije novac, možete se kladiti u to! U njegovim riječima bilo je logike i Tuppence je to malo utješilo. - Istina je ono što ste rekli - zamišljeno reče sir James - Mada, moram priznati, ne mogu a da ne žalim što smo vas prekinuli baš u tom trenutku. Ipak, tu nema pomoći, i preostaje nam samo da sačekamo do jutra. Sa strane se zagledao u nepomičnu priliku na krevetu. Gospođa Vandemeyer je bila mirna, zatvorenih očiju. Odmahnuo je glavom. - Pa - reče Tuppence, pokušavajući zvučati veselo - morat ćemo sačekati jutro, i to je sve. Ali, mislim da ne bismo smjeli napuštati stan. - Kako bi bilo da ostavimo onog vašeg pametnog dečka na straži? - Alberta? A što ako se ona probudi i pobjegne? Albert je neće moći zaustaviti. - Ne vjerujem da bi ona pobjegla od dolara. - Mogla bi. Izgledala je jako uplašeno zbog gospodina Browna. - Što? Doista uplašena? - Da. Gledala je oko sebe i rekla da i zidovi imaju uši. - Možda je mislila na prisluškivače - zainteresirano reče Julius. - Gospođica Tuppence je u pravu - tiho reče sir James. - Ne smijemo napustiti stan - ako ništa drugo, onda zbog sigurnosti gospođe Vandemeyer. Julius se zagleda u njega. - Mislite da će krenuti za njom? Od sada pa do sutra ujutro. Pa kako bi mogao znati? - Zaboravili ste na vašu vlastitu ideju o prisluškivačima - suho reče sir James. - Mi imamo opasnog neprijatelja. Ako budemo jako pažljivi, vjerujem da postoji velika šansa da nam on padne u ruke. Ali, ne smijemo zanemariti osnovne mjere predostrožnosti. Imamo važnog svjedoka, ali ona mora biti zaštićena. Predložio bih da gospođica Tuppence ode u krevet, a vi i ja ćemo, gospodine Hersheimmere, bdjeti na smjenu. Tuppence je otvorila usta u nijemom prosvjedu, ali je bacila pogled na krevet i vidjela je gospođu Vandemeyer, koja je ležala poluotvorenih očiju, s 100

takvom mješavinom straha i mržnje na svom licu, da joj je to zamrznulo riječi na usnama. Za trenutak se upitala jesu li nesvjestica i srčani napad bili obična predstava, ali odbacila je tu pretpostavku. Dok ju je gledala, taj izraz je kao magijom nestao s lica gospođe Vandemeyer i ona je ležala nepomično kao i prije. Na trenutak, djevojka je pomislila kako je sve umislila. Ali odlučila je ipak ostati na oprezu. - Dakle - reče Julius - mislim da bismo se u svakom slučaju morali maknuti odavde. Drugo dvoje se složilo s prijedlogom. Sir James je ponovo opipao puls gospođe Vandemeyer. - Potpuno zadovoljavajuće - tiho je rekao Tuppence. - S njom će biti sve u redu kada se bude lijepo naspavala. Djevojka je na trenutak oklijevala kod kreveta. Intenzitet izraza lica koji je nenadano ugledala, ostavio je snažan utisak na nju. Gospođa Vandemeyer je otvorila kapke. Borila se da progovori. Tuppence se nagnula nad njom. - Nemoj... ostaviti... - činila se nesposobnom nastaviti, mrmljajući nešto što je zvučalo kao “spavanje”. Onda je ponovo pokušala. Tuppence se još dublje nadvila nad nju. Čulo se tek nešto jače od daha. - Gospodin... Brown... - Glas je umuknuo. Ali poluotvorene oči kao da su slale očajničku poruku. Povedena iznenadnim impulsom, djevojka reče: - Neću napuštati stan. Ostat ću ovdje čitave noći. Bljesak olakšanja je bilo posljednje što se vidjelo prije nego što su se kapci ponovo zaklopili. Činilo se da je gospođa Vandemeyer zaspala. Ali, njene riječi su uzburkale neku novu uznemirenost u Tuppence. Što je željela reći kada je tiho promrmljala: - Gospodin Brown? - Tuppence je uhvatila samu sebe da baca nervozne poglede preko ramena. Velika je garderoba počela poprimati zloslutan izgled. Sasvim dovoljno mjesta da se netko sakrije. Napola posramljena same sebe otvorila je vrata garderobe i pogledala unutra. Nikoga... naravno! Sagnula se i pogledala pod krevet. U sobi više nije bilo drugog mjesta za skrivanje. Tuppence je na sebi svojstven način stresla ramenima. To je bilo glupo, da joj tako popuste živci! Polako je izašla iz sobe. Julius i sir Jamesa su razgovarali tihim glasom. Sir James se okrenuo prema njoj,, - Zaključajte vrata s vanjske strane, gospođice Tuppence, i ponesite ključ 101

sa sobom. Ne smijemo nikome dozvoliti da uđe u tu sobu. Impresionirana ozbiljnošću njegovog ponašanja, Tuppence se sada manje stidjela svog “živčanog sloma”. - Čujte - odjednom je primijetio Julius - eno Tuppencinog pametnog dečka. Mislim da ću sići do njega i umiriti njegovu mladu dušu. Dobar je to momak, Tuppence. - Uzgred, kako ste vi uopće ušli? - odjednom upita Tuppence. Zaboravila sam vas pitati. - Pa, Albert mi je telefonirao. Ja sam otišao do sir Jamesa, i odmah smo došli ovamo. Dečko nas je čekao, pomalo zabrinut da vam se nešto moglo desiti. Osluškivao je s druge strane vrata, ali ništa nije mogao čuti. U svakom slučaju, poslao nas je servisnim liftom za ugljen, da ne bi pozvonio na vrata. Lift nas je dovezao do kuhinjske perionice i odmah smo požurili da vas nađemo. Albert je ostao dolje i do sada je vjerojatno od brige skrenuo umom. - Uz te riječi, Julius je naglo izašao. - A sad, gospođice Tuppence - reče sir James - vi poznajete ovo mjesto bolje nego ja. Gdje biste predložili da se smjestimo? Tuppence je na trenutak-dva razmišljala. - Mislim da će budoar gospođe Vandemeyer sasvim odgovarati naposljetku je rekla i povela ga tamo. Sir James je s odobravanjem pogledao oko sebe. - Ovdje će biti odlično, a sada, mlada damo, idite u krevet i naspavajte se. Tuppence je odlučno odmahnula glavom. - Ne bih mogla, hvala vam, sir Jamese. Čitavu noć bih sanjala gospodina Browna! - Ali bit ćete tako umorni, dijete. - Ne, neću. Radije bih ostala budna... doista. Odvjetnik je odustao. Julius se pojavio poslije nekoliko minuta, pošto je utješio Alberta i bogato ga nagradio za sve što je učinio. Nakon što je i on doživio neuspjeh prilikom uvjeravanja Tuppence da ode u krevet, odlučno je rekao. - U svakom slučaju, morate odmah nešto pojesti. Gdje je ostava? Tuppence ga je uputila i on se vratio poslije nekoliko minuta s hladnom pitom i tri tanjura. Nakon obilnog obroka, djevojka je bila spremna baciti u vjetar svoje 102

strahove od prije pola sata. Snaga novca nije mogla biti neuspješna. - A sada, gospođice Tuppence - reče sir James - da čujemo vaše doživljaje. - Tako je - složio se Julius. Tuppence je sa zadovoljstvom prepričala što joj se sve desilo. Julius ju je povremeno prekidao zadivljenim “Strašno!” - sir James nije rekao ništa sve dok nije završila, kada ju je njegovo tiho “svaka čast, gospođice Tuppence”, natjeralo da pocrveni od zadovoljstva. - Nešto mi nije najjasnije - reče Julius. - Što ju je nagnalo da se počne pakirati? - Ne znam - priznala je Tuppence. Sir James je zamišljeno gladio svoju bradu. - Soba je u velikom neredu. Izgleda da njen bijeg nije unaprijed smišljen. Gotovo kao da je od nekoga dobila iznenadno upozorenje. - Gospodina Browna, pretpostavljam - podrugne se Julius. Odvjetnik se zagleda u njega minutu ili dvije. - Zašto da ne? - rekao je. - Sjetite se, jednom vas je osobno nasamario. Julius je pocrvenio od nelagode. - I sada poludim kada se sjetim kako sam mu glupo dao Janeinu fotografiju. Bože, ako je se ikada ponovo dočepam, neću je pustiti iz ruku ni samom đavolu! - Takva mogućnost nije previše vjerojatna - suho reče ovaj drugi. - Mislim da ste u pravu - iskreno reče Julius. - U svakom slučaju, ja ionako želim original. Gdje mislite da se ona nalazi, sir Jamese? Odvjetnik je odmahnuo glavom. - Nemoguće je reći. Ali. imam ideju gdje se mogla ranije nalaziti. - Doista? Gdje? Sir Jamesa se osmjehnuo. - Na mjestu vaše noćne pustolovine, sanatoriju Boumemouth. - Tamo? Nemoguće. Pitao sam. - Ne, moj dragi gospodine, vi ste pitali je li tamo bio netko pod imenom Jane Finn. Vidite, da je djevojka ostavljena ondje gotovo je sigurno da bi bila pod lažnim imenom. - Svaka vam čast! - uzviknuo je Julius. - To mi nikada ne bi palo na pamet! 103

- Bilo je prilično očigledno - reče ovaj dragi. - Možda je i liječnik u tome - predloži Tuppence. Julius odmahne glavom. - Mislim da ne. Odmah mi se svidio. Ne, siguran sam da je dr. Hali u redu. - Hali, kažete? - pitao je sir James. - To je čudno... zaista, baš čudno. - Zašto? - pitala je Tuppence. - Zato što sam ga slučajno baš jutrosa sreo. Poznajem ga iz viđenja već godinama, i jutros sam na ulici naletio na njega. Rekao mi je da je odsjeo u Metropolu. - Okrenuo se Juliusu. - Zar vam nije rekao da će doći u grad? Julius je odmahnuo glavom. - Baš čudno - razmišljao je sir James. - Vi niste danas popodne spomenuli njegovo ime, jer bih vam ja inače predložio da ga posjetite i zatražite još informacija, s mojom vizitkom kao referencom. - Baš sam pravo pseto - reče Julius, neuobičajeno skromno. - Trebao sam se sjetiti tog trika s lažnim imenima. - Kako biste se mogli bilo čega sjetiti poslije onog pada s drveta? uskliknula je Tuppence. - Sigurna sam da bi netko drugi na vašem mjestu odmah poginuo. - Pa, mislim da to sada ionako više nema veze - reče Julius. - Imamo gospođu Vandemeyer, i to je sve što nam treba. - Da - reče Tuppence, mada se u njenom glasu osjetio manjak sigurnosti. U malo društvance se spustila tišina. Malo-pomalo, obuzimala ih je magija noći. Čula su se iznenadna krckanja namještaja, prigušena šuškanja u zastorima. Iznenada Tuppence poskočila uz vrisak. - Ovo je jače od mene. Znam da je gospodin Brown negdje u ovom stanu! Mogu ga osjetiti. - Ma dajte, Tuppence, kako možete? S druge strane ovih vrata je hodnik. Nitko nije mogao proći ovuda, a da ga ne čujemo ili ne vidimo. - Ovo je jače od mene. Osjećam da je ovdje! Molećivo je pogledala u sir Jamesa, koji je ozbiljno odgovorio: - Uz dužno poštovanje vaših osjećaja, gospođice Tuppence (i mojih, kad smo već kod toga), ne vidim kako bi uopće bilo moguće da netko bude u ovom stanu, a da mi ne znamo. Djevojku je utješio njegov zaštitnički ton. 104

- Noćno bdjenje je prilično uznemiravajuće - priznala je. - Da - reče sir James. - Mi smo kao oni ljudi koji održavaju seanse. Možda bismo, da je prisutan medij, postigli sjajne rezultate. - Vjerujete li u spiritizam? - pitala je Tuppence, razrogačivši oči. Odvjetnik je slegnuo ramenima. - Tu nesumnjivo ima neke istine. Ali, većina svjedočenja nikad ne bi prošla na sudu. Sati su se sporo vukli. S prvim blijedim zracima zore sir James je razgmuo zastore. Promatrali su ono što malo Londonaca vidi, lagano podizanje sunca nad usnulim gradom. Nekako su, s dolaskom svjetla, strahovi i uobrazilje protekle noći postajali apsurdni. Tuppencin duh se vratio u normalu. - Hura! - rekla je - Ovo će biti prekrasan dan! I naći ćemo Tommyja. I Jane Finn. I sve će biti divno. Pitat ću gospodina Cartera hoće li mi dati plemićku titulu! U sedam sati Tuppence se ponudila da napravi čaj. Vratila se s tacom na kome je stajao čajnik i četiri šalice. - Za koga je četvrta šalica? - pitao je Julius. - Za našu zatvorenicu, naravno. Pretpostavljam da bismo je mogli tako zvati. - Odnošenje čaja za nju predstavlja nekakav antiklimaks u odnosu na prošlu večer - zamišljeno reče Julius. - Da, tako je - priznala je Tuppence. - Ipak, što je tu je. Možda biste i vi krenuli sa mnom, u slučaju da me zaskoči, ili tako što. Vidite, ne znamo u kakvom će raspoloženju biti kada se probudi. Sir James i Julius su je dopratili do vrata. - Gdje je ključ? Oh, naravno, kod mene je. Stavila je ključ u bravu i okrenula ga, a onda je zastala. - A što ako je pobjegla? - prošaptala je. - Nema teorije - razuvjeravao je Julius. Ali sir James nije rekao ništa. Tuppence je duboko uzdahnula i ušla. Ispustila je uzdah olakšanja kada je vidjela da gospođa Vandemeyer leži na krevetu. - Dobro jutro - radosno je rekla. - Donijela sam vam malo čaja. Gospođa Vandemeyer nije odgovorila. Tuppence je spustila šalicu na stol 105

pored kreveta i otišla razgrnuti zastore. Kada se vratila, gospođa Vandemeyer je i dalje nepomično ležala. S iznenadnim strahom koji joj je stegnuo srce, Tuppence je pojurila do kreveta. Ruka koju je podigla bila je hladna kao led... Gospođa Vandemeyer više nikada neće progovoriti... Njen krik prizvao je onu dvojicu. Bilo je dovoljno samo nekoliko minuta. Gospođa Vandemeyer je bila mrtva... bila je mrtva već nekoliko sati. Očigledno je umrla u snu. - Zar to nije najokrutnija sreća - viknuo je Julius u očajanju. Odvjetnik je bio smireniji, ali u očima muje iskrio čudan sjaj- Ako je to sreća - odvratio je. - Ne mislite valjda... ali, čujte, to je vraški nemoguće... nitko nije mogao ući. - Ne - priznao je odvjetnik. - Ne vidim kako bi mogao. A opet... ona se spremala izdati gospodina Browna i - umrla je. Da li je to puka slučajnost? - Ali, kako... - Da, kako. To je ono što moramo otkriti. - Stajao je tako u tišini, lagano gladeći svoju bradu. - Moramo otkriti - tiho je rekao i Tuppence je osjetila da kad bi ona bila gospodin Brown, ne bi joj se svidio ton tih jednostavnih riječi. Juliusov pogled je prešao po prozoru. - Prozor je otvoren - primijetio je. - Da li mislite... Tuppence je odmahnula glavom. - Balkon ide samo do budoara. Mi smo bili ondje. - Mogao je pobjeći... predloži Julius. Ali sir James ga je prekinuo. - Metode gospodina Browna nisu tako jednostavne. U međuvremenu, moramo poslati po liječnika, ali prije nego što to učinimo, ima li u ovoj sobi ičega što bi moglo biti od značaja? Sve troje se na brzinu, bace na pretragu. Pougljenjena hrpica u ognjištu potvrđivala je da je gospođa Vandemeyer spaljivala papire uoči bijega. Ništa od važnosti nije ostalo, mada su pretražili i ostale prostorije. - To je to - odjednom reče Tuppence, upirući prstom u mali, starinski sef u zidu. - To je za nakit, čini mi se, ali možda je još nešto unutra. Ključ je bio u bravi i Julius otvori vrata i pretraži unutrašnjost. Neko vrijeme je bio zauzet tim poslom. - Dakle? - nestrpljivo je rekla Tuppence. Uslijedila je stanka prije nego je 106

Julius odgovorio, a onda je izvukao glavu iz sefa i zatvorio vrata. - Ništa - rekao je. Pet minuta kasnije, na brzinu pozvan, stigao je žustri mladi liječnik. Bio je pun poštovanja prema sir Jamesu, koga je prepoznao. - Otkazalo je srce, ili je možda u pitanju prevelika doza nekog sredstva za spavanje. - Omirisao je zrak. - U zraku se osjeća miris klora. Tuppence se sjeti čaše koju je bacila. Nova misao odvede ju do umivaonika. Pronašla je bočicu iz koje je gospođa Vandemeyer nasula nekoliko kapi. Onda je bila dvije trećine puna. Sada - bila je prazna.

107

14 Konzultacije Tuppence ništa nije više iznenadilo i zapanjilo od lakoće i jednostavnosti s kojom je sve bilo završeno, zahvaljujući vještoj sir Jamesovoj organizaciji. Liječnik je spremno prihvatio teoriju da se gospođa Vandemeyer slučajno otrovala prevelikom dozom klora. Sumnjao je da će biti potrebna istraga. Ako je bude bilo, obavijestit će sir Jamesa. Shvaćao je da je gospođa Vandemeyer trebala ujutro otputovati u inozemstvo, i sva posluga je već otišla, zar ne? Sir James i njegovi mladi prijatelji su joj došli u posjetu, pa kada joj je odjednom pozlilo, ostali su provesti noć s njom u stanu, pošto nisu željeli ostaviti je samu. Da li su znali je imala neke rođake? Nisu, ali ga je sir James uputio na njenog odvjetnika. Nedugo potom, stigla je medicinska sestra i preuzela stvari u svoje ruke, a malo društvo je napustilo zlosretnu zgradu. - I što sada? - pitao je Julius, u očaju. - Čini mi se da smo potpuno propali. Sir James je zamišljeno gladio svoju bradu. - Nismo - tiho je rekao. - Još uvijek postoji šansa da bi dr. Hali mogao nešto reći. - Bože! Potpuno sam zaboravio na njega. - Šansa je mala, ali je ne smijemo zanemariti. Mislim da sam vam rekao da je odsjeo u Metropolu. Predložio bih da ga što prije posjetimo. Što kažete da odemo posle tuširanja i doručka? Dogovorili su se da se Tuppence i Julius vrate u Ritz i poslije dođu automobilom po sir Jamesa. Tako su i učinili, i nešto posle jedanaest sati dovezli su se ispred Metropola. Zatražili su da se vide s dr. Hallom i hotelski momak je otišao pozvati ga. Poslije nekoliko trenutaka, mali liječnik dojuri k njima. - Da li biste mogli odvojiti nekoliko minuta za nas, dr. Halle? - ljubazno

108

reče sir James. - Da vas upoznam, ovo je gospođica Cowley. Mislim da ste gospodina Hersheimmera već upoznali. Zbunjeni sjaj se pojavio u liječnikovim očima dok se rukovao s Juliusom. - Ah, da, moj mladi prijatelj iz one epizode s drvetom! Gležanj je u redu, zar ne? - Mislim da je, zahvaljujući vašoj vještini potpuno je izliječen, doktore. - A problemi srca? Ha, ha! - Još uvijek je tražim - kratko je rekao Julius. - Da pređemo na stvar, bismo li mogli porazgovarati nasamo? - pitao je sir James. - Svakako. Mislim da je ovdje jedna prostorija u kojoj nas nitko neće uznemirivati. Krenuo je, a ostali su ga pratili. Sjeli su, i liječnik je ispitivački pogledao sir Jamesa. - Dr. Halle, jako mi je stalo da pronađem određenu mladu damu kako bih od nje dobio izjavu. Imam razloga vjerovati kako je ona, u jednom razdoblju, boravila u vašoj ustanovi u Bournemouthu. Nadam se da ne ugrožavam vašu profesionalnu etiku postavljajući vam to pitanje? - Pretpostavljam da je riječ o svjedočenju? Sir James je na trenutak oklijevao, a onda odgovorio: - Da. - Bit će mi zadovoljstvo pružiti vam sve informacije kojima raspolažem. Kako je damino ime? Gospodin Hersheimmer me je pitao, sjećam se... Okrenuo se k Juliusu. - Ime - prekinuo ga je sir James - zapravo i nije važno. Ona je gotovo sigurno tamo boravila pod lažnim imenom. Ali, želio bih vas upitati poznajete li gospođu Vandemeyer. - Gospođu Vandemeyer iz Južnih apartmana Audley 20? Poznajem je iz viđenja. - Niste upoznati s onim što joj se desilo? - Kako to mislite? - Vi ne znate da je gospođa Vandemeyer mrtva? - Oh, bože, nisam imao pojma! Kada se to dogodilo? - Prošle noći je uzela preveliku dozu klora. - Namjerno? 109

- Vjeruje se da je slučajno. Ja ne bih želio ništa reći. U svakom slučaju, pronađena je jutros. - Baš tužno. Bila je izuzetno lijepa žena. Pretpostavljam da je bila vaš prijatelj, budući da ste upoznati s detaljima. - Upoznat sam s detaljima zato... pa, ja sam bio taj koji ju je našao mrtvu. - Zaista? - reče liječnik, trgnuvši se. - Da - reče sir James, zamišljeno gladeći svoju bradu. - To su tužne vijesti, ali oprostit ćete mi ako kažem da ne vidim vezu između toga i osobe za kojom tragate? - Veza je sljedeća; je li istina da vam je gospođa Vandemeyer predala svoju mladu rođakinju na brigu? Julius se sa zanimanjem nagnuo naprijed. - Tako je - tiho reče liječnik. - Pod imenom... ? - Annette Vandemeyer. Mislio sam da je to nećakinja gospođe Vandemeyer. - Kad je došla kod vas? - Koliko se sjećam u lipnju ili srpnju 1915. godine. - Je li imala mentalnih problema? - Bila je savršeno zdrava, ako na to mislite. Ako sam dobro razumio gospođu Vandermeyer djevojka je bila s njom na Lusitaniji kada je taj zlosretni brod pogođen. - Na dobrom smo tragu, zar ne? - sir James je pogledao oko sebe. - Kao što sam već rekao, baš sam pseto! - uzvratio je Julius. Liječnik ih je zainteresirano promatrao. - Spomenuli ste uzimanje izjave od nje - rekao je. - Što ako ona nije u stanju da je da? - Što? Pa sada ste rekli da je potpuno zdrava. - I je. Ipak, ako želite od nje dobiti izjavu o događajima koji su prethodili sedmom svibnju 1915. godine, ona vam neće moći pomoći. Pogledali su malenog muškarca, sasvim zbunjeni. On je energično klimnuo glavom. - Šteta - rekao je. - Velika šteta, sir Jamese, jer ako sam vas dobro shvatio, u pitanju je važna stvar. Ali, tako stvari stoje, ona vam ništa ne može reći. - Ali, zašto, čovječe? Prokletstvo, zašto? 110

Čovječuljak je sada pogledao mladog uzbuđenog Amerikanca. - Zato što Annette Vandemeyer pati od potpunog gubitka sjećanja. - Što? - Upravo tako. Zanimljiv slučaj, veoma zanimljiv slučaj. Zapravo, i nije tako neuobičajeno kao što mislite. Postoji nekolicina veoma poznatih primjera. To je prvi slučaj te vrste koji je bio pod mojim vlastitim nadzorom, i moram priznati da je bio izuzetno interesantan. - U čovječuljkovom glasu se osjetilo neko jezovito zadovoljstvo. - I ničega se ne sjeća - polako je rekao sir James. - Ništa prije 7. svibnja 1915. godine. Poslije tog datuma, njeno pamćenje je dobro kao vaše ili moje. - Što je prvo čega se sjeća? - Iskrcavanje s preživjelima. Sve prije toga je prazno. Nije znala ni svoje vlastito ime, ni od kuda dolazi, ni gdje se nalazi. Čak nije mogla ni govoriti vlastitim jezikom. - Ali, zasigurno je to veoma neuobičajeno? - ubacio je Julius. - Ne, drago moje dijete. Sasvim normalno pod ovim okolnostima. Ozbiljan šok živčanog sustava. Gubitak pamćenja ide gotovo uvijek u istom pravcu. Ja sam ju predložio specijalistu, naravno. Postoji jedan veoma dobar stručnjak u Parizu... proučava takve slučajeve... ali gospođa Vandemeyer se suprotstavila ideji zbog publiciteta koji bi se mogao privući tim putem. - Vjerujem da se suprotstavila - mračno reče sir James. - Složio sam se s njenim mišljenjem. Postoji određena ozloglašenost koja se pripisuje takvim slučajevima. A djevojka je bila veoma mlada... devetnaest godina, mislim. Činilo se da bi bila šteta dozvoliti da se o njenoj nemoći razvlači priča... to bi moglo ugroziti njezine šanse za oporavak. Pored toga, ne postoji nikakav posebni tretman koji se primjenjuje za takve slučajeve. U stvari, to je samo pitanje vremena. - Vremena? - Da, prije ili kasnije, pamćenje se vraća... isto tako iznenada kao što je i otišlo. Ali, velika je vjerojatnost da će djevojka zaboraviti ovaj period i nastaviti sa svojim životom tamo gdje je stala... kod potapanja Lusitanije. - I kada očekujete da bi se to moglo dogoditi? Liječnik je slegnuo ramenima. -Ah, to ne mogu reći. Ponekad su u pitanju mjeseci, ponekad bude i po 111

dvadeset godina! Ponekad, novi šok učini svoje. Jedan šok vrati - sve što je ovaj drugi izbrisao. - Drugi šok? - zamišljeno je pitao Julius. - Upravo tako. Postoji jedan slučaj u Coloradu... - Čovječuljak je nastavio, rječito, lagano oduševljen. Julius kao da ga nije slušao. Izgubio se u svojim mislima, mršteći se. Odjednom se trgnuo iz razmišljanja, i udario po stolu tako jako da su svi poskočili, a mali liječnik ponajviše. - Sjetio sam se! Čini mi se, doktore, da bi mi trebalo vaše medicinsko mišljenje o planu koji bih vam sada izložio. Recimo da Jane krene preko jezera, i dogodi joj se ista stvar. Podmornica, brod koji tone, svi u čamce za spašavanje... i tako dalje. Zar to ne bi bila prava stvar? Zar to ne bi snažno poguralo njeno nesvjesno “ja”, ili kako se već to stručno zove, i odmah ga ponovo potaklo da normalno funkcionira? - Jako zanimljiva pretpostavka, gospodine Hersheimmere. Po mom mišljenju, moglo bi uspjeti. Šteta što se takvi uvjeti, koje ste predložili, ne mogu ponoviti. - Možda ne u stvarnosti, doktore. Ali, ja govorim o umjetnosti. - Umjetnosti? - Pa, da. U čemu je problem? Unajmi se putnički brod... - Putnički brod! - slabašno je promrmljao dr. Hali. - Unajmi se nekolicina putnika, unajmi se podmornica... pretpostavljam da bi to bila jedina teškoća. Vlasti su obično vrlo tajnovite kada je riječ o njihovom ratnom oružju. Neće ga prodati prvom tko naiđe. Ipak, mislim da bi se to moglo riješiti. Znate što je mito, gospodine? Pa, mito uvijek pomaže! Mislim da nam neće, zapravo, biti potrebno da ispalimo torpeda. Ako svi počnu juriti uokolo i vikati da brod tone, to bi trebalo biti dovoljno za naivnu djevojku kao što je Jane. Kada joj stave pojas za spašavanje i uguraju je u čamac, s istreniranim glumcima koji glume histeriju, pa... to bi je trebalo vrati u svibanj 1915. - Kako vam se sviđa plan, u grubim crtama? Dr. Hali je gledao Juliusa. To je sve što je u tom trenutku mogao. - Ne - odvrati Julius - Nisam lud. Ta stvar je posve moguća. U Americi to rade svaki dan u filmovima. Zar nikada niste vidjeli sudare na filmu? Kakva je razlika između kupnje vlaka i putničkog broda? Nabavite rekvizite i 112

krenete! Dr. Hali je napokon uspio progovoriti. - Ali, troškovi, dragi moj gospodine. - Podigao je glas. - Troškovi! Bit će ogromni! - Novac me ne brine ni najmanje - jednostavno je objasnio Julius. Dr. Hali je okrenuo svoje molećivo lice k sir Jamesu, koji se blago smješkao. - Gospodin Hersheimmer je imućan... veoma imućan. Liječnikov pogled se vratio na Juliusa, s primjesom nekog novog osjećaja. Ovo više nije bio ekscentričan mladi čovjek, koji je imao običaj padati s drveća. Liječnikove oči se promijeniše dok je gledao bogataša. - Izuzetan plan. Doista, izuzetan - mrmljao je. - Filmovi... pa naravno! Tako vi Amerikanci zovete pokretne slike. Veoma zanimljivo. Plašim se da smo mi ovdje malo zaostali u metodama. I vi stvarno namjeravate ostvariti ovu vašu ideju. - Možete se kladiti u to. Liječnik mu je vjerovao... zahvaljujući mladićevoj nacionalnosti. Da mu je Englez predložio tako nešto, liječnik bi počeo gajiti velike sumnje u njegovu zdravu pamet. - Ne mogu jamčiti izlječenje - istakao je. - Možda bi to trebali razjasniti. - Naravno, to se podrazumijeva - reče Julius. - Vi se samo pobrinite da Jane bude tamo, a ostalo prepustite meni. - Jane? - Onda, gospođica Annette Vandemeyer. Možemo li telefonirati vašem sanatoriju i reći da je odmah pošalju ovamo; ili da ja odem i dovezem je u svom automobilu? Liječnik je buljio u njega. - Oprostit ćete mi, gospodine Hersheimmere. Mislio sam da ste shvatili. - Što da sam shvatio? - Da gospođica Vandemeyer više nije pod mojim nadzorom.

113

15 Tuppence dobiva ponudu Julius je skočio. - Što? - Mislio sam da to znate. - Kada je otišla? - Da vidimo. Danas je ponedjeljak, zar ne? To je sigurno bilo prošlog četvrtka... pa naravno... da, bilo je to one iste večeri kada ste... ovaj, pali s mog drveta. - Te večeri? Prije, ili kasnije? - Da vidimo... oh, da, kasnije. Od gospođe Vandemeyer je stigla hitna poruka. Mlada dama i bolničarka koja se o njoj brinula otputovale su večernjim vlakom. Julius je ponovo potonuo u svom stolicu. - Sestra Edith - otišla je s pacijentom - sjećam se - mrmljao je. - Moj bože, bio sam tako blizu! Dr. Hali je izgledao zbunjeno. - Ne shvaćam. Zar mlada dama ipak nije sa svojom tetkom? Tuppence je odmahnula glavom. Tek što je otvorila usta da nešto kaže, kada ju je upozoravajući pogled sir Jamesa natjerao da se ugrize za jezik. Odvjetnik je ustao. - Doktore Hali, ostajem vaš dužnik. Jako smo vam zahvalni za informacije koje su nam pomogle da se uključimo u potragu za gospođicom Vandemeyer. Što je s bolničarkom koja je bila u njenoj pratnji, pretpostavljam da ne znate gdje je? Liječnik je odmahnuo glavom. - Izgleda da nismo ništa čuli od nje. Mislio sam da je određeno vrijeme trebala ostati s gospođicom Vandemeyer. Ali što se moglo dogoditi? Valjda djevojka nije oteta?

114

- To nam ostaje vidjeti - ozbiljno reče sir James. Ovaj drugi je oklijevao. - Mislite li da bi trebalo otići na policiju? - Ne, ne. Velik je vjerojatnost da je djevojka s nekim drugim rođacima. Liječnik nije bio u potpunosti zadovoljan, ali je vidio odlučnost sir Jamesa da ništa više ne kaže, i shvatio je da bi svaki pokušaj izvlačenja još neke informacije od poznatog odvjetnika bilo čisto gubljenje vremena. Zato se samo oprostio s njima i oni su izašli iz hotela. Nekoliko minuta su stajali pored automobila i razgovarali. - Kakvo ludilo - uskliknula je Tuppence. - Kad samo pomislim da je Julius nekoliko sati proveo pod istim krovom s njom. - Ispao sam potpuni idiot - turobno je mrmljao Julius. - Niste mogli znati - tješila ga je Tuppence. - Zar je mogao? - molećivo je pogledala u sir Jamesa. - Ja bih vam preporučio da ne brinete - ljubazno reče ovaj. - Nema smisla plakati za prolivenim mlijekom, znate. - Najvažnije je pitanje što ćemo sada? - dodala je praktična Tuppence. Sir James je slegnuo ramenima. - Mogli biste dati oglas u kome tražite bolničarku koja je bila u djevojčinoj pratnji. To je jedino što bih vam mogao predložiti, mada moram priznati da ne očekujem neke rezultate. Osim toga, ništa se više ne može napraviti. - Moramo se nadati najboljem - reče sir James. - Oh, da, moramo se nastaviti nadati. Ali ispod pognute glave, pogled mu se sreo s Juliusovim, i gotovo neprimjetno je odmahnuo glavom. Julius je shvatio. Odvjetnik je smatrao da je to izgubljen slučaj. Lice mladog Amerikanca se smračilo. Sir James je uzeo Tuppence za ruku. - Obavijestite me ako se nešto desi. Vaša pisma će uvijek biti prosljeđivana. Tuppence ga je zbunjeno pogledala. - Vi putujete? - Rekao sam vam. Zar se ne sjećate? Za Škotsku. - Da, ali, mislila sam... - djevojka je oklijevala. Sir James je slegnuo ramenima. 115

- Moja draga mlada damo, bojim se da više ništa neću moći učiniti. Svi naši tragovi su se raspršili. Možete me držati za riječ da više ništa ne možemo učiniti. Ako se bilo što bude desilo, bit će mi drago da vam pomognem. Njegove riječi su jako rastužile Tuppence. - Pretpostavljam da ste u pravu - rekla je. - U svakom slučaju, puno vam hvala što ste nam pokušali pomoći. Doviđenja. Julius se sagnuo k automobilu. Trenutačno sažaljenje se pojavio u oštrim sir Jamesovim očima, dok je gledao djevojčino utučeno lice. - Nemojte biti tako tužni, gospođice Tuppence - tiho je rekao. - Sjetite se, vrijeme odmora nije samo vrijeme razonode. Čovjeku ponekad pomogne da obavi malo posla. Nešto u njegovom tonu natjeralo je Tuppence da ga oštro pogleda. On je uz osmjeh odmaknuo glavom. - Ne, neću više ništa reći. Velika je greška reći previše. Zapamtite to. Nikada nemojte reći sve što znate - čak ni osobi koju dobro poznate. Shvaćate? Doviđenja. Otišao je krupnim koracima. Tuppence je zurila za njim. Počela je shvaćati sir Jamesove metode. I ranije bi joj nagovijestio nešto, istim bezbrižnim stilom. Da li je ovo bio nagovještaj? Što je točno ležalo iza ovih kratkih, posljednjih riječi? Da li je mislio da ipak nije odustao od ovog slučaja; da će tajno i dalje raditi na njemu dok... U razmišljanju je prekinu Julius koji ju je molio da odmah uđe unutra. - Izgledate zamišljeno - primijetio je, kada su krenuli. - Je li stari rekao još nešto? Tuppence je nagonski otvorila usta da nešto kaže, ali ih je ponovo zatvorila. U ušima su joj odzvanjale sir Jamesove riječi: - “Nikada nemojte reći sve što znate... čak ni osobi koju najbolje poznajete.”- U sjećanju joj je bljesnula još jedna slika. Julius ispred sefa u stanu, njeno pitanje i stanka prije nego što je odgovorio, “Ništa”. - Zar zaista nije bilo ničeg? Ili je nešto pronašao i poželio to zadržati za sebe? Ako je on mogao nešto kriti, mogla je i ona. - Ništa naročito - odgovorila je. Osjetilaje više nego vidjela Juliusov pogled koji je sa strane bacio prema njoj. - Recite, želite li da napravimo krug po parku? 116

- Kako hoćete. Neko vrijeme su u tišini prolazili ispod drveća. Danje bio divan. Nalet vjetra je u Tuppence unio neko novo uzbuđenje. - Recite mi, Tuppence, vjerujete li da ćemo ikada pronaći Jane? Julius je govorio obeshrabrenim glasom. To raspoloženje mu do te mjere nije pristajalo, da se Tuppence okrenula i zapanjeno zagledala u njega. On je klimnuo glavom. - Tako je. Počinjem vjerovati da je sve gotovo. Sir James se više ničemu ne nada, danas se to jasno vidjelo. I on mi se ne sviđa - nekako si ne odgovaramo - ali je prilično bistar i pretpostavljam da ne bi odustao da postoji ikakva šansa za uspjehom - sad, bi li? Tuppence je bilo neugodno, ali držeći se uvjerenja da je Julius nešto sakrio od nje ostala je tiho. - On je predložio da damo oglas za bolničarku - podsjetila ga je. - Da, s “uzalud se nadate” tonom! Ne - meni je svega dosta. Već sam napola odlučio da se odmah vratim u Ameriku. - Oh, ne! - viknula je Tuppence. - Moramo pronaći Tommyja! - Ja sam potpuno zaboravio na Beresforda - skrušeno reče Julius. - Tako je. Moramo ga pronaći. Ali poslije - pa, ja maštam otkako sam započeo s ovim - a od tog maštanja ionako nema koristi. Završio sam s tim. Nego, Tuppence, nešto bih vas želio upitati. - Da. - Vi i Beresford. Što je s tim? - Ne razumijem - dostojanstveno je odgovorila Tuppence, dodavši usput: - U svakom slučaju, niste u pravu! - Ne gajite neka nježne osjećaje jedno prema drugom? - Svakako da ne - žustro je rekla Tuppence. - Tommy i ja smo prijatelji... i ništa više. - Pretpostavljam da je svaki par to nekada izjavio - primijetio je Julius. - Gluposti! - prasnula je Tuppence. - Zar vam ja sličim na djevojku koja se zaljubljuje u svakog muškarca koga vidi? - Ne. Vi mi sličite na djevojku u koju se često zaljubljuju! - Oh! - reče Tuppence, prilično zatečena. - To je kompliment, pretpostavljam? - Naravno. A sada, da nastavimo. Što ako nikada ne pronađemo 117

Beresforda i... - U redu - slobodno recite! Ja mogu pogledati činjenicama u oči. Što ako je on... mrtav! Onda? - I čitava ova stvar propadne. Što ćete onda? - Ne znam, - reče Tuppence napušteno. - Bit ćete vraški usamljeni, jadno dijete. - Bit ću u redu - prasnula je Tuppence, sa svojom uobičajenom netrpeljivošću prema bilo kakvom sažaljenju. - Što je s brakom? - pitao je Julius. - Imate li neki stav po tom pitanju? - Naravno, namjeravam se udati - odgovorila je Tuppence. - To jest, ako... - zastala je, poželjevši da ništa nije rekla, a onda je odvažno nastavila po svome - nađem nekog tko je dovoljno bogat da mi se to isplati. To je iskreno, zar ne? Rekla bih da me sada prezirete zbog toga. - Ja nikada ne prezirem poslovni instinkt - reče Julius. - O kojoj visini govorimo? - Visini? - pitala je Tuppence, zbunjena. - Mislite, da li treba biti visok ili nizak? - Ne. Visina prihoda - novca. - Ah ja - ja nisam o tome podrobno razmišljala. - Što je sa mnom? - S vama? - Naravno. - Oh, to ne bih mogla! - Zašto ne? - Kažem vam, ne bih mogla. - Ponovo, zašto ne? - To ne bi bilo pošteno. - Ne vidim ništa nepošteno. Odgovaram na vaš izazov, i neizmjerno vam se divim, Tuppence, više nego svim djevojkama koje sam poznavao. Želio bih vam pružiti sve što poželite. Samo recite, i odmah idemo do najskupljeg zlatara da završimo posao oko prstena. - Ne mogu - prošapta Tuppence. - Zbog Beresforda? - Ne, ne, ne! - Onda, zašto? 118

Tuppence je samo žestoko odmahivala glavom. - Nemoguće je da želite više dolara nego što ja imam. - Oh, nije u tome stvar - jedva reče Tuppence, gotovo se histerično smijući. - Ali, hvala vam na ponudi i svemu tome, ali mislim da bi bilo najbolje da odbijem. - Bio bih vam zahvalan ako biste mi učinili uslugu i razmislili o ovome do sutra ujutro. - Nema potrebe. - Ipak, volio bih da bude tako. - U redu - blago reče Tuppence. Nijedno od njih nije progovorilo dok nisu stigli do Ritza. Tuppence se popela u svoju sobu. Osjećala je emotivnu iscrpljenost zbog sukoba s Juliusovom energičnom ličnošću. Sjedeći ispred ogledala, zurila je nekoliko minuta u svoj odraz. - Budalo - promrmljala je Tuppence na kraju, napravivši grimasu. Ludice. Sve što si željela - sve čemu si se ikada nadala, a ti si samo znala kao idiotska ovca reći “ne”. Ovo je tvoja jedina šansa. Zašto je ne prihvatiš? Ne zgrabiš? Skočiš na nju? Što još želiš? Umjesto odgovora na vlastito pitanje, pogled joj se spustio na malu Tommyjevu fotografiju koja je u otrcanom okviru stajala na njenom stolčiću. Za trenutak, borila se da sačuva samokontrolu. Ali onda se u njoj nešto prelomilo, i prinijela je fotografiju svojim usnama, briznuvši u nezadrživ plač. - Oh, Tommy, Tommy - plakala je - tako te volim - a možda te više nikada neću vidjeti... Poslije pet minuta Tuppence se uspravila, obrisala svoj nos i popravila šminku. - To je to - čvrsto je rekla. - Pogledajmo istini u oči. Izgleda da sam se zaljubila - u idiota od mladića koji vjerojatno ni najmanje ne mari za mene. Ovdje je zastala. - U svakom slučaju - nastavila je kao da raspravlja s nevidljivim sugovornikom - ja ne znam je li tako. On se nikad nije usudio reći. Ja sam se uvijek rugala sentimentalnosti - a evo me sada, najsentimentalnija na svijetu. Kako su djevojke glupe! Uvijek sam to mislila. Pretpostavljam da ću zaspati s njegovom fotografijom pod jastukom i da ću ga sanjati čitave noći. Strašno je kada znaš da nisi ostao vjeran svojim principima. 119

Tuppence je tužno odmahnula glavom, dok je razmatrala svoje emotivno odmetništvo. - Nemam pojma što da kažem Juliusu. Oh, osjećam se kao takva budala! Morat ću mu reći nešto... on je Amerikanac do srži i inzistirat će na razlogu. Pitam se je li našao nešto u tom sefu... Tuppencine misli su skrenule na drugi kolosijek. Pažljivo i metodično je razmišljala o događajima od prethodne noći. Nekako su joj se činili povezani sa sir Jamesovim zagonetnim riječima... Odjednom se trgnula - boja joj je nestala s lica. Njene oči su se raširile u šoku, ukočeno zureći pred sobom. - Nemoguće - mrmljala je. - Nemoguće! Mora da sam poludjela ako mi takvo što pada na um... Čudovišno... a opet, to bi sve objasnilo... Poslije nekoliko trenutaka razmišljanja, sjela je i napisala pismo, odmjeravajući pritom svaku riječ. Napokon je zadovoljno klimnula glavom i ubacila ga u kuvertu koju je adresirala na Juliusa. Sišla je hodnikom do njegove sobe i pokucala na vrata. Kao što je i očekivala, soba je bila prazna. Ostavila je pismo na stolu. Kada se vratila, mladi portir je čekao ispred vrata njene sobe. - Telegram za vas, gospođice. Tuppence ga je uzela s poslužavnik i nemamo ga otvorila. Zatim zavapi. Telegram je bio Tommyjev!

120

16 Nove Tommyjeve pustolovine Iz tame, povremeno prekidane sijevanjem vatrenih noževa, Tommyjeva svijest se polako vraćala u život. Kada je konačno otvorio oči, nije bio svjestan ničeg osim razarajućeg bola u sljepoočnicama. Bio je maglovito svjestan nepoznatog okruženja. Gdje se nalazi? Što se desilo? Nemoćno je zatreptao. Nije bio u svojoj sobi u Ritzu. I što se, k vragu, desilo s njegovom glavom? - Prokletstvo! - rekao je Tommy i pokušao se uspraviti. Sjetio se. Bio je u onoj zlokobnoj kući u Sohou. Jauknuo je i pao natrag. Kroz svoje gotovo zatvorene kapke pokušao je što bolje promotriti oko sebe. - Dolazi k svijesti - primijetio je glas veoma blizu Tommyjevog uha. Odmah je prepoznao bradatog, efikasnog Nijemca, i ostao je nepokretno ležati. Pomislio je da bi bila šteta da prerano dođe k svijesti; sve dok bol u njegovoj glavi ne postane manje oštar, osjetio se nesposobnim ostati priseban. Uz bol je pokušavao odgonetnuti što se desilo. Netko mu se očigledno, dok je prisluškivao, prikrao iza leđa i udario ga po glavi. Sada su znali da je špijun i vjerojatno će završiti s njim po kratkom postupku. Nesumnjivo da se našao u slijepoj ulici. Nitko nije znao gdje je, pa nije ni mogao očekivati pomoć izvana i morat će se osloniti isključivo na svoju pamet. - Pa, idemo onda - promrmljao je Tommy za sebe, a onda je ponovio svoje posljednje riječi. - Prokletstvo! - primijetio je i ovog puta uspio sjesti. U trenu Nijemac mu priđe i pruži mu čašu uz kratku naredbu “ispijte”. Tommy je poslušao. Jačina alkohola natjerala ga je da se zagrcne, ali mu je na izvanredan način pročistila um. Ležao je na kauču u sobi u kojoj je održan sastanak. S jedne strane kauča stajao je čovjek koji ga je pustio u kuću. Ostali su, nešto udaljeni, stajali

121

zajedno. Ali, Tommy je primijetio da netko nedostaje. Čovjeka po imenu Broj Jedan više nije bilo. - Osjećate se bolje? - pitao je Nijemac, kada je uzeo praznu čašu. - Da, hvala - vedro je odvratio Tommy. - Ah, prijatelju moj, sreća da je vaša glava tako tvrda. Naš dobri Conrad snažno udara. - Klimnuo je glavom u pravcu vratara zločinačkog lica. Muškarac se iscerio. Tommy je s naporom okrenuo glavu. - Oh - rekao je - dakle, vi ste Conrad, zar ne? Čini mi se da je tvrdoća moje lubanje i za vas bila sreća. Kada vas pogledam, jednostavno mi je žao što sam vam omogućio izbjegavanje vješala. Muškarac je zarežao, ali bradati je tiho rekao: - Kod njega ne postoji takav rizik. - Kako vam drago - odgovorio je Tommy. - Znam da je omalovažavanje policije u modi. Ja vam prilično vjerujem u njih. Njegovo ponašanje je bilo bezbrižno do krajnjih granica. Tommy Beresford je pripadao onoj vrsti mladih Engleza koji nisu bili obdareni nekim posebnim intelektualnim sposobnostima, ali koji su nedvosmisleno u svom najboljem izdanju kada se nađu u onome što je poznato kao “škripac”. Njihovo prirodno snebivanje i oprez kliznuli bi s njih kao rukavica. Tommy je savršeno shvaćao da u njegovoj snalažljivosti leži jedina šansa za bijeg i ispod ovog nehajnog ponašanja njegov mozak je radio punom parom. Hladni glas Nijemca poveo je razgovor: - Imate li što dodati prije nego što vas ubijemo kao špijuna? - Mnogo toga - reče Tommy, s istom uglađenošću kao i ranije. - Niječete da ste prisluškivali na vratima? - Ne. Zaista bih se morao ispričati - ali vaš razgovor je bio tako zanimljiv da sam zaboravio na pravila lijepog ponašanja. - Kako ste ušli? - Preko dobrog starog Conrada - Tommy mu se prijekorno nasmiješio. Ne bih vam želio predložiti da tog vjernog slugu pošaljete u mirovinu, ali zaista biste morali razmisliti o angažiranju boljeg čuvara. Conrad je nemoćno zarežao kada se muškarac s bradom okrenuo k njemu, i mrzovoljno rekao: - Rekao je lozinku. Kako sam mogao znati? 122

- Da - upao Tommy muje u riječ. - Kako je mogao znati? Nemojte kriviti jadnika. Njegov ishitreni postupak omogućio mi je to zadovoljstvo da vas sve osobno vidim. Učinilo mu se da su njegove riječi uzbunile prisutne, ali uvijek oprezni Nijemac ih je smirio jednim pokretom ruke. - Mrtvaci ne govore - staloženo je rekao. -Ah! - reče Tommy - ali ja još nisam mrtav! - Uskoro ćete biti, moj mladi prijatelju - reče Nijemac. Odobravajući žamor se razlijegao među prisutnima. - Mislim da neću - čvrsto je rekao. - Veoma se protivim umiranju. Zbunio ih je, vidio je to po licu svog tamničara. - Možete li mi dati neki razlog zašto da vas ne ubijemo? - pitao je Nijemac. - Nekoliko - odvratio je Tommy. - Gledajte, vi ste mi postavili mnoštvo pitanja. Dozvolite mi da ja vama, za promjenu, postavim jedno. Zašto me niste odmah ubili, prije nego što sam došao svijesti? Nijemac je oklijevao i Tommy je ugrabio svoju priliku. - Zato što niste znali koliko toga znam - i kako sam stekao to znanje. Ali, u tom trenutku su proključale Borisove emocije. On je prišao, mlatarajući rukama. -Ti, prokleti špijune - vrisnuo je. - Mi ćemo tebe po kratkom postupku. Ubij ga! Ubij ga! Prolomio se pljesak. - Čujete ovo? - pitao je Nijemac, ne skidajući pogleda s Tommyja. - Što imate za reći na ovo? - Reći? - Tommy je slegnuo ramenima. - Gomila budala. Neka si postave nekoliko pitanja. Kako sam došao ovamo? Sjetite se što je dobri stari Conrad rekao - s vašom lozinkom, zar ne? Kako sam je saznao? Ne mislite valjda da sam slučajno nabasao ovamo i rekao prvu stvar koja mi je pala na um? Tommy je bio zadovoljan svojim završnim riječima. Jedino je žalio što Tuppence nije tu da uživa u njihovom punom sjaju. - To je istina - rekao je muškarac koji je izgledao kao radnik. - Prijatelji, mi smo izdani! Među prisutnima se razlijegao ružni žamor. Tommy im se ohrabrujuće osmjehnuo. 123

- To je već bolje. Kako se možete nadati uspjehu u bilo kom poslu, ako ne koristite mozak? - Vi ćete nam reći tko nas je odao - reče Nijemac. - Ali, to vas neće spasiti - oh, ne! Ispričat ćete nam sve što znate. Boris, ovdje, on poznaje mnogo načina kako natjerati ljude da progovore! - Pih! - prezrivo reče Tommy, boreći se s neprijatnim osjećanjem u dubini svog želudca. - Vi me nećete ni mučiti, niti ubiti. - A zašto ne? - pitao je Boris. - Zato što ne biste ubili gusku koja nosi zlatna jaja - tiho je odgovorio Tommy. Za trenutak je nastala tišina. Činilo se da je Tommyjeva upornost napokon počela davati rezultate. Nisu više bili tako sigurni u sebe. - On blefira - tiho je rekao Boris. Tommy ga je mrzio. Je li ga pročitao? Nijemac se s naporom grubo okrenuo k Tommyju. - Na što mislite? - Što vi mislite da ja mislim? - odugovlačio je Tommy, očajnički tražeći odgovor. Boris je odjednom prišao i zamahnuo šakom ispred Tommyjevog lica. - Govori, ti engleska svinjo... govori! - Ne uzbuđujte se, dragi moj - mimo je rekao Tommy. - To je najgore kod vas stranaca. Ne možete ostati smireni. Sada mi recite, izgledam li ja kao netko tko misli da postoji i najmanja šansa da bude ubijen? Samouvjereno je pogledao oko sebe, i bilo muje drago što nitko nije mogao čuti izdajničke udarce njegovog srca. - Ne - mrzovoljno reče Boris na kraju - ne izgledate. “Hvala bogu, ne zna čitati misli” - pomislio je Tommy. Na glas je nastavio koristiti prednost koju je stekao. - A zašto sam tako siguran? Zato što znam nešto što me stavlja u položaj da vam predložim zamjenu. - Zamjenu? - bradonja ga je oštro pogledao. - Da... zamjenu. Moj život i sloboda u zamjenu za... - zastao je. - Zamjenu za što? - Svi prisutni su se skupili oko njega. Mogla se čuti i igla kako pada. Tommy je polako progovorio. 124

- Papire koje je Danvers nosio iz Amerike na Lusitaniji. Učinak koji su proizvele njegove riječi bio je sličan udaru groma. Nijemac ih je zadržao pokretom ruke. Nagnuo se nad Tommyja. - Himmel! Znači, imate ih? Čudesno miran, Tommy je odmahnuo glavom. - Znate gdje se nalaze? - bio je uporan Nijemac. Tommy je ponovo odmahnuo glavom. - Nemam blage. - Pa, onda... onda... - zbunjenog i bijesnog izdao ga je glas. Tommy je pogledao oko sebe. Vidio je bijes i nevjericu na svakom licu, ali njegova staložena samouvjerenost je učinila svoje... nitko više nije sumnjao u to da se iza njegovih riječi nešto krije. - Ne znam gdje su papiri - ali vjerujem da ih mogu pronaći. Imam teoriju... - Pih! Tommy je podigao ruku i utišao bučne izraze prezira. - Ja je nazivam teorijom - mada sam prilično siguran u činjenice činjenice koje nikom nisu poznate, osim meni. U svakom slučaju, što možete izgubiti? Ako vam pronađem dokument - vi ćete mi u zamjenu dati moj život i slobodu. Jesmo li se dogovorili? - A ako odbijemo? - tiho je upitao Nijemac. Tommy se zavalio natrag na kauč. - Dvadeset deveti je - zamišljeno je rekao - za manje od dva tjedna... Nijemac je za trenutak oklijevao. Zatim je dao znak Conradu. - Odvedi ga u drugu prostoriju. Tommy je proveo sljedećih pet minuta sjedeći na prljavom krevetu susjedne sobe. Srce mu je luđački tuklo. Sve je riskirao ovim potezom. Što će odlučiti? Čitavo vrijeme dok su mu se po mislima motale ove očajničke misli, bezbrižno je pričao Conradu, dovodeći naprasitog vratara na rub ubilačkog ludila. Naposljetku vrata su se otvorila i Nijemac je zapovjednički pozvao Conrada. - Nadajmo se da sudac nije stavio svoju crnu kapu - bezbrižno reče Tommy. - Tako je, Conrade, utjeraj me unutra. Zatvorenik je na klupi za okrivljene, gospodo. Nijemac je ponovo bio za stolom. Mahnuo je Tommyju da sjedne preko 125

puta. - Prihvaćamo - strogo je rekao - vaše uvjete. Dokument nam mora biti isporučen prije nego što vas pustimo na slobodu. - Idioti! - ljubazno reče Tommy. - Kako mislite da ga tražim ako me držite ovdje, vezanih nogu? - Što onda očekujete? - Moram imati slobodu posao završiti na svoj način. Nijemac se nasmijao. - Da li mislite da smo mi dječica koja će vas pustiti da odete odavde i ostavite nas s lijepom pričicom punom obećanja? - Ne - zamišljeno reče Tommy. - Premda je to puno jednostavnije za mene nisam očekivao da biste se složili s time. Vrlo dobro, onda moramo naći kompromis. Kako bi bilo da mi pridružite malog Conrada? On je odan momak i jako lak na šakama. - Mi bismo više voljeli - hladno reče Nijemac - da vi ostanete ovdje. Jedan od naših članova će postupati točno po vašim instrukcijama. Ako dođe do komplikacija, on će se vratiti i podnijeti vam izvještaj, pa ćete mu onda dati daljnje upute. - Vezujete mi ruke - požalio se Tommy. - Ovo je veoma delikatan posao i kada taj koga pošaljete zabrlja, što će onda biti sa mnom? Ne vjerujem da i jedan od vas posjeduje i gram takta. Nijemac je bubnjao prstima po stolu. - To su naši uvjeti. Inače, smrt! Tommy se umorno zavali nazad. - Sviđa mi se vaš stil. Drzak, ali dopadljiv. Onda, neka bude tako. Ali, moram vidjeti djevojku. - Koju djevojku? - Jane Finn, naravno. Nijemac ga je nekoliko minuta radoznalo promatrao, a onda je polako rekao, kao da pažljivo bira riječi: - Zar ne znate da vam ona ne može reći ništa? Tommyjevo srce je ubrzalo ritam. Hoće li se uspjeti naći licem u lice s djevojkom za kojom je tragao? - Neću je pitati da mi bilo što kaže - tiho je rekao. - To jest, neću inzistirati. 126

- Pa čemu je onda želite vidjeti? Tommy je zastao. -Da joj vidim lice kada joj budem postavio jedno pitanje - najzad je odgovorio. U Nijemčevim očima se ponovo pojavio onaj izraz koji Tommy nije u potpunosti shvaćao. - Neće biti u stanju odgovoriti na vaša pitanja. - To nije važno. Vidjet ću njeno lice kada je upitam. - I mislite da će vam to nešto reći? - kratko i neugodno se nasmijao. Više nego ikad, Tommy je bio siguran da se u pozadini nalazi nešto što nije razumio. Nijemac ga je ispitivački pogledao. - Pitam se, znate li doista onoliko koliko mi mislimo? - blago je rekao. Tommy je osjetio da manje gospodari situacijom nego prije nekoliko trenutaka. Negdje je pogriješio. Ali bio je zbunjen. Što je to krivo rekao? Instinktivno je odgovorio. - Možda postoje stvari koje znate, a ja ne. Ne pretvaram se da sam upoznat sa svim detaljima vašeg pothvata. Ali isto tako, i ja u rukavu imam karte o kojima vi ne znate ništa. I zbog toga sam vam vrijedan. Danvers je bio vraški pametan momak... - prekinuo se, kao da razmišlja. Ali, Nijemčevo lice se malo razvedrilo. - Danvers - promrmljao je. - Razumijem... - Na trenutak je zastao, a onda mahnuo Conradu. - Odvedi ga. Gore... znaš. - Čekajte trenutak - reče Tommy. - Što je s djevojkom? - Možda će se nešto moći srediti. - Mora. - Vidjet ćemo u vezi s tim. Samo jedna osoba to može odlučiti. - Tko? - pitao je Tommy. Ali, znao je odgovor. - Gospodin Brown. - Hoću li ga vidjeti? - Možda. - Hajde - grubo reče Conrad. Tommy je poslušno ustao. Kada su izašli, njegov tamničar mu je dao znak rukom da se popne uz stube. On ga je sam pratio u stopu. Na katu iznad, Conrad je otvorio vrata i Tommyje ušao u malu sobu. Conrad je upalio pišteću plinsku svjetiljku i izašao van. Tommy je čuo zvuk ključa kako se 127

okreće u bravi. Krenuo je na istraživanje svog zatvora. Ovo je bila manja soba od one na katu ispod i zrak je bio neobično zagušljiv. Onda je shvatio da ovdje nema prozora. Krenuo je po sobi. Zidovi su bili nevjerojatno prljavi, kao uostalom i u čitavoj kući. Četiri slike koje su nakrivljene visjele sa zida, predstavljale su scene iz Fausta. Margueritta sa svojom kutijom dragulja, scena iz crkve. Siebel i njegovo cvijeće i Faust i Mefisto. Ovaj posljednji je vratio Tommyjeve misli na gospodina Browna. U ovoj zatvorenoj i zaključanoj odaji, s njenim teškim, čvrstim vratima, osjetio se odsječenim od svijeta i zločinačka moć velikog kriminalca izgledala je još opipljivije. Mogao bi vikati iz sve snage, i nitko ga ne bi čuo. Ovo je bila grobnica za žive... Tommy se s naporom pribrao. Utonuo je u krevet i predao se svojim mislima. Glava ga je strašno boljela, a bio je i gladan. Tišina mjesta bila je posve obeshrabrujuća. - U svakom slučaju - reče Tommy, pokušavajući podići vlastito raspoloženje - upoznat ću šefa - tajanstvenog gospodina Browna i uz malo sreće u blefiranju, vidjet ću i tajanstvenu Jane Finn. A poslije toga... A poslije toga, Tommy je morao priznati da su mu izgledi bili prilično mračni.

128

17 Annette Budući problemi ipak su ubrzo izblijedjeli pred onim sadašnjim. A od njih najgora i najhitnija bila je glad. Tommy je imao zdrav i dobar apetit. Krumpiri i odrezak koje je pojeo za ručak, sada su izgledali kao da pripadaju dalekoj prošlosti. Sa žaljenjem je konstatirao činjenicu da neće imati puno uspjeha ako ikada bude morao štrajkati glađu. Besciljno je hodao svojim zatvorom. Jedanput ili dvaput je odlučio odbaciti ponos i zakucao je na vrata. Ali nitko nije odgovorio na poziv. - K vragu! - ogorčeno je rekao Tommy. - Ne misle me valjda umoriti glađu. - Novi strah muje prošao kroz glavu, da je ovo, možda, jedan od onih “finih načina” da se zarobljenik prisili da progovori, za koje je Boris bio stručnjak. Ali poslije kraćeg razmišljanja, odbacio je tu ideju. - To je onaj kiseli zločinac, Conrad - zaključio je. - To je tip s kojim ću se jednog dana s uživanjem obračunati. To je samo njegova pakost. Siguran sam u to. Daljnja razmišljanja izazvala su u njemu osjećaj kako bi bilo izuzetno zadovoljavajuće tresnuti nešto svom snagom o jajoliku Conradovu glavu. Tommy je nježno trljao vlastitu glavu i prepustio se uživanju u mašti. Napokon mu sine sjajna ideja. Zašto ne bi pretvorio maštanje u stvarnost? Conrad nesumnjivo živi u kući. Ostali su, možda s izuzetkom Nijemca, kuću koristili samo kao mjesto za sastanke. Stoga, zašto ne bi sačekao Conrada u zasjedi iza vrata; kada ovaj uđe, da mu o glavu razbije stolicu, ili možda neku od onih prastarih slika. Morao bi, naravno, voditi računa o tome da ga ne udari prejako. A onda - a onda bi jednostavno izašao van! Ako ikoga bude sreo dok silazi, pa - Tommy se ozario pri pomisli na susret tog nekog s njegovim šakama. Takav pristup mu je daleko više odgovarao od malo prijašnjeg verbalnog sučeljavanja. Opijen svojim planom, Tommy je oprezno skinuo sliku Đavola i Fausta, i zauzeo položaj. Puno je očekivao od ovoga.

129

Plan je bio jednostavan, ali učinkovit. Vrijeme je prolazilo, ali Conrad se nije pojavljivao. U ovoj zatvorskoj sobi nije bilo razlike između noći i dana, ali Tommyjev ručni sat, koji je bio izuzetno točan, obavijestio ga je da je devet sati uvečer. Tommy mračno pomisli da ako uskoro ne donesu večeru, bit će vrijeme za doručak. U deset sati napustila ga je nada i on se bacio na krevet da potraži utjehu u snu. Za pet minuta, sve njegove odluke bile su zaboravljene. Iz sna ga je trgnuo zvuk otključavanja brave. Kako nije pripadao onoj vrsti junaka koji su odmah po buđenju u potpunosti bili prisebni Tommy je samo zaškiljio prema stropu i nejasno se pitao gdje se nalazi. Onda se sjetio i pogledao na sat. Bilo je osam sati. - Ili je rani jutarnji čaj ili doručak - zaključio je mladić - i molim Boga da je ovo drugo! Vrata su se otvorila. Prekasno, Tommy se sjetio svog zaboravljenog plana o mlaćenju mrskog Conrada. Trenutak kasnije bio je sretan zbog toga, jer je umjesto Conrada u sobu ušla djevojka. Nosila je poslužavnik koji je stavila na stol. Kroz slabo svjetlo plinske lampe, Tommy ju je trepćući promatrao. Istog čas je zaključio kako je ona jedna od najljepših djevojaka koje je ikad vidio. Njena kosa je bila bogate smeđe boje, s neobičnim zlatnim odsjajem koji je ostavljao dojam sunčevih zraka zarobljenih u njenim dubinama. Lice joj je imalo svježinu cvijeta divlje ruže. Njene oči, blago razmaknute, imale su boju lješnjaka, zlatnog lješnjaka koji je također podsjećao na sunčeve zrake. Pomahnitala misao proleti kroz Tommyjevu glavu. - Jeste li vi Jane Finn? - bez daha je pitao. Djevojka je začuđeno odmahnula glavom. - Zovem se Annette, monsieur. Govorila je mekim, lošim engleskim. - Oh! - reče Tommy, prilično zatečen. - Francuskinja? - Oni, monsieur. Monsieur parle francais? - Ni za sto godina - reče Tommy. - Što je to? Doručak? Djevojka je klimnula glavom. Tommy je iskočio iz kreveta i prišao da provjeri sadržaj poslužavnika. Na njemu se nalazio kruh, margarin i džezva s kavom. - Ovdje život nije na nivou Ritza - primijetio je uz uzdah. - Ali, Gospod 130

me je naučio da budem zahvalan za hranu. Amen. Privukao je stolac i djevojka je krenula prema vratima. - Sačekaj trenutak - viknuo je Tommy. - Postoji mnogo toga što bih te želio pitati, Annette. Što radiš u ovoj kući? Nemoj mi samo reći da si Conradova nećakinja, ili kćerka, ili bilo što, jer ti neću vjerovati. - Ja sam sluškinja, monsieur. Nisam u rodu ni s kim. - Razumijem - reče Tommy. - Sjećaš li se što sam te maloprije pitao. Znaš li Jane Finn. - Mislim da sam čula ljude da pričaju o Jane Finn. - Ne znaš gdje je ona? Annette je odmahnula glavom. - Na primjer, nije u kući? - Oh ne, monsieur. Moram krenuti sada... čekat će me. Požurila je van. Ključ se okrenuo u bravi. - Pitam se tko su “oni” - mozgao je Tommy, nastavljajući kidati kruh. - Uz malo sreće, ta djevojka bi mi mogla pomoći pobjeći odavde. Ona ne izgleda kao netko iz bande. Oko jedan sat Annette se ponovo pojavila s drugim poslužavnikom, ali ovog puta u Conradovoj pratnji. - Dobro jutro - ljubazno reče Tommy. - Vidim da niste koristili Pearov sapun. Conrad je prijeteći zarežao. - Nema brzog, duhovitog odgovora, staro momče? Ne brini se, ne možemo uvijek imati i pamet i ljepotu. Što imamo za ručak? Paprikaš? Kako sam znao? Elementarno, dragi moj Watsone - miris luka ne može prevariti. - Samo ti pričaj - progunđao je muškarac. - Možda nećeš još dugo. Primjedba je nosila veoma neugodan prizvuk, ali ga je Tommy ignorirao. Sjeo je za stol. - Slobodni ste, poslugo - rekao je, nehajno odmahnuvši rukom. - Ne odgovarajte boljima od sebe. Te večeri Tommy je sjedio na krevetu i duboko razmišljao. Da li će Conrad ponovo dopratiti djevojku? Ako ne, da pokuša načiniti od nje svog saveznika? Odlučio je pokušati učiniti sve što je u njegovoj moći. Nalazio se u bezizlaznom položaju. U osam sati, poznati zvuk okretanja ključa natjerao ga je da skoči na 131

noge. Djevojka je bila sama. Zatvori vrata - naredi on. - Želim razgovarati s tobom. - Poslušala ga je. - Gledaj, Annette, želio bih da mi pomogneš da se izbavim odavde. - Ona je odmahnula glavom. - Nemoguće. Njih troje nalaze se kat ispod. - Oh! - Tommy je u sebi bio zahvalan na informaciji. - Bi li mi pomogla, kada bi mogla? - Ne, monsieur. - Zašto ne? Djevojka je oklijevala. - Mislim - oni su moji ljudi. Vi ste ih špijunirali. Potpuno su u pravu što vas ovdje drže. - Oni su loši tipovi, Annette. Ako mi pomogneš, odvest ću te od njih. A najvjerojatnije ćeš dobiti i priličnu svotu novca. Ali djevojka je samo odmahnula glavom. - Ne usuđujem se, monsieur. Ja se njih bojim. Okrenula se. - Zar ne bi ništa napravila da pomogneš drugoj djevojci? - viknuo je Tommy. - Ona je tvojih godina. Zar joj nećeš pomoći da se spase iz njihovih kandži? - Mislite na Jane Finn? - Da. - Nju ste došli ovamo tražiti? Da? - Tako je. Djevojka ga je gledala, a onda rukom prešla preko čela. - Jane Finn. Stalno slušam to ime. Zvuči poznato. Tommy joj je uzbuđeno prišao. - Sigurno znaš nešto o njoj? Ali, djevojka se naglo okrenula. - Ne znam ništa... samo ime. Krenula je prema vratima. Odjednom krikne. Tommy se trgne. Ugledala je sliku koju je prošle noći položio uza zid. U trenu uspio je uloviti izraz užas u njenim očima. Isto tako neobjašnjivo, izraz se pretvorio u olakšanje. Zatim je naglo izašla iz sobe. Tommyju ništa nije bilo jasno. Je li pomislila da će je napasti slikom? Sigurno da nije. Zamišljeno je sliku vratio na zid. 132

Još su tri dana prošla u sumornoj dokolici. Tommy je osjećao kako mu živci postaju sve napetiji. Nije vidio nikoga osim Conrada i Annette, a djevojka je postala nijema. Odgovarala je samo jednosložnim riječima. Nekakva mračna sumnja tinjala je u njenim očima. Tommy je osjećao da će poludjeti ako ovo usamljeničko zarobljeništvo potraje još duže. Od Conrada je saznao da čekaju naredbe “gospodina Browna”. Možda je, pomislio je Tommy, otputovao ili otišao u inozemstvo, pa su morali čekati njegov povratak. Ali večer trećeg dana donese ružno otrežnjenje. Jedva da je bilo sedam sati kada je začuo korake u hodniku. Sljedećeg trenutka, vrata su se otvorila. Ušao je Conrad. S njim je bio zloslutni Broj Četrnaest. Kada ih je vidio, Tommyju se srce smrzne. - ‘Bra veče’, šefe - iskesio se muškarac. - Prijatelju, imaš onaj konopac? Tihi Conrad je izvadio dugi komad čvrstog užeta. Sljedećih nekoliko minuta, zastrašujući spretne ruke Broja Četrnaest vezale su uže Tommyju oko ruku i nogu, dok ga je Conrad čvrsto držao. - Što, do vraga...? - počeo je Tommy. Ali lagan, nijemi osmjeh tihog Conrada zaledi mu riječi na usnama. Broj Četrnaest je spretno nastavio sa svojim poslom. Već sljedeće minute, Tommy se pretvorio u bespomoćni zavežljaj. Tada naposljetku Conrad progovori. - Mislio si da si nas prešao, jel’ da? S onim što si znao i s onim što nisi znao. Cjenkati se s nama! A sve to vrijeme si blefirao! Blefirao! Ne znaš ti više nego bi mače znalo. Ali, vrijeme ti je isteklo, ti... svinjo. Tommy je ležao u tišini. Nije bilo ničeg što bi mogao reći. Propao je. Svemoćni gospodin Brown ga je nekako prozreo. Odjednom muje nešto palo na um. - Jako dobar govor, Conrade - odobravajuće je rekao. - Ali, čemu onda ovi okovi i lanci? Zašto ne pustiš ovog ljubaznog gospodina da mi odmah prereže grlo? - Vraga - neočekivano progovori Broj Četrnaest. - Misliš da smo tol’ko tulavi da te mrknemo u kući, pa da nam se drotovi počnu ovuda prešetavat’? Je, baš. Za tvoje smo gospodstvo za sutra ujutro naručili kočiju, ali nećemo riskirati do tada, vidiš! - Ništa - reče Tommy - nije jednostavnije od tvojih riječi - ako ne 133

računamo tvoje lice. - Zaveži - reče Broj Četrnaest. - Sa zadovoljstvom - odvratio je Tommy. - Pravite žalosnu grešku - ali vi ste na gubitku. - Nećeš nas više tako prevariti - reče Broj Četrnaest. - Pričaš i dalje k’o da si u vražjem Ritzu, a? Tommy nije odgovorio. Bio je zauzet razmišljanjem o tome kako je gospodin Brown uspio otkriti njegov identitet. Zaključio je da je Tuppence u panici otišla u policiju i, čim je objavljen njegov nestanak, bandi nije dugo trebalo da zbroje dva i dva. Dvojica muškaraca su izašla i vrata su se zalupila. Tommy je ostao prepušten svojim mislima. Nisu bile nimalo lijepe. Udovi su mu se već zgrčili i utrnuli. Bio je potpuno bespomoćan, a izlaz nije vidio nigdje. Prošlo je otprilike sat vremena kada je čuo kako se ključ tiho okreće u bravi. Annette je tiho ušla. Potpuno je zaboravio na djevojku. Je li moguće da mu je došla pomoći? Odjednom je začuo Conradov glas. - Izađi odatle, Annette. Njemu večeras ne treba večera. - Oui, oui, je sais bien. Ali, moram uzeti onaj drugi poslužavnik. Trebaju nam stvari koje su na njemu. - Onda, požuri - zarežao je Conrad. Ne gledajući u Tommyja, djevojka je prišla stolu i dohvatila poslužavnik. Podigla je ruku i ugasila svjetiljku. - Prokleta bila - Conrad je prišao vratima - zašto si to učinila? - Ja uvijek ugasim svetio. Trebali ste mi reći. Da ga ponovo upalim, monsieur Conrade? - Ne, samo izađi. - Le beau petit monsieur - uskliknula je Annette, zastavši u mraku pored kreveta. - Dobro ste ga vezali, mm? Sada sliči na vezano pile! - Iskreno zabavljanje u njenom glasu pogodilo je Tommyja, ali na svoje zaprepaštenje, osjetio je kako njena ruka lagano prelazi preko konopca, i nešto malo i hladno bilo mu je utisnuto u dlan. - Hajde, Annette. - Mais me voila. Vrata su se zatvorila. Tommy je čuo Conrada kako govori: 134

- Zaključaj i daj mi ključ. Koraci su zamrli. Tommy je ležao skamenjen od iznenađenja. Predmet koji mu je Annette stavila u ruku bio je zapravo mali džepni nož, otvorene oštrice. Iz načina na koji je ona uporno izbjegavala pogledati ga, a i zbog onoga sa svjetlom, zaključio je da sobu nadziru. Mora postojati neka rupa negdje u zidovima. Prisjetivši se kako se ona uvijek držala na oprezu, shvatio je kako je vjerojatno sve vrijeme bio nadgledan. Je li rekao nešto što ga je odalo? Teško. Otkrio je jedino nekakav trag o svom identitetu. Istina, njegova pitanja Annetti potvrdila su da on osobno ne poznaje Jane Finn, ali se nikada i nije pretvarao da je zna. Sada se postavljalo pitanje je li Annetta zaista znala više nego što je rekla? Jesu li njena poricanja prvenstveno bila namijenjena onima koji su slušali? Tu nije mogao doći ni do kakvog zaključka. Ali, postojalo je jedno pitanje koje je potisnulo sva ostala. Bi li on, ovako vezan, mogao prerezati konopac? Pokušao je oprezno povlačiti otvorenom oštricom gore-dolje po konopcu koji mu je vezivao ručne zglobove. Bio je to naporan posao koji je urodio jednim bolnim - Joj! - kada mu se nož zario u ruku. Ali, polako i uporno, nastavio je rezati. Gadno se porezao, ali je naposljetku osjetio da konopac popušta. Jednom kada su mu ruke bile slobodne, ostatak je bio lagan. Pet minuta kasnije, uspravio se, s određenim teškoćama zbog ukočenosti u udovima. Prva briga mu je bila povezati svoje povrijeđeno zapešće. Onda je sjeo na rub kreveta da razmisli. Conrad je odnio ključ od vrata, tako da više nije mogao očekivati Annetteinu pomoć. Jedini izlaz iz sobe bila su vrata, zbog čega je bio natjeran čekati da ona dvojica dođu po njega. A kada budu došli... Tommy se nasmijao! Krećući se s velikim oprezom po mračnoj sobi, pronašao je i skinuo poznatu sliku. Osjetio je malo zadovoljstvo što mu prvobitni plan neće ostati neiskorišten. Nije bilo druge nego čekati. Čekao je. Noć je sporo promicala. Tommy je proživljavao sate duge kao vječnost, ali napokon začuje korake. Uspravio se, duboko udahnuo i čvrsto zgrabio sliku. Vrata su se otvorila. Slaba svjetlost je dopirala izvana. Conrad je krenuo ravno prema svjetiljci da je upali. Tommy je duboko žalio što je Conrad bio taj koji je ušao prvi. Bilo bi pravo zadovoljstvo obračunati se s njim. Broj Četrnaest je išao za njim. Kada je zakoračio preko praga, Tommy svom 135

snagom tresne sliku o njegovu glavu. Broj Četrnaest se složi u hrpu slomljenog stakla. Istog trena Tommy klizne van i povuče vrata. Ključ je bio u bravi. Okrenuo ga je u trenutku kada se Conrad bacio na vrata, ispaljujući čitave plotune psovki. Tommy je na trenutak oklijevao. Čuo je neko komešanje na donjem katu. Onda Nijemčev glas odjekne stubama. - Gott in Himmel! Conrade, što je bilo? Tommy je osjetio nečiju malu ruku u svojoj. Pored njega je stajala Annette. Prstom je pokazala na klimave ljestve koje su očigledno vodile na neki tavan. - Brzo... ovamo gore! - Povukla ga je za sobom uz ljestve. Već sljedećeg trenutka, stajali su u prašnjavom potkrovlju, pretrpanom drvenom građom. Tommy je pogledao oko sebe. - Ovo nije dobro. Ovo je prava zamka. Nema izlaza. - Tiho! Čekajte. - djevojka je stavila prst na usta. Došuljala se do ljestava i osluškivala. Udaranje i treskanje po vratima bilo je strašno. Nijemac i još netko pokušavali su provaliti kroz vrata. Annette je šapatom objasnila: - Mislit će da ste još uvijek unutra. Ne mogu čuti što im Conrad govori. Vrata su predebela. - Mislio sam da možeš čuti što se događa u sobi? - U susjednoj prostoriji postoji rupa kroz koju se sve vidi. Pametno ste to otkrili. Ali njima to neće pasti na pamet... suviše su zauzeti pokušajima da uđu. - Da... ali, gledaj... - Prepustite sve meni. - Sagnula se. Na svoje iznenađenje, Tommy je vidio da ona veže jedan kraj dugog užeta za ručku velikog, napuklog vrča. Pažljivo je sve namjestila, a onda se okrenula Tommyju: - Imate li ključ od vrata? - Da. - Dajte mi ga. On ga pruži. - Ja silazim dolje. Mislite da bi mogli sići do pola puta, a onda se prebaciti iza ljestvi, tako da vas oni ne vide? Tommy je klimnuo glavom. 136

- Na dnu ljestava, u sjeni, nalazi se veliki ormar. Stanite iza njega. Uzmi ovaj kraj užeta. Kada ih pustim van ... povucite! Prije nego što je imao vremena da je još nešto upita, ona se lakim korakom spusti niz ljestve i nađe se usred gužve, glasno vrišteći: - Mori Dieul Mon Dieu! Qu ’est—ce qu ’il y a?' Nijemac se psujući okrenuo k njoj. - Gubi se odavde. Idi u svoju sobu! Veoma pažljivo, Tommy se zanjihao i prebacio s druge strane ljestava. Sve dok se ne okrenu... bit će dobro. Čučnuo je iza ormara. Oni su i dalje stajali između njega i stubišta. - Ah! - Annette je glumila da se spotakla o nešto. Zastala je - Mon Dieu, voila la clef! Nijemac joj je istrgao ključ iz ruke. Otključao je vrata. Conrad je psujući isteturao napolje. - Gdje je on? Jeste li ga uhvatili? - Nikog nismo vidjeli - oštro reče Nijemac. Lice mu je problijedjelo. - Što hoćeš reći? Conrad si je dao oduška još jednom psovkom. - Pobjegao je. - Nemoguće. Prošao bi pored nas. U tom trenutku, s oduševljenim osmjehom, Tommy je povukao uže. S tavana se začula lomljava lonaca. Istog trena, muškarci su jedan drugog gurali uz klimave ljestve i nestali u mraku potkrovlja. Brzo kao munja, Tommy je iskočio iz svog skrovišta i jurnuo niz stepenice, povlačeći djevojku sa sobom. U predvorju nije bilo nikog. Petljao je oko lanca i brave. Napokon su popustili i vrata su se širom otvorila. Okrenuo se. Annette je nestala. Tommy je zapanjeno zastao. Da li se ponovo popela uz stepenice? Kakvo ju je ludilo spopalo! Proključao je od nestrpljenja, ali se nije pomakao. Neće bježati bez nje. Iznenada se odozgo začula galama, uzvici Nijemca i na kraju Annettein glas, visok i čist: - Mu foi, on je pobjegao! Brzo! Tko bi to pomislio! Tommy je i dalje stajao ukopan u mjestu. Da li je to poruka njemu neka krene? Pomislio je da je. A onda, još glasnije, riječi su doplovile do njega: 137

- Ovo je užasna kuća. Hoću se vratiti kod Margueritte. Margueritte. MARGUERITTE! Tommy je potrčao natrag k stubištu. Ona je željela da on ode i ostavi je? Ali zašto? Moraju po svaku cijenu nagovoriti da pobjegne s njim. A onda mu se srce smrzlo. Conrad je skakao niz stepenice, ispustivši divlji krik kada ga je ugledao. Za njim su trčali ostali. Tommy je zaustavio Conradov trk direktnim udarcem šake. Udario ga je ravno u bradu i ovaj se sruši kao klada. Drugi muškarac se sapleo o njegovo nepomično tijelo i pao. S gornjeg dijela stubišta vidio se bljesak i metak je prozujao tik pokraj Tommyjevog uha. Shvatio je da bi bilo jako zdravo za njega što prije izjuriti iz ove kuće. Što se tiče Annette, tu ništa nije mogao napraviti. Jedina utjeha je bila ta što je barem Conradu vratio što ga je išlo. Udarac je bio sjajan. Iskočio je kroz vrata i zalupio ih za sobom. Trg je bio napušten. Ispred kuće stajao je parkiran pekarski kombi. Očigledno su ga u tom kombiju namjeravali izvesti iz Londona, da bi mu tijelo kasnije pronašli kilometrima daleko. Vozač je zakoračio na kolnik i pokušao prepriječiti Tommyju put. Tommyjeva šaka je ponovo izletjela i vozač se rasuo po pločniku. Tommy dade petama vjetra i pojuri - ni trenutak prerano. Prednja vrata su se otvorila i pljusak metaka se sručio za njim. Srećom, nijedan ga nije pogodio. Zamakao je za ugao. - Jedno je sigurno - pomislio je - ne mogu nastaviti pucati. Navući će si policiju na vrat. Pitam se kako su se i tamo usudili. Čuo je korake svojih progonitelja iza sebe i ubrzao trk. Jednom kada bude izašao iz ovih sporednih uličica, sve će biti u redu. Negdje u blizini sigurno će se naći i neki policajac - mada on nije želio tražiti pomoć policije, ako je to ikako mogao izbjeći. To bi značilo objašnjavanje i neugodnosti. U sljedećem trenutku, imao je razloga zahvaljivati se svojoj sretnoj zvijezdi. Pao je preko nekog ispruženog lika, koji je poskočio i uz viku počeo bježati niz ulicu. Tommy se povuče u dvorište. Slijedeće minute imao je to zadovoljstvo da promatra dvojicu svojih progonitelja, od kojih je jedan bio Nijemac, kako revnosno jure za lažnim mamcem! Tommy je tiho sjeo na prag i dozvolio sebi kratku stanku, tek da dođe do daha. A zatim se lakim korakom uputio u suprotnom pravcu. Bacio je pogled na sat. Bilo je malo iza pola pet. Brzo je svitalo. Na sljedećem uglu, prošao 138

je pored jednog policajca. Policajac ga je sumnjičavo pogledao. Tommy se osjetio blago uvrijeđenim. A onda se, prešavši rukom preko svog lica, nasmijao. Tri dana se nije ni umivao, niti brijao! Sigurno krasno izgleda. Bez mnogo oklijevanja, otišao je u tursku kupelj za koju je znao da je otvorena cijele noći. Izašao je nazad na dnevno svjetlo ponovno se osjećajući dobro u svojoj koži, sasvim spreman za nove poduhvate. Prije svega, mora sebi priuštiti obilan obrok. Od jučer u podne nije ništa ozbiljno jeo. Otišao je u zalogajnicu i naručio jaja i slaninu i kavu. Jedući, čitao je jutarnje novine koje su stajale u držaču na stolu. Odjednom se ukočio. Bio je tu dugačak članak o Kramenjinu, koji je opisan kao “čovjek iza boljševizma” u Rusiji, i koji je upravo doputovao u London - kao neslužbeni izaslanik, smatraju neki. Njegova karijera je bila dana u kratkim crtama i jasno je navedeno da je on, a ne poznati lideri, idejni tvorac sovjetske revolucije. Nasred lista bila je njegova slika. - Dakle, to je Broj Jedan - reče Tommy, ustiju punih jaja i slanine. - Nema druge, moram nastaviti s ovim. Platio je doručak i krenuo k Whitehallu. Tamo je rekao svoje ime i poručio da je hitno. Nekoliko minuta kasnije, našao se u društvu muškarca koga ovdje nisu poznavali pod imenom “gospodin Carter”. Lice mu je bio namršteno. - Slušajte, niste smjeli dolaziti i tražiti me ovdje. Mislio sam da smo se jasno dogovorili? - Jesmo, gospodine. Ali, procijenio sam da je suviše važno da bismo gubili vrijeme. Kratko i jezgrovito ispričao je svoje dogodovštine od prije nekoliko dana. U pola priče, gospodin Carter ga je prekinuo kako bi dao nekoliko kodiranih naređenja preko telefona. Svi tragovi nezadovoljstva sada su nestali s njegovog lica. Energično je klimao glavom kada je Tommy završio svoju priču. - Upravo tako. Svaki trenutak je dragocjen. Bojim se da ćemo ionako zakasniti. Oni neće čekati. Odmah će nestati odatle. Ipak, možda budu ostavili nešto za sobom što će nam poslužiti kao trag. Kažete da ste prepoznali Kramenjina kao Broja Jedan? To je važno. Nama je očajnički potrebno nešto što bi spriječilo pad Kabineta. Što je s ostalima? Kažete da su 139

vam dva lika bila poznata? Mislite li da je jedan laburist? Pogledajte samo ove fotografije i vidite prepoznajete li nekog. - Sljedeće minute, Tommy je izdvojio jednu fotografiju. Gospodin - Carter je pokazao blago iznenađenje. - Ah, Westway! Ne bih na njega pomislio. Predstavlja se kao umjereni političar. A što se onog drugog tipa tiče, vjerujem da znam tko bi to mogao biti. - Pružio je Tommyju drugu fotografiju i osmjehnuo se kada je ovaj uskliknuo. - Dakle, u pravu sam. Tko je on? Irac. Istaknuti član Parlamenta. Naravno, sve je to samo farsa. Sumnjali smo na njega - ali nismo imali nikakvog dokaza. Da, dobro ste učinili, mladiću. Kažete da je ugovoreni datum 29. To nam ostavlja jako malo vremena... doista, jako malo vremena. - Ali... - Tommy je oklijevao. Gospodin Carter mu je pročitao misli. - Mislim da se možemo nositi s prijetnjom općeg štrajka. To je kocka... ali imamo dobre izglede. Ali, ako onaj nacrt mirovnog sporazuma ispliva na površinu - gotovi smo. Engleska će biti bačena u anarhiju. Ah, što je to? Auto? Hajdemo, Beresforde, otići ćemo i pogledati tu vašu kuću. Dva policajca su već stajala ispred kuće u Sohou. Inspektor je tihim glasom gospodinu Carteru podnio izvještaj. Ovaj se okrenuo k Tommyju. - Ptičice su odletjele... kao što smo i mislili. Ali, svejedno bismo mogli pretražiti kuću. Pretraživanje napuštene kuće na Tommyja je djelovalo kao da sanja. Sve je bilo kao i prije. Njegova tamnica s nakrivljenim slikama, slomljeni vrč na tavanu, soba za sastanke s dugačkim stolom. Ali, nigdje traga bilo kakvim dokumentima. Sve je ili uništeno ili odneseno. Ni od Annette nije bilo ni traga. - Zaintrigiralo me ono što ste mi ispričali o djevojci - reče gospodin Carter. - Mislite li da se ona namjerno vratila? -Tako izgleda, gospodine. Otrčala je uz stepenice. - Hmm, onda je sigurno bila član bande; a kako je bila žena, nije mogla stajati po strani i gledati kako ubijaju privlačnog mladog čovjeka. Ali, ona je očigledno u ovome s njima, inače se ne bi vratila. - Ne vjerujem da je ona zaista član bande, gospodine. Izgledala je... tako drugačije... - Zgodna djevojka, pretpostavljam? - reče gospodin Carter, s osmjehom koji je natjerao Tommyja da pocrveni do korijena svoje kose. Posramljeno je 140

priznao Annetteinu ljepotu. - Uzgred - primijetio je gospodin Carter - jeste se već javili gospođici Tuppence? Ona me bombardirala pismima u vezi s vama. - Tuppence? Bojao sam se da se ponešto uznemirila. Je li otišla na policiju? Gospodin Carter je odmahnuo glavom. - Onda mi nije jasno kako su me provalili. Gospodin Carter ga je ispitivački pogledao i Tommy mu je sve objasnio. Ovaj je zamišljeno klimao glavom. - Istina, to je veoma neobično. Osim ako spominjanje Ritza nije bilo samo slučajna primjedba. - Mogla je biti, gospodine. Ali oni su odjednom nekako saznali tko sam ja. - Pa - reče gospodin Carter, gledajući oko sebe - ovdje nema više što za učiniti. Hoćete li na ručak sa mnom? - Najljepše vam hvala, gospodine. Ali mislim da bi bilo bolje da se vratim i nađem s Tuppence. - Naravno. Prenesite joj moje pozdrave i recite da sljedeći put tako brzo ne povjeruje da ste mrtvi. Tommy se iscerio. - Nije lako mene ubiti, gospodine. - Tako i ja mislim - suho reče gospodin Carter. - Onda, doviđenja. Imajte na umu da ste sada obilježen čovjek i pazite se. - Hvala vam, gospodine. Tommy je pozvao taksi, hitrim korakom ušao unutra, a brzu vožnju do Ritza proveo je unaprijed uživajući u zadovoljstvu što će iznenaditi Tuppence. - Pitam se što je radila. Pratila “Ritu” u stopu, najvjerojatnije. Nego, pretpostavljam da je na nju mislila Annette kada je spomenula Marguerittu. Tada mi to nije palo na pamet. - Ta misao ga je pomalo rastužila, jer je ostavljala utisak da su djevojka i gospođa Vandemeyer veoma bliske. Taksi je stao ispred Ritza. Tommy je proletio kroz čuveni hotelski portal, ali mu se entuzijazam brzo ohladio. Rekli su mu da je gospođica Cowley izašla prije petnaest minuta.

141

18 Telegram Na trenutak zatečen, Tommy je ušetao u restoran i naručio obilan obrok. Četiri dana zatvoreništva naučili su ga da cijeni dobru hranu. Zastade dok je prinosio izvanredno ukusan komad lista ustima kada je ugledao Juliusa kako ulazi u salu. Tommy veselo mahne da mu privuče pažnju. Kada ga je ugledao Julius priđe, protrese Tommyjevu ruku s kako se Tommyju činilo, potpuno nepotrebnim žarom. - Bokca mu! - uzviknuo je. - Zar ste to stvarno vi! - Valjda jesam. Zašto ne bih bio? Zašto ne bih bio? Slušajte, čovječe, zar ne znate da su vas svi otpisali kao mrtvog? Čini mi se kao da smo prije par dana imali tihu misu za vas. -Tko je mislio da sam mrtav? - pitao je Tommy. - Tuppence. - Sjetila se one izreke da najbolji umiru mladi, pretpostavljam. U meni vjerojatno postoji dovoljna količina prvobitnog grijeha što mi omogućava da preživim. Kad smo kod toga, gdje je Tuppence? - Zar nije ovdje? - Ne, onaj tip na recepciji je rekao da je izašla. - U kupovinu, pretpostavljam. Ostavio sam je ovdje prije nekih sat vremena. Ali čujte, zar ne bi mogli malo zaboraviti na tu vašu britansku smirenost i prijeći na stvar? Što ste, za ime Boga, radili sve ovo vrijeme? - Ako namjeravate ručati ovdje - odgovorio je Tommy - naručite odmah. Bit će to dugačka priča. Julius je privukao stolicu i sjeo nasuprot Tommyja, mahnuo konobaru i izdiktirao narudžbu. Onda se okrenuo k Tommyju. - Pucajte. Čini mi se da ste doživjeli popriličnu pustolovinu. - Jednu ili dvije - skromno je odgovorio Tommy i krenuo sa svojom pričom.

142

Julius je opčinjeno slušao. Zaboravio je na jelo koje su donijeli pred njega. Na kraju, otegnuto uzdahne. - Svaka čast. Sliči na neki krimić! - A sada, prijeđimo na ovdašnje pustolovine - reče Tommy, pružajući ruku prema breskvi. - Pa... - razvlačio je Julius - nije mi teško priznati da smo i mi doživjeli poneku pustolovinu. Sada je on uskočio u ulogu naratora. Počeo je sa svojim neuspješnim izviđanjem neprijateljskog kretanja u Bournemouthu, nastavio opisujući povratak u London, kupovinu automobila, rastuću Tuppencinu zabrinutost, posjetu sir Jamesu i završio sa senzacionalnim događajima. - Ali tko ju je ubio - pitao je Tommy. - Nije mi baš najjasnije. - Doktor se zavaravao kada je rekao da je to sama napravila - suho je odgovorio Julius. - A sir James ? Što on misli? - Pošto je on velik zvjerka među odvjetnicima, zatvoren je kao oštriga odgovorio je Julius. - Bolje da kažem, on se “uzdržava komentara”. Nastavio je detaljno prepričavati događaje tog jutra. - Izgubila pamćenje? - zainteresirano reče Tommy. - Boga mu, pa to objašnjava zašto su me tako čudno pogledali kada sam rekao da bih je ispitao. Baš sam se tu prešao! Ali to nije nešto što bi netko mogao pogoditi! - Nisu vam ničim nagovijestili gdje bi Jane mogla biti? Tommy je sa žaljenjem odmahnuo glavom. - Ni riječi. Ja sam pravi magarac, znate. Morao sam im nekako izvući više informacija. - Mislim da ste sretni što ste uopće živi. Blef vam je bio odličan. Kako ste se tako zgodno sjetili nije mi jasno! - Bio sam u takvom strahu, da sam morao nešto smisliti - jednostavno reče Tommy. Na trenutak je zavladala tišina, a onda se Tommy vratio na smrt gospođe Vandemeyer. - Nema sumnje da je u pitanju bio klor? - Mislim da nema. U stvari, mislim da to zovu prestankom rada srca zbog predoziranja, ili tako nešto bombastično. Sve je u redu. Nismo htjeli istragu na vratu. Ali mislim da smo i Tuppence i ja, pa čak i prefinjeni sir James, 143

došli do istog zaključka. - Gospodin Brown? - nagađao je Tommy. - Točno. - Svejedno - zamišljeno je rekao - gospodin Brown nema krila. Ne razumijem kako je mogao ući i izaći iz stana. - Što mislite o nekakvom prvoklasnom prijenosnom triku? Nekakvom jakom utjecaju koji bi natjerao gospođu Vandemeyer da se sama ubije? Tommy ga je pogledao s poštovanjem. - Bravo, Juliuse. Dobro rečeno. Pogotovo frazeologija. Ali, ostavlja me hladnim. Žudim za pravim gospodinom Brownom, od krvi i mesa. Mislim da se nadareni mladi detektivi moraju baciti na posao, proučiti ulaze i izlaze, i razbijati glavu sve dok im ne sine rješenje. Idemo na mjesto zločina. Volio bih kada bismo mogli doći do Tuppence. Ritz bi uživao u spektaklu ponovnog susreta. Raspitivanje na recepciji otkrilo im je da se Tuppence još nije vratila. - Svejedno, ipak ću provjeriti gore - reče Julius. - Možda sjedi u mojoj sobi. Nestao je. Odjednom jedan sićušni dječak progovori negdje u visini Tommyjevog lakta. - Mlada dama... mislim da je otputovala vlakom, gospodine - stidljivo je promrmljao. - Što? - Tommy se okrenuo k njemu. Maleni dječak je još više pocrvenio. - Taksi, gospodine. Čuo sam je kako je vozaču rekla da krene na stanicu Charing Cross i da požuri. Tommy je buljio u njega, od iznenađenja širom otvorenih očiju. Ohrabren, mališan je nastavio. - Tako sam pomislio, čim je od mene zatražila vozni red i turističku brošuru. Tommy ga je prekinuo: - Kada je to zatražila vozni red i brošuru? - Kada sam joj odnio telegram, gospodine. - Telegram? - Da, gospodine. - Kada je to bilo? - Negdje oko pola jedan, gospodine. - Ispričaj mi točno što se dogodilo. 144

- Odnio sam telegram u sobu broj 891 - dama je bila tamo. Otvorila ga je i uzviknula, a onda je rekla, onako radosno: “Donesi mi turistički vodič i vozni red i požuri, Henry.” Ja se ne zovem Henry, ali... - Nije bitno kako se zoveš - nestrpljivo reče Tommy. - Nastavi. - Da, gospodine. Odnio sam joj to i ona mi je rekla da pričekam i nešto je pogledala. A onda je pogledala na sat i rekla “požuri”. “Reci im da mi pozovu taksi” dodala je i počela je stavljati svoj šešir ispred ogledala, i brzo je sišla dolje, skoro jednako brzo kao i ja, i vidio sam je kako silazi niz stube i ulazi u taksi, i čuo sam je da kaže ono što sam vam već rekao. Mališan je zastao da napuni pluća. Tommy je nastavio buljiti u njega. U tom trenutku, Julius mu se približio. Držao je otvoreno pismo u ruci. - Slušaj, Hersheimmere - Tommy se okrenuo k njemu - Tuppence je na svoju ruku otišla njuškati. - Prokletstvo! - Da. Je. Otišla je taksijem na Charing Cross odjurivši čim je dobila telegram. - Pogled mu je pao na Juliusovu ruku. - Oh, ostavila ti je poruku. Dobro. Kamo se zaputila? Gotovo nesvjesno, ispružio je ruku da uzme pismo, ali ga je Julius presavio i spustio u džep. Izgledao je malo posramljeno. - Mislim, nije u vezi s tim. U vezi je s nečim drugim - nešto što sam je zamolio da mi odgovori. - Oh! - Tommy je izgledao zbunjeno, i izgledalo je kao da čeka i sazna više. - Vidite - odjednom reče Julius - bolje da vam sve ispričam. Jutros sam pitao Tuppence da se uda za mene. - Oh! - mehanički reče Tommy. Osjećao se ošamućeno. Juliusove riječi su stigle potpuno neočekivano. Za trenutak su mu potpuno paralizirale mozak. - Želio bih vam reći - nastavio je Julius - da sam, prije nego što sam Tuppence predložio bilo što, naglasio da se ne želim miješati između vas dvoje... Tommy je došao sebi. - Sve je u redu - brzo je rekao. - Tuppence i ja smo prijatelji već godinama. Ništa više. - Drhtavom rukom je zapalio cigaretu. - Sve je u redu. Tuppence je uvijek govorila da traži... 145

Naglo je zastao, pocrvenivši, ali Julius nimalo nije bio uznemiren. - Oh, mislim da su dolari ovdje presudni. Tuppence mi je to odmah rekla. Kod nje nema okolišanja. Mislim da bismo se trebali dobro slagati. Tommy ga je radoznalo promatrao nekoliko trenutaka, kao da je želio nešto reći pa se predomislio i prešutio. Tuppence i Julius! Pa, zašto da ne? Zar nije jadikovala nad time što ne poznaje nijednog bogataša? Zar nije otvoreno priznala da bi se udala zbog novca istog trena kada bi joj se za to pružila prilika? Susret s mladim američkim milijunašem pružio joj je tu priliku... i nije bilo jako vjerojatno da će okolišati u korištenju te prilike. Ona je tragala za novcem. Uvijek je to govorila. Zasto je kriviti jer je iskrena u svojim stavovima? Ipak, Tommy ju je krivio. Preplavila ga je žestoka i potpuno nelogična ozlojeđenost. U redu da netko kaže takve stvari - ali prava djevojka se nikada ne bi udala zbog novca. Tuppence je bila potpuno sebična i hladnokrvna, i bit će mu drago ako je nikada više ne vidi! I svijet je tako grozan! Juliusov glas ga trgne iz razmišljanja. - Da, dobro bismo se slagali. Čuo sam da te djevojke obavezno odbiju prvi put... to je nekakav običaj. Tommy ga uhvati za ruku. - Odbiju? Rekli ste odbiju? - Naravno. Zar vam nisam rekao? Samo mi je skresala “ne”, a da nije rekla zašto. Vječno ženstvo, kao što kažu Švabe. Ali doći će ona pameti. I ja sam je malo požurio... Ali Tommy ga je prekinuo, ne obraćajući pažnju na ponašanje. - Što je rekla u pismu? - upitao žestoko. Julius muje poslušno predao pismo. -Nema ni najmanjeg traga o tome kuda je otišla - uvjeravao je Tommyja. Ali pogledajte i sami, ako mi ne vjerujete. Poruka, napisana Tuppencinim školskim rukopisom, glasila je: Drugi Juliuse, Uvijek je bolje imati stvari crno na bijelo. Ne mogu razmišljati o udaji dok ne pronađemo Tommyja. Ostavimo stvari za sada na 146

tome. Iskreno tvoja, Tuppence Tommy je pružio poruku natrag, dok su mu se oči sjajile. Osjećaji su mu se potpuno promijenili. Sada je osjećao da je Tuppence plemenita i nezainteresirana. Zar nije bez oklijevanja odbila Juliusa? Istina, poruka je odavala znakove slabosti, ali to je mogao razumjeti. Izgledalo je gotovo kao da podmićuje Juliusa, kako bi on nastavio pomagati joj u potrazi za Tommyjem, ali činilo se da je to Julius drugačije tumačio. Draga Tuppence, nije bilo djevojke koja bi se mogla mjeriti s njom! Kada je bude vidio Naglo se trgnuo iz razmišljanja. - Kao što ste rekli - primijetio je, pribravši se - ovdje nema ni traga o tome što namjerava. - Hej - Henry! Mališan je poslušno dotrčao. Tommy je izvadio pet šilinga. - Još jedna stvar. Sjećaš li se što je mlada dama učinila s telegramom? Henry je udahnuo i progovorio. - Zgužvala ga je u loptu i prebacila preko rešetke kamina i ispustila uzvik, kao “jupi!”, gospodine. - Veoma slikovito, Henry - reče Tommy. - Evo ti tvojih pet šilinga. Hajdemo, Juliuse. Moramo pronaći telegram. Požurili su na kat. Tuppence je ostavila ključ u bravi. Soba je bila kao što ju je ostavila. U kaminu se nalazila narančasto-bijela zgužvana loptica. Tommy je razmotao i izravnao telegram. “Dođi odmah, Moat House, Ebury, Yorkshire. Velike novosti... Tommy.” Zapanjeno su se pogledali. Julius je prvi progovorio: - Vi ga niste poslali? - Naravno da nisam. Što to znači? - Mislim da znači ono najgore - tiho reče Julius. - Uhvatili su je. - Što? - Sigurno. Potpisali su vaše ime i ona je upala kao janje u zamku. - Moj bože! Što ćemo učiniti? - Baciti se na posao i krenuti za njom! Odmah! Nemamo vremena za gubljenje. Sva sreća što nije ponijela telegram sa sobom. Da je, nikada je ne bismo pronašli. Ali, moramo se požuriti. Gdje je to? 147

Juliusova energija je bila zarazna. Prepušten sebi, Tommy bi vjerojatno sjeo promisliti o stvarima barem pola sata prije nego što bi smislio plan akcije. Ali s Juliusom Hersheimmerom, žurba je bila neizbježna. Nakon nekoliko promumljanih kletvi, predao je brošuru Tommyju, koji se znao snaći po engleskim misterioznim uputama iz turističkih vodiča. Tommy je odložio brošuru i primio se voznog reda. - Evo ga. Ebury, Yorks. Od King’s Crossa. Ili stanice St. Pancrasa. (Dečko je sigurno pogriješio. Bio je to Kings Cross a ne Charing Cross.) 12.50. otišla je tim vlakom. Onaj u 2.10 je otišao. Sljedeći je u 3.20... a to je prokleto spor vlak. - Što je s automobilom? Tommy je odmahnuo glavom. - Pošaljite ih tamo ako hoćete, ali najbolje nam se držati vlaka. Najhitnije je da ostanemo mirni. Julius je zagunđao. - Tako je. Ali, poludim kada pomislim na tu nevinu mladu djevojku u opasnosti! Tommy je odsutno klimao glavom. Razmišljao je. Poslije nekoliko trenutak je rekao: - Slušajte, Juliuse, što oni uopće žele od nje? - Eh? Nisam shvatio? - Hoću reći, ne vjerujem da je namjeravaju povrijediti - objasnio je Tommy skupivši obrve od napora izazvanog mentalnim procesima. - Ona je talac, to je sve. Nije ni u kakvoj neposrednoj opasnosti, jer ako mi nabasamo na nešto, ona će im biti od velike koristi. Sve dok je u njihovim rukama, drže nas u šaci. Razumijete? - Sigurno - zamišljeno reče Julius. - Tako je. - Osim toga - dodao je Tommy, kao zaključak - imam veliko povjerenje u Tuppence. Putovanje je bilo iscrpljujuće, uz mnogobrojna zaustavljanja i prepune vagone. Dva su puta morali presjedati, jednom u Doncasteru, jednom na nekom malom raskršću. Ebury je bila usamljena stanica s jednim nosačem, kome se Tommy obratio: - Možete li mi pokazati put k Moat Houseu? - Moat House? To je poprilično udaljeno. Mislite na onu veliku kuću, 148

pored mora? Tommy je instinktivno potvrdio. Nakon što je saslušao nosačeve detaljne, ali zbunjujuće upute pripremili su se napustiti stanicu. Počinjalo je kišiti i podigli su okovratnike svojih kaputa dok su s mukom gacali kroz bljuzgavicu na putu. Tommy je odjednom stao. - Čekaj malo - potrčao je nazad k stanici i ponovo potražio nosača. - Slušajte, sjećate li se mlade dame koja je stigla ranijim vlakom, onim u 12.50 iz Londona? Ona vas je vjerojatno isto pitala za put do Moat Housea. Opisao je Tuppence najbolje što je mogao, ali nosač je odmahivao glavom. Nekoliko ljudi je sišlo s tog vlaka. Nije se mogao sjetiti nijedne dame posebno. Ali bio je siguran da ga nitko nije pitao za put k Moat Houseu. Tommy je otišao Juliusu i objasnio mu. Depresija se polako spuštala na njega kao olovo. Bio je uvjeren da će se njihova potraga pokazati jalovom. Neprijatelj je imao tri sata prednosti. Tri sata je bilo više nego dovoljno za gospodina Browna. On ne bi ignorirao mogućnost da je telegram pronađen. Put se činio beskonačno dugim. Jedanput su krivo skrenuli i otišli gotovo pola kilometra u pogrešnom pravcu. Već je prošlo sedam sati kada im je jedan dječak usput rekao da je Moat House tu blizu. Zahrđala željezna ograda sumorno je visjela na šarkama! Staza obrasla travom bila je prekrivena palim lišćem. Bilo je nečeg u tom mjestu što im je obojici natjeralo hladnoću u srce. Krenuli su zapuštenom stazom. Lišće je prigušivalo njihove korake. Dan je bio na izmaku. Sve je sličilo na šetnju kroz svijet duhova. Iznad njihovih glava grane su udarale i škripale u žalosnim tonovima. Povremeno bi koji raskvašeni list tiho doplovio dolje i prepao ih svojim hladnim dodirom po obrazu. Posljednje skretanje staze dovelo ih je do kuće. Ona je, također, izgledala prazno i napušteno. Žaluzine su bile zatvorene, a stepenice koje su vodile u kuću obrasle mahovinom. Je li Tuppence zaista bila namamljena do ovog usamljenog mjesta? Bilo je teško povjerovati da je itko mjesecima prolazio ovuda. Julius je prodrmao zarđalu dršku zvekira. Neskladna zvonjava ružno je odjeknula kroz prazninu kuće. Nitko nije došao. Zazvonili su ponovo, i ponovo... ali nije bilo znakova života. Onda su obišli oko čitave kuće. Svuda je vladala tišina, a na svim prozorima kapci su bili čvrsto zatvoreni. Ako je 149

bilo vjerovati očima, mjesto je bilo prazno. - Ničega nema - reče Julius. Polako su se istim putem vratili do dvorišnih vrata. - U blizini mora postojati neko selo - nastavio je mladi Amerikanac. - Bit će najbolje da se tamo raspitamo. Oni bi trebali znati nešto o ovom mjestu i je li tu netko dolazio u skorije vrijeme. - Da, to nije loša ideja. Nastavili su se penjati uz put i uskoro su stigli u mali zaselak. Na ulazu su sreli nekog radnika koji je vukao svoju torbu s alatom i Tommy ga zaustavi s pitanjem. - Moat House? Prazna je. Već godinama je prazna. Gospođa Sweeny ima ključ, ako želite otići onamo - pored pošte. Tommy mu se zahvalio. Uskoro su pronašli poštu, koja je istovremeno bila i trgovina slatkiša i mješovite robe, i pokucali su na vrata susjedne kućice. Uredna žena zdravog izgleda otvorila im je vrata. Odmah je izvadila ključ Moat Housea. - Mada sumnjam da bi vam to mjesto odgovaralo, gospodine. U užasnom je stanju. Krov prokišnjava i sve to. Trebat će puno novca da se popravi. - Hvala vam - radosno reče Tommy. - Rekao bih da je kuća u jako lošem stanju, ali kuće se danas teško nalaze. - Da znate da ste u pravu - srdačno reče žena. - Moja kćerka i zet već tko zna koliko dugo traže neku kućicu za sebe. Sve je to zbog rata. Strašno je poremetio stvari, taj rat. Ali, oprostite, gospodine, uskoro će vam biti previše mračno da biste vidjeli kuću. Zar nije bolje da dođete sutra? -To je u redu. U svakom slučaju, ipak ćemo pogledati kuću večeras. Došli bismo i ranije, ali smo se izgubili. Znate li neko dobro mjesto gdje bismo večeras mogli odsjesti? Gospođa Sweeny je izgledala neodlučno. - Imate “Yorkshire Arms ali to možda nije najbolje mjesto za gospodu poput vas. - Oh, odgovara nam. Hvala vam. Uzgred, je li danas možda dolazila jedna mlada dama pitati za ključ? Žena je odmahnula glavom. - Nitko nije dolazio na to mjesto već dugo vremena. - Puno vam hvala. Vratili su se do Moat Housea. Kada su se ulazna vrata uz prosvjed 150

otvorila, jedva viseći na svojim šarkama, Julius je upalio šibicu i pažljivo ispitao pod. Onda je odmahnuo glavom. - Zakleo bih se da ovuda nitko nije prolazio. Pogledajte prašinu. Debela. Ni traga otiscima stopala. Neko vrijeme su tumarali napuštenom kućom. Svuda ista priča. Debeli slojevi očigledno neuznemiravane prašine. - Sada mi je dosta - reče Julius. - Ne vjerujem da je Tuppence ikada bila u ovoj kući. - Morala je biti. Julius je bez riječi samo odmahnuo glavom. - Proći ćemo kućom ponovo sutra ujutro - reče Tommy. - Možda ćemo na dnevnom svjetlu više vidjeti. Sljedećeg jutra, ponovo su se bacili na pretraživanje, i nevoljko su bili prisiljeni zaključiti da u kući već duže vrijeme nitko nije boravio. Možda bi odmah napustili selo da nije bilo Tommyjevog sretnog otkrića. Dok su se vraćali prema ulazu na imanje, odjednom je uzviknuo i zastao, pokupivši nešto što je ležalo među lišćem i zatim ga je pružio Juliusu. Bio je to mali zlatni broš. - Ovo je Tuppencino! - Jeste li sigurni? - Apsolutno. Često sam viđao da ga nosi. Julius je duboko uzdahnuo. -To onda rješava sve. Ona je stigla ovamo. Utaborit ćemo se u pubu i podići ćemo prašinu sve dok je ne pronađemo. Netko ju je morao vidjeti! Kampanja je odmah započela. Tommy i Julius su radili odvojeno i zajedno, ali rezultati su bili isti. Nitko tko bi odgovarao Tuppencinom opisu nije viđen u blizini. Bili su zbunjeni - ali ne i obeshrabreni. Na kraju su promijenili taktiku. Tuppence sigurno nije ostala dugo u okolini Moat Housea. To je značilo da je bila savladana i odvedena dalje automobilom. Obnovili su istragu. Je li netko vidio automobil negdje u blizini Moat Housea tog dana? Ponovo, nisu imali uspjeha. Julius je poslao telegram da mu dovezu njegov automobil, pa su neumorno obilazili kraj. Siva limuzina, u koju su polagali velike nade, viđena je u Harrogateu, no ispostavilo se da pripada veoma poštovanoj usidjelici! Svaki dan ih je vodio u neku novu potragu. Julius je bio kao pas-tragač 151

na lancu. Pratio je i najmanji trag. Svaki automobil koji je prošao kroz selo onog dana, bio je pronađen. Na silu je ulazio na imanja i podvrgavao vlasnike automobila opsežnom ispitivanju. Njegova ispričavanja bila su isto tako iscrpna kao i njegove metode, tako da je rijetko doživljavao neuspjeh u razoružavanju ogorčenih žrtava; ali, kako su dani prolazili, oni nisu bili ništa bliži tome da otkriju gdje je Tuppence. Otmica je tako savršeno isplanirana, da se činilo da je djevojka nestala bez traga. Još jedna briga se motala Tommyju po glavi. - Znate li koliko smo već dugo ovdje? - pitao je jednog jutra dok su sjedili jedan nasuprot drugog za doručkom. - Tjedan dana! Nismo ništa bliži pronalaženju Tuppence, a sljedeće nedjelje je dvadeset i deveti! - Prokletstvo! - zamišljeno reče Julius. - Gotovo da sam zaboravio na dvadeset deveti. Ne razmišljam ni o čemu osim o Tuppence. - Ja također. U stvari, nisam zaboravio na dvadeset deveti, ali to mi nije bilo ni malo važno kao pronalaženje Tuppence. Ali, danas je dvadeset treći i nemamo više puno vremena. Ako je namjeravamo pronaći, to moramo učiniti prije dvadeset devetog... poslije toga, njen život neće imati vrijednosti. Proći će ih volja za držanjem talaca. Počinjem misliti da smo napravili veliku grešku što smo ovako vodili stvar. Izgubili smo vrijeme, a nismo se maknuli s mjesta. - Slažem se. Bili smo dva psa koja su zagrizla preveliki zalogaj. Od sada prestajem s glupiranjem! - Kako to mislite? - Reći ću vam. Napravit ću ono što smo trebali učiniti još prije tjedan dana. Predat ćemo stvar u ruke britanske policije. Umislili smo da smo detektivi. Detektivi! Najveća glupost na svijetu! Gotovo je! Dosta mi je. Hoću Scotland Yard! - U pravu ste - polako reče Tommy. - Najiskrenije bih volio da smo odmah otišli tamo. - Bolje ikad nego nikad. Bili smo kao dva djeteta koja se igraju skrivača. Sada idem pravo u Scotland Yard zamoliti ih da mi pokažu što nam je sada činiti. Pretpostavljam da profesionalci na kraju uvijek nadigraju amatere. Polazite sa mnom? Tommy je odmahnuo glavom. - Koja je svrha? Jedan od nas je sasvim dovoljan. Ja bih mogao ostati 152

ovdje i još malo pronjuškati. Nešto će se možda pojaviti. Nikad se ne zna. - Sigurno. Onda, doviđenja. Vraćam se brzo, s nekoliko inspektora. Reći ću im da mi daju svoje najbolje ljude. Ali razvoj događaja je krenuo drugim tijekom od onog što je Julius planirao. Kasnije tog dana, Tommy je primio telegram: “Dođite do mene, hotel Manchester Midland. Važne vijesti... Julius” U pola osam te večeri Tommy je sišao sa sporog teretnog vlaka. Julius je bio na peronu. - I mislio sam da ćete doći ovim vlakom, ako ste na vrijeme dobili telegram. Tommy ga je zgrabio za ruku. - Što se desilo? Da li je Tuppence pronađena? Julius je odmahnuo glavom. - Kada sam se vratio u London, sam pronašao ovo. Dodao je telegram ovom drugom. Tommyjeve oči su se raširile dok je čitao: “Pronađena Jane Finn. Odmah dođite u hotel Manchester Midland... Peel Edgerton.” Julius je ponovo uzeo telegram i presavio ga. - Baš čudno - zamišljeno je rekao. - Mislio sam da je taj odvjetnik odustao!

153

19 Jane Finn - Moj vlak je stigao prije pola sata - objasnio je Julius, dok je vodio Tommyja sa stanice. - Pomislio sam da ćete doći ovim vlakom i tako sam javio sir Jamesu. On nam je rezervirao sobe i doći će da večeramo oko osam. - Zbog čega ste mislili da je izgubio zanimanje za ovaj slučaj? znatiželjno je upitao Tommy. - Zbog onoga što je rekao - suho je odvratio Julius. - Stari lisac je zatvoren kao ostriga! Kao i svi od te odvjetničke vrste, nije se htio obvezati sve dok nije bio uvjeren da će moći izgurati stvar. - Pitam se - zamišljeno reče Tommy. Julius se okrenuo k njemu. - Što se pitate? - Je li mu to bio pravi razlog. - Naravno. Možete se kladiti u život. Tommy neuvjereno odmahne glavom. Sir James je stigao točno u osam sati i Julius ga je predstavio Tommyju. Sir James mu je toplo stisnuo ruku. - Izuzetno mi je drago što sam vas upoznao, gospodine Beresforde. Čuo sam toliko toga o vama od gospođice Tuppence... - nehotice se osmjehnuo da mi se zaista čini kako vas već dobro poznajem. - Hvala vam, gospodine - reče Tommy uz veseli osmjeh. Pažljivo je proučavao odvjetnika. Kao i Tuppence, osjetio je magnetizam kojim je odvjetnik zračio. Podsjetio ga je na gospodina Cartera. Dvojica muškaraca, potpuno različiti što se fizičkog izgleda tiče, ostavljali su sličan utisak. Ispod umornog držanja jednog i profesionalne uzdržanosti drugog, ležala je ista kvaliteta uma, britkog kao mač. U međuvremenu, bio je svjestan sir Jamesovog ispitivanja. Kada je odvjetnik spustio pogled, mladić je imao dojam da ga ovaj čita kao otvorenu

154

knjigu. Nije mogao, a da se ne zapita kakva mu je bila presuda, mada su šanse bile male da će to saznati. Sir James je sve upijao, ali je odavao samo ono što bi želio. Dokaz za to je dobio gotovo istog časa. Odmah nakon upoznavanja Julius je uzbuđeno ispalio čitavu salvu pitanja. Kako je sir James uspio ući djevojci u trag? Zašto im nije stavio do znanja da i dalje radi na slučaju? I tako dalje. Sir James je gladio svoju bradu i osmjehivao se. Konačno je rekao: - Baš tako, baš tako. Pa, pronađena je. Zar to nije sjajna stvar? Mm? Hajde, zar to nije sjajna stvar? - Naravno da je. Ali, kako ste joj uspeli ući u trag? Gospođica Tuppence i ja smo mislili da ste odustali za sva vremena. - Ah! - Odvjetnik ga je munjevito pogledao, a onda se ponovo posvetio svojoj bradi. - Mislili ste to, zar ne? Zaista ste mislili? Hmm, dakle. - Ali, izgleda da smo se prevarili - bio je uporan Julius. - Pa, ne bih išao tako daleko. Ali, svakako da je veoma sretna okolnost za sve strane to što smo uspeli pronaći djevojku. - Ali, gdje je ona? - inzistirao je Julius, dok su mu se misli prebacile na drugi kolosijek. - Bio sam uvjeren da ćete je povesti sa sobom. - To bi bilo teško izvedivo - ozbiljno reče sir James. - Zašto? - Zato što je mlada dama doživjela prometnu nesreću i pretrpjela određene udarce u glavu. Odvezli su je u bolnicu, i kada je došla svijesti predstavila se kao Jane Finn. Kada sam... ah!... čuo za to, uredio sam da je dovedu u kuću jednog liječnika... mog prijatelja, i odmah sam vam poslao telegram. Ona je ponovo izgubila svijest i od tada nije govorila. - Nije ozbiljno povrijeđena? - Oh, poneka modrica i porezotina ili dvije; zaista, s medicinskog stanovišta, apsurdno lake povrede da bi mogle uzrokovati takvo stanje. Njeno stanje se vjerojatno prije može pripisati mentalnom šoku zbog povratka sjećanja. - Povratila se? - uskliknuo je Julius uzbuđeno. Sir James je prilično nestrpljivo lupkao po stolu. - Bez sumnje, gospodine Hersheimmere, pošto je bila u stanju da kaže svoje pravo ime. Mislio sam da ste to shvatili. - I vi ste se sasvim slučajno tamo zatekli - reče Tommy. 155

- Zvuči kao bajka. Ali sir James je bio suviše oprezan da bi nasjeo na to. - Slučajnost je neobična stvar - suho je rekao. Ipak, Tommy je sada bio uvjeren u ono što je do maloprije samo sumnjao. Sir Jamesovo prisustvo u Manchesteru uopće nije bilo slučajno. Daleko je bio od toga da napusti slučaj, kao što je Julius mislio. Tommyja je bunilo koji je zapravo razlog sve ove tajnovitosti? Zaključio je da je u pitanju profesionalna deformacija odvjetnika. Julius je govorio: - Poslije večere - izjavio je - idem odmah posjetiti Jane. - Bojim se da je to nemoguće - reče sir James. - Ne vjerujem da će dozvoliti posjete u ovo doba noći. Predložio bih vam da je posjetite sutra, oko deset sati. Julius je pocrvenio. Bilo je nečeg u sir Jamesu što je u njemu budilo netrpeljivost. Bio je to sukob dvije snažne ličnosti. - Svejedno, mislim da ću otići tamo još večeras da vidim da li ih mogu nagovoriti da zaobiđu svoja glupava pravila. -To će biti potpuno beskorisno, gospodine Hersheimmere. Riječi su odjeknule kao pucanj iz pištolja i Tommy se iznenađeno trgnuo. Julius je bio nervozan i uzbuđen. Ruka, kojom je prinosio času ustima, blago se tresla, ali mu je prkosni pogled ostao čvrsto prikovan za sir Jamesa. Za trenutak, netrpeljivost između njih dvojice prijetila je da će eksplodirati, ali na kraju je Julius spustio pogled, poražen. - Rekao bih da ste za sada vi glavni. - Hvala vam - reče ovaj. - Da kažemo, onda, deset sati? - Savršeno opuštenog ponašanja, okrenuo se Tommyju. - Moram vam priznati, gospodine Beresforde, da sam malo iznenađen što vas večeras ovdje vidim. Posljednje što sam čuo o vama bilo je da su vaši prijatelji ozbiljno zabrinuti za vas. Nekoliko dana se ništa o vama nije čulo i gospođica Tuppence je bila sklona pomisliti da ste upali u nevolje. - I jesam, gospodine! - Tommy se iscerio, prisjećajući se. - Ne pamtim da sam ikada bio u većoj nevolji. Potpomognut sir Jamesovim pitanjima, u kratkim crtama je prepričao svoje pustolovine. Odvjetnik ga je, kad je priča bila privedena kraju, pogledao s obnovljenim zanimanjem. - Zaista ste se lijepo uvalili - ozbiljno je rekao. - Čestitam vam. Pokazali 156

ste visoku dozu snalažljivosti i veoma dobro ste izveli svoju ulogu. Tommy je na ovu pohvalu pocrvenio kao rak. - Ne bih se izvukao da nije bilo djevojke, gospodine. - Ne biste - sir Jamesa se blago osmjehnuo. - Bila je sretna okolnost to što ste joj se, ovaj - svidjeli. - Tommy je krenuo prosvjedovati, ali je sir James nastavio. - Nema sumnje u to da je ona član bande, pretpostavljam? - Plašim se da nema, gospodine. Mislio sam da je možda drže pod prisilom, ali ono što je ona učinila nije bilo u skladu s tim. Vidite, vratila im se onda kada je imala šansu da pobjegne. Sir James je zamišljeno klimao glavom. - Što je ono rekla? Nešto u vezi s vraćanjem Margueritti? - Da, gospodine. Vjerujem da je mislila na gospođu Vandemeyer. - Ona se uvijek potpisivala kao Rita. Svi njeni prijatelji zvali su je Rita. Ipak pretpostavljam da je djevojka možda imala naviku zvati je punim imenom. A u trenutku kada je dozivala njeno ime gospođa Vandemeyer je bila mrtva ili je umirala! Čudno! Postoji nekoliko trenutaka koji mi se čine jako neobičnim - na primjer, njena iznenadna promjena raspoloženja prema vama. Inače, kuću je policija pretražila, zar ne? - Je, gospodine, ali oni su već pobjegli. - Naravno - suho reče sir James. - A za sobom nisu ostavili niti traga. - Pitam se... - Odvjetnik je zamišljeno bubnjao prstima po stolu. Nešto u njegovom glasu natjeralo je Tommyja da ga pogleda. Jesu li oči ovog čovjek vidjele nešto za što su oči svih ostalih bile slijepe? Impulzivno je rekao: - Volio bih da ste bili tamo, gospodine, da pretražite kuću! - Volio bih da jesam - tiho reče sir James. Neko vrijeme je sjedio u tišini. Onda pogleda. - A od tada? Što ste radili? Za trenutak, Tommy je zurio u njega. Tek tada je shvatio da odvjetnik, naravno, nije znao. - Zaboravio sam da vi ne znate za Tuppence - polako je rekao. Mučna zabrinutost, za trenutak zaboravljena zbog uzbuđenja oko pronalaženja Jane Finn, ponovo ga je obuzela. Odvjetnik je naglo spustio svoj nož i vilicu. - Nešto se dogodilo gospođici Tuppence? - Glas mu je bio veoma oštar. - Nestala je - reče Julius. 157

- Kada? - Prije tjedan dana. - Kako? Sir James je rešetao s pitanjima. Tommy i Julius su zajedno prepričavali događaje od prošlog tjedna i svoju uzaludnu potragu. Sir James je odmah ušao u srž stvari. - Telegram potpisan vašim imenom? Oni vas oboje dovoljno poznaju za tako nešto. Nisu bili sigurni koliko toga ste saznali u onoj kući. Njihova otmica gospođice Tuppence je odgovor vašem bijegu. Ako bude neophodno, zatvorit će vam usta prijetnjom da bi se njoj moglo nešto desiti. Tommy je klimnuo glavom. - To sam i ja pomislio, gospodine. Sir James ga je zainteresirano pogledao. - Znači, shvatili ste to, zar ne? Nije loše... uopće nije loše. Ono što je čudno u svemu tome je to što oni zasigurno nisu znali ništa o vama kada su vas prvi put zarobili. Sigurni ste da im ni na koji način niste odali svoj identitet? Tommy je odmahnuo glavom. - Tako je - reče Julius, potvrdno klimnuvši. - Zato bih rekao da ih je netko obavijestio - ne prije nedjelje. - Da, ali tko? -Taj sveprisutni, svemogući gospodin Brown, naravno! U Amerikančevom glasu začula se blaga poruga, što je natjeralo sir Jamesa da ga oštro pogleda. -Vi ne vjerujete u gospodina Browna, gospodine Hersheimmere? - Ne, gospodine, ne vjerujem - naglašavajući, odvrati mladi Amerikanac. To jest, ne u njega kao takvog. Rekao bih da je on samo figura - plašilo za malu djecu. Pravi mozak tog posla je onaj Rus, Kramenjin. Čini mi se da je on sasvim sposoban rukovoditi revolucijama u tri različite države istovremeno, ako mu to padne na pamet! Onaj Whittington je vjerojatno vođa engleskog ogranka. - Ne slažem se s vama - kratko reče sir James. - Gospodin Brown postoji. - Okrenuo se Tommyju. - Jeste li možda opazili gdje je taj telegram predan? - Ne, gospodine, bojim se da nisam. - Hmm. Imate li ga sa sobom? - Gore je, gospodine, među mojim stvarima. 158

-Volio bih ga jednom pogledati. Nema žurbe. Izgubili ste tjedan... Tommy je pognuo glavu - pa su dan ili dva nebitni. Prvo ćemo se pozabaviti s gospođicom Jane Finn. Poslije toga, bacit ćemo se na posao da izbavimo gospođicu Tuppence. Ne mislim da je ona u nekoj neposrednoj opasnosti. To jest, sve dok ne saznaju da imamo Jane Finn i da joj se vraća pamćenje. To moramo po svaku cijenu držati u najstrožoj tajnosti. Razumijete? Ova dvojica su klimnula glavom i, kada su se dogovorili oko sastanka za sutra ujutro, poznati odvjetnik ih je napustio. U deset sati, dvojica mladića su bila na ugovorenom mjestu. Sir James im se pridružio na pragu. On jedini nije izgledao uzbuđeno. Predstavio ih je liječniku. - Gospodin Hersheimmer - gospodin Beresford - dr. Roylande. Kako je pacijentica? - Dobro napreduje. Očigledno nema predodžbu koliko je vremena prošlo. Jutros je pitala koliko je ljudi spašeno s Lusitanije. Je li o tome već pisalo u novinama? To je, naravno, bilo očekivano. Ipak, čini se da ona ima nešto na umu. - Mislim da ćemo je moći osloboditi zabrinutosti. Možemo li gore? - Svakako. Tommyjevo srce je, dok su pratili liječnika uz stepenice, brže zakucalo. Jane Finn, napokon! Dugo tražena, tajanstvena, neuhvatljiva Jane Finn! Kako se uspjeh činio dalekim i nevjerojatnim! A ovdje u ovoj kući, s pamćenjem gotovo čudesno vraćenim, ležala je djevojka koja je sudbinu Engleske držala u svojim rukama. Tihi jauk se oteo Tommyju s usana. Da je samo Tuppence mogla biti s njim i podijeliti trijumfalnu završnicu njihovog udruženog poduhvata! Odlučno je ostavio razmišljanja o Tuppence po strani. Njegova vjera u sir Jamesa je rasla. To je bio čovjek koji će nepogrešivo iščeprkati gdje je Tuppence. U međuvremenu, Jane Finn! A onda mu je, odjednom, ledena ruka stegnula srce. Izgledalo je tako jednostavno... Što ako je nađu mrtvu... ubijenu rukom gospodina Browna? Sljedećeg trenutka, smijao se ovim melodramatičnim mislima. Liječnik je otvorio vrata i ušli su unutra. Na bijelom krevetu, glave umotane u zavoje, ležala je djevojka. Nekako se čitava scena činila nestvarnom. Ovo je bilo do te mjere ono što bi netko očekivao, da je odavalo dojam krasno izrežirane scene. 159

Djevojka je gledala od jednog do drugog svojim krupnim očima punim pitanja. Sir James je progovorio prvi. - Gospođice Finn - rekao je - ovo je vaš rođak, gospodin Julius P. Hersheimmer. Blago rumenilo se razlilo djevojčinim licem, kada je Julius prišao i primio je za ruku. - Kako si, rođakinjo Jane? - blago je rekao. Ali, Tommy je uhvatio drhtaj u njegovom glasu. - Jesi li ti doista sin ujaka Hirama? - začuđeno je pitala. Njen glas, s lakom toplinom zapadnjačkog naglaska, blago je podrhtavao. Tommyju se učinio maglovito poznatim, ali odmah je odbacio taj dojam kao nevjerojatan. - Naravno. - Čitali smo o ujaku Hiramu u novinama - nastavila je djevojka, tihim, mekim glasom. - Ali nikada nisam mislila da ću te jednog dana upoznati. Majka je mislila da ujak Hiram nikada neće prijeći preko svoje ljutnje. - Stari je bio takav - priznao je Julius. - Ali, mislim da je nova generacija drugačija. Nema koristi od obiteljskih svađa. Čim se rat završio, odmah sam došao ovamo da te potražim. Sjenka je prešla djevojčinim licem. - Rekli su mi stvari - užasne stvari - da je moje pamćenje nestalo i da postoje godine o kojima nikada neću saznati - godine koje su nestale iz mog života. - Ti to nisi sama shvatila? Djevojčine oči su se širom otvorile. - Pa, ne. Meni se čini kao da nije prošlo puno vremena otkako su nas ugurali u one čamce. Još uvijek mi je to pred očima. - Zatvorila je oči i stresla se. Julius je pogledao u sir Jamesa, koji je klimnuo glavom. - Nemoj ništa brinuti. Nije vrijedno toga. Nego, vidi, Jane, postoji nešto što bih želio znati. Na tom brodu je bio jedan muškarac s nekim jako važnim papirima i sve glavonje u ovoj zemlji misle da ih je predao tebi. Je li bilo tako? Djevojka je oklijevala dok joj je pogled prelazio preko druge dvojice. Julius je shvatio. - Gospodina Beresforda je unajmila britanska vlada da vrati te papire. Sir 160

James Peel Edgerton je član engleskog Parlamenta i mogao bi postati faca u Kabinetu, kada bi to htio. Zahvaljujući njemu smo te napokon pronašli. Zato možeš krenuti i ispričati nam cijelu priču. Je li ti Danvers dao dokumente? - Je. Rekao je da imaju veće izglede sa mnom, pošto će prvo spašavati žene i djecu. - Kao što smo i mislili - reče sir James. - Rekao je da su veoma važni - da bi mogli biti ključni za Saveznike. Ali, ako je to bilo tako davno i rat se završio, zašto su važni sada? - Pretpostavljam da se povijest ponavlja, Jane. Prvo se podigla ogromna prašina oko tih papira, zatim se sve sleglo, da bi sada halabuka ponovo počela... iz drugih razloga. Onda, možeš li nam ih odmah predati? - Ali, ne mogu. - Što? - Ja ih nemam. - Ti - ih - nemaš? - Julius je naglašavao reci kratkim stankama. - Ne - sakrila sam ih. - Sakrila si ih? - Da. Postala sam zabrinuta. Činilo mi se da me ljudi promatraju. To me uplašilo... jako. - Stavila je ruku na glavu. - To je gotovo posljednja stvar koje se sjećam prije nego što sam se probudila u bolnici... - Nastavite - reče sir James tihim, prodornim glasom. - Čega se sjećate? Ona se poslušno okrene prema njemu. - Bila sam u Holyheadu. Došla sam tamo - ne sjećam se zašto... - To nije bitno. Nastavite. - U gužvi sam se iskrala s mola. Nitko me nije primijetio. Uzela sam taksi. Rekla sam vozaču da me odveze izvan grada. Gledala sam kada smo izašli na otvoren put. Nijedan drugi auto nas nije pratio. Vidjela sam stazu pokraj puta. Rekla sam vozaču da sačeka. Zastala je, a onda nastavila. - Staza je vodila do litice, pa dolje do mora između zlatnih grmova štipavice... bili su kao zlatni plamenovi. Pogledala sam oko sebe. Nikoga nije bilo na vidiku. Ali, tik u visini mojih očiju, nalazila se rupa u stijeni. Bilo je prilično uska... jedva sam mogla uvući ruku, ali bilo je duboko. Skinula sam nepromočivi paket koji sam nosila oko vrata i ugurala ga što sam dublje mogla. Onda sam otkinula malo štipavice... bože! Kako me je samo ubola... i ugurala je u rupu, tako da nitko nikada ne bi 161

mogao pogoditi da tu postoji neka rupa. Zatim sam zapamtila mjesto, tako da bih ga ponovo mogla naći. Baš na samoj stazi se nalazio neobičan kamen... nalikovao je na psa koji sjedi i moli. Onda sam se vratila na put. Taksi je čekao i odvezao me natrag. Uspjela sam uhvatiti vlak. Bilo me je pomalo sramota što sam možda umišljala stvari, ali, malo-pomalo, vidjela sam kako muškarac koji je sjedio ispred mene namiguje ženi koja je sjedila pored mene i ponovo sam osjetila strah i bila sam sretna što su dokumenti na sigurnom. Izašla sam u hodnik da udahnem zraka. Pomislila sam da odem u neki drugi vagon. Ali žena me je pozvala natrag i rekla da mi je nešto ispalo, i kada sam se sagnuta da pogledam, nešto kao da me je udarilo... ovdje. - Stavila je ruku na svoje tjeme. - Ne sjećam se više ničeg, dok se nisam probudila u bolnici. Uslijedila je stanka. - Hvala vam, gospođice Finn - sir James je bio taj koji je progovorio. Nadam se da vas nismo izmorili? - Oh. sve je u redu. Glava me malo boli, ali se inače dobro osjećam. Julius joj je prišao i ponovo je uzeo za ruku. - Doviđenja, Jane. Bit ću zauzet tražeći one papire, ali vraćam se brzo k’o metak, i onda te vodim u London i u najbolji provod koji si ikada doživjela, prije nego što se vratimo u Ameriku! Ja to ozbiljno mislim... zato, požuri i ozdravi.

162

20 Prekasno Na ulici su održali neslužbeni ratni sastanak. Sir James je izvadio sat iz svog džepa. - Vlak koji ide na brod za Holyhead staje u Chesteru u 12.14. Ako odmah krenete, vjerujem da ćete ga uhvatiti. Tommy ga je pogledao, zbunjen. - Je li zaista nužno tako žuriti, gospodine? Danas je tek dvadeset četvrti. - Pa mislim da nam je pametnije požuriti... - reče Julius, prije nego je odvjetnik stigao odgovoriti. - Odmah krećemo na stanicu. Sir Jamesove obrve lagano su se namrštile. - Volio bih da mogu krenuti s vama. Moram održati govor najednom sastanku u dva sata. Baš šteta. U glasu mu se jasno osjetilo da nerado ostaje. S druge strane, bilo je jasno da Juliusu nije teško palo što se mora odreći odvjetnikovog društva. - Mislim da nema ničeg kompliciranog u ovom poslu - primijetio je. Samo ćemo se malo igrati skrivača, to je sve. - Nadam se da je tako - reče sir James. - Naravno. Što bi drugo moglo biti? - Vi ste još mladi, gospodine Hersheimmere. Kada dođete u moje godine naučit ćete jednu lekciju. “Nikad ne podcjenjuj protivnika.” Ozbiljnost njegovog tona ostavila je snažan utisak na Tommyja, ali nimalo na Juliusa. - Mislite da gospodin Brown može krenuti za nama i preuzme vodstvo? Ako pokuša, bit ću spreman za njega. - Pljesnuo se po džepu. - Nosim oružje. Mali Willie svuda putuje sa mnom. - Izvadio je automatik ubojitog izgleda i nježno ga potapšao prije nego što ga je vratio na mjesto. - Ali, na ovom putu mi neće biti potreban. Nema nikoga tko bi mogao obavijestiti gospodina Browna. Odvjetnik je slegnuo ramenima.

163

- Nije bilo nikoga da obavijesti gospodina Browna o tome da ga gospođa Vandemeyer namjerava izdati. Ipak, gospođa Vandermeyer je umrla ne progovorivši ni riječi. Julius je po prvi put ostao nijem, a sir James je dodao blažim tonom: - Samo želim da budete na oprezu. Doviđenja i sretno. Ne riskirajte nepotrebno onda kada vam se papiri nađu u rukama. Ako iz bilo kog razloga pomislite da vas netko prati, odmah ih uništite. Želim vam sreću. Lopta je sada na vašem terenu. - Rukovao se s obojicom. Deset minuta kasnije, dva mladića su sjedila u kupeu prve klase na putu za Chester. Dugo vremena nitko nije progovorio. Kada je najzad Julius prekinuo tišinu, učinio je to jednom sasvim neočekivanom opaskom. - Recite mi - zamišljeno je počeo - jeste li nekada napravili budalu od sebe zbog djevojčinog lica? Tommy je, kada se oporavio od zaprepaštenja, prekopao po svojim uspomenama. - Ne bih rekao da jesam - napokon je odgovorio. - Makar se toga ne sjećam. Zašto? - Zato što sam ja, tijekom protekla dva mjeseca, pravio romantičnu budalu od sebe zbog Jane Finn! Prvi put kada sam ugledao njenu sliku moje srce učinilo je sve one uobičajene trikove o kojima se čita u romanima. Sramota me je priznati, ali ja sam došao ovdje odlučan pronaći ju, sve srediti i odvesti je kući kao gospođu Juliusa Hersheimmera! - Oh! - zabezeknuto reče Tommy. Julius je brzo ispravio prekrižene noge i nastavio: - To samo pokazuje kakvu strahovitu budalu čovjek može napraviti od sebe! Jedan pogled na tu djevojku od krvi i mesa i bio sam izliječen! Osjećajući da mu je jezik još više vezan nego inače, Tommy je jedva uspio da iscijedi jedno - Oh! - ponovo. - Ne želim Jane pokazati nikakvo nepoštovanje, razumijete - nastavio je Julius. - Ona je stvarno krasna djevojka i neki mladić će se odmah zaljubiti u nju. - Meni je izgledala kao veoma lijepa djevojka - Tommy je najzad pronašao riječi. - Naravno da je. Ali uopće ne sliči na sebe s fotografije. Mada 164

pretpostavljam da malo i sliči - mora sličiti - jer sam je odmah prepoznao. Da sam je vidio na ulici, odmah bih rekao “to je djevojka čije mi je lice poznato”, bez oklijevanja. Ali, bilo je nečeg u toj fotografiji... - Julius je odmahnuo glavom i duboko uzdahnuo - Mislim da je romanca baš čudna stvar! - Mora da je tako - hladno reče Tommy - ako ste mogli doći ovamo zaljubljeni u jednu i onda preko noći zaprositi drugu. Julius je bio dovoljno pristojan da izgleda potreseno. - Pa, vidite, nekako sam se umorio od pomisli da nikada neću pronaći Jane - a sve to je ionako bila glupost. A onda... pa na primjer, Francuzi, puno razumnije gledaju na te stvari. Oni odvajaju romancu i brak... Tommy se zacrvenio, - Neka sam proklet! Ako je to... - Slušajte, ne ljutite se. Nisam želio reći to što ste mislili. Pretpostavljam da Amerikanci imaju čvršće moralne standarde čak i od vas. Ono što sam želio reći jest da Francuzi braku pristupaju kao poslu - nađu se dvije osobe koje odgovaraju jedna drugoj, brinu se o novcu i čitavoj stvari pristupaju krajnje praktično, u poslovnom duhu. - Ako mene pitate - reče Tommy - danas smo svi previše obuzeti tim prokletim poslovnim duhom. Uvijek kažemo “Isplati li se to?” Muškarci su grozni, ali žene su još gore! - Smirite se, sinko. Nemojte bijesniti. - Ja i jesam bijesan - reče Tommy. Julius ga je pogledao i ocijenio da bi bilo pametno da ne kaže više ništa. Ipak, Tommy je imao dovoljno vremena da se ohladi dok nisu stigli do Holyheada i veseli osmjeh mu se vratio na lice kada su se iskrcali na svom odredištu. Nakon konzultacija, uz pomoć karte, uglavnom su se složili oko pravca, te su bez odgađanja mogli unajmiti taksi i uputiti se na put koji vodi do zaljeva Treaddur. Naredili su vozaču da vozi polako i pažljivo su promatrali da im staza ne bi promakla. Stigli su do nje nedugo pošto su izašli iz grada i Tommy je odmah zaustavio taksi. Nehajno su upitali vodi li ta staza do mora. Dobivši potvrdan odgovor, izdašno su nagradili vozača. Trenutak kasnije, taksi je otruckao natrag k Holyheadu. Tommy i Julius su gledali za njim dok nije nestao s vidika, a onda su krenuli uskom stazom. 165

- To je prava staza, pretpostavljam - sumnjičavo reče Tommy. - Ovdje ih ima na stotine. - Naravno da je. Pogledajte štipavicu. Sjećate se što je Jane rekla? Tommy je pogledao nabubrjele grane u zlatnom cvatu, koje su oivičavale stazu s obje strane, i bio je uvjeren. Krenuli su jedan za drugim. Julius je išao prvi. Tommy je dva puta bacao nervozne poglede oko sebe. Julius se okrenuo. - Što je bilo? - Ne znam. Neugodno se osjećam. Sve vrijeme mi se čini kao da nas netko prati. - Nemoguće - samouvjereno reče Julius. - Vidjeli bismo ga. Tommy je morao priznati da je to točno. Ipak, neugodni osjećaj se pojačao. Usprkos samom sebi, vjerovao je u svemoć svog protivnika. - Baš bih volio da se taj tip pojavi - reče Julius. Potapšao se po džepu. Mali William se baš zaželio malo vježbe! - Nosite li uvijek - to - sa sobom? - pitao je Tommy, goreći od radoznalosti. - Gotovo uvijek. Rekao bih da čovjek nikad ne zna što mu se može desiti. Tommy je šutio s poštovanjem. Bio je impresioniran malim Williamom. Činilo se da mu je on uspio potisnuti u drugi plan prijetnju po imenu gospodin Brown. Staza je sada vodila duž litice, paralelno s morem. Julius se odjednom tako naglo ukopao u mjestu, da je Tommy naletio na njega. - Što je bilo? - pitao je. - Pogledajte onamo. Zar to nije fantastično! Tommy je pogledao. Gotovo prepriječivši stazu, stajao je veliki kamen koji je nevjerojatno podsjećao na terijera koji moli. - Pa - reče Tommy, odbijajući podijeliti Juliusovo oduševljenje - to je ono što smo i očekivali vidjeti, zar ne? Julius ga je tužno pogledao i zavrtio glavom. - Britanska flegmatičnost! Naravno da smo to očekivali vidjeti... ali ipak sam nekako zatečen što ga vidim da stoji baš tamo gdje treba biti. Tommy, čija je smirenost prije bila odglumljena no prirodna, nestrpljivo požuri. - Nastavimo. Što je s rupom? 166

Pažljivo su ispitivali rub litice. Tommy je čuo sebe kako glupavo kaže: - Tamo neće biti štipavice, poslije svih ovih godina. Ali Julius je ozbiljno odgovorio: - Mislim da ste u pravu. Tommy je odjednom pokazao drhtavom rukom. - Što je s onom pukotinom, tamo? Julius je odgovorio, glasom punim strahopoštovanja: - To je to... sigurno. Pogledali su jedan drugoga. - Kada sam bio u Francuskoj - reče Tommy prisjećajući se - kad god bi me posilni propustio pozvati, uvijek bi rekao da je to zato što je imao neki ružan predosjećaj. Nikada mu nisam vjerovao. Ali bez obzira je li on to osjećao ili ne, takav predosjećaj zaista postoji! Ja ga upravo sada doživljavam! I to jako! Očajničkim pogledom je prešao preko stijene. - K vragu! - uskliknuo je. - Nemoguće je. Pet godina! Pomisli samo. Ptičja gnijezda, dječaci, izletnici, tisuće ljudi je prošlo ovuda. Ne može biti ondje! Stotinu naprama jedan protiv toga da je ondje! Nije logično! Zaista, osjećao je da je nemoguće... možda najviše zbog toga što nije mogao vjerovati u vlastiti uspjeh tamo gdje su mnogi prije njega podbacili. Stvar je bila suviše laka, dakle, nije mogla biti istinita. Rupa će biti prazna. Julius ga je pogledao, široko se osmjehujući. - Mislim da ste i vi sada zatečeni - otegnuto je rekao, uživajući. - Pa, dakle, što je, tu je! - Gurnuo je ruku u rupu i napravio blagu grimasu. Tijesno je. Janeina ruka je za nekoliko brojeva manja od moje. Ništa ne osjećam - ne - čekaj, što je to? Bože dragi! - A zatim je oduševljeno zamahao malim, izblijedjelim paketom. - To su papiri. Ušiveni u nepromočivo platno. Pridržite, dok dohvatim svoj nožić. Nemoguće se ipak dogodilo. Tommy je nježno držao dragocjeni paket u rukama. Uspeli su! - Baš čudno - neobavezno je promrmljao - čovjek bi pomislio da bi šavovi poslije toliko godina istrulili. Izgledaju kao novi. Pažljivo su ih presjekli i razderali nepromočivo platno. Unutra je bio mali, presavinuti list papira. Drhtavim prstima su ga polako odmotali. Stranica je bila prazna! Zapanjeno su se pogledali. 167

- Lažnjak? - nagađao je Julius. - Je li Danvers bio samo mamac? Tommy je odmahnuo glavom. To mu nije izgledalo previše vjerojatnim. Lice mu se odjednom razvedrilo. - Sjetio sam se! Nevidljiva tinta. - Mislite? - Isplati se probati. Toplina obično pomaže. Donesite neke grančice. Zapalit ćemo vatru. Kroz nekoliko minuta, mala vatra od lišća i grančica veselo je pucketala. Tommy je držao list papira iznad plamena. Papir se samo blago savio od topline. Ništa više. Julius ga je odjednom zgrabio za ruku i pokazao na slova koja su se počela pokazivati u svijetlosmeđoj boji. - Boga mu! U pravu ste! Čujte, odlična vam je bila ideja. Ja se nikada ne bih sjetio. Tommy je držao papir u istom položaju još neko vrijeme, sve dok nije procijenio da je toplina odradila svoj posao. Onda ga je povukao. Trenutaka kasnije, ispustio je krik. Preko lista papira, urednim slovima smeđe boje, bilo je ispisano: POZDRAV OD GOSPODINA BROWNA

168

21 Tommy otkriva Trenutak ili dva, njih dvojica su samo stajali kao ukopani i glupo zurili jedan u drugog, ošamućeni od šoka. Nekako neobjašnjivo, gospodin Brown ih je preduhitrio. Tommy je tiho priznao poraz. Ali ne i Julius. - Kako je, k vragu, mogao stići prije nas? To mi nije jasno! - ušutio je. Tommy je odmahivao glavom i poslije nekog vremena je rekao: - To objašnjava zašto su šavovi bili novi. Mogli smo pogoditi... - Pustite sada te proklete šavove. Kako je stigao prije nas? Krenuli smo istog časa. Potpuno je nemoguće da bilo tko stigne ovdje brže od nas. A, inače, otkud bi znao? Misliš da je bio neki prisluškivač u Janeinoj sobi? Pretpostavljam da je tako bilo. Ali, Tommy je logično odmah primijetio: - Nitko unaprijed nije mogao znati da će ona biti u toj kući - a još manje, u toj sobi. - Tako je - priznao je Julius. - Onda je jedna od bolničarki član bande i prisluškivala je na vratima. Kako vam se to čini? - Ne vidim kakve to sada ima veze - umorno reče Tommy. - On je možda saznao još prije nekoliko mjeseci i tada uzeo dokument... Ne, Jupitera mu, nemoguće da je tako! Oni bi ih istog trena objavili. - Naravno da bi! Ne, netko nas je danas preduhitrio, za sat-dva. Ali, kako su uspjeli, ne mogu shvatiti. - Volio bih da je onaj Peel Edgerton bio s nama - zamišljeno reče Tommy. - Zašto? - Julius je zurio u njega. - Krađa je već bila gotova kada smo mi stigli. - Da... - Tommy je oklijevao. Nije mogao objasniti svoje osjećaje... nelogičnu ideju da bi prisutnost poznatog odvjetnika nekako uspjela spriječiti katastrofu. Vratio se svom prethodnom stavu. - Sada ne vrijedi prepirati se oko toga kako je to napravljeno. Igra je završena. Mi smo izgubili. Sad

169

postoji samo jedna stvar koja mi preostaje. - Koja? - Vratiti se u London što prije mogu. Gospodin Carter mora biti upozoren. Ostalo je još samo nekoliko sati prije završnog udarca. Ali on, u svakom slučaju, mora saznati kako stvari stoje. Bila je to neugodna dužnost, ali Tommy je nije želio izbjeći. Mora obavijestiti gospodina Cartera o svom neuspjehu. Poslije toga, njegov posao je bio završen. Ukrcao se na ponoćni vlak za London. Julius je ostao prenoćiti u Holyheadu. Pola sata nakon dolaska, ispijen i blijed, Tommy je stajao pred šefom. - Došao sam podnijeti izvještaj, gospodine. Doživio sam neuspjeh. Veliki neuspjeh. Gospodin Carter ga je oštro gledao. - Hoćete da kažete da je nacrt sporazuma... - U rukama gospodina Browna, gospodine. -Ah! - tiho reče gospodin Carter. Izraz na njegovom licu nije se promijenio, ali Tommy je uhvatio titraj očajanja u njegovim očima. To ga je više nego išta drugo uvjerilo u beznadnost situacije. - Dakle - reče gospodin Carter posle minutu ili dvije - ne smijemo pokleknuti. Drago mi je što napokon znam. Moramo učiniti ono što budemo mogli. Tommyju je kroz glavu samo bljesnulo: - Beznadno je i on zna da je beznadno! Ovaj ga pogleda. - Nemojte to primati previše srcu, momče - ljubazno reče i doda - dali ste sve od sebe. Borili ste se protiv jednog od najvećih umova stoljeća. I gotovo ste uspjeli. Zapamtite to. - Hvala vam, gospodine. To je jako lijepo od vas. - Ja krivim sebe. Krivim sebe otkako sam čuo onu drugu vijest. Nešto je u njegovom tonu privuklo Tommyjevu pažnju. Novi strah mu je zgrabio srce. - Da li - postoji još nešto, gospodine? - Bojim se da je tako - ozbiljno reče gospodin Carter. Ispružio je ruku do komada papira na svom stolu. - Tuppence...? - dahne Tommy. 170

- Pročitajte sami. Natipkane riječi su mu plesale pred očima. Opis zelenog šeširića i kaputa s maramicom u džepu, označenog s P. L. C. U očaju je pogledao gospodina Cartera. Ovaj je odgovorio na neizrečeno pitanje: - More je izbacilo tijelo na jorkširskoj obali - u blizini Eburyja. Bojim se... izgleda da je ubojstvo. - Moj Bože! - jeknuo je Tommy. - Tuppence! Ti vragovi - neću se smiriti dok mi ne plate! Ulovit ću ih! Ja ću... Zaustavilo ga je sažaljenje na licu gospodina Cartera. - Znam kako se osjećate, dragi moj dječače. Ali ne vrijedi. Samo ćete uzalud izgubiti snagu. Ovo možda grubo zvuči, ali moj savjet vam je: Nastavite dalje. Vrijeme je milosrdno. Zaboravit ćete. - Da zaboravim Tuppence? Nikada! Gospodin Carter je odmahnuo glavom. - Tako mislite sada. Teško je kad se pomisli - hrabra mala djevojka! Žao mi je zbog svega - prokleto mi je žao. Tommy je trgnuvši se, došao sebi. - Već sam vam previše vremena oduzeo, gospodine - s naporom je rekao. - Nema potrebe da sebe krivite. Rekao bih da smo nas dvoje bili par glupih mladaca za takav posao. Vi ste nas lijepo upozorili. Ali, Bog mi je svjedok da bih više volio da sam ja platio. Vrativši se u Ritz, Tommy je mehanički spakirao svoju oskudnu prtljagu dok su mu misli lutale. I dalje je bio zbunjen tragedijom koja se uvukla u njegov život. Kako su se samo zabavljali. Tuppence i on! A sada - oh, nije mogao povjerovati - to nije mogla biti istina! Tuppence - mrtva! Mala Tuppence, koja je kiptjela od života! Bio je to san, samo užasan san. Ništa više. Donijeli su mu poruku, nekoliko ljubaznih rijeci sućuti Peela Edgertona koji je novost pročitao u novinama. (Pojavili su se veliki naslovi: UTOPLJENA BIVŠA PRIPADNICA DOBROVOLJNE POMOĆI) Pismo se završavalo ponudom za posao na ranču u Argentini, gdje je sir James imao razgranate poslove. - Ljubazni stari vrag - mrmljao je Tommy i odbacio pismo u stranu. Vrata su se otvorila i Julius je uletio, sa svojom uobičajenom žestinom. U rukama je držao otvorene novine. 171

- Hej, što je ovo? Oni imaju neke glupe ideje u vezi s Tuppence. - Istina je - tiho reče Tommy. - Hoćete reći da su je ubili? Tommy je klimnuo glavom. - Kada su dobili dokument, pretpostavljam da im... ona više nije bila bitna, a da su se plašili pustiti je. - Neka sam proklet! - reče Julius. - Mala Tuppence. Ona je stvarno bila najhrabriji djevojčurak... Ali nešto kao da je puklo u Tommyjevoj glavi. Skočio je na noge. - Oh, izlazi van! Tebe nije briga, proklet bio! Ti si je pitao da se uda za tebe na svoj truli, hladnokrvni način, ali ja sam je volio. Dao bih dušu samo da sam je mogao spasiti. Stajao bih sa strane i ne bih ni riječ rekao, pustio bih je da se uda za tebe samo zato što bi joj ti mogao pružiti život kakav zaslužuje, pošto sam ja samo siroti vratar bez prebijene pare. Ali ne bih stajao po strani zato što mi nije stalo! - Slušaj - umirujućim tonom je počeo Julius. - Oh, idi do vraga! Ne mogu podnijeti kada dođeš tako i pričaš o...”maloj Tuppence”. Idi i brini se o svojoj rođakinji. Tuppence je moja djevojka! Ja sam je oduvijek volio, još dok smo se igrali kao djeca. Odrasli smo zajedno i uvijek sam je volio. Nikad neću zaboraviti kad sam bio u bolnici, a ona se pojavila u onoj smiješnoj kapi i pregači! Bilo je kao u bajci, kada sam vidio djevojku koju volim kako se pojavljuje u bolničkoj uniformi... Ali Julius ga je prekinuo. - Bolnička uniforma! Pobogu! Mora da sam poludio! Mogao sam se zakleti da sam i ja vidio Jane u bolničkoj uniformi. To nije moguće! Ne, prokletstvo, sjetio sam se! Ona je bila ta koja je razgovarala s Whittingtonom u onom sanatoriju u Bournemouthu. Ona tamo nije bila pacijent! Bila je bolničarka! - Čini mi se - ljutito reče Tommy - da je ona vjerojatno od početka bila u bandi. Ne bi me čudilo da je ona i ukrala te papire od Danversa. - Neka sam proklet ako je! - viknuo je Julius. - Ona je moja rođakinja i veliki domoljub. - Baš me briga što je, samo se gubi odavde! - iz sveg glasa se izderao Tommy. Mladići su bili na rubu da se potuku. Ali odjednom, kao čarobnim 172

štapićem, Juliusov bijes se stišao. - U redu, sinko - tiho je rekao. - Idem. Ne krivim te zbog onog što si rekao. Sretan sam što si to rekao. Ispao sam najgori mogući idiot kojeg mogu zamisliti. Smiri se... - Tommy je napravio nestrpljiv pokret - Odmah ću krenuti - idem na željezničku stanicu, na sjeverozapad, ako želiš znati. - Briga me kuda ideš - zarežao je Tommy. Kako su se vrata zatvorila za Juliusom on se vrati svojim koferima. - To je sve - promrmljao je i pozvonio. - Odnesite moju prtljagu dolje. - Da gospodine. Idete nekud, gospodine? - Idem k vragu - reče Tommy, ne vodeći računa o tome što će nosač misliti. Ovaj službenik je, međutim, samo pristojno odgovorio: - Da, gospodine. Da vam pozovem taksi? Tommy je klimnuo glavom. Kamo da krene? Nije imao ni najblažu ideju. Osim čvrste odlučnosti da se osveti gospodinu Brownu nije imao drugih planova. Ponovo je pročitao sir Jamesovo pismo i odmahnuo glavom. Tuppence mora biti osvećena. Ipak, ljubazno od starog momka. - Trebao bih mu odgovoriti. - Vratio se do pisaćeg stola. U skladu s uobičajenom nesređenošću hotelskog pribora za pisanje, tu su stajale nebrojene kuverte, a nijedan papir. Pozvonio je. Nitko se nije pojavio. Tommy se naljutio zato što mora čekati. Onda se sjetio da je u Juliusovoj sobi bilo dovoljno papira za pisanje. Amerikanac je rekao da će odmah krenuti, pa nema bojazni da će naletjeti na njega. Osim toga, ne bi mario ako ga i sretne. Počeo se stidjeti zbog svega što je rekao. Stari Julius je to stvarno dobro prihvatio. Ako ga vidi, ispričat će mu se. Ali soba je bila prazna. Tommy je prišao pisaćem stolu i otvorio srednju ladicu. Pogled mu je privukla fotografija, nemarno bačena, lica okrenutog nagore. Za trenutak se ukopao u mjestu. Onda je izvadio fotografiju, zatvorio ladicu, polako prišao fotelji i sjeo, i dalje zureći u sliku u svojoj ruci. Što, za ime svijeta, radi fotografija one Francuskinje Annette u pisaćem stolu Juliusa Hersheimmera?

173

22 U ulici Downing Premijer je nervoznim prstima bubnjao po stolu. Lice mu je bilo ispijeno i uznemireno. Nastavio je razgovor s gospodinom Carterom, nadovezujući se na prethodno prekinuto. - Ne razumijem - rekao je. - Zar zaista mislite da stvari nisu tako crne kao što se čine? - Tako barem misli ovaj momak. - Hajde da ponovo pogledamo to pismo. Gospodin Carter mu je dodao pismo. Bilo je napisano širokim, dječačkim rukopisom. Dragi gospodine Carter, Desilo se nešto što me veoma potreslo. Naravno, postoji mogućnost da samo pravim budalu od sebe, ali ja mislim da nije tako. Ako su moji zaključci ispravni, ona djevojka u Manchesteru je bila lažni mamac. Čitava stvar je unaprijed izrežirana, lažni paket i ostale stvari, s ciljem da nas uvjere kako je igra gotova - zato sam siguran da smo im bili za petama, na pravom tragu. Mislim da znam tko je prava Jane Finn, i imam prilično dobru ideju gdje se dokument nalazi. Ovo posljednje je, naravno, samo pretpostavka, ali imam osjećaj da sam u pravu. U svakom slučaju, prilažem vam sve, koliko god da vrijedi, u zapečaćenoj kuverti. Zamolit ću vas samo da je ne otvarate do posljednjeg trenutka, u stvari, do dvadeset osmog u ponoć. Odmah će vam biti jasno zašto. Vidite, shvatio sam da su one Tuppencine stvari također podmetnute i da ona nije ništa više utopljena od mene. A razlog je sljedeći: smatrali su da je jedini preostali način pustiti Jane Fin da pobjegne, nadajući se da je glumila gubitak pamćenja, i da će ona otići ravno po dokument. Naravno, za njih je to veliki rizik, zato 174

što ona zna sve o njima... ali oni se očajnički pokušavaju domoći tog dokumenta. Ali ako saznaju da smo mi pronašli dokument, životi ovih dviju djevojaka neće vrijediti ni prebijene pare. Moram pokušati doći do Tuppence prije nego što Jane Finn pobjegne. Želio bih kopiju onog telegrama koji je poslan Tuppence u Ritz. Sir James Peel Edgerton kaže da biste vi to mogli srediti. On je užasno pametan. Još samo jedna stvar - molim vas da onu kuću u Sohou držite pod danonoćnim nadzorom. Vaš, Tomas Beresford Premijer je podigao pogled. - Prilog pismu? Gospodin Carter se suho osmjehnuo: - U sefu banke. Ništa ne prepuštam slučaju. - Zar ne mislite... - premijer je za trenutak oklijevao - da bi bilo bolje ako ga sada otvorimo? Mi bismo svakako odmah morali osigurati taj dokument, to jest ako se pokaže da je taj mladić u pravu. To možemo držati u najvećoj tajnosti. - Možemo li? Nisam tako siguran. Izgleda da su špijuni svuda oko nas. Da vijest jednom procuri, ne bih dao ni ovoliko - pucnuo je prstima, - za živote te dvije djevojke. Ne. Dečko ima povjerenja u mene i ja ga neću iznevjeriti. - Pa onda ćemo to ostaviti tako. Kakav je taj momak? - Izvana gledano, on je običan, zgodan, pomalo budalast mladi Englez. Sporiji u mentalnim procesima. U drugu ruku, nemoguće ga je odvesti na krivi put koristeći njegovu maštu. On je nema... zato ga je jako teško prevariti. On polako rješava probleme, ali kada se jednom nečeg primi, ne pušta. Mala dama je sasvim druga priča. Više intuicije, a manje zdravog razuma. Sjajni su kada rade zajedno. Brzina i izdržljivost. - On se čini uvjerenim u ono što kaže. - Da, i to je ono što mi daje nadu. On je jedan od onih nesigurnih mladića koji moraju biti posve sigurni prije nego se usude uopće davati svoje mišljenje. Poluosmijeh je zatitrao na usnama onog drugog. 175

- I tako je to - dječak, koji će pobijediti najvećeg kriminalca našeg vremena? - Ovaj - dječak, kako ste rekli! Ali, ponekad mi se učini da u pozadini vidim sjenku. - Na koga mislite? - Na Peela Edgertona. - Peel Edgerton? - zapanjeno reče premijer. - Da. Vidim njegovu ruku u ovome. - Kucnuo je po otvorenom pismu. On je tamo - radi u mraku, tiho, neuznemiravano. Uvijek sam mislio da će, ako postoji neko tko bi mogao uloviti gospodina Browna, Edgerton biti taj. Kažem vam da on sada radi na ovom slučaju, ali ne želi da se to zna. Nego, dobio sam prilično neobičan zahtjev od njega, prije neki dan. - Da? - Poslao mi je isječak iz nekih američkih novina. Odnosio se na tijelo nekog muškarca koje je pronađeno na dokovima New Yorka prije neka tri tjedna. Zamolio me da prikupim sve informacije koje mogu o tom slučaju. - Pa? - Nisam saznao mnogo. Mladić od nekih trideset pet... loše odjeven... gadno unakaženog lica. Nikada nije identificiran. - I vi mislite da su te dvije stvari povezane na neki način? - Nekako mi se čini da jesu. Naravno, možda griješim. Uslijedila je stanka, a onda je gospodin Carter nastavio: - Zamolio sam ga da dođe ovamo. Mada ne vjerujem da ćemo iz njega izvući više od onoga što nam on želi reći. Njegovi odvjetnički instinkti suviše su jaki. Ali nema sumnje da će nam moći rasvijetliti neke nejasnoće u Beresfordovom pismu. Ah, evo ga! Dva muškarca su ustala da pozdrave pridošlicu. Pomalo kapriciozna misao proletjela je premijeru kroz glavu. - Moj nasljednik, možda! - Primili smo pismo od mladog Beresforda - reče gospodin Carter, odmah prelazeći na stvar. - Vidjeli ste se s njim, pretpostavljam? - Pogrešno pretpostavljate - reče odvjetnik. - Oh! - gospodin Carter je bio pomalo zbunjen. Sir James se osmjehnuo, gladeći svoju bradu. - Pozvao me telefonom - rekao je. - Biste li imali nešto protiv da nam kažete točno o čemu ste razgovarali? 176

- Naravno da nemam. On mi je zahvalio na određenom pismu koje sam mu uputio... u stvari, ponudio sam mu posao. Onda me je on podsjetio na nešto što sam mu rekao u Manchesteru, u vezi s onim telegramom koji je namamio gospođicu Tuppence. Pitao sam ga je li u sobi otkrio nešto, a on je rekao da je. U ladici gospodina Hersheimmera je otkrio fotografiju. - Odvjetnik je zastao, a onda nastavio. - Pitao sam ga ima li na fotografiji ime i adresa fotografa. Rekao je da ima i nastavio mi je govoriti nešto što nisam znao. Na fotografiji je bila ona Francuskinja, Annette, koja mu je spasila život. - Što? - Upravo tako. Pitao sam mladića što je učinio s tom fotografijom. Odgovorio je da ju je vratio na isto mjesto. - Odvjetnik je ponovo zastao. To je dobro, znate... jako dobro. On zna koristiti svoj mozak, taj mladić. Čestitao sam mu. To otkriće je bilo dar s neba. Naravno, od trenutka kada se otkrilo da je djevojka u Manchesteru bila podmetnuta, sve se izmijenilo. Mladi Beresford je to vidio i bez moje pomoći. Ali, osjetio je da se ne može pouzdati u vlastiti sud kada je gospođica Cowley u pitanju. Smatram li da je ona živa? Rekao sam mu, pošto sam izvagao sve dokaze, kako postoje veliki izgledi da je. To nas je vratilo na telegram. - Da? - Predložio sam mu da vas zamoli za kopiju originalnog telegrama. Palo mi je na pamet kako je sasvim moguće da su, nakon što ga je gospođica Cowley bacila na pod, određene riječi mogle biti izbrisane i izmijenjene, s izričitom namjerom da navedu tragače na pogrešan trag. Gospodin Carter je klimnuo glavom. Uzeo je papir iz svog džepa i pročitao naglas: “Dođi odmah, Astley Priors, Gatehouse, Kent. Velike novosti... Tommy - Vrlo jednostavno - reče sir James - i vrlo domišljato, uzeli su i izmijenili nekoliko riječi i stvar je bila sređena. A ona dvojica su previdjela jedan bitan trag. - Kakav trag? - Izjavu hotelskog momka da se gospođica Cowley odvezla do Charing Crossa. Bili su toliko sigurni u sebe da su uzeli zdravo za gotovo da je pogriješio. - Gdje je mladi Beresford sada? 177

- U Gatehouseu, u Kentu, ako se ne varam. Gospodin Carter ga je znatiželjno pogledao. - Čudi me da i vi niste tamo. - Ah, ja sam zauzet jednim slučajem. - Mislio sam da ste na odmoru? - Oh, nisam još ni počeo aktivno raditi na tom slučaju. Možda bi bilo točnije reći da ga tek pripremam. Imate li za mene još nekih informacija o onom Amerikancu? - Bojim se da nemam. Je li važno da saznamo tko je on bio? - Oh, ja znam tko je on bio - s lakoćom reče sir James. - Ne mogu još to dokazati - ali ja znam. Druga dvojica nisu ništa pitala. Imali su osjećaj da bi to bilo samo gubljenje vremena. - Ali, ono što ne razumijem - odjednom reče premijer - je kako se ta fotografija našla u Hersheimmerovoj ladici? - Možda je nije ni napuštala - oprezno je navijestio odvjetnik. - Ali lažni inspektor? Inspektor Brown? - Ah! - zamišljeno reče sir James. Ustao je. - Ne bih vas želio zadržavati. Nastavite sa svojim državničkim poslovima. Ja se moram vratiti - mom slučaju. Dva dana kasnije, Julius Hersheimmer se vratio iz Manchestera. Na njegovom stolu ležala je Tommyjeva poruka: Dragi Hersheimmere, oprosti što sam onako izgubio živce. Za slučaj ako se ponovo ne vidimo, zbogom. Ponudili su mi posao u Argentini i ja ću ga prihvatiti. Tommy Beresford Na Juliusovom licu je na trenutak zatitrao neobičan osmjeh. Bacio je pismo u koš za smeće. - Prokleta budala! - mrmljao je.

178

23 Utrka s vremenom Nakon što je telefonirao sir Jamesu, Tommyjev sljedeći korak bio je odlazak u južne apartmane Audleyja. Pronašao je Alberta dok je ovaj obavljao svoje profesionalne dužnosti, i bez mnogo okolišanja se predstavio kao Tuppencin prijatelj. Albert se odmah ohrabrio. - U posljednje vrijeme su stvari ovdje bile jako mirne - sjetno je rekao. Nadam se da se mlada dama dobro drži, gospodine? - Baš je u tome stvar, Alberte. Nestala je. - Ne mislite valjda da su je kriminalci oteli? - Jesu. - U podzemlju? - Ne, pobogu, u ovom svijetu! - To se samo tako kaže, gospodine - objasnio je Albert. - U filmu kriminalci uvijek imaju restoran koji se zove Podzemlje. Ali, je’l mislite da su je koknuli? - Nadam se da nisu. Nego, da ti nemaš možda neku tetku, strinu, babu, ili sličnu odgovarajuću rođakinju koja bi se mogla da predstaviti kao netko tko će najvjerojatnije uskoro otići na onaj svijet? Ushićeni osmjeh polako se raširio Albertovim licem. - Potpuno vas razumijem, gospodine. Moja jadna tetka koja živi na selu, jako je bolesna već duže vrijeme i na samrtnoj je postelji. - Možeš li to prijaviti na nadležnom mjestu i sastati se sa mnom na Charing Crossu za sat vremena? - Bit ću tamo, gospodine. Računajte na mene. Kao što je Tommy i računao, vjerni Albert se pokazao kao neprocjenjiv saveznik. Njih dvojica su uzeli sobe u krčmi u Gatehouseu. Na Alberta je pao zadatak da prikupi informacije. Tu nije bilo nikakvih problema. Astley Priors je bio vlasništvo dr. Adamsa. Liječnik više nije držao

179

praksu i bio je u mirovini, prema riječima krčmara, ali je imao nekoliko privatnih pacijenata - ovdje se dobričina značajno potapšao po čelu... - “onih luckastih! Shvaćate!” - Liječnik je bio veoma popularna osoba u selu, pretplaćen na sve seoske sportove - “Veoma fin i ljubazan gospodin.” - Živi li već dugo ovdje? Oh, nekih desetak godina, možda malo duže. Znanstvenik, tako je. Razni profesori i drugi ljudi iz grada ga često dolaze posjetiti. U svakom slučaju, to je vesela kuća uvijek puna posjetitelja. U svjetlu sve ove blagoglagoljivosti, Tommy je osjetio sumnju. Je li moguće da je ova ugodna, poznata osoba u stvarnosti opaki kriminalac? Njegov život je izgledao tako otvoren i iskren. Nema traga od zločinačkih aktivnosti. Što ako je sve ovo bila ogromna greška? Tommy je osjetio kako ga prožimaju ledeni žmarci na tu pomisao. Onda se sjetio privatnih pacijenata - “onih luckastih”. Pažljivo se raspitivao o njima. Ali o pacijentima se izgleda ništa nije znalo - rijetko su viđeni izvan sanatorija. Detaljni opisi Tuppence kao i Annette nisu urodili plodom. Astley Priors je bila građevina od crvene cigle, okružena šumom koja je uspješno zaklanjala kuću od pogleda. Prve večeri Tommy je u pratnji Alberta istražio okolinu kuće. Zahvaljujući Albertovom navaljivanju, bolno su se vukli potrbuške, praveći daleko veću buku nego da su hodali. U svakom slučaju, ova mjera predostrožnosti se pokazala kao potpuno nepotrebna. Okolina kuće, kao i kod bilo koje druge privatne kuće kada padne mrak, bila je potpuno prazna. Tommy je mislio da možda postoji ljutiti pas-čuvar. Albertova mašta je otišla čak do pume ili makar pripitomljene kobre. Ali sasvim nepovrijeđeni su stigli do žbunja pokraj kuće. Rolete na prozorima dnevne sobe bile su podignute. Oko stola se skupila prilično velika grupa. Boca porta je išla od ruke do ruke. Izgledali su kao normalno, ugodno društvo. Kroz otvorene prozore nevezani odlomci razgovora gubili su se u noćnom zraku. Radilo se o žučnoj raspravi o seoskom kriketu! Tommy je ponovo osjetio ledene žmarce nesigurnosti. Činilo se nemogućim vjerovati da su ovi ljudi bili išta drugo do ono za što se predstavljaju. Je li ponovo prevaren? Gospodin svijetle brade, s naočalama, koji je sjedio na čelu stola, izgledao je potpuno iskreno i normalno. 180

Tommy je te noći loše spavao. Sljedećeg jutra, neumorni Albert, nakon što je cementirao savezništvo s lokalnim piljarskim pomoćnikom, preuzeo je mjesto ovog posljednjeg i dodvoravao se kuharici iz Malthousea. Vratio se s informacijom da je ona nesumnjivo “jedna iz bande”, ali Tommy je ovo pripisao živopisnosti njegove mašte. Upitan, Albert nije mogao navesti ni jedan argument u korist svoje tvrdnje, osim svog vlastitog mišljenja da ona nije običan tip. To se vidjelo već na prvi pogled. Kada je sljedećeg dana zamjena ponovljena (što je pomoglo poboljšanju novčanih prilika pravog piljarskog pomoćnika), Albert se vratio s prvim vijestima koje su nešto obećavale. U kući je odsjela jedna francuska dama. Tommy je ostavio svoje sumnje po strani. Ovo je potvrda njegove teorije. Ali, vremena je bilo sve manje. Kolale su glasine o razmiricama među laburističkim vođama. Nisu jednako razmišljali. Oni dalekovidniji među njima su shvatili da ono što predlažu može zadati smrtni udarac voljenoj Engleskoj. Zazirali su od gladi i jada koje bi generalni štrajk donio, i bili su spremni naći se s vladom na pola puta. Ali, iza njih su stajale suptilne, postojane snage koje su uporno vraćale sjećanja na stare nepravde, osuđujući slabosti polovičnih mjera i potičući nesporazume. Tommy je osjećao da, zahvaljujući gospodinu Carteru, prilično dobro razumije situaciju. S fatalnim Brownovim dokumentom u rukama, javno mnijenje bi se moglo okrenuti na stranu laburističkih ekstremista i revolucionara, bez toga borba je imala podjednake izglede. Vlada bi, uz pomoć lojalnih vojnih i policijskih snaga, mogla pobijediti - ali cijena bi bila previsoka. Ali Tommy je njegovao i drugi, apsurdni san. Ispravno ili ne, vjerovao je da bi se, s demaskiranim i uhićenim gospodinom Brownom, čitava ta organizacija sramotno i trenutno raspala. Taj neobično prožimajući utjecaj nevidljivog šefa držao ih je na okupu. Bez njega, Tommy je vjerovao da bi istog trena nastupila panika, a pošteni ljudi koji bi bili ostavljeni samima sebi, bi vjerojatno sklopili pomirbu. - Ove konce drži jedna osoba - reče Tommy u sebi. - Ono što trebamo je uhvatiti tog čovjeka. Djelomično zbog tog ambicioznog plana zahtijevao je od gospodina Cartera da ne otvara zapečaćenu kuvertu. Nacrt mirovnog sporazuma bio je mamac. Čak i sada tu i tamo sumnjao je u svoje pretpostavke. Kako se usuđuje pretpostaviti da je otkrio ono što su puno mudriji i pametniji od 181

njega previdjeli? Ipak, ostajao je pri svojoj ideji. Te večeri su Albert i on još jednom upali na posjed Astley Priors. Tommyjev plan je bio da nekako iznude da ga prime u kuću. Dok su se približavali opreznim korakom, Tommyju je odjednom zastao dah. Netko je stajao između prozora na drugom katu i svjetla u sobi, ocrtavajući siluetu na roleti. Bila je to silueta koju bi Tommy svuda prepoznao! Tuppence je bila u toj kući! Zgrabio je Alberta za rame. - Ostani ovdje! Kada počnem pjevati pozorno gledaj taj prozor. Brzo se vratio do staze i počeo dubokim glasom, kome je pridružio i nesiguran korak, pjevati sljedeću pjesmicu: - Ja sam vojnik, veseli britanski vojnik; Možeš vidjeti da sam vojnik po koraku mom... Bila je to omiljena pjesma s gramofona iz Tuppencinih bolničkih dana. Nije sumnjao da će je ona prepoznati i izvući svoje zaključke. Tommyjev glas nije bilo osobito muzikalan, ali je zato imao izvrsna pluća. Buka koju je proizvodio bila je zastrašujuća. Uskoro je besprijekorni batler, u pratnji jednako besprijekornog poslužitelja, izletio kroz prednja vrata. Batler je prosvjedovao. Tommy je nastavio pjevati obraćajući se batleru srdačno s “dragi Brko”. Poslužitelj ga je uhvatio ispod jedne, a batler ispod druge ruke. Odveli su ga duž staze i uredno izbacili izvan ograde. Batler mu je zaprijetio policijom samo ako ih još jednom bude uznemiravao. Bilo je to precizno izvedeno - uzdržano i sa savršenim manirama. Svako bi se zakleo da je to pravi batler, da je poslužitelj pravi poslužitelj - samo je slučaj htio da je batler bio Whittington! Tommy se vratio do krčme i sačekao Albertov povratak. Napokon se taj vrijedni junak pojavio. - Onda? - uzbuđeno je uskliknuo Tommy. - Sve je u redu. Dok su vas oni izvodili, prozor se otvorio i nešto je izbačeno van. - Pružio je Tommyju komad papira. - Bilo je omotano oko držača za pisma. Na papiru su bile nažvrljane tri riječi: “Sutra, u isto vrijeme.” - Hvala ti, bože! - uzviknuo je Tommy. - Napokon smo krenuli! - Napisao sam poruku na komadu papira, omotao ga oko kamena i ubacio kroz prozor - bez daha je nastavio Albert. 182

Tommy je zajaukao. - Tvoja revnost će nas upropastiti, Alberte. Što si rekao? - Rekao sam da smo mi u krčmi. Ako bude mogla pobjeći, neka dođe ovamo i zakrekeće kao žaba. - Znat će da si ti - Tommy je odahnuo od olakšanja. - Tvoja mašta te drži u šaci, Alberte. Pa ti ne bi prepoznao kreketanje žabe kada bi ga čuo. Albert je izgledao prilično pokunjeno. - Razvedri se - reče Tommy. - Ništa loše se nije dogodilo. Batler je moj stari prijatelj - kladim se da je znao tko sam ja, mada to nije želio pokazati. Nije njihov stil da pokažu sumnju. Zato nam je ovo bio tako jednostavan zadatak. Oni me ne žele u potpunosti obeshrabriti. S druge strane, ne žele mi previše olakšati. Ja sam pijun u njihovoj igri, eto to je ono što sam ja. Vidiš, kada bi pauk dozvolio da muha prelako uleti u mrežu, muha bi mogla posumnjati da je to klopka. Od tuda korist od tog mladog gospodinaT. Beresforda koji mnogo obećava i koji je na njih nabasao baš u pravom trenutku. Ali, kasnije bi bilo bolje da se gospodin T. Beresford pripazi! Tommy se povukao na spavanje u stanju nekakve ushićenosti. Pravio je plan za sljedeću večer. Bio je siguran da se stanari Astley Priorsa do određene granice neće miješati u njegova posla. Nakon toga im je Tommy namjeravao prirediti iznenađenje. Negdje oko dvanaest sati, njegov spokoj je bio grubo uzdrman. Rečeno mu je da ga za barom netko traži. Ispostavilo se da je posjetitelj jedan prijevoznik prilično grubog izgleda, sav umazan blatom. - Pa, prijatelju moj, što je bilo? - pitao je Tommy. - Je l' ovo mož’ bit’, za vas? - Čovjek je ispružio veoma prljavu, presavijenu poruku, na kojoj je pisalo: “Odnesi ovo gospodinu u krčmi pored Astley Priorsa. On će ti dati deset šilinga.” Rukopis je bio Tuppencin. Tommy je cijenio njenu dovitljivost, jer je shvatila da je on možda odsjeo u krčmi pod lažnim imenom. Pružio je ruku da uzme poruku. - U redu je. Muškarac je i dalje čvrsto držao papir. - Što je s mojih deset šilinga? Tommy je brzo izvukao novčanicu i muškarac mu je prepustio papir. Tommy je brzo odmotao pismo. 183

Drugi Tommy, znala sam da si ono bio ti, prošle noći. Ne dolazi večeras. Čekat će te. Ovog jutra nas nekud vode. Čula sam da spominju Wales - Holyhead, čini mi se. Bacit ću ovo na cestu kad krenemo, ako budem imala prilike. Annette mi je pričala kako si pobjegao. Glavu gore! Tvoja - Prudence-Tuppence Tommy je viknuo Albertovo ime prije nego što je uopće završio s čitanjem ovog interesantnog pisma. - Pakiraj moje torbe! Odlazimo! - Da, gospodine. - Albertove čizme su odzvanjale dok je jurio uz stube. Holyhead? Je li to značilo da je ipak - Tommy je bio zbunjen. Ponovno je polako pročitao. Albertove čizme su nastavile tutnjati po gornjem katu. Odjednom je drugi uzvik dopro odozdo. - Alberte! Ja sam prokleta budala! Raspakiraj tu torbu! - Da, gospodine. Tommy je zamišljeno ispravio presavijenu poruku. - Da, prokleta budala - tiho je rekao. - Ali i netko drugi je! A konačno znam i tko je to!

184

24 Julius preuzima vodstvo U svojim odajama u Claridgeu Kramenjin se opružio na kauču i siktavim glasom na ruskom je diktirao svom tajniku. Telefon kod tajnikovog lakta počeo je tiho zvoniti i ovaj je podigao slušalicu, razgovarao minutu ili dvije, a onda se okrenuo svom poslodavcu. - Netko vas odozdo traži. -Tko je to? - Dao je ime gospodin Julius P. Hersheimmer. - Hersheimmer - zamišljeno je ponovio Kramenjin - čuo sam negdje to ime. - Njegov otac je bio jedan od američkih kraljeva čelika - objasnio je tajnik, čiji je posao bio znati sve. - Ovaj mladić je sigurno multimilijunaš. Oči ovoga se suze, s poštovanjem bogatstvu. - Idite i dovedite ga, Ivane. Vidite što hoće. Tajnik je poslušao, bešumno zatvarajući vrata za sobom. Poslije nekoliko minuta se vratio. - Odbio je reći mi kojim poslom je došao - kaže da je to osobno i žurno. - Multimilijunaš - mrmljao je Kramenjin. - Uvedite ga, dragi moj Ivane. Tajnik je ponovo izašao iz sobe i vratio se, dovodeći Juliusa. - Monsieur Kramenjin? - odmah je upitao ovaj drugi. Rusa se naklonio, pažljivo ga proučavajući svojim blijedim, otrovnim pogledom. - Drago mi je što sam vas upoznao - reče Amerikanac. - Želio bih porazgovarati s vama u vezi s jednim veoma važnim poslom, ako bih mogao vidjeti vas nasamo. - Značajno je pogledao ovog drugog. - Moj tajnik, monsieur Griber, pred kojim nemam nikakvih tajni. - Moguće - ali ja imam - suho reče Julius. - Zato bih vam bio zahvalan ako biste mu rekli da se izgubi. - Ivane - nježno reče Rus - nadam se da nećete imati ništa protiv da se

185

povučete u susjednu sobu... - U susjednu sobu ne može - prekinuo ga je Julius. - Znam ove spojene apartmane... i hoću da ovaj zatvorimo i da ostanemo samo vi i ja. Pošaljite ga po kikiriki. Mada nije posebno uživao u Amerikančevom drskom i nonšalantnom govoru, Kramenjin je izgarao od radoznalosti. - Koliko vremena će vam biti potrebno? - Možda i čitava noć, ako se bacimo na to. - Vrlo dobro, Ivane. Večeras mi više nećete biti potrebni. Idite u kazalište... uzmite slobodnu večer. - Hvala vam, vaša ekselencijo. Tajnik se naklonio i izašao. Julius je stao kod vrata, promatrajući ga kako izlazi. Naposljetku je, uz zadovoljni uzdah, zatvorio vrata i vratio se na svoje mjesto u sredini sobe. - A sada, gospodine Hersheimmere, možda biste bili ljubazni da prijeđete na stvar? - Mislim da ćemo to odmah završiti - razvlačio je Julius riječi. A onda se naglo promijenio. - Ruke uvis - ili pucam! Kramenjin je za trenutak slijepo zurio u automatik, a onda je, gotovo komičnom brzinom, podigao ruke iznad glave. Istog trena Juliusu je bilo jasno. Čovjek pred njim bio je kukavica - ostatak će biti jednostavan. - Ovo je nečuveno - vrisnuo je Rus visokim, histeričnim glasom. Nečuveno! Mislite li me ubiti? - Ne, ako budete tiho. Ne hodajte kriomice prema zvonu. Tako je. - Što želite? Ne budite brzopleti. Sjetite se da je moj život od najvećeg značaja za moju zemlju. Možda sam bio oklevetan... - Rekao bih - reče Julius - da će onaj tko vas pošalje s ovog svijeta, učiniti veliku uslugu čovječanstvu. Ali, ne brinite. Ja vas ovog puta ne namjeravam ubiti - odnosno, ako budete razumni. Rus je klonuo pred čvrstom prijetnjom očiju ovog drugog. Prešao je jezikom preko svojih suhih usana. - Što hoćete? Novac? - Ne. Hoću Jane Finn. - Jane Finn? Ja - nikad nisam čuo za nju! - Vi ste prokleti lažac! Znate savršeno dobro na koga mislim. 186

- Kažem vam da nikada nisam čuo za tu djevojku. - A ja vama kažem - brzo mu je odvratio Julius - da ovaj Mali Willie umire od želje da opali! Rus je vidljivo klonuo. - Ne biste se usudili... - Oh, usudio bih se, sinko! Kramenjin je sigurno prepoznao nešto u samouvjerenom glasu, jer je zlovoljno rekao: - Dakle? Pretpostavimo da znam na koga mislite - što s tim? - Reći ćete mi sada - odmah sada - gdje je ona. Kramenjin je odmahnuo glavom. - Ne smijem. - Zašto? - Ne smijem. Ono što tražite od mene je nemoguće. - Bojite se, eh? Koga? Gospodina Browna? Ah, to li vas tišti? Dakle, postoji takva osoba? Sumnjao sam u to. A na sam spomen njegovog imena padate u nesvijest. - Ja sam ga vidio - polako reče Rus. - Razgovarao sam s njim, licem u lice. Saznao sam to tek kasnije. On je bio samo jedno lice u masi. Ne bih ga prepoznao da ga ponovo vidim. Tko je on zaista? Ne znam. Ali, ovo znam on je čovjek koga se morate plašiti. - On nikad neće saznati - reče Julius. - On sve zna... a njegova osveta je brza. Čak i ja - Kramenjin - ne bih bio izuzetak! - Znači, nećete učiniti ono što sam vas tražio? - Tražili ste nemoguće. - Šteta za vas - veselo reče Julius. - Ali generalno, svijet će imati koristi. - Podigao je revolver. - Stanite - vrisnuo je Rus. - Ne mislite me valjda ubiti. - Naravno da mislim. Stalno slušam o tome kako vi revolucionari mislite da je život jeftin, ali čini mi se da stvari stoje drugačije kada je vaš vlastiti život u pitanju. Dao sam vam jedinu šansu da spasite svoju prljavu kožu, a vi ste je odbili! - Oni će me ubiti! - Pa - ljubazno reče Julius - to je na vama. Ali, reći ću ovo. Ovaj Mali 187

Willie ovdje opasno je precizan, i da sam ja na vašem mjestu, objeručke bih prihvatio kakvu-takvu šansu s gospodinom Brownom. - Objesit će vas ako me ubijete. - Ne, stranče, tu griješite. Zaboravljate na dolare. Gomila odvjetnika će se baciti na posao, dovest će poznate liječnike i na kraju balade će zaključiti kako u trenutku ubojstva nisam bio priseban. Provesti ću nekoliko mjeseci u nekom tihom sanatoriju, moje psihičko stanje će se popraviti, doktori će me ponovo proglasiti mentalno zdravim, i eto ti sretan kraj za malog Juliusa. Mislim da bih mogao istrpjeti nekoliko mjeseci odmora, ako bi to značilo da svijet oslobađam vašeg prisustva, ali nemojte se zavaravati da ću visjeti zbog toga! Rus mu je vjerovao. I sam korumpiran, bezrezervno je vjerovao u moć novca. Čitao je o američkim suđenjima za ubojstva, koja su se odvijala posve slično onome što je Julius opisao. On je i sam kupovao i prodavao pravdu. Ovaj mladi Amerikanac, snažnog, otegnutog glasa, držao ga je u šaci. - Brojat ću do pet - nastavio je Julius - i pretpostavljam da se, ako me pustite da brojim iza četiri, više nećete brinuti oko gospodina Browna. Možda će poslati cvijeće na sahranu, ali vi ga nećete mirisati! Spremni... Počinjem. Jedan - dva - tri - četiri - Rus ga je prekinuo vriskom: - Ne pucajte. Učinit ću sve što želite. Julius je spustio revolver. - I mislio sam da ćete se prizvati pameti. Gdje je djevojka? - U Gatehouseu, u Kentu. Mjesto se zove Astley Priors. - Da li je ona tamo zarobljenik? - Nije joj dozvoljeno napuštati kuću - mada je tamo prilično mirno. Mala glupača je izgubila pamćenje, prokleta bila! - To sigurno živcira vas i vaše prijatelje. Što je s onom djevojkom koju ste namamili u zamku prošlog tjedna? - Ona je također tamo - zlovoljno reče Rus. - Odlično - reče Julius. - Zar nije sve ovo savršeno ispalo? A sada krenimo u šetnju. - Kakvu šetnju? - ukočio se Rus. - Pa, do Gatehousea, naravno. Nadam se da volite automobile? - Kako to mislite? Odbijam ići. - Hajde, nemojte se sada ljutiti. Znate i sami da nisam glupi klinac da vas 188

ostavim ovdje. Prva stvar koju biste učinili bilo bi da pozovete svoje prijatelje! Ah! - Primijetio je kako se ovom drugom smračilo lice. - Vidite, već ste sve lijepo smislili. Ne, gospodine, krenut ćete sa mnom. Ova vrata vode u vašu spavaću sobu? Uđite unutra. Mali Willie i ja ćemo krenuti za vama. Obucite neki deblji kaput, tako je. Krzneni okovratnik? I vi sebe nazivate socijalistom! Sada smo spremni. Krenut ćemo niz stube, pa kroz predvorje, do mog automobila. I ne zaboravite da vas držim na nišanu. I kroz kaput pucam isto tako precizno. Samo jedna riječ, ili čak pogled na nekog od onih cifranih sluga i kraljevstvo ognja i sumpora će dobiti pridošlicu! Zajedno su sišli stepenicama i krenuli k parkiranom automobilu. Rus se tresao od bijesa. Hotelska posluga je bila svuda oko njih. Krik mu je titrao na usnama, ali u posljednjem trenu bi ga hrabrost napustila. Amerikanac je bio čovjek od riječi. Kada su stigli do automobila Julius je ispustio uzdah olakšanja. Opasna zona je bila za njima. Strah kao da je hipnotizirao muškarca pored njega. - Uđite - zapovjedio je. Onda je uhvatio Rusov kriomični pogled. - Ne, vozač vam neće pomoći. Bio je marinac. Nalazio se u mornarici u Rusiji kada je izbila revolucija. Njegovog brata su ubili vaši ljudi. George! - Da, gospodine? - Vozač je okrenuo glavu. - Ovaj gospodin je ruski boljševik. Ne želimo ga ubiti, ali ćemo na to možda biti prisiljeni. Razumijete? - Savršeno, gospodine. - Želim ići u Gatehouse, u Kentu. Znate li put? - Da, gospodine, to je na nekih sat, sat i pol odavde. - Potrudi se da bude za sat. U žurbi sam. - Dat ću sve od sebe, gospodine. - Automobil je jurnuo kroz promet. Julius se udobno smjestio pored svog zarobljenika. Držao je ruku u džepu kaputa, ali ponašanje mu je bilo besprijekorno. - Bio je jedan čovjeka koga sam upucao u Arizoni... - veselo je počeo. Na kraju jednosatne vožnje, siroti Kramenjin je bio više mrtav nego živ. U nastavku anegdote o čovjeku iz Arizone, bio je tu i jedan nasilnik, kao i epizoda u Rocky Mountins. Juliusov pripovjedački talent bio je možda ne baš striktno precizan, ali zato veoma živopisan! Usporivši, vozač je doviknuo preko ramena da upravo ulaze u Gatehouse. Julius je naredio Rusu da im pokaže put. Njegov plan je bio da se odvezu 189

ravno do kuće. Tamo će Kramenjin zatražiti da vidi one dvije djevojke. Julius mu je objasnio da Mali Willie neće podnositi gluposti. Kramenjin je do tog trenutka već postao kao glina u Juliusovim rukama. Zastrašujuća brzina kojom su dovde došli samo ga je dodatno obeznanila. Na svakom uglu, pripremao se za smrt... Automobil je jurnuo stazom i zaustavio se ispred kuće. Vozač je čekao daljnje naredbe. - Prvo okreni automobil, George. Onda pozvoni na vrata, i vrati se na svoje mjesto. Ostavi motor neka radi i budi spreman da pojuriš kao sam vrag kada ti dam znak. - U redu, gospodine. Čim je otvorio prednja vrata, Kramenjin je osjetio vrh cijevi zabijene u rebra. - Sad - psikne Julius. - Budite pažljivi. Rus je klimnuo glavom. Usne su mu bile bijele, a glas nije bio previše siguran: -To sam ja... Kramenjin! Odmah dovedite one djevojke! Nemamo vremena za gubljenje! Whittington je sišao niz stepenice. Uskliknuo je od iznenađenja pri pogledu na Kramenjina. - Vi! Što se desilo? Sigurno znate da je plan... Kramenjin ga je prekinuo riječima koje su izazvale nepotrebnu uzbunu: - Izdani smo! Plan je propao! Moramo spašavati vlastitu kožu. Djevojka! Odmah! To nam je jedina šansa. Whittington je oklijevao, ali samo za trenutak. - Dobili ste naredbe - od njega? - Naravno! Zar bih inače bio ovdje? Požurite! Nemamo vremena za gubljenje. Bolje da i ona druga mala glupača dođe. Whittington se okrenuo i utrčao u kuću. Mučne minute su prolazili. A onda... dva zakukuljena lika su se pojavila na stubama i zatim bila brzo ugurana u automobil. Manja od njih dvije se počela otimati i Whittington ju je bez oklijevanja gurnuo unutra. Julius se nagnuo, i kada je to učinio, svjetlost iz otvorenih vrata obasjala mu je čelo. Drugi muškarac, koji je stajao iza Whittingtona, iznenađeno je kriknuo. Više nije bilo skrivanja. - George, kreni - viknuo je Julius. Vozač je nagazio gas i automobil je uz skok pojurio naprijed. 190

Muškarac na stubama je opsovao. Ruka mu je krenula u džep. Bljesnulo je i začuo se prasak. Metak je za dlaku promašio višu od dvije djevojke. - Spusti se dolje, Jane - viknuo je Julius. - Lezi na pod. - Oštro ju je stisnuo prema dolje, a onda se okrenuo, pažljivo naciljao i opalio. - Jesi li ga pogodio? - uzbuđeno je viknula Tuppence. - Naravno - odgovorio je Julius. - Mada ga nisam ubio. Bitange kao što je on teško umiru. Jesi li u redu, Tuppence? - Naravno da jesam. Gdje je Tommy? I tko je ovo? - pokazala je na Kramenjina koji je drhtao. - Tommy je na putu za Argentinu. Pretpostavljam da je mislio da si gotova. Polako kroz vratnice, George! Tako. Trebat će im bar pet minuta da krenu za nama. Koristit će telefon, pretpostavljam, pa se pazi da ne naletiš na neku zamku - i nemoj ići direktnim putem. Pitala si tko je ovo, Tuppence? Dozvoli da ti predstavim monsieur Kramenjina. Uvjerio sam ga da je radi vlastitog zdravlja bolje da krene na ovaj put. Rus je ostao tih, još uvijek obuzet užasom. - Ali, zašto su nas pustili? - sumnjičavo je rekla Tuppence. - Rekao bih da ih je monsieur Kramenjin zamolio tako ljubazno, da ga jednostavno nisu mogli odbiti! Ovo je bilo previše za Rusa. Divljački se zaderao: - Prokleti bili - prokleti bili! Oni sada znaju da sam ih ja izdao. Moj život više ni trenutka u ovoj zemlji neće biti siguran! - Tako je - složio se Julius. - Zato bih vam predložio da se istog trena vratite u Rusiju. - Pustite me, onda - povikao je ovaj. - Učinio sam sve što ste od mene tražili. Zašto me i dalje držite? - Sigurno ne zbog uživanja u vašem društvu. Pretpostavljam da možete odmah izaći, ako želite. Ja sam mislio da biste željeli da vas odbacim do Londona. - Možda nećete ni stići do Londona - zarežao je ovaj. - Pustite me odmah sada. - Nema problema. Zaustavi auto, George. Gospodin neće putovati s nama. Ako ikada budem došao u Rusiju, monsieur Kramenjine, očekujem da me primite s dobrodošlicom i...... Ali prije nego što je Julius uspio završiti svoj govor i prije nego što se 191

automobil zaustavio, Rus je iskočio iz auta i nestao u noći. - Malčice je nestrpljiv da nas napusti - primijetio je Julius, dok su ponovo kretali. - I nije mu palo na pamet da se pristojno pozdravi s damama. Nego, Jane, sada se možeš vratiti na sjedalo. Djevojka je po prvi put sada progovorila. - Kako si ga “nagovorio”? - pitala je. Julius je potapšao svoj revolver. - Mali Willie je zaslužan za to. - Fantastično! - uskliknula je djevojka. Boja joj se vratila u obraze i s divljenjem je pogledala Juliusa. - Annette i ja nismo znale što će biti s nama - reče Tuppence. - Stari Whittington nas je po kratkom postupku izbacio. Mislile smo da smo kao janjad koju vode na klanje - Annette - reče Julius. - Tako je zoveš? Kao da je pokušavao priviknuti se na to ime. - Tako se zove - reče Tuppence, širom otvorivši oči. -Vraga! - izletjelo je Juliusu. - Ona možda misli da je to njeno ime, jer je izgubila pamćenje, jadno dijete. Ali, ona je jedna i jedina, originalna Jane Finn. - Što? - vrisnula je Tuppence. Ali, bila je prekinuta. Sa žestokim udarom, metak se zabio u sjedalo tik pored njene glave. - Dolje - viknuo je Julius. - To je zasjeda. Ovi tipovi su se brzo bacili na posao. Nagazi, George. Automobil je poletio naprijed. Odjeknula su još tri hica, ali na svu sreću, predaleko. Julius se uspravio i okrenuo unazad. - Ništa u što bi se moglo pucati - tmurno je rekao. - Ali, mislim da će nas uskoro čekati još neki mali piknik. Ah! Digao je ruku prema svom obrazu. - Povrijeđen si? - brzo je pitala Annette. - To je samo ogrebotina. Djevojka je skočila na noge. - Pusti me da izađem. Pusti me da izađem, kad kažem! Zaustavi auto. Oni mene love. Ja sam ta koju žele. Vi ne možete poginuti zbog mene. Pusti me. Natezala je kvaku na vratima. Julius ju je s obje ruke zgrabio i zagledao se u nju. Govorila je bez traga 192

stranog naglaska. - Sjedi dolje, dijete - nježno je rekao. - Mislim da je s tvojim pamćenjem sve u redu. Lagala si ih sve vrijeme, zar ne? Djevojka ga je pogledala i klimnula glavom, a onda je odjednom briznula u plač. Julius ju je potapšao po ramenu. - Hajde, hajde - samo mirno sjedi. Nećemo ti dozvoliti da odustaneš. Djevojka kroz jecaje nerazgovjetno reče: -Ti si moj zemljak. Čujem ti po glasu. Budiš mi nostalgiju. - Naravno da sam ti zemljak. Ja sam tvoj rođak... Julius Hersheimmer. Došao sam u Europu da bih te pronašao... i, bogami, pošteno si me namučila. Automobil je smanjio brzinu. George je preko ramena rekao: - Raskršće, gospodine. Nisam siguran kojim putem krenuti. Automobil je usporio sve dok se nije gotovo zaustavio. U to je jedna prilika odjednom uskočila unutra, i ubacila glavu ravno među njih. - Oprostite - reče Tommy, smještajući se. Mnoštvo oduševljenih uzvika ga je pozdravilo. On im je ozbiljno rekao: - Čekao sam vas u grmlju uz prilaz. Primio sam se odozada za auto. Nisam vas mogao obavijestiti dok ste onako jurili. Mogao sam se samo nadati da ćete usporiti. A sad djevojke, izađite van! - Van? - Da. Ondje je stanica, odmah uz cestu. Vlak stiže za tri minute. Uhvatit ćete ga ako požurite. - Što to, do vraga, pokušavaš? - bijesno je pitao Julius. - Misliš da ćeš ih prevariti ako ostavimo automobil? -Ti i ja nećemo ostaviti automobil. Samo djevojke. - Poludio si, Beresforde. Potpuno si poludio! Ne možeš pustiti djevojke da idu same. To bi im bio kraj! Tommy se okrenuo k Tuppence. - Izađi napolje istog časa, Tuppence. Povedi je sa sobom i napravi točno ono što sam ti rekao. Ništa ti se neće desiti. Sigurna si. Kreni vlakom za London. Idi pravo kod sir Jamesa Peela Edgertona. Gospodin Carter živi izvan grada, ali bit ćeš sigurna i s njim. - Proklet bio! - viknuo je Julius. - Ti si lud. Jane, ostani tu gdje si. Iznenadnim brzim pokretom, Tommy je zgrabio revolver iz Juliusove ruke i uperio ga u njega. - Vjeruješ li mi sada da sam ozbiljan? Izlazite napolje, obje, i učinite kao 193

što sam rekao... ili pucam! Tuppence je iskočila, povukavši neodlučnu Jane za sobom. - Hajde, sve je u redu. Kada je Tommy siguran... on je siguran. Brzo. Propustit ćemo vlak. Počele su trčati. Juliusov potisnuti bijesa sada je proključao. - Što, do vraga... Tommy ga je prekinuo. -Zaveži! Želim porazgovarati malo s tobom, Juliuse Hersheimmere.

194

25 Janeina priča S rukom ispod Janeinog pazuha, vukući je za sobom, Tuppence je stigla do stanice. Njen oštar sluh uhvatio je zvuk nadolazećeg vlaka. - Požuri - zadihano je rekla - ili ćemo ga propustiti. Stigle su na peron u trenutku kada se vlak zaustavljao. Tuppence je otvorila vrata praznog kupea prve klase i dvije djevojke su bez daha utonule u tapecirana sjedala. Jedan muškarac je pogledao unutra, a onda nastavio k sljedećem kupeu. Jane se nervozno trgnula. Oči su joj bile raširene od straha. Nesigurno je pogledala u Tuppence. - Je li on jedan od njih, što misliš? - šapnula je. Tuppence je odmahnula glavom. - Ne, ne. Sve je u redu. - Uzela je Janeinu ruku u svoju. - Tommy nam ne bi rekao da ovo učinimo, da nije bio posve uvjeren da ćemo biti sigurne. - Ali on ih ne zna kao što ih ja znam! - djevojka je zadrhtala. - Ti to ne možeš razumjeti. Pet godina! Pet dugih godina! Ponekad sam mislila da ću poludjeti. - Nema veze. Sada je sve to gotovo. - Je li? Vlak se sada kretao kroz noć postupno dobivajući na brzini. Jane Finn se odjednom trgnula. - Što je to bilo? Učinilo mi se da sam vidjela lice... kako nas gleda kroz prozor. - Ne, nema ničega. Gledaj. - Tuppence je otišla do prozora i povukavši ručku, spustila okno. - Jesi li sigurna? - Potpuno sigurna.

195

Ovoj se činilo kako duguje objašnjenje. - Pretpostavljam da se ponašam kao uplašeni zec, ali tu nema pomoći. Ako me sada uhvate, oni će... - Oči su joj se skamenile od straha. - Nemoj! - molila je Tuppence. - Zavali se i nemoj razmišljati. Budi sigurna da Tommy ne bi rekao da je sigurno, a da to zaista i nije. - Moj rođak ne misli tako. On nije želio da napravimo ovako. - Ne - reče Tuppence, prilično posramljeno. - O čemu razmišljaš? - oštro je upitala Jane. - Zašto? - Tvoj glas je bio tako - čudan! - Ja jesam razmišljala o nečemu - priznala je Tuppence. - Ali ne bih ti željela reći - još uvijek ne. Možda griješim, mada ne vjerujem. To je samo jedna ideja koja mi je još davno pala na pamet. Tommyju je to isto palo na pamet - gotovo sam sigurna. Ali ti, nemoj brinuti... za to će kasnije biti dovoljno vremena. A možda ovo i ne bude točno! Samo napravi kako sam ti rekla... zavali se u sjedalo i ne razmišljaj ni o čemu. - Pokušat ću. - Duge trepavice su pale preko očiju boje lješnjaka. Tuppence je uspravno sjela, poprimivši držanje opreznog terijera na straži. Usprkos svemu, bila je nervozna. Pogled joj je neprekidno letio s jednog prozora na drugi. Zapamtila je točan položaj ručne kočnice. Što je zapravo bilo ono čega se plašila, nije mogla točno reći. Ali duboko u sebi, bila je daleko od one samouvjerenosti kojom su odzvanjale njene riječi. Nije bilo u pitanju to da nije vjerovala, ali povremeno bi je protresale sumnje u to da bi netko tako jednostavan i pošten ikada mogao parirati vrhunskoj zločinačkoj suptilnosti. Kada bi sigurno stigli do sir Jamesa Peela Edgertona, sve bi bilo u redu. Ali, hoće li do njega uspjeti stići? Zar se tihe snage gospodina Browna već ne okupljaju protiv njih? Čak i ta posljednja slika, Tommy s revolverom u ruci, nije je uspela utješiti. Do sada je on već mogao biti savladan i onesposobljen samo zahvaljujući brojnosti neprijatelja... Tuppence je u glavi napravila svoj plan akcije. Kada je vlak najzad polako ušao u stanicu Charing Cross, Jane se uspravila, trgnuvši se. - Jesmo li stigli? Nisam vjerovala da ćemo uspjeti! - Oh, ja sam znala da ćemo stići do Londona bez problema. Najbolje da 196

krenemo odmah, da ne upadnemo u gužvu. Brzo, izađi van. Uletjet ćemo u taksi. U sljedećoj minuti su prošle izlaznu rampu, obavile sva potrebna plaćanja i ušle u taksi. - King’s Cross - uputila je Tuppence. A onda je poskočila. Dok su kretali, jedan muškarac je pogledao kroz prozor njihovog taksija. Bila je gotovo sigurna da je to isti onaj muškarac koji je sjedio u susjednom kupeu. Imala je užasan osjećaj da ih polako opkoljavaju sa sviju strana. - Vidiš - objasnila je Jane - ako misli da idemo kod Jamesa, to će ih odvratiti s traga. Sada će pomisliti kako idemo kod gospodina Cartera. Njegova kuća na selu je negdje sjeverno od Londona. Dok su prelazili Holbom, upali su u gužvu. Taksije morao stati. To je bilo ono što je Tuppence čekala. - Brzo - prošaptala je. - Otvori desna vrata! Obje djevojke su izjurile u prometnu gužvu. Dvije minute kasnije bile su u drugom taksiju i kretale nazad, ovog puta direktno do Carlton House Terracea. - Eto - reče Tuppence, s ogromnim zadovoljstvom - to bi trebalo biti dovoljno. Ne mogu a da ne pomislim kako sam užasno pametna! Kako će samo onaj drugi taksist psovati! Ali, uzela sam mu broj i poslat ću mu novac sutra, pa neće ništa izgubiti. Kakvo je ovo skretanje... Oh! Začula se škripa kočnica i udarac. Drugi taksi se sudario s njima. Tuppence je u sekundi izletjela na pločnik. Približavao im se policajac. Prije nego što je stigao do njih, Tuppence je pružila vozaču pet šilinga i ona i Jane su se stopile s gomilom. - To je na korak-dva odavde - Tuppence reče bez daha. Nesreća se desila na trgu Trafalgar. - Misliš da je sudar bio slučajan ili je namjerno izazvan? - Ne znam. Može biti i jedno i drugo. S rukom u ruci, dvije djevojke su žurile naprijed. - Možda umišljam - odjednom reče Tuppence - ali osjećam da je neko iza nas. - Požuri! - mrmljala je ova druga. - Oh, požuri! Sada su već stigle do ugla Carlton House Terracea i raspoloženje im je poraslo. Odjednom im je krupni i očigledno pijani muškarac prepriječio put. 197

- Dobra večer dame - štucao je. - Gdje tako žurite? - Pustite nas da prođemo, molim - zapovjednički reče Tuppence. - Hoću malo razgovarati s tvojom lijepom prijateljicom. - Ispružio je nestabilnu ruku i uhvatio Jane za rame. Tuppence je začula korake iza sebe. Nije zastala da se uvjeri jesu li prijateljski ili ne. Sagnuvši glavu, ponovila je pokret iz svog djetinjstva i tresnula napadača pravo u njegov široki struk. Uspjeh ove nesportske taktike je potpun. Muškarac je naglo sjeo na pločnik. Tuppence i Jane su se dale u bijeg. Kuća koju su tražile nalazila se na određenoj udaljenosti. Nečiji tuđi koraci odzvanjali su za njima. Kada su stigle do vrata sir Jamesove kuće, jedva su došle do daha. Tuppence je zgrabila zvono, a Jane zvekir. Čovjeka koji ih je presreo stigao je do podnožja stepenica. Na trenutak je oklijevao, a uto se vrata otvoriše. Zajedno su pale u predvorje. Sir James se pojavi na vratima knjižnice. - Hej! Što je ovo? Krenuo je naprijed i omotao ruke oko Jane koja je nesigurno posrtala. Napola ju je odnio u knjižnicu i polegao na kožni kauč. Iz boce na stolu natočio joj je malo brendija i natjerao ju da ga popije. Ona se s uzdahom uspravi u sjedeći položaj, očiju divljih i uplašenih. - Sve je u redu. Ne bojte se, dijete moje. Sigurni ste. Disanje joj je postajalo normalnije i boja joj se vratila u obraze. Sir James upitno pogleda Tuppence. - Dakle, vi niste mrtvi, gospođice Tuppence, ništa više od onog vašeg dečka Tommyja! - Mlade pustolove nije lako ubiti - razmetala se Tuppence. - Tako se čini - suho reče sir James. - Jesam li u pravu ako mislim da se vaš udruženi poduhvat završio uspjehom i da je ovo - okrenuo se prema djevojci na kauču - gospođica Jane Finn? Jane je ustala. - Da - tiho je rekla - ja sam Jane Finn. Imam vam mnogo toga za ispričati. - Kada malo ojačate... -Ne... sada! - Blago je povisila ton. - Osjećat ću se sigurnije kada sve budem ispričala. - Kako želite - reče odvjetnik. Sjeo je u jednu od velikih fotelja, okrenut ka kauču. Tihim glasom Jane je 198

započela svoju priču. - Krenula sam Lusitanijom, kako bih preuzela službu. Bila sam veoma uznemirena zbog rata, umirala sam od želje da pomognem na bilo koji način. Učila sam francuski i moj profesor je rekao kako u Parizu traže pomoć u bolnicama, pa sam im pisala i ponudila svoje usluge, i to je prihvaćeno. Nisam imala roditelje, pa je to olakšalo stvari. - Kada je Lusitanija torpedirana, prišao mi je jedan muškarac. Već sam ga ranije primijetila - i primijetila sam da je uplašen od nekoga ili nečega. Pitao me jesam li domoljub i rekao da sa sobom nosi papire koji Saveznicima znače život ili smrt. Zamolio me da preuzmem brigu o njima. Trebala sam čekati oglas u Timesu. Ako se ne pojavi, da dokumente odnesem američkom veleposlaniku. - Većina onog što je uslijedilo nalikovalo je na noćnu moru. Još uvijek mi se ponekad javlja u snovima... Preskočit ću taj dio. Gospodin Danvers mi je rekao da se pazim. Možda su ga pratili iz New Yorka, mada on u to nije bio siguran. U početku ništa nisam sumnjala, ali na brodu do Holyheada počela sam osjećati nelagodu. Bila je tu jedna žena koja je izgledala jako zainteresirano da vodi računa o meni i da se druži sa mnom - gospođa Vandemeyer. U početku sam joj bila zahvalna što je tako ljubazna prema meni; ali sve vrijeme sam osjećala da u njoj postoji nešto što mi se nije sviđalo, a na irskom brodu sam je vidjela kako razgovara s nekim muškarcem čudnog izgleda, a po načinu na koji su gledali, shvatila sam da govore o meni. Sjetila sam se da je ona stajala prilično blizu mene na Lusitaniji kada mi je gospodin Danvers predao paket i da je prije toga nekoliko puta pokušavala uvući ga u razgovor. Počela sam se bojati, ali nisam znala što da radim. - Palo mi je na pamet da ostanem u Holyheadu i da ne otputujem za London tog dana, ali ubrzo sam shvatila da bi to bila potpuna glupost. Jedino mi je preostalo da se pravim kako ništa ne primjećujem i da se nadam najboljem. Oni mi ništa nisu mogli, dok budno pazim. Jednu stvar sam već učinila kao predostrožnost - otvorila sam paket i zamijenila dokument praznim papirom, a onda ga nazad sašila. Tako ako bilo kome bude pošlo za rukom opljačkati me, to neće biti bitno. - Ono što me je najviše brinulo je što da učinim s originalom. Na kraju sam ga otvorila i izravnala - to su bila samo dva lista - i položila ih između 199

dvije stranice s oglasima u časopisu. Te dvije stranice sam zalijepila po rubu uz pomoć malo ljepila s kuverte. Časopis sam nosila nemamo nabijen u džepu svog kaputa. - U Holyheadu sam pokušala ući u kupe s ljudima koji su mi izgledali normalno, ali na neki čudan način, uvijek je izgledalo kao da sam okružena masom ljudi koji me stalno guraju da krenem tamo kuda ne želim ići. Bilo je nečeg neobjašnjivog i zastrašujućeg u tome. Na kraju sam se ipak našla u kupeu s gospođom Vandemeyer. Izašla sam u hodnik, ali svi kupei su bili puni, tako da sam se morala vratiti na mjesto. Tješila sam se mišlju da u kupeu ima i drugih ljudi - tu je bio jedan veoma zgodan muškarac sa ženom, odmah preko puta mene. Bila sam gotovo sretna zbog toga sve dok nismo stigli u predgrađe Londona. Zavalila sam se i zatvorila oči. Pretpostavljam da su pomislili kako sam zaspala, ali oči mi nisu bile sasvim zatvorene i odjednom sam vidjela da onaj zgodni muškarac vadi nešto iz svoje torbe i pruža gospođi Vandemeyer, i dok je to radio, namignuo joj je... - Ne mogu vam opisati kako me je to namigivanje sledilo. Moja jedina misao bila je da izađem u hodnik i što brže mogu pobjegnem. Ustala sam, pokušavajući izgledati što prirodnije i opuštenije. Možda su vidjeli nešto... ne znam... ali odjednom je gospođa Vandemeyer rekla - Sada! - i nabacila nešto preko mog nosa i ustiju, dok sam pokušavala vrisnuti. Istog trenutk sam osjetila strašan udarac po zatiljku... Ona se strese. Sir James je promrmljao nešto suosjećajno. Nastavila je: - Ne znam koliko je vremena prošlo prije nego što sam došla svijesti. Osjećala sam se jako bolesno i loše. Ležala sam na prljavom krevetu. Oko njega je bio paravan, ali mogla sam čuti dvoje ljudi kako pričaju u sobi. Gospođa Vandemeyer je bila jedna od njih. Pokušala sam slušati, ali u početku ništa nisam mogla razumjela. Kada sam najzad počela shvaćati što se događa... bila sam potpuno užasnuta! Čudi me samo da nisam odmah vrisnula. - Nisu pronašli dokument. Našli su paket s praznim papirom i poludjeli su! Nisu znali jesam li zamijenila papire ili je Danvers nosio lažni paket, dok je pravi bio poslat drugim putem. Govorili su o - zatvorila je oči - o tome da će me natjerati da priznam pod mukama! - Nikada prije toga nisam znala što je strah... pravi, mučni strah! Jednom su me došli pogledati. Zatvorila sam oči i pravila se da sam još uvijek bez 200

svesti, ali plašila sam se da će čuti kako mi srce glasno kuca. Ponovo su otišli. Počela sam luđački razmišljati. Što da učinim? Znala sam da mučenje ne bih mogla dugo izdržati. - Odjednom mi je pao na pamet gubitak pamćenja. To područje me je uvijek jako zanimalo i puno sam čitala o tome. Imala sam čitavu stvar u malom prstu. Kada bih samo mogla uspješno odglumiti, bila bih spašena. Izgovorila sam molitvu i duboko udahnula. Onda sam otvorila oči i počela brbljati na francuskom! Gospođa Vandemeyer je odmah došla iza paravana. Njeno lice je bilo tako zlobno, da sam skoro umrla, ali nesigurno sam joj se osmjehnula i na francuskom ju pitala gdje sam. - Mogla sam vidjeti kako ju je to zbunilo. Pozvala je onog muškarca s kojim je pričala. On je stajao pored paravana, a lice mu je bilo u sjenci. Obratio mi se na francuskom. Glas mu je bio potpuno običan i tih, ali ne znam zašto, uplašio me je još više nego ova žena. Osjećala sam kao da može vidjeti moje misli, ali sam nastavila igrati svoju ulogu. Ponovno sam pitala gdje sam i onda sam nastavila da ima nešto čega se moram sjetiti -moram sjetiti - ali što mi je stalno izmicalo. Postajala sam sve uzrujanijom i uzrujanijom. On me pitao za ime. Rekla sam da ne znam - da se ničega ne mogu sjetiti. - Iznenada me zgrabio za ruku i zavrnuo je. Bol je bila strašna. Vrisnula sam. On je nastavio. Vrištala sam i vrištala, ali uspijevala sam vrištati na francuskom. Ne znam koliko dugo je to potrajalo, jer sam se srećom onesvijestila. Posljednja stvar koju sam čula bio je njegov glas kako govori: To nije pretvaranje! Uostalom, dijete njenih godina ne zna previše. Valjda je zaboravio da su američke djevojke starije od svojih godina nego su to engleske i da se više zanimaju za znanost. - Kada sam došla k sebi, gospođa Vandermeyer je postala sušta ljubaznosti prema meni. Pretpostavljam da je dobila takvo naređenje. Na francuskom mi je rekla da sam bila veoma bolesna. Uskoro ću ozdraviti. Pretvarala sam se da sam ošamućena - promrmljala sam nešto da mi je “doktor” povrijedio ruku. Kao da je odahnula kad sam to rekla. - Uskoro je izašla iz sobe. Ja sam i dalje veoma mimo ležala. Naposljetku sam međutim ustala i obišla sobu, razgledajući je. Pomislila sam ako me netko doista promatra od nekuda, to bi se obzirom na okolnosti činilo 201

normalnim. To je bilo jadno, prljavo mjesto. Nije bilo prozora i to mi se činilo jako čudnim. Pretpostavljala sam da su vrata zaključana, ali ih nisam isprobala. Na zidovima su bile slike, s prizorima iz Fausta. Janeina dva slušatelja u isti glas rekoše - Ah. - Djevojka klimne glavom. - Da... bilo je to ono mjesto u Sohou gdje je gospodin Beresford bio zarobljen. Naravno, u to vrijeme ja nisam ni znala da sam u Londonu. Jedna stvar me je užasno zabrinjavala, ali srce mi je poskočilo od olakšanja kada sam vidjela svoj kaput kako leži bačen preko stolice. Časopis je još uvijek bio smotan u džepu mog kaputa! - Kada bih samo mogla biti sigurna da me nitko ne gleda! Pažljivo sam pogledala po zidovima. Izgledalo je da nema nikakvih špijunki - ipak, bila sam uvjerena da postoje. Odjednom sam sjela na rub kreveta, zagnjurila glavu u ruke i počela jecati “Mon Dieu! Mon Dieu!” Imam veoma oštar sluh. Jasno sam čula šuškanje haljine i tiho krckanje. To mi je bilo dovoljno. Promatrali su me! - Ponovo sam legla na krevet i ubrzo mi je gospođa Vandemeyer donijela neko jelo. I dalje je bila slatka kao šećer. Pretpostavljam da joj je bilo naređeno da zadobije moje povjerenje. Uskoro je izvadila nepromočivi paket i pitala me prepoznajem li ga, gledajući me pri tom sve vrijeme kao divlja mačka. - Ja sam ga uzela i premetala po rukama, glumeći zbunjenost. Onda sam odmahnula glavom. Rekla sam kako osjećam da bih se trebala sjetiti nečeg u vezi s tim, kao da mi čini da mi se sjećanje vraća, da bi, prije nego što bih uspela bilo što povezati, sve ponovo nestalo. Onda mi je rekla da sam ja njena nećakinja i neka je zovem “teta Rita”. Ja sam je poslušala i ona mi je rekla da ne brinem - da će mi se sjećanje uskoro vratiti. - To je bila užasna noć. Skovala sam plan dok sam je čekala da dođe. Papiri su za sada bili na sigurnom, ali nisam mogla riskirati da ih ondje i ostavim. Časopis su mogli baciti svakog trenutka. Ležala sam budna i čekala do nekih, po mojoj procjeni, dva sata ujutro. Tada sam ustala što sam tiše mogla i napipala lijevi zid. Skinula sam što sam tiše mogla jednu od slika sa zida. Marguerittu s kutijom s nakitom. Odšuljala sam se do svog kaputa i izvadila časopis i kuvertu koju sam ubacila unutra. Onda sam prišla umivaoniku, i navlažila smeđi papir sa zadnje strane slike. Ubrzo sam ga mogla skinuti. Već sam izvadila dvije zalijepljene stranice iz časopisa, pa 202

sam ih sada ubacila s njihovim dragocjenim sadržajem između slike i smeđeg papira koji je stajao sa stražnje strane. Malo ljepila za kuverte pomoglo mi je da sve to ponovo zalijepim. Nitko ne bi sanjao da je netko nešto petljao sa slikom. Ponovo sam je objesila na zid, vratila časopis u džep i ušuljala se u krevet. Nadala sam se da će pomisliti kako je Danvers sve vrijeme nosio lažni paket, i da će me, na kraju, ipak pustiti. - U stvari, vjerujem da su u početku tako i mislili, što je, na neki način, bilo i najopasnije po mene. Kasnije sam saznala da su me zamalo ubili nikada nije postojala opcija da me puste - ali prvi muškarac, koji je bio šef, više je volio da me zadrže, za slučaj da sam ja ipak sakrila papire, kako bih ih kasnije, kada mi se pamćenje vrati, mogla odvesti do njih. Tjednima su me neprestano nadzirali. Ponekad bi me svakog sata ispitivali - pretpostavljam da ne postoji stupanj ispitivanja kojeg oni nisu imali u malom prstu - ali, nekako sam se uspela održati. Napor je bio ogroman, ali... - Odveli su me natrag u Irsku, prešli ponovno svaki korak putovanja, za slučaj da sam ih sakrila negdje uz put. Gospođa Vandemeyer i još jedna žena ni sekunde me nisu ostavljale samu. O meni su govorile kao o mladoj rođakinji gospođe Vandemeyer, koja je doživjela šok na Lusitaniji. Nije bilo nikoga kome sam se mogla obratiti za pomoć, a da se ne otkrijem njima. Ako riskiram, a ne uspijem - a gospođa Vandemeyer je izgledala tako bogato, tako divno odjevena - bila sam bila uvjerena da bi vjerovali njoj prije nego meni, jer bi mislili kako je moja “progonjenost” samo paranoja koja je sastavni dio mojih mentalnih problema - osjećala sam da bi užasi koji me očekuju ako saznaju da sam se samo pretvarala, bili strahoviti. Sir James je s razumjevanijem klimnuo glavom. - Gospođa Vandemeyer je bila veoma snažna ličnost. Zahvaljujući tome, kao i svom socijalnom statusu, ne bi imala puno teškoća da osigura da njena riječ bude jača od vaše. Vaše senzacionalne optužbe na njen račun ne bi lako dobile kredibilitet. - To sam i ja mislila. Završilo se time što su me poslali u sanatorij u Boumemouthu. U početku nisam bila sigurna je li to prava stvar, ili samo njihov pokušaj da me prevare. Brigu o meni je preuzela jedna bolničarka. Ja sam bila posebni pacijent. Ona je izgledala tako normalno i fino, da sam na kraju odlučila da joj sve kažem. Samo Proviđenje me je spasilo da ne 203

upadnem u zamku. Moja vrata su bila odškrinuta i čula sam ju kako razgovara s nekim u hodniku. Bila je jedna od njih! Oni su i dalje mislili kako postoji mogućnost da ja samo blefiram, pa je ona bila zadužena da se u to uvjeri! Posle toga, moji živci su potpuno propali. Nisam se usuđivala ikome vjerovati! - Mislim da sam samu sebe gotovo hipnotizirala. Poslije nekog vremena, skoro da sam zaboravila da sam ja doista Jane Finn. Toliko sam se posvetila tome da igram ulogu Annette Vandemeyer, da su me vlastiti živci zavaravali. Postala sam doista bolesna - mjesecima sam bila potpuno utonula u nekakvu obamrlost. Bila sam uvjerena da ću uskoro umrijeti i da ništa više nije važno. Kažu, kada zatvoriš zdravu osobu u ludnicu, ona najčešće i sama poludi. Pretpostavljam da je tako i sa mnom bilo. Igranje te uloge postalo je moja druga priroda. Na kraju čak i nisam bila nesretna - samo apatična. Ništa mi nije bilo važno. I tako su godine prolazile. A onda su se stvari odjednom promijenile. Gospođa Vandemeyer je došla iz Londona. Ona i liječnik su mi postavljali pitanja, eksperimentirali su različitim tretmanima. Bilo je govora da će me poslati nekom specijalistu u Parizu. Načula sam nešto da me izgleda neki drugi ljudi - prijatelji - traže. Kasnije sam čula da je bolničarka koja se brinula o meni otišla za Pariz i konzultirala se sa specijalistom, predstavljajući se kao ja. On ju je proveo kroz neke istraživačke testove i ustanovio je da je njen gubitak pamćenja lažan; ali ona je hvatala bilješke o njegovim metodama i primjenjivala ih na meni. Čini mi se da pravog specijalista ne bih uspela prevariti ni za trenutak... osoba koja je svoj život posvetila izučavanju ove pojave je jedinstvena - ali ponovo sam uspjela izdržati pred njima. Činjenica da se više nisam osjećala kao Jane Finn samo mi je olakšala posao. - Jedne noći su me, bez upozorenja, brzo otpremili za London. Vratili su me u kuću u Sohou. Jednom kada sam se našla izvan sanatorija, osjetila sam se drugačije - kao da se nešto što je bilo zakopano u meni dugo vremena, opet počelo buditi. - Poslali su me da poslužujem gospodina Beresforda. (Naravno, ja nisam znala kako se on zove). Bila sam sumnjičava - mislila sam da je to još jedna zamka. Ali on je izgledao tako pošteno, da sam teško u to mogla povjerovati. Ipak, bila sam veoma oprezna u svemu što sam govorila, jer sam znala da me prisluškuju. Visoko u zidu nalazio se mali otvor. 204

- Ali, u nedjelju popodne, u kuću je stigla poruka. Svi su bili veoma uznemireni. Bez njihovog znanja, prisluškivala sam. Stiglo je naređenje da ga se ubije. Ne trebam vam govoriti što je dalje bilo, pošto to već znate. Mislila sam da ću imati vremena otrčati i uzeti papire iz skrovišta, ali uhvatili su me. Zato sam počela vrištati da zatočenik bježi, i da se hoću vratiti kod Margueritte. Glasno sam vikala njeno ime tri puta. Znala sam da će ostali pomisliti kako mislim na gospođu Vandemeyer, ali sam se nadala da će se gospodin Beresford sjetiti slike. On je jednu skinuo već prvog dana - zbog toga sam mu oklijevala vjerovati. Zastala je. - Znači, papiri su - polako reče sir James - i dalje iza slike u onoj sobi. - Da. - djevojka je ponovo utonula u kauč, iscrpljena naporom zbog duge priče. Sir James je ustao. Pogledao je na svoj sat. - Hajde - rekao je - moramo odmah krenuti. - Večeras? - iznenađeno je upitala Tuppence. - Sutra će možda biti kasno - ozbiljno je rekao sir James. - Osim toga, ako odemo večeras, imat ćemo šanse uhvatiti glavnog čovjek i superkriminalca - gospodina Browna! Uslijedila je mrtva tišina, i sir James je nastavio: - Pratili su vas ovamo - u to nema sumnje. Kada budemo napustili kuću, ponovo će nas pratiti, ali nas neće uznemiravati, jer je Brownov plan da ga odvedemo do papira. Ali, kuća u Sohou je pod danonoćnim nadzorom policije. Nekoliko ljudi je stalno drži na oku. Kada budemo ušli u kuću, gospodin Brown neće ustuknuti - on će riskirati sve, samo da se dokopa iskre kojom će zapaliti svoju bombu. A on misli da rizik neće biti velik - pošto će ući u kuću maskiran u prijatelja! Tuppence je pocrvenila, a onda nagonski otvorila usta. - Ali. postoji nešto što ne znate - nešto što vam nismo ispričale. Zbunjeno je pogledala u Jane. - O čemu se radi? - oštro je upitao sir James. - Ne oklijevajte, gospođice Tuppence. Moramo točno znati što nas čeka. - Ali Tuppence po prvi put nije uspijevala naći riječi. - To je tako teško - vidite, ako griješim - oh, to bi bilo strašno. - Načinila je grimasu u pravcu Jane koja nije shvaćala. 205

- Nikada mi ne bi oprostila - zagonetno je napomenula. - Želite da vam pomognem? - Da, molim vas. Vi znate tko je gospodin Brown, zar ne? - Da - ozbiljno reče sir James. - Napokon znam. - Napokon? - nesigurno je upitala Tuppence. - Oh, ali ja sam mislila... zastala je. - Ispravno ste mislili, gospođice Tuppence. U sebi sam bio siguran u njegov identitet već neko vrijeme sve od one noći kada je gospođa Vandemeyer misteriozno umrla. - Ah! - dahne Tuppence. - Zato što je to bilo protivno logici koju su činjenice nametale. Postojala su samo dva rješenja. Ili je klor uzela vlastitom rukom, a tu teoriju sam u potpunosti odbacio, ili... - Da? - Ili je klor bio u brendiju koji ste joj dali. Samo je troje ljudi dotaklo taj brendi vi, gospođice Tuppence, ja, i još jedna osoba - Julius Hersheimmer! Jane Finn se promeškoljila i ustala, okrenuvši se govorniku razrogačenih očiju. - U početku, stvar je izgledala gotovo nemoguće. Gospodin Hersheimmer, sin čuvenog milijunaša, bio je veoma poznata osoba u Americi. Izgledalo je potpuno nemoguće da bi on i gospodin Brown mogli biti jedna te ista osoba. Ali, ne može se pobjeći od logike činjenica. Budući da je tako mora se prihvatiti istina. Sjetite se iznenadne i neobjašnjive izbezumljenosti gospođe Vandemeyer. Još jedan dokaz, ako je dokaz bio potreban. - Nisam oklijevao da vam to natuknem. Iz nekih riječi gospodina Hersheimmera u Manchesteru, shvatio sam da ste krenuli putem koji sam vam predložio. Onda sam se bacio na posao da ono što je nemoguće dokažem da je moguće. Gospodin Beresford mi je telefonirao i rekao mi ono u što sam već sumnjao, da fotografija gospođice Jane Finn nikada nije ni otišla iz njegovih ruku. Ali, djevojka ga prekide. Skočivši na noge, bijesno je povikala: - Što hoćete reći? Na što to pokušavate aludirati?? Da je gospodin Brown Julius? Julius... moj vlastiti rođak? - Ne, gospođice Finn - neočekivano reče sir James. - Ne vaš rođak. Čovjeka koji se predstavlja kao Julius Hersheimmers vama nije ni u kakvom 206

srodstvu.

207

26 Gospodin Brown Sir Jamesove riječi su odjeknule kao bomba. Obje djevojke su izgledale jednako preneraženo. Odvjetnik je prišao svom radnom stolu i vratio se s izrezanim člankom iz novina, koji je pružio Jane. Tuppence je čitala preko njenog ramena. Gospodin Carter bi prepoznao taj članak. On je govorio o misterioznom muškarcu koji je pronađen mrtav u New Yorku. - Kao što sam rekao gospođici Tuppence - nastavio je odvjetnik - bacio sam se na posao da nemoguće dokažem mogućim. Veliki kamen spoticanja bila je neoboriva činjenica da Julius Hersheimmer nije bilo izmišljeno ime. Kada sam naletio na ovaj članak, problem je bio riješen. Julius Hersheimmer je krenuo istražiti što se desilo s njegovom rođakinjom. Krenuo je na zapad, gdje je dobio vijesti o njoj i fotografiju da mu pomogne u traganju. Večer uoči njegovog odlaska iz New Yorka, bio je ulovljen u zamku i ubijen. Njegovo tijelo je obučeno u otrcanu odjeću i lice unakaženo, kako bi se spriječila svaka identifikacija. Gospodin Brown je zauzeo njegovo mjesto. Odmah je krenuo za Englesku. Nitko od pravih Hersheimmerovih prijatelja ili poznanika nije ga vidio prije nego je isplovio - mada ne bi imalo veze i da su ga vidjeli, jer je njegova gluma bila besprijekorna. Od tada je postao blizak sa svima onima koji su mu trebali raditi o glavi. Znao je sve njihove tajne. Samo se jedanput približio propasti. Gospođa Vandemeyer je znala njegovu tajnu. On nije planirao da ogromni mito koji je nudio ikada bude ponuđen gospođi Vandemeyer. Ali gospođica Tuppence je, srećom, promijenila plan, inače bi gospođa Vandemeyer već bila daleko kada bismo mi stigli onamo. Bio je suočen s time da će biti razotkriven. Poduzeo je očajnički korak, oslonivši se na svoj preuzeti lik da odvrati pažnju. Gotovo da je uspio - ali ne sasvim. - Ne mogu vjerovati - mrmljala je Jane. - On je izgledao tako divan. - Pravi Julius Hersheimmer je bio divan momak! A gospodin Brown je

208

savršeni glumac. Ali, pitajte gospođicu Tuppence, zar nije i ona imala svoje sumnje. Jane se tiho okrenula k Tuppence. Ova je klimnula glavom. - Nisam ništa htjela reći, Jane - znala sam da bi te to povrijedilo. A, osim toga, nisam mogla biti sigurna. Još uvijek mi nije jasno zašto nas je spasio, ako je on gospodin Brown. - Julius Hersheimmer je bio taj koji vam je pomogao da pobjegnete? Tuppence je prepričala sir Jamesu posljednje uzbudljive događaje i na kraju izgovorila: - Ali, ne razumijem zašto! - Zar ne shvaćate? Ja shvaćam. I mladi Beresford, također, sudeći po onome što je radio. Njihova posljednja nada bila je da puste Jane da pobjegne... a bijeg je morao biti izveden tako da ona ne posumnja da je u pitanju namještaljka. Nisu imali ništa protiv da mladi Beresford bude u blizini i da ako je potrebno, komunicira s vama. U odgovarajućem trenutku, oni bi ga makli s puta. Onda bi u maniri junaka gospodin Hersheimmer doletio i spasio vas, u pravom melodramatičnom scenariju. Meci lete - ali nikog ne pogađaju. Što bi se desilo potom? Vi biste bile odvezene pravo u kuću u Sohou i uzele biste dokument koji bi gospođica Fin sigurno dala svom rođaku na čuvanje. Ili bi on proveo potragu, pretvarao bi se kako je skrovište gdje se dokument nalazio, već opljačkano. Imao bi mnoštvo načina da se izbori s tom situacijom, ali rezultat bi uvijek bio isti. A meni se čini da bi se poslije toga vama objema dogodila neka nesreća. Vidite, vi previše znate. To je, u grubim crtama, to. Priznajem da me je uhvatio na spavanju, ali nekog drugog nije. - Tommyja - nježno reče Tuppence. - Da. Očigledno, kada je došao pravi trenutak da ga se otarase - on se pokazao previše pametnim za njih. Ali ipak, nisam potpuno smiren kada je on u pitanju. - Zašto? - Zato što je Julius Hersheimmer gospodin Brown - suho reče sir James. A potrebno je više od jednog pištolja da bi se zadržao gospodin Brown... Tuppence je blago problijedjela. - Što možemo učiniti? - Ništa, sve dok ne odemo u kuću u Sohou. Ako Beresford još uvijek vodi igru, nemamo se čega bojati. U protivnom, naš neprijatelj će doći da nas 209

potraži, ali neće nas zateći nepripremljene. - Iz ladice stola, izvukao je veliki pištolj i stavio ga u svoj džep. - Sada smo spremni. Dovoljno vas poznajem da se ne usuđujem predložiti da krenemo bez vas, gospođice Tuppence. - I ja bih to rekla! - Ali bih zato predložio da gospođica Finn ostane ovdje. Ona će biti savršeno sigurna, a bojim se da su je doživljaji koje je preživjela potpuno iscrpli. Ali, na Tuppencino iznenađenje, Jane je odmahnula glavom. - Ne. Mislim da ću i ja ići. Ti papiri su dani meni. Moram čitavu stvar završiti. Ionako se već puno bolje osjećam. Naređeno je da dovezu sir Jamesov automobil. Tijekom kratke vožnje, Tuppencino je srce bučno udaralo. Usprkos trenutnoj zabrinutosti za Tommyja, nije mogla a da ne likuje. Pobijedit će! Automobil se zaustavio na uglu trga i oni iziđoše napolje. Sir James je prišao jednom muškarcu u civilnoj odjeći, koji je već nekoliko sati bio na dužnosti, i razgovarao s njim. Zatim se pridružio djevojkama. - Do sada nitko nije ušao u kuću. Nadziru je i sa zadnje strane, tako da su prilično sigurni u to. Svako tko bude pokušao ući poslije nas bit će uhićen na licu mjesta. Hoćemo li ući? Policajac je izvadio ključ. Svi su oni dobro poznavali sir Jamesa. Također su dobili naređenja u vezi s Tuppence. Samo im je treći član grupe bio nepoznat. Trojka je ušla u kuću, zatvarajući vrata za sobom. Polako su se popeli uz klimave stube. Na vrhu se nalazio odrpani zastor koji je zaklanjao udubljenje u kojemu se Tommy skrivao onog dana. Tuppence je čula čitavu priču od Jane, koja je tada glumila “Annette”. Sa zanimanjem je pogledala dronjavi baršun zastora. Čak se i sada mogla zakleti da se pomakla - kao da se netko nalazio iza njega. Privid je bio tako jak, da je gotovo umislila kako može nazrijeti neki obris - Što ako gospodin Brown - Julius - tu čeka... Naravno da je nemoguće! Ipak, gotovo da se vratila povući zastor u stranu i u uvjeriti se... Sada su već bili na ulazu u onu sobu. Tu nije bilo mjesta da se itko lako sakrije, pomislila je Tuppence uzdahnuvši od olakšanja, da bi odmah potom samu sebe izgrdila. Ne smije da se prepusti ovoj maštariji - čudnom osjećaju da je gospodin Brown u kući... Slušaj! Što je to? Nečujni koraci na 210

stepeništu? U kući je bilo nekog! Apsurdno! Doista je histerična. Jane je otišla ravno do Marguerittine slike. Sigurnom rukom skinula ju je sa zida. Debeli sloj prašine i tanki vjenčići paučine ležali su između slike i zida. Sir James joj je dodao svoj džepni nož i ona je razrezala smeđi papir sa zadnje strane... Oglasna strana časopisa je pala na pod. Jane ju je podigla. Razdvojivši dvije iskrzane stranice, izvadila je dva ispisana lista! Ovog puta, to nije bio lažnjak. Prava stvar! - Imamo ga - reče Tuppence. - Napokon... Trenutak je bio takav da gotovo nije bilo moguće disati od emocija. Zaboravljena su prigušena krckanja, umišljeni zvuci od prije minute. Nijedno od njih troje nije imalo oči ni za što drugo osim za ono što je Jane držala u svojoj ruci. Sir James je uzeo papire i pažljivo ih pregledao. - Da - tiho je rekao - ovo je taj nesretni nacrt mirovnog sporazuma! - Uspjeli smo - reče Tuppence. U glasu joj se osjetilo strahopoštovanje i gotovo nevjerica. Sir James je ponovio njene riječi dok je pažljivo presavijao papir i stavljao ga u svoj notes, a onda se sa zanimanjem prošetao po prljavoj sobi. - Ovdje je naš mladi prijatelj bio zatvoren tako dugo, zar ne - rekao je. Stvarno zlokobna soba. Primjećujete da nema prozora i kako su debela vrata. Što god da se dogodi u ovoj sobi, nitko izvana ne bi mogao čuti. Tuppence je zadrhtala. Njegove riječi su uključile nekakav nejasan alarm u njoj. Što ako u kući je bio netko sakriven? Netko tko bi mogao zaključati za njima ta vrata, i ostaviti ih da pomru kao štakori u zamci? A onda je shvatila besmislenost svojih razmišljanja. Kuća je bila okružena policijom koja, ako se ne budu pojavili, neće oklijevati provaliti unutra i detaljno sve pretražiti. Nasmijala se vlastitoj gluposti - a onda je pogledala i trgnula se kada je vidjela kako je sir James promatra. - Potpuno ste u pravu, gospođice Tuppence. Osjećate opasnost. Kao i ja. Kao i gospođica Finn. - Da - priznala je Jane. - To je apsurdno - ali ne mogu si pomoći. Sir James je ponovo klimnuo glavom. - Vi osjećate - svi mi osjećamo - prisustvo gospodina Browna. Da - kada je Tuppence napravila pokret - nema sumnje - gospodin Brown je ovdje. - U ovoj kući? 211

- U ovoj sobi... Ne shvaćate? Ja sam gospodin Brown... Preneražene, ne vjerujući, buljile su u njega. Same crte njegova lica su se izmijenile. Ovo je bio drugi čovjek što je sada stajao pred njima. Osmjehnuo se laganim, okrutnim osmjehom. - Nijedna od vas neće živa izaći iz ove sobe! Maloprije ste rekli da smo uspjeli. Ja sam uspio! Nacrt mirovnog sporazumaje moj. - Osmjeh mu se još više proširio dok je gledao u Tuppence. - Da vam kažem što će se desiti? Policija će prije ili kasnije provaliti ovamo i pronaći žrtve gospodina Browna, tri, ne dvije, shvaćate, ali na sreću, treća žrtva neće biti mrtva, samo ranjena, i moći će opisati napad do najsitnijih detalja. Dokument? On je u rukama gospodina Browna. Tako da nikom neće pasti na pamet pretražiti džepove sir Jamesa Peela Edgertona! Okrenuo se k Jane. - Nasamarili ste me. Skidam vam kapu. Ali to više nećete raditi. Iza njih se začuo slab zvuk, ali opijen uspjehom, on nije okrenuo glavu. Gurnuo je ruku u džep. - Šah-mat Mladim pustolovima - rekao je i polako izvukao veliki automatik. Ali, dok je to činio, osjetio je kako ga odostraga netko grabi čeličnim stiskom. Pištolj mu je izbijen iz ruke i začuo se otegnuti glas Juliusa Hersheimmera: - Čini mi se da ste uhvaćeni na djelu, sa svojim plijenom. Krv je jurnula u odvjetnikovo lice, ali njegova samokontrola je bila čudesna, dok je promatrao od jednog do drugog dvojicu koja ga je uhvatila. Najduže je promatrao Tommyja. - Ti - rekao je šapatom. - Ti! Trebao sam znati. Vidjevši da sir James nije raspoložen pružati otpor, njihov stisak je popustio. Brzo kao munja, njegova lijeva ruka s velikim pečatnjakom se podiže do usana... - „Ave, Caesar, morituri te salutant“ - reče i dalje gledajući u Tommyja. Onda mu se lice promijenilo i s dugačkim, grčevitim trzajem on pade u beživotnoj hrpi na pod, dok je u zraku lebdio miris gorkih badema.

212

27 Večernja zabava u Savoyu Večera koju je gospodin Julius Hersheimmer priredio za nekoliko svojih prijatelja u Savoyu tridesetog uvečer, dugo će se pamtiti u ugostiteljskim krugovima. Organizirana je u privatnoj sali i naredbe gospodina Hersheimmera bile su kratkae i jasne. Dao im je odriješene ruke... a kada milijunaš da odriješene ruke, on obično i dobije ono što traži za svoj novac! Poslužene su sve sezonske delikatese. Konobari su s velikom pažnjom nosili boce starih berbi. Cvjetne dekoracije prkosile su sezoni, a raznoliko voće koje rodi tijekom raznih razdoblja u godini, našlo se nekim čudom jedno pored drugog. Lista gostiju bila je mala i odabrana. Američki veleposlanik, gospodin Carter, koji si je, kako je rekao, dao slobodu da dovede i svog starog prijatelja, sir Williama Beresforda, zatim arhiđakon Cowley, dr. Hali i dvoje mladih pustolova, Prudence Cowley i gospodin Thomas Beresford, i na kraju, počasni gost gospođica Jane Finn. Julius nije štedio truda da Janeino pojavljivanje učini fantastičnim. Misteriozno kucanje dovelo je Tuppence do vrata apartmana koji je dijelila s američkom djevojkom. Bio je Julius. U ruci je držao ček. - Dakle, Tuppence, - započeo je - hoćeš li mi učiniti uslugu? Uzmi ovo i sredi Jane od glave do pete za navečer. Svi idete sa mnom na večeru u Savoy. Vidiš? Nemoj štedjeti. Razumiješ me? - Naravno - imitirala ga je Tuppence. - Uživat ćemo. Bit će mi zadovoljstvo obući Jane. Ona je najljupkije stvorenje koje sam vidjela. - Tako je - vatreno se složio gospodin Hersheimmer. Njegov žar je izazvao trenutačno svjetlucanje u Tuppencenim očima. - Nego, Juliuse - oklijevajući je primijetila - ja... ja ti nisam još dala svoj odgovor. - Odgovor? - reče Julius. Lice mu je problijedjelo. - Znaš... kada si me pitao... da se udam za tebe - mucala je Tuppence,

213

spustivši pogled u maniri ranoviktorijanske junakinje - a nisi htio pristati na negativan odgovor. Dobro sam razmislila o tome... - Da? - reče Julius. Graške znoja počele su mu izbijati po čelu. Tuppence je iznenada popustila. - Ti, idiote! - rekla je. - Što te je, za ime svijeta, natjeralo na to? Još tada sam mogla vidjeti da nimalo ne mariš za mene. - Nije točno. Ja jesam - još uvijek gajim - osjećaje najvišeg poštovanja i uvažavanja i divljenja prema tebi... - Hmm! - reče Tuppence. - Ta vrsta osjećaja vrlo brzo završi u smeću kada se drugi osjećaji pojave na sceni! Zar nije tako, stari moj? - Ne znam na što misliš - kruto reče Julius, ali licem mu se razlila velika crvena mrlja. - Gluposti! - brzo je odvratila Tuppence. Nasmijala se i zatvorila vrata, dostojanstveno dodavši: - Duboko u svojoj duši uvijek ću smatrati da sam bila ostavljena! - Tko je to bio? - pitala je Jane kada je Tuppence došla do nje. - Julius. - Što je htio? - Zapravo, mislim da je želio vidjeti tebe, ali ga nisam htjela pustiti unutra. Makar ne do večeras, kada ćeš izaći pred svijet, blistajući kao kralj Salomon u svoj svojoj slavi! Hajde! Idemo u kupovinu! Za većinu ljudi, dvadeset deveti, dugo najavljivani Dan radnika, prošao je kao i svaki drugi dan. Održani su govori u parku i na trgu Trafalgar. Rasute povorke, pjevajući “Crvenu zastavu”, manje-više besciljno su lutale ulicama. Novine koje su nagovještavale generalni štrajk i početak vladavine terora, bile su prisiljene spustiti svoje osramoćene glave. Oni bestidniji i lukaviji od njih, pokušavali su dokazati kako je mir postignut na temelju njihovih savjeta. U nedjeljnim novinama, pojavila se kratka vijest o iznenadnoj smrti sir Jamesa Peela Edgertona, poznatog odvjetnika. Novine od ponedjeljka odavale su priznanje njegovoj karijeri. Točan izvještaj o njegovoj iznenadnoj smrti nikad nije izašao u javnost. Tommy je bio u pravu u svojoj procjeni situacije. Sve konce držao je jedan čovjek. Kada je ostala bez svog šefa organizacija se raspala. Kramenjin se brže-bolje vratio u Rusiju, napuštajući Englesku u nedjelju rano ujutro. Banda je u panici napustila Astley Priors, u brzini ostavljajući razne 214

kompromitujuće dokumente. S dokazima zavjere u svojim rukama, uz pomoć malog smeđeg dnevnika pronađenog u džepovima mrtvog čovjeka, koji je sadržavao opširan i optužujući opis cijele stvari, vlada je sazvala sjednicu u jedanaest sati. Laburističke vođe su natjerane da shvate da se njima poigravalo. Određene stvari koje im je vlada ponudila prihvaćene su objeručke. Bio je Mir, a ne Rat! Ali Kabinet je bio svjestan koliko su za dlaku izbjegli potpunu katastrofu. A zapečaćena u Carterovom mozgu bila je čudna scena koja se desila u kući u Sohou noć ranije. Ušao je u prljavu sobu i pronašao tog velikog čovjeka, s kojim je bio prijatelj čitavog života, mrtvog - ubijenog vlastitom rukom. Iz mrtvačevog džepa izvadio je bilježnicu u kojoj se nalazio zlokobni mirovni nacrt i ondje je na licu mjesta u prisutnosti drugo troje, pretvoren u prah... Engleska je bila spašena! A sada, uvečer tridesetoga, u privatnoj sobi u Savoyu, gospodin Julius P. Hersheimmer je primao svoje goste. Gospodin Carter je stigao prvi. S njim bio je kolerični stari gentleman. Tommy ga je pogledao i pocrvenio do korijena kose. Prišao im je. - Ha! - reče vremešni gentleman, odmjeravajući ga kao da ga je pogodila moždana kap. - Dakle, ti si, taj moj nećak. I nisi baš nešto na prvi pogled - ali si odradio dobar posao, kako se čini. Izgleda da te je majka ipak dobro odgojila. Hoćemo li ostaviti prošlost za nama? Ti si moj nasljednik, znaš, i od sada ćeš dobivati od mene znatnu svotu za podmirenje svojih troškova - i možeš smatrati Chalmers Park svojim domom. - Hvala vam, gospodine, to je jako ljubazno od vas. - Gdje je ta mlada dama o kojoj sam toliko slušao? Tommy mu je predstavio Tuppence. - Ha! - reče sir William, poučavajući je. - Djevojke nisu ono što su bile kada sam ja bio mlad. - Da, jesu - reče Tuppence. - Odjeća im je možda drugačija, ali one same su ostale iste. - Pa, možda ste u pravu. Nestašne tada... nestašne sada. - Tako je - reče Tuppence. - Ja sam užasno nestašna. - Vjerujem vam - smijuljio se stari gospodin, sa simpatijom je blago povukavši za uho. Većina djevojaka bila je užasnuta “starim medvjedom”, 215

kako su ga zvali. Tuppencina drskost oduševila je starog ženomrsca. Zatim je došao stidljivi arhiđakon, pomalo zbunjen društvom u kome se našao, sretan što se njegova kćerka istakla svojim zaslugama, ali ipak se nije mogao suzdržati da joj, s vremena na vrijeme, ne dobaci pogled pun nervozne zebnje. Ali, Tuppence se izvrsno ponašala. Uzdržavala se prekrižiti noge, držala je jezik za zubima i odlučno odbijala pušiti. Sljedeći je stigao dr. Hali, a za njim i američki veleposlanik. - Mogli bismo sada sjesti - reče Julius, kada je upoznao svoje goste, jedne s drugima. - Tuppence, izvoli. Pokazao je rukom počasno mjesto za stolom. Ali, Tuppence je odmahnula glavom. - Ne - to je Janeino mjesto! Kada čovjek pomisli kako se samo držala sve ove godine, trebali bismo ju proglasiti kraljicom večeri. Julius joj je dobacio zahvalan pogled i Jane je stidljivo prišla do dodijeljenog joj mjesta. Koliko god da je ranije izgledala lijepo, to se nije moglo mjeriti s ljupkošću koja ju je sada krasila. Tuppence je dobro odigrala svoju ulogu. Haljina poznatog krojača bila je zvana “žuti ljiljan”. Bila je sva u zlatnim i crvenim i smeđim nijansama, iz kojih se uzdizao divan stup djevojčinog bijelog vrata i brončani slapovi kose koji su ovjenčavali djevojčinu ljupku glavu. Divljenje se ogledalo u očima svih prisutnih, dok je ona sjedala za stol. Uskoro je večera bila u punom jeku, a zatim je Tommy jednoglasno bio pozvan da dade puno i detaljno objašnjenje. - Bio si tako prokleto tajanstven u vezi s čitavom ovom stvari - optužio ga je Julius. - Naveo si me da povjerujem kako si otišao u Argentinu. A najsmješnija je pomisao da ste mi oboje, i ti i Tuppence, dodijelili ulogu gospodina Browna! - Ideja nije bila njihova - ozbiljno reče gospodin Carter. - Bila im je sugerirana, a otrov je vrlo pažljivo ulio vrhunski umjetnik. Članak u njujorškim novinama dao mu je ideju, i uz pomoć njega je satkao mrežu u koju vas je zamalo uvukao i uništio. - Nikada mi se nije sviđao - reče Julius. - Od početka sam osjećao da nešto s njim nije u redu i uvijek sam sumnjao da je on bio taj koji je tako prikladno ušutkao gospođu Vandemeyer. Ali tek kada sam čuo da je naređenje za Tommyjevo smaknuće došlo odmah poslije našeg razgovora s 216

njim te nedjelje, počelo mi je svitati da je on naša zvjerka. - Ja uopće nisam posumnjala - jadala se Tuppence. - Uvijek sam mislila da je on toliko pametniji od Tommyja... nema sumnje da me je baš dobro prešao. Julius se složio. - Tommy je bio fantastičan! I umjesto da sjedi ovdje nijem kao riba neka se prestane sramiti i neka nam ispriča cijelu priču. - Tako je! Tako je! - Nema se što pričati - reče Tommy, kojem je bilo akutno nelagodno ... Bio sam totalna budala... sve do trenutka dok nisam pronašao onu Annetteinu fotografiju i shvatio da je to Jane Finn. Onda sam se sjetio kako je uporno vikala riječ “Margueritta” - i pomislio sam na Ritu, i - pa, to je to. Onda sam, naravno, vratio film unazad, da vidim gdje sam to ispao glupan. - Nastavite - reče gospodin Carter, kada je Tommy pokazao simptome da će se ponovo povući u šutnju. - Kada mi je Julius ispričao za gospođu Vandemeyer, to me je zabrinulo. Na prvi pogled, izgledalo je da su ili on ili sir James bili ubojice, ali nisam znao koji od njih dvojice. Kada sam pronašao onu fotografiju u ladici, poslije one priče kako ju je inspektor Brown uzeo, natjeralo me je da posumnjam u Juliusa. A onda sam se sjetio kako je sir James bio taj koji je otkrio lažnu Jane Finn. Na kraju, se nisam mogao odlučiti - i samo sam odlučio da ništa neću riskirati. Ostavio sam poruku Juliusu, za slučaj da je on gospodin Brown, i rekao mu da idem u Argentinu, a pored stola sam ispustio sir Jamesovo pismo u kome mi on nudi posao, tako da je mogao vidjeti da ne izmišljam. Onda sam napisao pismo gospodinu Carteru i pozvao sir Jamesa. Odlučio sam da će biti najbolje ako mu sve ispričam, pa sam mu ispričao sve, osim da vjerujem kako znam gdje su papiri sakriveni. Način na koji mi je pomogao da uđem Tuppence i Annette u trag gotovo da me je uvjerio da je on nevin, ali ne sasvim. Držao sam oči otvorene. A onda sam dobio lažnu poruku od Tuppence... i tada sam znao! - Ali kako? Tommy je izvadio Tuppencinu poruku iz džepa i pružio je. - To jeste njen rukopis, ali znao sam da nije njena poruka. Zbog potpisa. Ona se nikada ne bi potpisala s “Prudence - Tuppence”, napisala bi samo “Tuppence”. Julius njen potpis je vidio... jednom mi je pokazao njenu poruku 217

- ali sir James nije! Poslije toga, sve je bilo lako. Poslao sam Alberta što sam brže mogao gospodinu Carteru. Ja sam se pravio da sam otputovao, ali sam se odmah vratio. Kada je Julius upao sa svojim automobilom, znao sam da to nije bio dio Brownovog plana - i da će vjerojatno sada nastati nevolje. Ukoliko sir James ne bude uhvaćen na djelu, da tako kažem, znao sam da mi gospodin Carter nikada ne bi vjerovao samo na riječ... - I ne bih - sa žaljenjem je ubacio gospodin Carter. - Zato sam poslao djevojke kod sir Jamesa. Bio sam siguran da će, prije ili kasnije, otići u kuću u Sohou. Zaprijetio sam Juliusu revolverom, jer sam želio da to Tuppence ispriča sir Jamesu tako da on ne razmišlja o nama. Čim su djevojke izašle, rekao sam Juliusu da vozi što brže može za London, i dok smo se vozili, ispričao sam mu čitavu priču. Stigli smo do kuće u Sohou vrlo brzo i sastali se ispred s gospodinom Carterom. Pošto smo sve dogovorili s njim, otišli smo i sakrili se u udubljenju iza zastora. Policajac je dobio naređenja da, ako ga pitaju, kaže da nitko nije ulazio u kuću. To je sve. Tommy je naglo završio. Na trenutak je vladala tišina. - Uzgred - odjednom reče Julius - svi ste pogriješili u vezi s Janeinom fotografijom. Uzeli su mi je, ali sam je ponovo pronašao. - Gdje? - uskliknula je Tuppence. - U onom malom sefu u spavaćoj sobi gospođe Vandemeyer. - Znala sam da si nešto našao - prijekorno reče Tuppence. - Da ti iskreno kažem, to je ono zbog čega sam počela sumnjati u tebe. Zašto nisi ništa rekao? - Pretpostavljam da sam i ja bio malčice sumnjičav. Već mi je jednom ukradena, pa sam odlučio da je ne ispuštam iz ruku, sve dok mi neki fotograf ne napravi desetke kopija! - Svi smo ponešto krili - zamišljeno reče Tuppence. - Pretpostavljam da te rad u tajnosti načini takvim! U stanki koja je nastala, gospodin Carter je iz svog džepa izvadio malu, otrcanu smeđu bilježnicu. - Beresford je maloprije rekao da ja ne bih vjerovao da je sir James kriv, osim, kako je rekao, ako ga uhvatimo na djelu. To je točno. U stvari, sve dok nisam pročitao zabilješke u ovoj bilježnici, nisam u potpunosti bio sposoban povjerovati u ovu nevjerojatnu istinu. Ova bilježnica će biti predana Scotland 218

Yardu, ali nikada neće biti izložena javnosti na uvid. Sir Jamesova dugogodišnja povezanost sa zakonom učinila bi tako nešto neprikladnim. Ali vama, koji znate istinu, pročitao bih nekoliko odlomaka koji će vam baciti svjetlo na nevjerojatan mentalitet ovog velikog čovjeka. Otvorio je bilježnicu i okretao tanke strane. - ...Voditi ove bilješke je ludost. Toga sam svjestan. To je dokaz protiv mene. Ali, ja nikada nisam ustuknuo pred rizicima. A osjećam snažnu potrebu da se negdje izrazim... Ova knjižica će mi biti oduzeta samo kada budem bio mrtav... -Već od ranih dana shvatio sam kako posjedujem izuzetne sposobnosti. Jedino budala podcjenjuje svoje mogućnosti. Moj mentalni kapacitet je bio visoko iznad prosjeka. Znao sam da sam rođen za uspjeh. Jedina stvar koja je bila protiv mene, bila je moja pojava. Bio sam tih i običan... potpuno neprimjetan... - Kada sam bio dječak, čuo sam za poznato suđenje za ubistvo. Bio sam impresioniran elokvencijom odvjetnika obrane. Po prvi put sam počeo razmišljati o ideji da vlastite talente stavim na to tržište... Zatim sam proučavao kriminalca na optuženičkoj klupi... Čovjek je bio budala... bio je neizrecivo, nevjerojatno glup. Čak i sposobnost njegovih odvjetnika teško da ga je mogla spasiti. Osjetio sam strašni prezir prema njemu. Onda mi je palo na pamet da su kriminalni standardi zapravo niski. Rasipništvo, neuspjesi, civilizacijski ološ koji je odlutao u zločin. Čudno da ljudi od inteligencije nikada nisu shvatili izuzetne mogućnosti... Poigravao sam se tom idejom. Kakvo veličanstveno polje... kakve bezgranične mogućnosti! Zavrtjelo mi se u glavi... - ...Pročitao sam klasična djela o kriminalu i kriminalcima. Svi oni su potvrdili moje mišljenje. Degeneracija, bolest... nikada to nije bila svjesna odluka nekog dalekovidnog čovjeka da prihvati takvu karijeru. Onda sam razmislio. Pretpostavimo da se moje ambicije ostvare... da postanem odvjetnik, da se uzdignem do najvećih visina svoje profesije u Engleskoj. Što onda? Je li to moć? Na svakom koraku bi mi podmetale vlastite kolege, bio bih 219

sputavan demokratskim sistemom čija bih bio samo marionetska figura! Ne... ne, ja sam sanjao o apsolutnoj moći! Autokratskoj! A takva moć mogla se dobiti samo ako se radi s druge strane zakona. Igrati na slabost ljudske prirode, a onda na slabost nacija... okupiti i kontrolirati ogromnu organizaciju i najzad srušiti postojeći poredak, i vladati! Takve misli su me opijale... -...Shvatio sam kako moram voditi dvostruki život. Čovjek poput mene sigurno će privući pažnju. Isto tako, moram imati uspješnu karijeru, kako bih mogao prikriti svoje prave aktivnosti... Također, moram njegovati svoju ličnost. Oblikovao sam sebe po modelu uspješnih odvjetnika. Kopirao sam njihovo ponašanje, njihov magnetizam. Da sam odabrao postati glumac, vjerojatno bih bio najbolji od svih! Bez prerušavanja - bez masne boje - bez lažnih brada! Osobnost! Mijenjao sam osobnost bez ikakvih problema! Kada bih sve maske skinuo, bio sam ja sam, nenametljiv, tih, čovjek, kao bilo koji drugi. Nazvao sam se gospodin Brown. Postoje stotine ljudi po imenu Brown - postoje stotine ljudi koji izgledaju baš kao ja... -...Uspio sam u svojoj lažnoj karijeri. Bio sam predodređen za uspjeh. Uspet ću i u drugoj. Čovjek kao ja ne može propasti... -...Čitao sam o Napoleonovom životu. On i ja imamo toliko toga zajedničkog... -...Moj posao je obrana kriminalaca. Čovjek se mora brinuti za svoje ljude... -...Jedanput ili dvaput sam osjetio strah. Prvi put je to bilo kad sam bio u Italiji. Bio sam na večeri na kojoj je bio prisutan čuveni psihijatar, profesor D. Poveo se razgovor o ludilu. On je rekao: “Mnogo ljudi je ludo, a da nitko ne zna. Ni oni sami ne znaju.” Ne razumijem zašto je gledao u mene kada je to rekao. Njegov pogled je bio čudan... Nije mi se dopao... -...Rat me je uznemirio... Mislio sam da će pomoći mojim planovima. Nijemci su tako efikasni. Njihov sistem špijunaže također je izvanredan. Ulice su pune onih dječaka u kaki uniformama. Praznoglave mlade budale... Ipak, ne znam. Pobijedili su u ratu... To me uznemirava... 220

-...Moji planovi se uspješno razvijaju... djevojka se umiješala... ne mislim da ona doista nešto zna... Ali, moramo ostaviti Estoniju... neću sada riskirati... -...Sve se odvija po planu. Gubitak sjećanja je problem. Ne može biti lažan. Nijedna djevojka ne bi mene mogla prevariti!... -...Dvadeset deveti... To je veoma blizu... - gospodin Carter je zastao. - Neću vam čitati detalje vezane za planirani puč. Ali, postoje dva unosa koji se odnose na vas troje. U svjetlu nedavnih događaja, mislim da će biti zanimljivi. -...Time što sam naveo djevojku da mi sama priđe, uspio sam ju pridobiti. Ali ona ima intuiciju koja može biti opasna... Moram je maknuti s puta... S Amerikancem ništa ne mogu učiniti. On sumnja u mene i ne podnosi me. Ali on ništa ne zna. Vjerujem da je moja maska neprozirna... Ponekad se plašim da sam podcijenio onog drugog dečka. On nije bistar, ali teško ga je zaslijepiti pred činjenicama... Gospodin Carter je zatvorio bilježnicu. - Velik čovjek - reče on. - Genije ili luđak, teško je reći. Nastala je tišina. Onda je gospodin Carter ustao. - Želim nazdraviti. Udruženom poduhvatu koji je svojim uspjehom u potpunosti opravdao svoje postojanje! Svi su uz usklike nazdravili. - Postoji još nešto što bismo željeli čuti - nastavio je Carter. Pogledao je u američkog veleposlanika. - Znam da govorim i u vaše ime. Zamolit ćemo gospođicu Jane Finn da nam ispriča priču koju je proživjela. Podignimo i ispijmo čaše u zdravlje jedne od najhrabrijih kćeri Amerike, kojoj su upućene čestitke i zahvalnosti dvije velike zemlje!

221

28 A kasnije - To je bila sjajna zdravica, Jane - reče gospodin Hersheimmer, dok su se on i njegova rođakinja vozili Rolls-Royceom prema Ritzu. - Ona o udruženom poduhvatu? - Ne... ona upućena tebi. Ne postoji nijedna djevojka na ovom svijetu koja bi izdržala ono što si ti prošla. Bila si jednostavno divna. Jane je odmahnula glavom. - Ne osjećam se divnom. Duboko u sebi sam samo umorna i usamljena... i nostalgična za svojom zemljom. - To me dovodi do nečeg što sam želio reći. Čuo sam veleposlanika kako ti kaže da su se on i njegova žena nadali da ćeš odmah doći kod njih u veleposlanstvo. To je dobro, ali ja imam drugi plan. Jane... želim da se udaš za mene! Nemoj se odmah uplašiti i reći ne. Znam da me ne možeš odmah voljeti, to je nemoguće. Ali ja sam tebe zavolio još od prvog trenutka kada mi je pogled pao na tvoju fotografiju... a sada kada sam te vidio, jednostavno sam poludio za tobom! Kada bi samo pristala udati se za mene, ne bih ti uopće dosađivao... imala bi sve vrijeme ovog svijeta. Možda me nikada nećeš zavoljeti i ako to bude slučaj, ja ću te pustiti da odeš. Ali želim mogućnost da se brinem i vodim računa o tebi. - To je ono što i ja želim - čežnjivo reče djevojka. - Nekog tko će biti dobar prema meni. Oh, ti ne znaš kako se usamljeno osjećam! - Naravno da znam. Onda, mislim da smo to riješili i posjetit ću sutra ujutro nadbiskupa i zatražiti da nas vjenča. - Oh, Juliuse! - Pa, ne želim te požurivati, Jane, ali nema smisla čekati. Nemoj se bojati... ne očekujem da me odmah voliš. Ali mala ruka je skliznula u njegovu. - Ja te volim sada, Juliuse - reče Jane Finn. - Zavoljela sam te još od

222

onog trenutka u kolima kada ti je metak okrznuo obraz... Pet minuta kasnije, Jane je meko prošaputala: - Ne poznajem dobro London, Juliuse, ali čini mi se da je put od Savoya do Ritza veoma dug. - Zavisi od kuda ideš - objasnio je Julius crveneći. - Mi idemo oko Regent parka! - Oh, Juliuse... što će vozač pomisliti? - S plaćom koju mu dajem, on zna da je pametnije da se uzdrži od bilo kakvog samostalnog razmišljanja. Pa Jane, jedini razlog zašto sam priredio večeru u Savoyu jeste taj što sam te tako mogao odvesti kući. Nisam znao kako da inače ostanem nasamo s tobom. Ti i Tuppence ste kao sijamski blizanci. Još jedan dan, i pretpostavljam da bismo Beresford i ja potpuno poludjeli! - Oh. Je li on...? - Naravno da je. Do ušiju. - Tako sam i mislila - zamišljeno reče Jane. - Zašto? - Zbog svih stvari koje Tuppence nije rekla! - Tu si me zbunila - reče gospodin Hersheimmer. Ali Jane se samo nasmijala. U međuvremenu, Mladi pustolovi su sjedili pristojno, veoma ukočeno i osjećali su se vrlo nelagodno u taksiju, koji se bez neke originalnosti također vraćao do Ritza preko Regent parka. Činilo se da je među njima zavladala užasna zbunjenost. Nisu znali što se točno dogodilo, ali sve se promijenilo. Jezici su im se vezali, nijemi... paralizirani. Čitavo staro prijateljstvo je nestalo. Tuppence nije mogla smisliti što reći. Tommy je bio u istoj nevolji. Sjedili su vrlo kruto i izbjegavali pogledati jedno u drugo. Napokon je Tuppence učinila očajnički napor. - Bilo je prilično zabavno, zar ne? - Prilično. Nova tišina. - Dopada mi se Julius - ponovo je probala Tuppence. Tommy se odjednom vratio u život. 223

- Nećeš se udati za njega, čuješ? - zapovjednički je rekao. - Zabranjujem ti. - Oh! - pokorno reče Tuppence. - Apsolutno, razumiješ. - On se ne želi oženiti sa mnom... on me je u stvari zaprosio iz ljubaznosti. - To nije jako vjerojatno - podrugljivo reče Tommy. - Posve je istina. Zaljubljen je u Jane preko ušiju. Vjerojatno je već prosi. - Ona će mu sasvim odgovarati - snishodljivo reče Tommy. - Zar ti se ne čini da je ona najljupkija djevojka na svijetu? - Oh, ne bih rekao. - Ali pretpostavljam da ti voliš one s parama - s glumljenom ozbiljnošću reče Tuppence. - Ja... oh, do đavola. Tuppence, znaš! - Sviđa mi se tvoj stric, Tommy - reče Tuppence, brzo skrećući s teme. Nego, što ćeš učiniti, prihvatit ćeš Carterovu ponudu da radiš za vladu, ili Juliusov poziv i bogato plaćeno zaposlenje na njegovom ranču u Argentini? - Držat ću se stare dobre kuće, mada mislim da je to divno od Hersheimmera. Ali, bolje mi je u Londonu. - Ne vidim gdje se ja tu uklapam. - Ja vidim - sigurno reče Tommy. Tuppence ga iskosa pogleda. - Tu je i novac - zamišljeno je primijetila. - Kakav novac? - Oboje ćemo dobiti po ček. Gospodin Carter mi je tako rekao. - Jesi li ga pitala na koliko? - sarkastično je pitao Tommy. - Jesam - trijumfalno reče Tuppence. - Ali, neću ti reći. - Tuppence, stvarno pretjeruješ! - Bilo je zabavno, zar ne, Tommy? Zaista se nadam da ćemo imati još mnogo pustolovina. - Nezasitna si, Tuppence. Meni je za sada dosta pustolovina. - Pa, kupovina je skoro isto tako dobra - sanjalački reče Tuppence. - Razmišljam o kupovini starog namještaja i svijetlih tepiha, i svilenih zavjesa i poliranog stola za ručanje i kauča s mnogo jastučića... - Čekaj malo - reče Tommy. - Za što će ti sve to? - Možda za kuću... mada ja razmišljam o stanu. 224

- Čijem stanu? - Misliš da ja to ne mogu izgovoriti, ali griješiš! Našem, eto ti. - Najdraža moja - reče Tommy, čvrsto je stežući u zagrljaj. - Bio sam odlučan da te natjeram da to izgovoriš. Duguješ mi zbog toga što si me onako nemilosrdno gazila kad god bih pokušao biti romantičan. Tuppence je podigla svoje lice k njemu. Taksi je nastavio putem oko sjeverne strane Regent parka. - Nisi me zaprosio na pravi način - istakla je Tuppence. - Ne na način koji bi naše bake nazvale prosidbom. Ali, pošto sam čula kako pričaš Juliusu o meni odlučila sam pristati. - Nećeš moći pobjeći od udaje za mene, tako da ti to ne pada na pamet. - Kako će to biti zabavno - odgovorila je Tuppence. - Brak se naziva raznim imenima, mirna luka, sklonište, ovjekovječena ljubav, ropstvo, i još mnogo toga. Ali znaš što ja mislim da je brak? -Što? - Sport. - I to vraški dobar sport - reče Tommy.

225