Slikarske Tehnike

SLIKARSKE TEHNIKE !$%"# Pastel je slikarska tehnika nastala miješanjem boje u prahu s vezivom čime se dobiva pasta u štapiću, na talijanskom pastello. Postoje razne vrste pastela, npr. voštani ili uljni pastel, ali samo suhi pastel je pastel u pravom smislu riječi i oblikuje se u štapiće. Sama boja koja ostaje na papiru kao trag poteza ostavlja dojam praha koji se grupira u oblike pa plohe djeluju rahlo, baršunasto, krhko i hrapavo. U prah već nanesene boje možemo umiješati prah nove boje i dobiti veliko bogatstvo miješanja boja. Taktilnost površine reagira na jačinu pritiska ruke i pojedine partije slike mogu postići impasto fakturu nakon jačeg akcentiranja slikareve ruke; tako struktura poteza i Degas: Zvijezda (Pastel) rukopisa može dati vrlo složenu gradaciju i preplet slikarskih efekata. Poneki ljudi smatraju kako je površina modernog pastela slična površini enkaustike. Podloga, papir za pastel treba biti hrapavi papir kako bi što bolje ostrugao prah boje sa štapića. Najzgodniji papir za rad je pak-papir, odnosno natron-papir, najbolje toniran smeđi ili sivi. Moguće je raditi i na prepariranom platnu, i na kartonu. Na kraju slikarskog procesa, da se obojani prah pastela ne bi odvojio od podloge, potrebno ga je fiksirati, poprskati fiksativom, za što može poslužiti obični lak za kosu, ili drvofiks rastopljen u vodi. Pastelisti su: Edgar Degas, Quentin de la Tour, Pablo Picasso, Edouard Manet, Odilon Redon, Rosalba Carriera,...

Akvarel Akvarel ili vodene boje su boje čiji je pigment fino mljeven, povezan vezivom, smješten u posudice i topiv u vodi, po čemu su i dobile ime; riječ aqua znači voda. Karakteristika im je transparentnost ili prozirnost, što je posljedica razmjerno slabe zasićenosti topila pigmentom, a što možemo i sami kontrolirati: dodavanjem više vode omjer pigmenta je manji i boja je svjetlija i bljeđa, odnosno degradirana. Gušćim dodavanjem pigmenta boja postaje gušća, Monet: Jezero i most (akvarel) tamnija i intenzivnija. Bijelu boju ne koristimo, već ostavljamo boju papira. Zatamnjivanje možemo postići i slikanjem plohe preko plohe. Slikati možemo na suhom papiru, ali ga možemo i namočiti što će rezultirati razlijevanjem boje i ulaženjem boje u boju sa zanimljivim likovnim efektima. Akvarelom su koristili impresionistički slikari: Claude Monet, Pierre-Auguste Renoir, Edgar Degas, Vincent van Gogh, te u Hrvatskoj Slava Raškaj. 1

Gvaš Naziv dolazi od francuske riječi gouache što znači gust. Slikarska tehnika kod koje se pigment boje miješa s bijelom bojom. Za razliku od prozračnog akvarela u kojem sama podloga papira ima ulogu bijele boje, gvaš je gust i neproziran (pokriva podlogu) i u njemu se bijeli tonovi slikaju kao kod tempere ili uljanih boja (pri tome se mogu nanositi i nekoliko slojeva boje). Gvašem se slika na papiru direktno, a drvo ili platno treba prije slikanja pripremiti premazom veziva da bi boja prionula uz podlogu. Gvaš je česta i uobičajena slikarska tehnika i pojavljuje se već u Srednjem vijeku. Tada su ga koristili F. Schwinge: Autoportret (gvaš) iluminatori manuskripta (ukrašavanje starih rukopisnih knjiga ornamentima, inicijalima i minijaturama). Obnavljaju ga u 18. stoljeću, a od 19. stoljeća pa do danas održava se kao tehnika koja se zbog svojih osobina često primjenjuje.

Tempera Tempera je slikarska tehnika u kojoj boja nastaje miješanjem pigmenta s otopinom ljepila i vezivnog sredstva (jajeta, gumiarabike i sl.) odakle joj i ime: riječ tempera dolazi od riječi temperare, što znači miješati. Podloga za slikanje temperom može biti hrapavi papir, drvo ili platno. Kist za temperu je čvršći od kistova za akvarelne boje, ali i malo mekši od kistova za uljane boje. Potrebna je paleta koja može biti kupljena ili možemo koristiti priručna sredstva od kojih je najpogodniji poklopac nekog lonca, ili ploča od metala, plastike ili pleksiglasa. Tempera je gusta, neprozirna, pokrovna boja, zbog čega možemo lako preslikati dijelove slike koji nam ne odgovaraju. Kod miješanja Michelangelo Buonarroti: Sveta obitelj (tempera) na paleti boju razrjeđujemo vodom do gustine slične jogurtu. Boju posvjetljujemo miješanjem s bijelom bojom i tako dobivamo tonove, bilo stepenasto, bilo u postepenoj modelaciji. Poželjno je izbjegavati "čiste", sirove boje iz tube i što više ih miješati na paleti. Moguće je dobiti posve jednolične namaze, ili ekspresivne, razvedene i dinamične plohe. Sloj boje ne bi smio biti predebeo jer se tada boja ljušti.

2

Ulje Uljene boje nastaju kad se pigment miješa s različitim sušivim uljima. Uljene boje su masne, polagano se suše, donji slojevi proziru se kroz gornje namaze. Slikanje uljenom tehnikom dopušta tanak, proziran namaz (lazurni), ali i nanošenje boje u debelim slojevima (impasto), miješanje boja i postavljanje boje iznad boje. Omogućuje postizanje najboljih izražajnih sredstava te omogućuje neograničeni broj tonova. Njome se također postižu vrlo jaki kontrasti chiaro-scuro (svijetlo-tamno), sjajna je (efekt većeg volumena)i transparentna. Niz efekata postignutih uljem nije otkriven odjednom, niti ga je otkrio jedan jedini čovjek, oni se prepisuju sjevernjačkim majstorima rane Renesanse. Oni tehnički usavršavaju slikanje uvođenjem kombinacije boje i ulja. Jan van Eyck: Margaretha van Eyck Tako čitav kolorit postaje topliji, svjetliji, raznolikiji i (ulje na drvetu) istinitiji; stare oporosti nestaje, a omogućuju se mekani prijelazi, istančane nijanse i jedinstven izričaj. Tako su izvršili tehničku reformu svjetskog značaja i promijenili slikarstvo iz korijena te uticali na sve slikare poslije njih, prije svega na svoje kolege iz renesansne Italije. Ovi majstori zaslužuju da nose ime “očeva modernog slikarstva” jer je ulje od tada osnovni medij slikarstva. Za promidžbu ovog slikarskog medija su najznačajniji redom: flamanci Majstor iz Flémallea, braća van Eyck - osobito mlađi brat Jan van Eyck, Rogier van der Weyden, Hugo van der Goes i talijan Domenico Ghirlandaio.

$#!’%&"#! Enkaustika je stara, zaboravljena tehnika i još uvijek se pokušava saznati način postupka. Tek se nagađa kakav je mogao biti postupak. Slična je uljanoj tehnici, ali razlikuje se po tome što boje nisu sastavljane od ulja niti se miješaju lanenim uljem ili terpentinom, i ne polažu se na platnenu podlogu kistom, nego se, vezane voskom, postavljaju metalnim štapićem na drvenu podlogu, na mramornu ili bjelokosnu pločicu. Nakon slikanja vjerojatno je umjetnik ohlađeni vosak ponovno zagrijavao usijanim željezom da bi spojio plohe različitih boja. Enkaustika je neobična tehnika. U al Faiyumu, u donjem Egiptu, bilo je vrlo popularno postavljati portrete pokojnika na grobovima. Vidljiva je izvrsna očuvanost boja. A slika je stara 1800 godina! Te su boje neobično otporne. Nekoć su bile korištene i za slikanje Bogorodica s Isusom djetetom u ranom bizantinskom razdoblju. Nakon toga se počinje koristiti tempera te tako nestaje ta neobična tehnika.

3

Freska Freska je tehnika slikanja na zidu. Slika se bojama, koje se rastapaju u vodi, po svježem sloju žbuke. Boja se suši istovremeno s podlogom i tako se nerazdvojno povezuje s njom. Rad na svježoj žbuci zahtijeva brzinu i sigurnost jer se naknadne promjene mogu izvršiti tek tako sa se ukloni čitav sloj žbuke i da se zamijeni novim slojem. Zato su slikari prethodno izrađivali crtež na kartonu koji se u mjeri slagao s konačnim djelom i prenosili obrise na svježu žbuku. Postoji još jedna varijanta fresko- tehnike, a ona se zove secco (tal. suho). Boja se nanosi na osušenu žbuku, koja se prije slikanja osvježi gašenim vapnom. Stapanje boje s podlogom nije tako potpuno i zato dolazi do znatnih oštećenja. Rafael: Atenska škola (freska)

Mozaik Mozaik je odavna poznata slikarska tehnika, koja se izvodi slaganjem raznobojnih, manje ili više pravilnih kockica kamena, obojenog stakla, glazirane keramike. Poznate su talijanske mozaičke kockice (teserae) proizvedene u muranskim staklarnicama u više dimenzija i velikom broju različitih boja i tonova. Kamene kockice dobivaju se usitnjavanjem (čekićem, kliještima, itd.) različitih vrsta obojenog kamena. Tako usitnjene, kockice se koriste ovisno o svom obliku i boji. Kockice se utiskuju u svježu žbuku, cement, masu na bazi disperzije umjetne smole, razna ljepila, poliesterske smole (od koje se mogu praviti i kockice) i slično. Mozaikom se oslikavaju zidne, podne ili svodne površine. Podni mozaici su uglavnom od kamenčića, a zidni mogu biti i od drugih materijala. Zlatno razdoblje mozaik je doživio u Bizantu (prije toga je Aleksandar Veliki (mozaik) široku upotrebu imao u Grčkoj i Rimu), pa iako se kasnije koristio, manje je bivao zastupljen nego neke druge, jednostavnije slikarske tehnike. Još od drevnih (antičkih) vremena poznata su nam dva načina izvedbe mozaika: 1. opus tesselatum - sastavljen od kamenih kockica (nisu uvijek istih dimenzija) a između kockica vidljiv je vezivni materijal (tzv. fuge) 2. opus vermiculatum - sastavljen od sitnijih kockica, međusobno tijesno povezanih, tako da se jedva vide ivice i međuprostori između njih. Kockice su uglavnom iste veličine, a izrađene su od kamena, stakla ili glaziranih odlomaka keramike. Osim „običnog“ mozaika, postoji i tehnika mikromozaika, mnogo složenija, iste osnove, no puno dojmiljivijih rezultata, rezervirana samo za iznimno uporne i strpljive, koji ne žale izgubiti vrijeme kako bi postigli što dojmiljiviji rezultat.

4

Vitraj Vitraj (franc. vitrail) je posebnim načinom oslikano staklo, najčešće na crkvenim prozorima, povezanih olovnim okvirima. Kada su ljudi uspjeli uz pomoć kemijskih spojeva, oksida, bojiti staklo (manganov oksid boji modro, a željezni oksid crveno), umjetnici su došli na misao da sastavljaju slike od komadića obojenog stakla. Slikar - staklar zvan vitrajer radi slično kao mozaičar. Ali njegovi su komadići stakla širi od mozaičarovih staklenih štapića i kamenčića. Osim toga vitrajer ih ne utiče u zid, nego uokviruje u olovne spojnice. Stavljen na prozor umjesto na zid, vitraj kroz sebe pušta sunčeve zrake i stvara najblistavije boje među svim slikarskim tehnikama. Najljepše primjere tehnike vitraja nalazimo na gotičkim francuskim srednjovjekovnim katedralama: Chartres, Notre Dame u Parizu i Bourgesu. O tome kako su srednjovjekovni staklari dobivali staklenu masu, kako su je bojali i kako su sastavljali likove govori njihov suvremenik Teofil (XII. st.) u knjizi O raznim umjetnostima.

Tapiserija Tapiserija je posebna slikarska tehnika. Ona je vrsta klečanog ćilima. Između niti osnove provlače se niti potke koje oblikuju motive. Provučene niti pritiskuju se "češljem" i tako nastaju gusti, jednolični, paralelni radovi. Tapiseriji je osnova u ljepoti linije i boje koje su po materijalnom sastavu vunene ili svilene. Tapiser iz prirode tih materijala izvlači specijalnu ljepotu mekih kontura i još mekših ploha boje. Srodna tapiseriji je tehnika pod nazivom goblen. Tapiserija je disciplina koja svojom složenošću dotiče više drugih disciplina primijenjene i likovne umjetnosti. Tapiser se ne može definirati jednom riječju, jer je on slikar, dizajner, arhitekt, kipar, scenograf, ilustrator, crtač i odličan poznavalac tehnoloških postupaka, prije svega tkanja koje je u povijesnom i tehnološkom smislu osnova tapiserije. Danas je tapiserija otišla mnogo dalje od pukog tkanja pa je tako i tapiserija danas dizajnersko i arhitektonsko djelo, skulptura, scenografija, ilustracija, simbioza crteža i priča.

5