Sto Znaci Govoriti - Pierre Bourdieu

DOSAD IZAŠLO: H. X Eysenck: Upotreba i zloupotreba psihologije Rollo May: Psihologija i ljudska dvojba David Cooper: Psihijatrija i antipsihijatrija D. W. Winnicott: Dijete, obitelj i vanjski svijet Andrew Crowcroft: Razumijevanje ludila Thomas S. Szasz: Ideologija i ludilo Victor Frankl: Nečujan vapaj za smislom Herbert S. Strean: Izvanbračna veza Muriel Gardiner: Čovjek-vuk i Sigmund Freud Wilhelm Reich: Analiza karaktera W. R. Fairbairn: Psihoanalitičke studije ličnosti Melanie Klein: Zavist i zahvalnost Wilfred R. Bion: Iskustva u radu s grupama Staniša Nikolić: Scenska ekspresija i psihoanaliza Bruno Bettelheim: Ljubav nije dovoljna Wilhelm Reich: Spolna revolucija Gertrude & Rubin Blanck: Ego-psihologija Herbert Marcuse: Eros i civilizacija Medard Boss: Novo tumačenje snova Michael Balint: Osnovna greška David Cooper: Jezik ludila Jacques Lacan: Četiri temeljna pojma psihoanalize Christopher Lasch: Narcistička kultura

Pierre Bourdieu ŠTO ZNAČI GOVORITI

@o@y@ro^U(F@()^

Izdaje IK »NAPRIJED« Direktor RADOVAN RADOVI NOVIĆ Glavni urednik MILAN MIRIĆ

Urednici MURADIF KULENOVIĆ GVOZDEN FLEGO MIRJANA DOBROVIĆ

Pierre Bourdieu

ŠTO ZNAČI GOVORITI Ekonomija jezičnih razmjena

Preveli s francuskoga ALKA i MLADEN ŠKILJAN

■V

naprijed

ZAGREB 1992

Naslov izvornika Pierre Bourdieu CE QUE PARLER VEUT DIRE L'econom ie des echanges linguistiques © Fayard, Pariz, 1989.

Recenzenti GVOZDEN FLEGO MILORAD PUPOVAC

C IP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb 801:165.741 BOURDIEU, Pierre Što znači govoriti : ekonomija jezičnih razmjena / Pierre Bourdieu ; preveli s francuskoga Alka Škiljan... [et al.]. — Zagreb : Naprijed, 1992. — 210 str. ; 20 cm. — (Biblioteka Psiha) Prijevod djela: Ce que parler veut dire. — Bibliografske bilješke uz tekst. — Kazalo.

SADRŽAJ

U V O D .......................................................................................................

7

I. EKONOMIJA LINGVISTIČKIH RA ZM JEN A ..............

II

1. Proizvođenje i reproduciranje legitimnogje z ik a 2. Formiranje cijena i anticipiranje d o b iti...........................

21 51

II. JEZIČNA DJELATNOST I SIMBOLIČKA M O Ć 1. Ovlašteni jezik: društveni uvjeti djelotvornosti obred­ nog diskursa....................................................................... 2. Obredi instituiranja........................................................... 3. Snaga predstavljanja........................................................ 4. Opisivanje i propisivanje: uvjeti ostvarljivosti političke djelotvornosti i njezine granice...............................................................................

83 89 103 115

127

III. ANALIZE D ISK U RSA .......................................................

139

1. Cenzura i uobličavanje..................................................... 2. »Važni« diskurs: nekoliko socioloških razmišljanja o »Nekoliko kritičkih opaski u povodu knjige

143

Kako čitati ’K apital’«

...................................................................

177

3. Retorika znanstvenosti: prilog analizi Montesquieuova efekta ...............................................................................

197

KAZALO IM ENA I P O JM O V A .........................................................

209

U svom Pokušaju uvođenja pojma negativne veličine u fi­ lozofiju Kant zamišlja čovjeka sa deset stupnjeva škrtosti koji naporom od dvanaest stupnjeva nastoji pobuditi u sebi lju­ bav prema bližnjemu, dok jedan drugi, škrtac od tri stupnja, i sposoban za analognu nakanu od sedam stupnjeva, proizvodi plemenitu akciju od četiri stupnja; Kantov je zaključak da je prvi moralno superioran drugome, mada je, ako mjerimo pre­ ma činu — dva stupnja prema četiri stupnja — on nesumnji­ vo inferioran. Možda bismo morali primijeniti sličnu aritme­ tiku vrijednosti kad procjenjujemo znanstvene radove... Društvene se znanosti, posve očito, nalaze na strani škrca od deset stupnjeva, i njihove bismo kvalitete zacijelo ispravnije ocjenjivali kad bismo umjeli, na Kantov način, proračunavati kolike su društvene snage što ih one moraju savladati. To je pogotovu točno kad je riječ o objektu svojstvenom disciplini čiji se utjecaj proteže na sve društvene znanosti, o onom jed­ nom i nedjeljivom jeziku koji se, kod Saussurea, temelji na is­ ključenju svake inherentne društvene mijene ili, kod Chomskog, na povlastici što se pridaje formalnim osobinama gra­ matike zapostavljajući funkcionalne prisile. Budući da sam, malo prije no što je to postalo modnim kri­ kom, napisao jedan školski rad (koji srećom nikad nije bio objavljen), gdje sam, oslanjajući se na metodično »čitanje« Kursa opće lingvistike, pokušavao udariti temelje »općoj teo­ riji kulture«, možda sam bio osjetljiviji od drugih na najvid­ ljivije posljedice dominacije te suverene discipline — bilo da je riječ o doslovnim prepisivanjima teorijskih spisa ili o me­ haničkim prenošenjima površinski shvaćenih pojmova, i o 7

svim grubim pozajmnicama koje, razdvajajući opus operatum i modus operandi, dovode do neočekivanih, ponekad ap­ surdnih novih interpretacija. Ali opiranje pomodnim oduševljavanjima nipošto ne znači otklanjanje koje bi išlo do ignori­ ranja: stoga mi se učinilo da djelo Saussurea, a zatim, u tre­ nutku kada sam uvidio kako je nedostatan model govora (i prakse) kao izvršavanja, i djelo Chomskog, koje je priznavalo značajnost generativnih sposobnosti, postavljaju sociologiji bitna pitanja. Ipak, ta pitanja mogu zadobiti svu svoju specifičnu težinu tek ako izađemo izvan granica zacrtanih samom nakanom strukturalne lingvistike kao čiste teorije. I doista, sva sudbina moderne lingvistike zapečaćena je inauguralnim nasilnim či­ nom kojim Saussure »eksternu lingvistiku« odvaja od »inter­ ne lingvistike« i, priznajući samo ovu posljednju kao pravu, isključuje iz nje sva istraživanja koja stavljaju jezik u vezu s etnologijom, s političkom poviješću onih koji tim jezikom go­ vore, ili s geografijom područja na kojemu se on govori, jer takva istraživanja ne bi ništa pridonijela poznavanju jezika samog po sebi. Rođena iz autonomiziranja jezika u odnosu prema društvenim uvjetima njegove proizvodnje, reprodukci­ je i upotrebe, strukturalna lingvistika nije mogla postati do­ minantna među društvenim znanostima a da pritom ne djelu­ je ideološki dajući privid znanstvenosti naturalizaciji simbo­ ličkih objekata, tih proizvoda povijesti: kao posljedica prije­ nosa fonološkog modela izvan područja lingvistike inaugu­ ralna operacija koja je, odvajajući lingvističko sredstvo od njegovih društvenih uvjeta proizvodnje i upotrebe, učinila lingvistiku najviše prirodnom medu društvenim znanostima, proširila se na cjelokupni skup simboličkih proizvoda, na taksinomije srodstva, na mitske sisteme ili na umjetnička dje­ la. Jasno je da različite znanosti nisu bile jednako sklone da prihvate tog trojanskog konja. Zbog specifičnog odnosa koji etnologa povezuje s njegovim predmetom, zbog neutralnosti »objektivnog gledaoca« što je implicira status vanjskog pro­ matrača, etnologija je postala najpogodnijom žrtvom. I uz nju, dakako, tradicionalna povijest umjetnosti ili književnos­

ti: u ovom je slučaju unošenje analitičke metode koja pret­ postavlja neutralizaciju funkcija samo još potvrđivalo onaj način shvaćanja umjetničkog djela kakav su oduvijek zahtije­ vali poznavaoci, tj. »čistu« i čisto »internu« dispoziciju koja isključuje svaku »reduktorsku« referenciju na »vanjsko« okru­ ženje; na taj je način, slično kao molitveni mlin u jednoj dru­ goj domeni, semiologija književnosti uzdigla kult umjetnič­ kog djela na viši stupanj racionalnosti a da nije promijenila njegove funkcije. U svakom slučaju, marginalizacija društve­ noga, koja omogućuje da se jezik, ili bilo koji drugi simbolič­ ki objekt, tretira kao finalitet bez svrhe, uvelike je pridonijela uspjehu strukturalističke lingvistike, jer je »čistim« primjena­ ma posve interne i formalne analize dala draž igre bez poslje­ dica. Trebalo je dakle izvući sve zaključke koji proizlaze iz činje­ nice što je lingvisti i njihovi imitatori tako odlučno potiskuju — činjenice da je, kao što je utvrđivao Kurs opće lingvistike, »društvena priroda jezika jedna od njegovih internih osobi­ na«, i da je društvena heterogenost inherentna jeziku. Treba­ lo je to učiniti, znajući pritom da su rizici tog pothvata veliki i da najmanji među njima nije onaj privid grubosti što ga za­ dobiva svaka, i najsuptilnija i najpreciznija analiza koja je kadra izvući na površinu potisnuti sadržaj (i koja je zbog toga »kriva«); ukratko, znajući da za istinu treba platiti višu cije­ nu da bi se postigla manja dobit razlikovanja.* * U drugom dijelu ove knjige ponovo se objavljuju, u više ili manje izmi­ jenjenom obliku, različiti ranije štam pani tekstovi: za I. poglavlje, Le langage autorise. Note sur les conditions sociales de l’efficacite du discours rituel, Actes de la recherche en sciences sociales, 5-6, studeni 1975, str. 183-190; za 2. poglavlje, Les rites d ’institution, Actes de la recherche en sciences socia­ les, 43, lipanj 1982, str. 58-63 (saopćenje na kolokviju »Les rites de passage aujourd'hui održanom u Neuchatelu u listopadu 1981); za 4. poglavlje Decrire et prescrire, Actes de la recherche en sciences sociales, 38, svibanj 1981, str. 69-74. U trećem dijelu ove knjige ponovo se objavljuju: u 2. poglavlju, La lectu­ re de Marx: quelques remarques critiques a propos de »Quelques remarques critiques a propos de Lire le Capital«, Actes de la recherche en sciences soci­ ales, 5-6, studeni 1975, str. 65-79; u 3. poglavlju, Le nord et le Midi. C ontri­ bution a une analyse de l’effet Montesquieu, Actes de la recherche en scien­ ces sociales, 35, studeni 1980, str. 21-25.

9

I. EKONOMIJA LINGVISTIČKIH RAZMJENA

Sve oblike dominacije što ih lingvistika i njezini pojmovi još i danas ostvaruju nad društvenim znanostima sociologija može izbjeći jedino pod uvjetom da osvijetli postupke kon­ struiranja predmeta pomoću kojih se lingvistika zasnovala, kao i društvene uvjete proizvodnje i cirkulacije njezinih te­ meljnih pojmova. Lingvistički se model mogao tako lako pre­ nijeti na područje etnologije i sociologije zato što je lingvisti­ ci bilo dopušteno da formulira najhitniju stvar, to jest inte­ lektualističku filozofiju po kojoj je jezik u prvom redu pred­ met razumijevanja a ne sredstvo akcije i moći. Prihvatiti saussureovski model i njegove pretpostavke znači tretirati druš­ tveni svijet kao univerzum simboličkih razmjena i reducirati akciju na komunikacijski čin koji je, kao saussureovski go­ vor, predodređen da bude dešifriran uz pomoć određene šif­ re ili koda, jezika ili kulture.1 Ako želimo raskinuti s takvom filozofijom društva, tada moramo pokazati da je doduše dopušteno društvene odnose — pa i same odnose dominacije — promatrati kao simbolič­ ke interakcije, to jest kao komunikacijske odnose koji u sebi sadržavaju poznavanje i prepoznavanje, ali da pritom nipo­ što ne smijemo zanemariti činjenicu da jezične razmjene, ti komunikacijski odnosi par excellence, predstavljaju također i 1. Na drugom sam mjestu pokušao analizirati epistemološko nesvjesno strukturalizm a, to jest pretpostavke što ih je Saussure veoma pronicavo ugra­ dio u konstruiranje predmeta svojstvenog lingvistici, ali su ih kasniji korisni­ ci saussureovskog modela zaboravili ili potisnuli (usp. P. Bourdieu, Le sens pratique, Pariz, Editions de M inuit, 1980, str. 51 d.).

13

odnose simboličke moći u kojima se realiziraju odnosi snaga između govornika odnosno između njihovih grupa. Ukratko, potrebno je prevladati uobičajenu alternativu između ekonomizma i kulturalizma i pokušati elaborirati jednu ekonomiju simboličkih razmjena. Svaki čin govorenja i, općenitije, svaka akcija zapravo je konjunktura, susret neovisnih kauzalnih nizova: tu su, s jed­ ne strane, društveno oblikovane dispozicije jezičnog habitu­ sa, koje impliciraju izvjesnu sklonost govorenju i izricanju točno određenih stvari (ekspresivni interes) i izvjesna sposob­ nost govorenja, definirana u isto vrijeme i kao jezična spo­ sobnost neograničenog stvaranja gramatički ispravnih dis­ kursa i kao društvena sposobnost koja omogućuje da se tom kompetencijom primjereno služimo u određenoj situaciji; s druge strane, tu su strukture jezičnog tržišta, koje se nameću kao sustav specifičnih sankcija i cenzura. Ovaj jednostavni model jezične proizvodnje i prometa kao odnosa između jezičnih habitusa i tržišta na kojima oni nude svoje proizvode ne nastoji ni odbaciti ni nadomjestiti speci­ fično lingvističku analizu koda; ali on omogućava da se razu­ miju greške i neuspjesi na koje se osuđuje lingvistika kad diskurs u njegovu konjunkturalnom singularitetu pokušava ob­ jasniti polazeći od jednog jedinog faktora, od »čisto« lingvis­ tičke kompetencije, definirane apstraktno, bez ikakva obzira na sve ono što ta kompetencija duguje svojim društvenim uv­ jetima proizvođenja. I doista, sve dotle dok lingvisti budu ig­ norirali ograničenje koje je bitna komponenta njihove zna­ nosti, preostat će im jedino da očajnički u jeziku tragaju za onim što se nalazi u društvenim odnosima u čijim okvirima jezik funkcionira, ili da se bave sociologijom a da toga nisu svjesni, a to znači uz opasnost da u gramatici samoj otkrivaju ono što je u nju unijela lingvistova spontana sociologija.

Gramatika nudi samo veoma djelomičnu definiciju smisla, a potpuno određenje značenja diskursa ostvaruje se tek u njegovu odnosu s tržištem. Jednu, ne baš beznačajnu količinu određenja koje praktički određuje smisao zadobiva diskurs 14

automatski i izvana. U izvorištu objektivnog smisla koji se ra­ đa u jezičnoj razmjeni postoji najprije razlikovna vrijednost kao rezultat odnosa kakav govornici, svjesno ili nesvjesno, uspostavljaju između jezičnog proizvoda što ga nudi društve­ no obilježeni govornik i istovremeno ponuđenih drugih pro­ izvoda unutar određenog društvenog prostora. Osim toga, tu je i činjenica da se jezični proizvod potpuno ostvaruje kao poruka jedino onda ako je tako tretiran, to jest ako je dešifri­ ran, i da se interpretacijske sheme što ih primaoci primjenju­ ju u svom kreativnom usvajanju ponuđenog proizvoda mogu više ili manje razlikovati od shema prema kojima se ravnala proizvodnja. Tim svojim učincima, koji su neizbježivi, tržište sudjeluje u stvaranju ne samo simboličke vrijednosti diskursa nego i njegova smisla. U toj bi se optici moglo ponovo raspraviti pitanje stila: taj »individualni pomak u odnosu prema jezičnoj normi«, ta osobena elaboracija koja teži za tim da diskursu da distinktivna svojstva, egzistira kao fenomen samo u odnosu prema subjektima koji ga opažaju, koji raspolažu dijakritičkim spo­ sobnostima uočavanja razlike između različitih načina iska­ za, između raznolikih vještina govorenja. Zbog toga stil — bi­ lo da je riječ o poeziji u usporedbi s prozom, bilo da je riječ o načinu govorenja određenog (društvenog, spolnog ili genera­ cijskog) razreda u usporedbi s načinom govorenja nekog dru­ gog razreda — postoji jedino u odnosu s agensima koji su opremljeni shemama opažanja i vrednovanja kakve omogu­ ćuju konstituiranje stila kao skupa sistematskih, sinkretski opažanih razlikovnih obilježja. Na jezičnom tržištu nije u op­ ticaju »jezik«, nego diskursi koji su stilistički obilježeni — u isto vrijeme na polu proizvodnje, utoliko što svaki govornik od zajedničkog jezika gradi vlastiti idiolekt, i na polu recepci­ je, utoliko što svaki primalac sudjeluje u proizvodnji poruke koju i prima i vrednuje unoseći u nju sve što sačinjava njego­ vo pojedinačno i kolektivno iskustvo. Na svaki se diskurs može primijeniti ono što je bilo rečeno za poetski diskurs za­ to što on, kad je uspio, s maksimalnim intenzitetom djeluje na buđenje promjenljivih, o pojedincu ovisnih iskustava: za razliku od denotacije, koja predstavlja »konstantan dio, za­ 15

jednički svim govornicima«2, konotacija upućuje na singularitet individualnih iskustava, a to se događa zato što se ona uspostavlja unutar društveno obilježenog odnosa u kojem primaoci primjenjuju raznolike instrumente simboličkog us­ vajanja. Paradoks komunikacije sastoji se u tome što ona pretpostavlja postojanje zajedničkog medija, koji međutim — to se dobro vidi u graničnom slučaju, kakav je poezija, gdje se često radi o prenošenju emocija — postiže uspjeh je­ dino tako što budi i obnavlja singularna, a to znači društveno obilježena iskustva. Univerzalno upotrebljiva riječ iz rječnika samo je proizvod neutraliziranja praktičkih odnosa i nema nikakvu društvenu egzistenciju: u praksi ona postoji jedino uronjena u situacije, tako da čak i značenjska jezgra, koja se i na različitim tržištima održava relativno neizmijenjena, može ostati neprimijećena.3 Kao što je zapazio Vendryes, kad bi ri­ ječi uvijek poprimale sve svoje smislove istovremeno, diskurs bi bio neprekidna igra riječima; ali kad bi — kao u primjeru ’louer’, locurc ’najmiti’, i ’louer’ laudare ’hvaliti’, — svi smis­ lovi što ih one mogu zadobiti bili potpuno nezavisni, sve bi igre riječima (a napose ideološke) postale nemoguće.4 Različi­ ti smislovi neke riječi određuju se unutar odnosa između ne­ 2. Usp. G. Mounin, La com m unication poetique, precede de Avez-vous iu Char?, Pariz, Gallim ard, 1969, str. 21—26. 3. Sposobnost da se sim ultano pojme različiti smislovi iste riječi (sposob­ nost s to je često mjere tzv. testovi inteligencije) i, a fortiori, sposobnost prak­ tičnog m anipuliranja tim smislovima (na primjer, reaktiviranjem prvotnog značenja običnih riječi, kao što to rado čine filozofi) dobro je mjerilo one ti­ pične sposobnosti koja znanstveniku om ogućuje da se iščupa iz situacije i da razbije praktičku relaciju koja riječ povezuje s određenim praktičkim kon­ tekstom, zatvarajući je tako u jedan od njezinih smislova, da bi prom atrao ri­ ječ po sebi i za sebe, to jest kao geometrijsko mjesto svih mogućih relacija prema situacijam a koje su pritom tretirane kao sami »specifični slučajevi mogućega«. Ta sposobnost poigravanja različitim jezičnim različitostima sukcesivno i, pogotovu, simultano, svakako je jedna od najslabije rasprostra­ njenih sposobnosti, jer se ovladavanje različitim jezičnim različitostima i, po­ gotovu, odnos prema jezičnoj djelatnosti što ga to ovladavanje pretpostavlja, mogu steći jedino u posve određenim životnim uvjetima, pogodnim za us­ postavljanje neusiljenog i dezinteresiranog odnosa prem a jezičnoj djelatnos­ ti (usp., u radu: P. Bourdieu i J. C. Paseron, Raport pedagogique et com m u­ nication, analizu koja pokazuje kako s obzirom na socijalno porijeklo, varira amplituda jezičnog registra, tj. stupanj ovladavanja jezičnim različitostima). 4. J. Vendryes, Le langage. Introduction linguistique a l'Histoire. Pariz. Albin Michel, 1950. str. 208.

16

promjenljive jezgre i specifične logike različitih tržišta, koja se i sama objektivno situiraju s obzirom na tržište na kojemu se određuje najopćiji smisao te riječi. Oni simultano postoje jedino u svijesti znanstvenika koja ih objelodanjuje raskida­ jući organsku povezanost između kompetencije i tržišta. Religija i politika postižu svoje najuspješnije ideološke efekte zahvaljujući mogućnostima što ih pruža polisemija in­ herentna društvenoj sveprisutnosti legitimnog jezika. U raslojenom društvu takozvane opće imenice rad, porodica, majka, ljubav, poprimaju u stvarnosti različita, pa čak i oprečna zna­ čenja, budući da se članovi iste »jezične zajednice« služe, više-manje, istim jezikom a ne upotrebljavaju nekoliko različi­ tih jezika — zbog unifikacije jezičnog tržišta pojavljuje se, naime, zacijelo sve više značenja za iste znakove.5 Bahtin upozorava na činjenicu da u revolucionarnim situacijama op­ će riječi poprimaju oprečne smislove. Zapravo nema neutral­ nih riječi: ispitivanje pokazuje, na primjer, da pridjevi koji se obično upotrebljavaju da bi iskazali ukuse često zadobivaju u različitim klasama različite, ponekad suprotne smislove; riječ »soigne«, ’soanjiran’, ’odnjegovan’, ’veoma uredan’, riječ ko­ ju vole malograđani, odbacuju intelektualci, jer za njih ona upravo odaje nešto malograđansko, uskogrudno, sitničavo. Polisemičnost religijskog jezika i ideološki efekt unifikacije oprečnosti ili poricanja podjela što ga on proizvodi proizlaze odatle što religijski jezik — po cijenu ponovnih interpretacija kakve implicira proizvodnja i recepcija općeg jezika vezana uz govornike koji zauzimaju različite pozicije unutar društve­ nog prostora, pa su prema tome i njihove nakane i njihovi in­ teresi različiti — uspijeva govoriti svim grupama, a sve grupe mogu njime govoriti; suprotno tome, jezik matematike može osigurati jednoznačnost riječi »grupa« jedino strogom kon­ trolom homogenosti grupe matematičara. Religije nazivane univerzalnima nisu univerzalne u istom smislu i pod istim uv­ jetima kao znanost. Posizanje za neutraliziranim jezikom nužno je svaki put 5. Zahtjevi proizvodnje, pa i dom inacije, nameću određen minimum ko­ munikacije među klasama, što znači da i najprikraćenijim a (na primjer imi­ grantim a) mora biti dostupna neka vrsta jezičnog životnog minimuma.

17

kad treba uspostaviti praktički konsenzus između agensa ili grupa agensa čiji su interesi djelomično ili potpuno različiti: a to znači, dakako, u prvom redu u sferi legitimne političke borbe, ali i u transakcijama i interakcijama svakodnevnog ži­ vota. Komuniciranje među klasama (odnosno u kolonijalnim ili polukolonijalnim društvima, među etničkim skupinama) uvijek znači kritičnu situaciju za jezik u upotrebi, ma koji on bio. Ono naime pokazuje tendenciju vraćanja smislu koji je najuočljivije opterećen društvenim konotacijama: »Kad pred nekim tko je tek nedavno otišao sa sela izgovorite riječ seljak, nikad ne znate kako će je on prihvatiti.« U tom slučaju ne postoje više bezazlene riječi. To objektivno izazvano razotkri­ vanje razbija prividnu jedinstvenost uobičajenog jezika. Sva­ ka riječ, svaki izričaj može u nekom trenutku poprimiti dva oprečna smisla, ovisno o načinu kako će ga shvatiti pošiljalac i primalac. Logika verbalnih automatizama koji neprimjetno vraćaju riječ na uobičajenu upotrebu, sa svim vrijednostima i predrasudama što ih ona implicira, krije u sebi neprestanu opasnost od »gafiranja«, kadrog da u jednom jedinom tre­ nutku poništi konsenzus znalački održavan uz pomoć čitavih strategija uzajamnih obzira. Ali simboličku djelotvornost političkih ili religijskih jezika ne bismo mogli potpuno shvatiti kad bismo je reducirali na učinak nesporazuma koji pojedince, u svakom pogledu me­ đusobno suprotstavljene, navode na to da se prepoznaju u is­ toj poruci. Učeni diskursi mogu postati efikasni zbog skrovi­ tog podudaranja između strukture društvenog prostora unu­ tar kojeg se proizvode — političke, religijske, umjetničke ili filozofske oblasti — i strukture područja društvenih klasa u kojoj su smješteni primaoci i u odnosu prema kojoj oni inter­ pretiraju poruku. Iz homolognosti između opreka inheren­ tnih specijaliziranim oblastima i područja društvenih klasa proizlazi suštinska dvosmislenost koja dolazi do izražaja na­ pose onda kad ezoterički diskursi, šireći se izvan svoje uske oblasti, podliježu nekoj vrsti automatske univerzalizacije i prestaju biti samo iskazi dominantnih ili podložnih subjekata unutar određene specifične oblasti pa postaju iskazi koji vri­ jede za sve dominantne ili sve podložne subjekte. 18

U svakom slučaju, društvena znanost mora biti svjesna au­ tonomnosti jezika, njegove specifične logike, njegovih, samo njemu svojstvenih pravila funkcioniranja. Napose, nemoguće je razumjeti simboličke učinke jezika ako se ne uzima u obzir tisuću puta potvrđena činjenica da je jezik prvi formalni me­ hanizam čije su generativne mogućnosti bezgranične. Ne po­ stoji ništa što se ne bi moglo reći, a može se reći i ništa. Sve može biti iskazano u jeziku, dakako u granicama gramatičnosti. Otkad je to Frege dokazao, znamo da riječi mogu imati smisao a da se ni na što ne odnose. To znači da se ispod for­ malne točnosti može kriti semantičko odvajanje. Sve religij­ ske teologije i sve političke teodiceje iskorištavale su činjeni­ cu da generativne sposobnosti jezika mogu prijeći granice in­ tuicije ili iskustvene provjere pa tako mogu proizvoditi for­ malno ispravne ali semantički prazne diskurse. Rituali pred­ stavljaju granični slučaj svih onih situacija nametanja, gdje se, prakticiranjem određene stručne kompetencije, koja može biti veoma nesavršena, praktički potvrđuje društvena kompe­ tencija legitimnog govornika, koji je ovlašten da govori, i to s autoritetom: Benveniste je zapazio da su u indoevropskim je­ zicima riječi koje služe za izricanje prava povezane s korije­ nom ’reći’. Prava riječ, formalno ispravna, samim time — i to s priličnim izgledom na uspjeh — pretendira na izricanje pra­ va, to jest onoga što treba da se ostvari. Oni koji su, poput Maxa Webera, magijskom ili karizmatskom pravu kolektivne zakletve ili ordalija suprotstavljali racionalno pravo temelje­ no na proračunljivosti i predvidljivosti zaboravljaju činjenicu da je svako, i najrigoroznije racionalizirano pravo tek uspje­ šan čin društvene magije. Juridički je diskurs stvaralački govor koji oživotvorava ono što iskazuje. Taj je govor granica prema kojoj teže svi performativni iskazi, blagoslovi, proklinjanja, naredbe, želje ili po­ grde: drugim riječima, to je božanski govor, izraz božanskog prava koji, kao intuitus originarius što ga je Kant pripisivao Bogu, daje egzistenciju onomu što iskazuje — za razliku od svih deriviranih, konstativnih iskaza, koji samo registriraju neku preegzistentnu datost. Nikad se ne bi smjelo zaboraviti da jezik — zbog svoje neograničene generativne, ali ujedno i, 19

u kantovskom smislu, originarne sposobnosti kakvu mu daje njegova moć da oživotvorava proizvodeći kolektivno prizna­ tu, i na taj način ostvarenu, predodžbu o egzistenciji — pred­ stavlja zacijelo prvorazredan oslonac snu o apsolutnoj moći.

1.

poglavlje

Proizvođenje i reproduciranje legitimnog jezika »Kao što ste rekli, gospodine! Morali bi postojati zakoni koji bi štitili stečena zna­ nja. Uzmite, na primjer, jednoga od naših dobrih đaka, skromnog, marljivog, jednog koji je već u početnim razredima u poseb­ noj bilježnici zapisivao pojedine formule izražavanja. I koji je, gutajući tokom dvadeset godi­ na svaku riječ svojih profesora, na kraju stekao neku vrstu sitne intelektualne ušte­ đevine: zar mu ona ne pripada jednako kao što bi mu pripadala kuća ili novac?« P. CLAUDEL, Satenska cipela

»Nasuprot bogatstvima koja impliciraju simultano posje­ dovanje a ne podliježu nikakvoj promjeni, jezik prirodno us­ postavlja potpunu zajednicu, gdje svi slobodno crpući iz op­ ćeg blaga, spontano pridonose njegovu očuvanju.«1 Opisuju­ ći simboličko prisvajanje kao neku vrstu mistične participaci­ je koja je općenito i podjednako dostupna svakomu pa pre­ ma tome isključuje bilo kakvo razvlaštenje, Auguste Comte pruža pravi primjer one iluzije jezičnog komunizma kojom je opsjednuta cjelokupna lingvistička teorija. Tako, recimo, Saussure rješava pitanje ekonomskih i društvenih uvjeta prisvaja­ nja jezika a da ga uopće ne mora ni postavljati jer se, kao i 1. A. Comte, System e de politique positive, T. II. Statique sociale, 5. izda­ nje., Pariz, Siege de la societe positiviste, 1929, str. 254 (potcrtao P. Bour­ dieu).

21

Auguste Comte, utječe metafori blaga, primjenjujući je jed ­ nako i na »zajednicu« i na pojedinca: on govori o »unutraš­ njem blagu«, o »blagu deponiranom kroz govornu praksu u subjektima pripadnicima iste zajednice«, o »zbiru individual­ nih jezičnih blaga«, ili pak o »zbiru otisaka deponiranih u svakom mozgu«. Zasluga je Chomskoga što je univerzalnom subjektu-govorniku eksplicitno pripisao savršenu jezičnu kompetenciju kakvu mu je saussureovska tradicija pridavala prešutno: »Lingvistička se teorija, po temeljnoj pretpostavci, bavi idealnim govornikom-slušaocem, ko ji je integriran u potpuno homogenu jezičnu zajednicu, savršeno vlada svojim jezikom i zaštićen je od pojava koje nisu gramatički pertinentne, kao što su ograničenja pamćenja, nesabranost, slabljenje pažnje ili interesa, ili greške u primjenjivanju jezičnog znanja u realizacijama. Takav je bio, čini mi se, stav osnivača moder­ ne opće lingvistike, i ne vidim nijednog uvjerljivog razloga da on bude mijenjan.«2 Ukratko, u ovoj optici kompetencija je kod Chomskoga samo drugo ime za saussureovski jezik.3 Je­ ziku kao »općem blagu« što ga kao nedjeljivo vlasništvo po­ sjeduje cjelokupna grupa odgovara jezična kompetencija kao »polog« tog »blaga« u svakom pojedincu ili kao participaci­ ja svakog člana »jezične zajednice« u tom javnom dobru. Promjena u jeziku prikriva onu fictio juris s pomoću koje Chomsky, pretvarajući zakone imanentne legitimnom diskursu u univerzalne norme svake primjerene jezične prakse, vješ­ to izbjegava pitanje ekonomskih i društvenih uvjeta stjecanja legitimne kompetencije i uspostavljanja tržišta na kojemu se ustanovljava i nameće ta definicija legitimnog i nelegitim­ nog.4 2. N. Chomsky, Aspects o f the Theory o f Syntax, Cam bridge, M.I.T. Press. 1965, str. 3; ili, također, N. Chomsky et M. Halle, Principes de phonologie generative, prev. P. Encreve, Pariz, Le Seuil, 1973, str. 25 (potcrtao P. Bour­ dieu). 3. Sam je Chomsky eksplicitno poistovjetio ta dva pojm a, bar utoliko što je kompetenciju definirao kao »poznavanje gramatike« (N. Chomsky i M. Hale, loc.cit.) ili kao »interioriziranu generativnu gram atiku« (N. Chomsky. Currrent Issues in Linguistic Theory, London, Hag, M outon, 1964, str. 10). 4. lako je Habermas svoju čistu teoriju »kom unikacijske kom petencije«, tu analizu biti komunikacijske situacije, dovršio i zaokružio izjavom o na­ mjerama koja se odnosi na stupnjeve represije i na stupanj razvijenosti pro-

22

Službeni jezik i političko jedinstvo

Ako se želi pokazati kako lingvisti samo uključuju u teori­ ju prethodno konstruirani predmet, zaboravljajući pritom društvene zakone njegova konstruiranja i prikrivajući u sva­ kom slučaju njegovu društvenu genezu, tada se za to ne može naći bolji primjer no što su oni paragrafi Kursa opće lingvis­ tike u kojima Saussure raspravlja o odnosima između jezika i prostora.5 Hoteći dokazati da prostor ne određuje jezik nego da jezik određuje svoj prostor, Saussure napominje kako ni dijalekti ni jezici ne poznaju prirodnih granica jer neka fonet­ ska inovacija, na primjer zamjena latinskog c glasom s, sama determinira područje svoje rasprostranjenosti unutrašnjom snagom vlastite autonomne logike, posredstvom skupa go­ vornih subjekata koji prihvaćaju da budu njezini nosioci. Ova filozofija povijesti, po kojoj je interna dinamika jezika jedini uzrok granica njegova širenja, sakriva specifično poli­ tički proces unifikacije koji na kraju dovodi do toga da se od­ ređenom skupu »govornih subjekata« praktički nameće pri­ hvaćanje službenog jezika. Saussureovski jezik, taj istovremeno zakonodavni i komu­ nikacijski kod koji postoji i održava se neovisno o svojim ko­ risnicima (o »govornim subjektima«) i o svojim upotrebama (o »govoru«), ima zapravo sve općepriznate osobine službe­ nog jezika. Za razliku od dijalekta, on je uživao sve blagodati institucionalnih uvjeta nužnih za univerzalnu kodifikaciju i izvodnih snaga, on ipak nije mogao izbjeći ideološki učinak apsolutizacije relativnog, učinak što ga očitavamo u šutnjama teorije kompetencije C hom ­ skoga (J. Habermas, ’Toward a Theory of C ommunicative C om petence’, in: H. P. Dreitzel, Recent Sociology, 2, 1970, str. 114— 150). Ma koliko da je na­ mjerna i provizorna, i prim ijenjena jedino zato da bi »omogućila« proučava­ nje »deform acija čiste intersubjektivnosti«, idealizacija (potpuno očita u upotrebi takvih pojmova kakvi su »ovladavanje općim kategorijama konsti­ tucije dijaloga« ili »situacija govora, determ inirana čistom subjektivnošću«) uspijeva iz komunikacijskih odnosa praktički izbaciti odnose snaga koji se u njima ostvaruju u preobraženu obliku: dokaz za to pruža nekritičko preuzi­ manje pojmova kakav je illocutionary force [ilokuciona snaga] koji teži za tim da snagu riječi smjesti u riječi same a ne u institucionalne uvjete njihove upotrebe. 5. F. de Saussure, Cours de linguistique generale, Pariz i Lausanne. Payot, 1916, 5. izd. 1960, str. 275 -2 8 0 .

23

za nametnuto opće prihvaćanje. Na taj način priznat i (više ili manje kompletno) poznat u cijelom djelokrugu određene političke vlasti, on zauzvrat pridonosi učvršćenju vlasti koja je temelj njegove dominacije: on, naime, među svim članovi­ ma »jezične zajednice« koja se, prema Bloomfieldu, tradicio­ nalno definira kao »grupa ljudi koji se služe istim sustavom jezičnih znakova«6, osigurava onaj minimum komunikacije koji je uvjet ekonomske proizvodnje pa čak i simboličke do­ minacije. Govoriti jednostavno o jeziku, bez točnijeg određenja, onako kao što to čine lingvisti, znači prešutno prihvaćati služ­ benu definiciju službenog jezika neke političke zajednice: to je onaj jezik što se unutar teritorijalnih granica te zajednice nameće svim njezinim pripadnicima kao jedini legitiman, a nameće se to kategoričnije što je službena situacija u kojoj se on upotrebljava (riječju »služben« veoma se točno prevodi pridjev formal kojim se služe lingvisti engleskog jezičnog iz­ raza)7. Kao proizvod autora koji su ovlašteni da pišu, fiksiran i kodificiran propisima gramatičara i profesora, čija je zada­ ća uz to da utuvljuju u glave njegovu pravilnu upotrebu, jezik je kćd, u smislu šifre koja omogućuje uspostavljanje ekviva­ lencija između zvukova i značenja, ali i u smislu sustava pro­ pisa koji reguliraju jezičnu praksu. Službeni je jezik usko povezan s državom. I to i u svojoj genezi i u svojoj društvenoj upotrebi. Uvjeti konstituiranja je­ dinstvenog jezičnog tržišta, kojim dominira službeni jezik, stvaraju se u procesu konstituiranja države: obavezan u služ­ benim prilikama i u službenim prostorima (u školi, u javnim 6. L. Bloomfield, Language, London, George Allen, 1958, str. 29. Kao što saussureovska teorija jezika zanem aruje činjenicu da se jezik ne nam eće is­ ključivo svojom vlastitom snagom i da on svoje geografske granice duguje političkom činu ustanovljenja, činu koji je arbitraran i čija je arbitrarnost (i u samoj znanosti o jeziku) ignorirana, tako isto i bloom fieldovska teorija »je­ zične zajednice« ne uzima u obzir političke i institucionalne uvjete »m eđu­ sobnog razumijevanja«. 7. Pridjev formal, koji u engleskom označava kontrolirani, njegovani, usi­ ljeni jezik — za razliku od familijarnog, opuštenog — ili ukočenu, izvještačenu i formalističku osobu, poprim a također značenje francuskog pridjeva 'officier, (a formal dinner), tj. primjeren obrascima, zahtjevima forme, uskla­ đen s propisima, pravovaljan (formal agreement).

24

službama, u političkim institucijama itd.), taj državni jezik postaje teorijska norma prema kojoj se objektivno mjere sve jezične prakse. Nikoga ne opravdava nepoznavanje jezičnog zakona, koji ima svoje pravosudne organe, gramatičare, i svo­ je organe prisile i nadzora, nastavnike i profesore, ovlaštene da općenito ispituju i pravnoj sankciji školske kvalifikacije podvrgavaju jezičnu sposobnost svih govornih subjekata. Da bi se jedan način izražavanja između više njih (jedan jezik u slučaju dvojezičnosti, jedna upotreba jezika u slučaju društva podijeljenog u klase) nametnuo kao jedini legitimni način, nužno je da jezično tržište bude jedinstveno i da praktičko mjerilo za različite dijalekte (klasne, regionalne ili etnič­ ke) bude legitimni jezik ili legitimna jezična upotreba. Integriranost u istu »jezičnu zajednicu«, koja je proizvod političke dominacije, neprekidno reproduciran institucijama kadrim da nameću opće priznavanje dominantnog jezika, uvjet je us­ postavljanja odnosa jezične dominacije. Standardni jezik: proizvod »prilagođen normama«

Poput različitih grana zanatstva, koje su prije pojave velike industrije sačinjavale, kao što je rekao Marx, sve same odvo­ jene »zabrane«, lokalne varijante sjevernofrancuskog jezika (la langue d ’oil) do 18. stoljeća, i regionalni dijalekti sve do danas, razlikuju se od župe do župe i — kao što pokazuju karte dijalektologa — fonološke, morfološke i leksikološke osobine raspoređene su po oblastima koje se nikada uzajam­ no potpuno ne poklapaju i samo slučajno ponekad odgovara­ ju granicama administrativnih ili vjeroispovjednih teritorijal­ nih jedinica.8 I doista, kad nema objektivizacije u pisanom obliku i, napose, kad nema gotovo juridičke kodifikacije ka­ 8. Samo transfer predodžbe o nacionalnom jeziku rađa ideju o postoja­ nju regionalnih dijalekata, podijeljenih u poddijalekte koji se i sami dalje granaju — ideju čiju valjanost dijalektologija izričito odbacuje (usp. F. Brunot, Histoire de la langue franfaise des origines a nosjours, Pariz, A. Colin. 1968, str. 77—78). I nije slučajno što nacionalizmima gotovo uvijek mora ov­ ladati ta iluzija jer su oni osuđeni na to da i sami, čim pobijede, reproducira­ ju proces unifikacije na čije su učinke prije s indignacijom ukazivali.

25

kvu implicira konstituiranje službenog jezika, tada »jezici« postoje samo u svom praktičnom stanju, to jest u obliku bar djelomično usklađenih jezičnih habitusa i usmenih proizvo­ đenja tih habitusa:9 sve dok se od jezika traži jedino da osigu­ rava minimum uzajamnog sporazumijevanja prilikom (vrlo rijetkih, uostalom) susreta između susjednih sela ili regija, uopće se ne postavlja problem uzdizanja nekoga govora na razinu norme govorenja (mada se u zapaženim govornim raz­ likama pronalaze motivi za isticanje vlastite jezične superior­ nosti). Do francuske revolucije proces jezične unifikacije stapa se s pro­ cesom izgrađivanja monarhističke države. »Dijalekti«, koji katkad imaju neke od osobina što ih pridajemo »jezicima« (većina njih pri­ mjenjuju se i u pismenoj upotrebi, u pravnim spisima, komunalnim odlukama itd.), i književni jezici (kao što je jezik poezije južnofrancuskih zemalja) — neka vrsta »umjetnih jezika«, različitih od svih dijalekata kojima se služi stanovništvo njihovih područja — počevši od 14. stoljeća, bar u središnjim pokrajinama sjevemofrancuskih oblasti, postupno ustupaju mjesto općem jeziku koji se izgrađuje u obrazovanim krugovima u Parizu i koji se, izdignut u status službe­ nog jezika, upotrebljava u obliku utvrđenom učenim, tj. pismenim saobraćanjem. Usporedo s time, pučke i čisto usmene upotrebe svih tako istisnutih regionalnih dijalekata srozavaju se u status »patoisa«, i to zbog parcelizacije (povezane s napuštanjem pisanih oblika) i zbog unutrašnjeg rasula (pod djelovanjem leksičkih ili sintaktičkih pozajmica), a te su pojave posljedica društvenog obezvređivanja tih dijalekata: budući da su prepušteni seljacima oni se, u opreci s ot­ mjenim ili obrazovanim načinima govora, definiraju negativno i po­ grdno (što dokazuje, uz ostale indicije, promjena značenja riječi »patois«, kojom se najprije označavao »nerazumljiv jezik«, a zatim »iskvaren i sirov jezik, kakvim govori prosti puk«, Furetiereov Rječ­ nik, 1690). U oblastima provansalskog jezika jezična je situacija posve dru­ gačija: tek u 16. stoljeću, pod utjecajem postupnog ustanovljenja 9. To se jasno očituje u poteškoćam a što ih za vrijeme francuske revoluci­ je izaziva prevođenje dekreta: budući da praktični jezik nije opremljen poli­ tičkim vokabularom i raskom adan je u dijalekte, treba um jetno stvoriti jedan prosječni jezik (onako kao što danas postupaju branitelji provansalskih jezi­ ka koji, osobito utvrđivanjem i standardizacijom pravopisa, proizvode jezik veoma teško dostupan običnim govornicima).

26

administrativne organizacije vezane uz kraljevsku vlast (kada se, na­ pose, pojavljuje mnoštvo administrativnih službenika nižeg ranga, namjesnika, predstojnika, sudaca itd.), pariški dijalekt počinje u službenim spisima zamjenjivati različite dijalekte provansalskog je­ zika. Nametanje francuskoga kao službenog jezika ne izaziva potpu­ no ukidanje pismene upotrebe dijalekata, ni kao administrativnog ili političkog niti pak kao književnog jezika (tako da se do revolucije održala provansalska književnost); a u usmenoj upotrebi dijalekti ostaju predominantni. Uočavaju se već zameci dvojezične situacije: dok su članovi pučkih klasa, osobito seljaci, upućeni jedino na lo­ kalna narječja, pripadnicima aristokracije, trgovačke i poslovne bur­ žoazije i, prije svega, obrazovane sitne buržoazije (onim istima koji će odgovoriti na upitnik velečasnog Gregoirea i koji su apsolvirali različite stupnjeve jezuitskih škola, tih institucija jezične unifikacije) mnogo je češće dostupna upotreba službenog jezika, pismena ili go­ vorna, ali oni ujedno vladaju i dijalektom (još uvijek u uporabi u ve­ ćini privatnih pa čak i javnih situacija), i po tome su predodređeni za funkciju posrednika. Pripadnicima tih lokalnih građanskih slojeva, župnicima, liječni­ cima ili profesorima, koji svoj položaj zahvaljuju tome što vladaju sredstvima izražavanja, unifikatorska jezična politika revolucije do­ nosi samo korist: promoviranjem službenog jezika u status nacio­ nalnog jezika oni dobivaju faktički monopol u politici i, općenitije, u komuniciranju sa centralnom vlašću i s njezinim predstavnicima, i taj će monopol biti karakteristično obilježje lokalnih mogućnika za vrijeme svih francuskih republika. Nametanje legitimnog jezika u borbi protiv svih idioma i patoisa dio je političke strategije kojoj je zadatak da osigura dugovječnost tekovina revolucije proizvodeći i reproducirajući novog čovjeka. Condillacovska teorija, po kojoj je jezik metoda, omogućava poistovjećenje revolucionarnog jezika i revolucionarne misli: reformira­ ti jezik, očistiti ga od upotreba vezanih uz staro društvo i nametnuti ga zatim tako očišćena — to znači nametnuti misao koja je i sama očišćena i moralno pročišćena. Bilo bi naivno politiku jezične unifi­ kacije pripisivati samo tehničkim potrebama komuniciranja između različitih dijelova državnog teritorija i, napose, između Pariza i po­ krajine, ili pak smatrati da je ona izravan proizvod etatističkog cen­ tralizma koji je odlučio slomiti »lokalne partikularizme«. U sukobu između francuskog jezika revolucionarne inteligencije i idioma ili patoisa radi se o borbi za moć nad simbolima, borbi u kojoj je ulog formiranje i re-formiranje mentalnih struktura. Ukratko, nije riječ 27

samo o komunikaciji nego i o nametanju jednog novog autoritativ­ nog diskursa, s njegovim novim političkim rječnikom, s njegovim terminima obraćanja i referencije, s njegovim metaforama i eufe­ mizmima i s predodžbom o društvu kakvu on implicira i kakva se — zbog toga što je vezana uz nove interese novih društvenih grupa — ne može iskazati lokalnim govorima oblikovanim pod utjecajem upotreba vezanih uz specifične interese seljačkih grupa.

Prema tome, tek kad se pojavljuju nove upotrebe i nove funkcije što ih sobom donosi konstituiranje nacije, te posve apstraktne grupe utemeljene na pravu, tek tada postaje nužan standardni jezik, bezličan i anoniman kao što su i službene upotrebe kojima on treba da služi, i u isto vrijeme postaje nu­ žan rad na standardizaciji proizvoda jezičnih habitusa. Pri­ mjeran rezultat tog rada na kodifikaciji i standardizaciji predstavlja rječnik: na osnovi znanstvenog snimanja stanja, on kumulira sve tokom vremena nagomilane jezične resurse, napose sve moguće primjene iste riječi (ili sve moguće izraze istog značenja), registrirajući usporedo pojedine međusobno različite društvene upotrebe, pa čak i one ekskluzivne (s time da ih onda kad su izvan granica prihvatljivosti obilježava znakom isključenja, npr. zast., nar. ili arg.). Na taj način on daje prilično točnu sliku jezika u Saussureovu smislu, kao »zbira individualnih jezičnih blaga« koji ima sve uvjete za funkciju »univerzalnoga« koda: standardizirani je jezik u stanju da funkcionira bez prisile i bez pomoći vanjskih okol­ nosti, i mogu ga odašiljati i primati svaki pošiljalac i svaki primalac, čak i takvi koji ništa ne znaju jedan o drugome, po­ sve u skladu sa birokratskim zahtjevima predvidljivosti i proračunljivosti, jer ti zahtjevi pretpostavljaju da postoji opći tip funkcionara i opći tip stranke, bez ikakvih drugih osobina osim onih što ih zadobivaju administrativnim određenjem svoga građanskog statusa. U procesu razrade, ozakonjavanja i nametanja službenog jezika školski sistem vrši presudnu funkciju: on »stvara slič­ nosti iz kojih nastaje zajednička svijest, taj cement nacije«. A Georges Davy ide i dalje i podsjeća na funkciju nastavnika kao učitelja govorenja koji je samim tim i učitelj mišljenja: »On (nastavnik) po svojoj funkciji svakodnevno djeluje na 28

sposobnost izražavanja svake ideje i svakog osjećaja: na je­ zičnu sposobnost. Djecu, čije je jezično znanje sasvim zbrka­ no ili koja čak govore različite dijalekte i patoise on uči služi­ ti se istim, jedinstvenim, jasnim i ustaljenim jezikom i time ih posve prirodno potiče na to da vide i osjećaju stvari na isti način; tako on radi na izgrađivanju zajedničke svijesti naci­ je.« 10 Whorfovska — ili, recimo, humboldtovska11 — teorija jezične djelatnosti, teorija koja podržava tu viziju obrazova­ nja kao sredstva »intelektualne i moralne integracije« u Durkheimovu smislu, pokazuje srodnost s durkheimovskom filo­ zofijom konsenzusa a tu je srodnost, uostalom, potvrdilo po­ micanje riječi kod, kodeks, iz prava u lingvistiku: kod (u zna­ čenju »šifra«), koji upravlja pisanim jezikom — a pisani se jezik poistovjećuje s ispravnim jezikom, za razliku od razgo­ vornog jezika (conversational language), prešutno smatranog inferiornim — zadobiva snagu zakona u sistemu obrazovanja i zahvaljujući tom sistemu.12 Obrazovni sistem, čije se djelovanje u toku čitavog 19. sto­ ljeća širi i intenzivira,13zacijelo direktno pridonosi obezvređi­ vanju pučkih načina izražavanja, degradiranih u status »žar­ gona« i »papazjanije« (kao što kažu rubne bilješke nastavni­ ka), i nametnutom priznavanju legitimnog jezika. Ali u obez­ vređivanju dijalekata i uspostavljanju nove hijerarhije jezič­ nih upotreba najpresudnija je zacijelo uloga dijalektičkog od­ nosa između školstva i tržišta rada ili, točnije, između unifi­ kacije školskog (i jezičnog) tržišta — povezane s ustanovlje­ 10. G. Davy, Elements de sociologie, Pariz, Vrin 1950, str. 233. 11. Humboldtova teorija jezika, u čijim je izvorištima bilo veličanje jezič­ ne »autentičnosti« baskijskog naroda i slavljenje para jezik-nacija, jasno je povezana sa shvaćanjem o unifikatorskoj zadaći sveučilišta, shvaćanjem što ga je Hum boldt ugradio u osnivanje Berlinskog sveučilišta. 12. Posredstvom školskog sistema, koji u njezinu službu stavlja svoju ov­ last da dodjeljuje kvalifikacije, gramatika zadobiva pravu juridičku djelo­ tvornost: ponekad (kao, na primjer, 1900. g. u vezi sa slaganjem prošlog par­ ticipa u konjugaciji s glagolom avoir) gramatika i pravopis postaju predm e­ tom pravnih propisa, i to zato što, zahvaljujući ispitima i svom utjecaju na stjecanje titula, kontroliraju pristup mjestima i položajima u društvu. 13. Tako se u Francuskoj počevši od 1816. godine, dakle mnogo prije no što je bilo propisano obavezno školovanje, neprekidno povećava broj škola i školovanjem obuhvaćene djece, a u vezi s time i korpus i prostorna disperzi­ ja nastavničkog osoblja.

29

njem školskih kvalifikacija koje vrijede na nacionalnoj razini i neovisne su, bar službeno, o socijalnim ili regionalnim svoj­ stvima nosilaca kvalifikacijskih titula — i unifikacije tržišta rada (koju, između ostalog, prati razvitak administracije i po­ većanje korpusa službenika).14 Da bi se subjekti potčinjenih jezičnih kompetencija pridobili za to da surađuju na uništa­ vanju vlastitih izražajnih sredstava — na primjer, nastojeći da govore »francuski« pred svojom djecom, ili tražeći od njih da u obitelji govore »francuski«, i to sa više ili manje jas­ no očitovanom intencijom da povećaju svoju vrijednost na školskom tržištu — škola je morala biti doživljavana kao glavni, ili čak jedini prilazni put prema administrativnim službeničkim mjestima, koja su bila to traženija što je indus­ trijalizacija slabije napredovala; a takvi su se uvjeti stjecali češće u krajevima gdje su se govorili »dijalekti« i »idiomi« (osim u istočnim regijama) nego u krajevima sjeverne polovi­ ne Francuske u kojima se govorio »patois«. Unifikacija tržišta i simbolička dominacija

Zapravo, kao što ne smijemo zanemariti doprinos političke težnje za unifikacijom (očite i na drugim područjima, na pri­ mjer u pravu) u fabriciranju jezika koji lingvisti prihvaćaju kao prirodnu datost, isto tako ne smijemo smatrati da je ta politička intencija jedina odgovorna za generalizaciju upotre­ be dominantnog jezika kao dimenziju unifikacije tržišta sim­ boličkim dobrima, popratne pojave unifikacije privrede, a ta­ kođer i kulturne proizvodnje i prometa. To je vidljivo na pri­ mjeru tržišta bračnih razmjena, gdje su proizvodi dotad ug­ lavnom kolali unutar zaštićenog zabrana lokalnih tržišta pa su se pokoravali njihovim specifičnim zakonima formiranja 14. Gledajući iz te perspektive, mogli bismo zacijelo razumjeti paradoksa­ lan odnos između jezičnog udaljavanja različitih pokrajina u 19. stoljeću i njihova doprinosa javnim službam a u 20. stoljeću: departm ani koji, prema anketi što ju je vodio Victor Duruy 1846. g., imaju pod Drugim carstvom naj­ veći postotak odraslih koji ne govore francuski i djece od 7 do 13 godina ko­ ja ne znaju ni čitati ni ispravno govoriti francuski, počevši od prve polovine 20. stoljeća daju izuzetno visok broj službenika a ta je pojava, kao što je po­ znato, povezana s visokim stupnjem obuhvaćenosti djece obrazovanjem u školama drugog stupnja.

30

cijena, a sada su se odjednom našli obezvrijeđeni generaliza­ cijom vladajućih kriterija vrednovanja i diskreditiranjem »se­ oskih vrednota«, zbog čega je naglo pala vrijednost seljaka, tako da su oni često bili osuđeni na beženstvo. Vidljiv na svim područjima prakse (u sportu, pjesmi, odjeći, stambenoj kulturi itd.), proces unifikacije proizvodnje i prometa eko­ nomskih i kulturnih dobara povlači za sobom postupno zastarjevanje nekadašnjeg načina proizvodnje habitusa i njiho­ vih produkata. Stoga je razumljivo zašto žene, kao što su to sociolingvisti često uočavali, brže usvajaju legitimni jezik (ili legitimni izgovor): one su osuđene na to da se ne opiru vladajućim upotrebama — i po podjeli rada među spolovima, koja ih svrstava u domenu potrošnje, i po logici braka, koji je za njih glavni, ako ne i jedini put društvenog uspona, i gdje se one kreću uzlaznim smjerom — i zbog toga su predisponirane da, prije svega u školi, prihvaćaju nove zahtjeve tržišta simboličkih dobara. I tako se pojavni oblici dominacije koji su u uzajamnoj ve­ zi s unifikacijom tržišta ostvaruju tek posredstvom cijelog niza specifičnih institucija i mehanizama, a jezična politika u užem smislu, pa čak i izričite intervencije grupa pritisaka, sa­ mo su najpovršinskiji vid tih institucija i mehanizama. Pa ako razvoj službenog jezika pretpostavlja političku ili ekonomsku unifikaciju koju on sa svoje strane i podupire, to nipošto ne znači da taj razvoj treba pripisivati direktnoj djelotvornosti juridičkih ili parajuridičkih prisila (koje mogu nametnuti, u najboljem slučaju, učenje, ali ne i općenitu upotrebu pa time ni autonomno reproduciranje legitimnog jezika). Svaka sim­ bolička dominacija pretpostavlja neku vrstu sudioništva onih koji su joj podvrgnuti, a to sudioništvo nije ni pasivno potčinjavanje vanjskoj prisili ni slobodno pristajanje uz određene vrijednosti. Priznavanje legitimnosti službenog jezika nema ničeg zajedničkog ni s izričito ispovijedanim, promišljenim i opozivim vjerovanjem, ni s intencionalnim činom prihvaća­ nja »norm e«; ono se nalazi ugrađeno kao praktički sadržaj u dispozicijama koje su, u toku dugog i polaganog procesa us­ vajanja, neprimjetno ucjepljivane djelovanjem provjera na je­ zičnom tržištu i koje su, prema tome, bez ikakve cinične raču31

nice i bez ikakve svjesno doživljene prisile, prilagođene šan­ sama postizanja materijalne i simboličke dobiti kakvu zakoni formiranja cijena svojstveni određenom tržištu objektivno obećavaju posjednicima određenog jezičnog kapitala.15 Osobitost simboličke dominacije sastoji se upravo u tome što ona pretpostavlja da onaj tko joj je podvrgnut zauzima stav koji nije opterećen uobičajenom dilemom između slobo­ de i prisile: »izbori« habitusa (na primjer »izbor« pravilnog izgovora glasa r u nazočnosti govornika legitimnog jezika) vrše se, bez udjela svijesti i prisile, aktiviranjem dispozicija koje su doduše nesumnjivo proizvod društvenih determinizama, ali se ujedno uspostavljaju izvan domene svijesti i izvan prisile. Težnja da se traženje uzroka svede na traženje odgo­ vornosti prikriva činjenicu da zastrašivanje, simboličko nasi­ lje koje nije svjesno svoje nasilničke prirode (budući da ne mora sadržavati nikakav čin zastrašivanja), može djelovati je­ dino na osobu koja je (po svom habitusu) predisponirana da osjeti strah, dok druge osobe i ne znaju za nj. Točnije bi bilo reći da uzrok plašljivosti treba tražiti u odnosu između za­ strašujuće situacije ili zastrašujuće osobe (koja može zanije­ kati vlastitu zapovjednu poruku) i zastrašene osobe; ili bolje rečeno, između društvenih uvjeta proizvodnje jedne i druge osobe. A to nas upućuje, korak po korak, na cjelokupnu društvenu strukturu. Može se, po svemu se čini, pretpostaviti da se upute pre­ sudne za izgrađivanje habitusa ne prenose ni kroz jezik ni kroz svijest nego putem sugestija sadržanih u prividno najbeznačajnijim vidovima stvari, situacija ili praksa svakodnevice: na primjer, modalitet praksa, načini kako gledamo, ka­ ko se držimo, šutimo ili čak govorimo (»pogledi negodova­ nja«, »ton« ili »držanje puno predbacivanja« itd.) bremeniti su nalozima koji su tako odlučni, tako teško opozivi samo za­ to što su bezglasni i podmukli, uporni i prodorni (taj se tajni kod izričito razotkriva prigodom karakterističnih kriza u obi­ telji, kriza adolescencije ili bračnih kriza: očita disproporcija između žestine pobune i uzroka koji je izazivaju proizlazi 15. To znači da se »jezični običaji« ne mogu mijenjati dekretima, kao što to često vjeruju pristalice voluntarističke politike »obrane jezika«.

32

odatle što se u tom trenutku najbezazleniji akti ili riječi pre­ poznaju u svom istinskom značenju, kao zapovijedi, zastraši­ vanja, pozivi, opomene, prijetnje, i što se to njihovo značenje razotkriva s osobitom žestinom, jer oni i dalje djeluju s onu stranu svijesti pa čak i s onu stranu pobune koju izazivaju). Moć sugestije, koja djeluje posredstvom stvari i osoba, ne ka­ zuje djetetu, poput naredaba, što treba da čini, nego što ono jest, i time ga potiče da postane i trajno ostane ono što treba da bude; i ta moć je uvjet djelotvornosti svih vrsta simboličke moći koje će kasnije ovladati habitusom predisponiranim da ih osjeti. Odnos između dviju osoba može biti takav da je do­ voljno da se jedna od njih pojavi pa da već samim time onoj drugoj — bez svoje volje, a pogotovu bez ikakve naredbe — nametne određenu definiciju situacije i nje same (na primjer, kao zastrašene osobe), i ta je definicija veoma kategorična i neosporna upravo stoga što uopće ne mora biti izrijekom po­ tvrđena. Priznavanje što ga iznuđuje to nevidljivo i ujedno bezglas­ no nasilje iskazuje se u izričitim izjavama kakve su one na te­ melju kojih je Labov utvrdio da se isto vrednovanje glasa r susreće kod govornika iz različitih klasa, dakle govornika čije se izgovaranje glasa r razlikuje. Ali to se priznavanje najjas­ nije očituje u svim onim upornim ili trajnim korekcijama ko­ jima potčinjeni, u očajničkoj težnji za ispravnošću, svjesno ili nesvjesno podvrgavaju žigosane vidove svog izgovora, svog rječnika (sa svakovrsnim eufemizmima) i svoje sintakse; ili u onoj smetenosti zbog koje oni »ostaju bespomoćni«, nespo­ sobni da »pronađu prave riječi«, kao da im je netko iznenada oduzeo njhov vlastiti jezik.16 Razlikovna odstupanja i društvena vrijednost

I tako, ako ne uočavamo i posebnu vrijednost koja je ob­ jektivno priznata legitimnoj upotrebi jezika i društvenu utemeljenost te povlastice, tada vlastitom krivnjom upadamo u 16. »Dezintegriran« jezik kakav registrira anketa u odgovorima govorni­ ka iz potćinjenih klasa izazvan je samim odnosom uspostavljenim u anketi­ ranju.

33

jednu od dviju dijametralno suprotnih grešaka: ili nesvjesno apsolutiziramo nešto što je objektivno relativno i, u tom smi­ slu, arbitrarno, to jest dominantnu upotrebu, jer osnovanost vrijednosti koja joj je priznata, osobito na obrazovnom tržiš­ tu, tražimo jedino u svojstvima samog jezika, na primjer u kompleksnosti njegove sintaktičke strukture; ili uspijevamo izbjeći taj oblik fetišizma, ali samo zato da bismo upali u zam­ ku izrazite naivnosti znanstvenog relativizma koji zaboravlja da naivno gledanje nije relativističko pa arbitrarnom relativizacijom dominantne upotrebe odbija da njezin legitimitet prihvati kao činjenicu, iako joj je on društveno priznat, i to ne samo od nosilaca dominacije. Da bi se u znanstvenom diskursu reproducirala fetišizacija legi­ timnog jezika do koje dolazi u stvarnosti dovoljno je, poput Bernsteina, opisivati svojstva »razrađenog koda« i pritom taj društveni produkt ne dovoditi u vezu s društvenim uvjetima u kojima se on proizvodi i reproducira, dakle u najmanju ruku s obrazovnim uvjeti­ ma, kao što bi se to moglo očekivati u oblasti sociologije odgoja: »razrađeni kod« se na taj način ustanovljava kao apsolutna norma za sve jezične prakse, i one se tada mogu zamišljati još jedino u opti­ ci depriviranosti. I obrnuto, ako se zanemari sve što pučka upotreba i znanstvena upotreba duguju svojim objektivnim relacijama i struk­ turi odnosa dominacije između klasa, odnosa što ga te upotrebe re­ produciraju u svojoj specifičnoj logici, tada dolazi do kanonizacije »jezika« potčinjenih klasa takvog kakav jest: tom se stavu priklanja Labov kad, u nastojanju da »pučki jezik« rehabilitira nasuprot teo­ retičarima depriviranosti, govorljivost i pompoznu brbljavost buržoaske omladine suprotstavlja preciznosti i konciznosti izražavanja djece crnačkih geta. To, drugim riječima, znači smetnuti s uma či­ njenicu da se jezična »norma« — kao što je on sam pokazao (na pri­ mjeru onih emigranata novijeg datuma koji osobito oštro osuđuju svaki iskrivljeni izgovor, pa prema tome i svoj vlastiti) — nameće svim pripadnicima iste »jezične zajednice«, i to specijalno na obra­ zovnom tržištu i u svim službenim situacijama, gdje su verbalizam i rječitost često nezaobilazni.

Politička unifikacija i, u vezi s njom, nametanje službenog jezika uspostavljaju između različitih upotreba tog jezika od­ nose koji se po svemu razlikuju od teoretskih odnosa (kakav je odnos između mouton i sheep što ga Saussure spominje 34

kad dokazuje arbitramost znaka) između različitih jezika ko­ jima govore grupe međusobno neovisne politički i ekonom­ ski: legitimne prakse, svojstvene nosiocima dominacije, služe kao mjerilo za sve jezične prakse, i upravo unutar sistema praktički konkurentnih varijanata stvarno se — svaki put kad se steknu svi izvanjezični uvjeti za konstituiranje jezičnog tržišta — formira vjerojatna vrijednost koju mogu objektivno postići jezični proizvodi različitih govornika, a time se odre­ đuje i odnos što će ga svaki od njih imati prema jeziku i, u is­ to vrijeme, sama proizvodnja svakoga od njih. Tako, na primjer, jezične razlike koje su razdvajale pripad­ nike različitih regija prestaju biti uzajamno nesumjerljivi par­ tikularizmi: svedene de facto na jedinstven obrazac »općeg« jezika, one su prognane u zabran regionalizama, »nevaljalih izraza i grešaka u izgovoru« koje učitelji u školama kažnjava­ ju.17 Reducirane na status lokalnih ili vulgarnih žargona, jed­ nako nepodesnih za službene prigode, pučke upotrebe služ­ benog jezika bivaju sustavno obezvređivane. Javlja se težnja za uspostavljanjem sistema sociološki pertinentnih jezičnih opozicija koji nema ničeg zajedničkog sa sistemom lingvistič­ ki pertinentnih jezičnih opozicija. Drugim riječima, razlike što ih otkriva konfrontacija načina govorenja ne svode se na razlike koje lingvist konstruira na temelju vlastitog kriterija pertinentnosti: ma kako znatan bio onaj dio funkcioniranja jezika koji nije podložan variranju, uvijek postoji, na razini izgovora, rječnika pa čak i gramatike, čitav niz razlika pove­ zanih na karakterističan način s društvenim razlikama i zanemarljivih u očima lingvista ali pertinentnih sa stajališta socio­ loga zato što ulaze u sistem lingvističkih opozicija koji je re17. Kad, naprotiv, neki jezik koji je dotad bio potčinjen osvoji status ofi­ cijelnog jezika, tada dolazi do prevrednovanja, i ono iz temelja mijenja od­ nos između jezika i njegovih korisnika. Tako da jezični sukobi nisu toliko nerealistični ni iracionalni (što ne znači da su direktno motivirani interesi­ ma) kao što to misle oni koji prom atraju samo njihove (u uskom smislu) eko­ nomske uloge: preokret u simboličkim odnosima snaga i u hijerarhizaciji vri­ jednosti priznatih konkurentnim jezicima izaziva posve realne ekonomske i političke posljedice, bilo da se radi o prisvajanju položaja i ekonomskih po­ vlastica rezerviranih za one koji raspolažu legitimnom kompetencijom, bilo da je riječ o simboličkim dobitim a vezanim uz ugledan (ili bar ne preziran) društveni identitet.

35

tradukcija sistema društvenih razlika. Strukturalna sociologi­ ja jezika, prihvaćajući pouku od Saussurea ali izgrađena kao negacija njegova apstrahiranja, mora kao svoj predmet odab­ rati odnos koji strukturirane sisteme sociološki pertinentnih jezičnih razlika povezuje sa jednako tako strukturiranim sis­ temima društvenih razlika. Društvene upotrebe jezika poprimaju svoju specifičnu društvenu vrijednost odatle što teže za tim da u sustave orga­ niziraju razlike (između prozodijskih i artikulatomih ili leksikoloških i sintaktičkih varijanata) koje na simboličkoj ravnini razlikovnih odstupanja reproduciraju sustav društvenih razli­ ka. Govoriti znači usvajati ovaj ili onaj od izražajnih stilova koji su već konstituirani u upotrebi i posredstvom upotrebe i koji su objektivno obilježeni svojim položajem unutar hije­ rarhije stilova čiji poredak odražava hijerarhiju odgovaraju­ ćih grupa. Ti stilovi, sustavi klasiranih i klasifikatorskih, hijerarhiziranih i hijerarhizatorskih razlika, udaraju svoj pečat onima koji ih usvajaju i spontana stilistika, opremljena prak­ tičnim smislom za ekvivalentnost između obaju razlikovnih poredaka, kroz razrede stilističkih pokazatelja proniče druš­ tvene klase. Ističući lingvistički pertinentne konstante na štetu sociološ­ ki značajnih varijacija da bismo konstruirali umjetnu tvorevi­ nu zvanu »opći« jezik, postupamo tako kao da se sposobnost govorenja, koja je uglavnom dana svim ljudima, može pois­ tovjetiti s društveno uvjetovanim načinom ostvarivanja te pri­ rodne sposobnosti jer postoji toliko različitih načina ostvari­ vanja koliko ima društvenih uvjeta usvajanja. Kompetencija dovoljna za proizvođenje razumljivih rečenica može biti po­ sve nedovoljna za proizvođenje rečenica podobnih da budu slušane, rečenica koje mogu biti priznate kao prihvatljive u svim situacijama gdje ima razloga za govorenje. Ni ovdje se društvena prihvatljivost ne svodi jedino na usklađenost s gra­ matikom. Govornici lišeni legitimne kompetencije faktički su isključeni iz društvenih univerzuma u kojima je ona obavez­ na, ili su osuđeni na šutnju. Prema tome, nije rijetka sposob­ nost govorenja, koja je sastavni dio biološkog nasljeđa pa je stoga univerzalna, dakle po svojoj biti nije razlikovna;18 rijet­ 36

ka je kompetencija potrebna za govorenje legitimnim jezi­ kom, jer ona ovisi o društvenom nasljeđu i jer društvene raz­ like ponovo prevodi u logiku specifično simboličkih razlikov­ nih odstupanja ili, jednom riječi, razlikovanja.19 Uspostavljanje jezičnog tržišta stvara uvjete za objektivnu konkurenciju u kojoj i posredstvom koje legitimna kompe­ tencija može funkcionirati kao jezični kapital koji, prigodom svake društvene razmjene, proizvodi razlikovnu dobit. Budu­ ći da ta dobit jednim dijelom zavisi od rijetkosti proizvoda (i odgovarajućih kompetencija), ona nije isključivo razmjerna sa cijenom koštanja obrazovanja. Cijena koštanja obrazovanja nije jednostavan ni društveno neu­ tralan pojam. Ona obuhvaća — u različitim stupnjevima, promjen­ ljivim s obzirom na školske tradicije, na razdoblja i na discipline — troškove koji mogu znatno premašivati »tehnički« minimum potre­ ban za osiguranje prenošenja kompetencije u užem smislu (ako je uopće moguće dati striktno tehničku definiciju obrazovanja koje je nužno i dovoljno za obavljanje neke funkcije i definiciju same te funkcije, pogotovu kad znamo da ono što je nazvano »distancom prema ulozi« — tj. prema funkciji — sve više ulazi u definiciju funk­ cije ukoliko stupanj unutar hijerarhije funkcija postaje viši: bilo da se, na primjer, očituje tendencija da se dužina studija (koja sačinja­ va dobar dio ekonomske cijene koštanja obrazovanja) vrednuje sa­ ma po sebi i neovisno o rezultatu što ga donosi (a takva tendencija ponekad izaziva, u odnosima među »elitnim školama«, neku vrstu nadmetanja u produžavanju studijskih ciklusa); bilo da se smatra — te dvije opcije, uostalom, ne isključuju jedna drugu — da je društve­ ni kvalitet stečene kompetencije, koji se očitava u simboličkom mo­ 18. Samo ono što je fakultativno može izazivati pojave razlikovnosti. Kao što pokazuje Pierre Encreve, u slučajevima kategoričkih veza, koje uvijek svi uvažavaju, uključujući i pripadnike pučkih klasa, nema prostora za funkcio­ niranje razlika. Kad su strukturne prisile jezika obustavljene, tada se uspos­ tavljanjem fakultativnih veza ponovo oslobađa taj prostor i, u vezi s time, dolazi do pojava razlikovanja. 19. Vidimo da nema smisla opredjeljivati se u sporu između (deklariranih ili nedeklariranih) nativista, po kojima je stjecanje sposobnosti govorenja uvjetovano postojanjem urođene dispozicije, i genetista, koji stavljaju nagla­ sak na proces usvajanja učenjem: naime, ako je točno da sve nije programi­ rano u čovjekovoj prirodi, i da se proces usvajanja ne svodi jednostavno na sazrijevanje, to je već dovoljna pretpostavka za pojavu jezičnih razlika koje mogu funkcionirati kao znakovi društvenog razlikovanja.

37

dalitetu praksa, to jest u načinu obavljanja tehničkih radnji i iskoriš­ tavanja kompetencije, nerazdvojno povezan sa sporošću njezina us­ vajanja, tako da je kratak ili ubrzan studij uvijek pod sumnjom da na svojim proizvodima ostavlja tragove forsiranja ili žig nadoknađi­ vanja izgubljenog. To ostentativno trošenje na naukovanje (to jest, trošenje vremena), ta očita tehnička rastrošnost koja daje legitimitet društvenim funkcijama, jedna je od komponenata vrijednosti što je društvo priznaje društveno zajamčenoj kompetenciji (to jest, u da­ našnje vrijeme, kompetenciji što je školski sistem ovjerava »svje­ dodžbom«).

Budući da razlikovna dobit slijedi iz činjenice da je ponu­ da proizvoda (ili govornika) koji odgovaraju određenoj razi­ ni jezične (ili, općenitije, kulturne) kvalificiranosti niža no što bi bila da su svi govornici imali onako povoljne uvjete za stjecanje legitimne kompetencije kakve su imali govornici s najrjeđom kompetencijom,20 ta se dobit logično raspodjeljuje razmjerno dostupnosti uvjeta stjecanja, a to znači razmjerno položaju govornika unutar društvene strukture. Usprkos prividu, ovdje smo u najvećoj mogućoj mjeri udaljeni od saussureovskog modela homo linguisticus-a koji je, poput ekonom­ skog subjekta u walrasovskoj tradiciji, formalno slobodan u svojim jezičnim proizvodnjama (slobodan, na primjer, da za chapeau kaže papo, kao što govore djeca) ali koji može biti razumijevan, može razmjenjivati, komunicirati jedino uz uvjet da se pokorava pravili­ ma općeg koda. To tržište poznaje samo čistu i savršenu konkuren­ ciju između agensa koji su uzajamno zamjenljivi jednako kao i pro­ izvodi što ih razmjenjuju i kao »situacije« u kakvima razmjenjuju, i koji su svi na istovjetan način prisiljeni prihvaćati princip ostvariva­ nja maksimalnog informativnog učinka (kao, u drugim djelatnosti­ ma, princip ostvarivanja maksimalne korisnosti), i ono je, kao što ćemo kasnije bolje uočiti, od realnog jezičnog tržišta jednako dale­ ko kao »čisto« tržište od realnog ekonomskog tržišta s njegovim monopolima i oligopolima.

Osim karakterističnog djelovanja razlikovne rijetkosti tre­ ba uzimati u obzir i činjenicu da ovdje — zbog odnosa koji 20. Hipoteza o jednakoj dostupnosti uvjeta stjecanja legitimne jezične kompetencije samo je m entalno eksperimentiranje kojemu je zadaća da osvi­ jetli jednu od strukturalnih posljedica nejednakosti.

38

povezuje sustav jezičnih razlika sa sustavom ekonomskih i društvenih razlika — nije riječ o nekom relativističkom uni­ verzumu razlika kadrih da se uzajamno relativiziraju, nego o hijerarhiziranom univerzumu odstupanja od oblika diskursa koji je (uglavnom) općenito priznat kao legitiman, to jest kao pramjera vrijednosti jezičnih proizvoda. Dominantna kompe­ tencija može kao jezični kapital koji osigurava razlikovnu do­ bit u svojoj relaciji s drugim kompetencijama funkcionirati jedino onda ako su neprekidno ispunjeni nužni uvjeti (to jest, unificiranost tržišta i nejednaka raspodijeljenost izgleda pri­ stupa sredstvima proizvođenja legitimne kompetencije kao i legitimnim mjestima iskazivanja) da bi grupe koje posjeduju tu kompetenciju bile u stanju nametnuti je kao jedinu legi­ timnu na službenim tržištima (na mondenom, obrazovnom, političkom, administrativnom tržištu) i u većini jezičnih inte­ rakcija u kojima sudjeluju.21 Zbog toga su oni koji žele braniti neki ugroženi jezični ka­ pital — na primjer, u današnjoj Francuskoj, poznavanje an­ tičkih jezika — osuđeni na to da vode totalni rat: vrijednost kompetencije može se očuvati jedino ako se očuva tržište, to jest skup svih političkih i društvenih uvjeta proizvodnje proizvođača-potrošača. Branioci latinskog ili, u drugim kontek­ stima, francuskog ili arapskog jezika često se ponašaju tako kao da jezik njihove preferencije može nešto vrijediti bez ob­ zira na tržište, to jest po svojim inherentnim kvalitetama (na primjer, po »logičkim« osobinama); ali u praksi oni brane tržište. Mjesto što ga obrazovni sistem dodjeljuje različitim jezicima (ili različitim kulturnim sadržajima) izuzetno je va­ žan ulog u igri samo zato što ta institucija ima monopol ma­ 21. Situacije gdje se jezični proizvodi izričito podvrgavaju vrednovanju, kao što su školski ispiti ili razgovori radi provjere sposobnosti kandidata, podsjećaju na vrednovanje koje se vrši u svakoj jezičnoj razmjeni: veoma brojna ispitivanja pokazala su da jezične karakteristike imaju veoma jak utjecaj na uspjeh u školi, na izglede za namještenje, na profesionalnu uspješ­ nost, na stav liječnika (koji posvećuju veću pažnju pacijentima iz buržoaske sredine i njihovim izjavama pa u odnosu prema njima, na primjer, formulira­ ju manje pesimističke dijagnoze) i, općenitije, na sklonost primalaca da sura­ đuju s pošiljaocem, da mu pomažu ili da obavijesti što ih on daje smatraju vjerodostojnima.

39

sovnog proizvođenja proizvođača-potrošača, dakle reproduk­ cije tržišta o kojemu ovisi društvena vrijednost jezične kom­ petencije, njezina sposobnost da funkcionira kao jezični ka­ pital. Književno polje i borba za jezični autoritet

I tako, posredstvom strukture jezičnog polja kao sustava specifično jezičnih odnosa snaga, temeljenih na nejednakoj raspodjeli jezičnog kapitala (ili, drugim riječima, na nejedna­ koj raspoređenosti mogućnosti inkorporiranja objektiviziranih jezičnih resursa), struktura prostora izražajnih stilova reproducira u svom poretku strukturu odstupanja koja objek­ tivno razdvajaju nejednake uvjete egzistencije. Da bismo pot­ puno shvatili strukturu tog polja, i osobito, da bismo razum­ jeli kako u okviru polja jezične proizvodnje postoji podoblast ograničene proizvodnje čije su bitne osobine određene time što u njemu proizvođači proizvode u prvom redu za druge proizvođače, moramo razlikovati dvije vrste jezičnog kapita­ la: kapital nužan za jednostavno proizvođenje običnog, više ili manje legitimnog govora i kapital izražajnih sredstava (ko­ ji podrazumijeva usvajanje resursa deponiranih u objektiviziranom stanju u bibliotekama, u knjigama, a posebno u »kla­ sicima«, u gramatikama, u rječnicima) kakav je nužan za pro­ izvođenje pisanog diskursa dostojnog da bude objavljen, to jest učinjen službenim. To proizvođenje takvih sredstava pro­ izvodnje kakva su legitimne verbalne i misaone figure, žanro­ vi, manire ili stilovi i, općenitije, svi diskursi predodređeni da budu »mjerodavni« i da budu navođeni kao primjer »pravil­ ne upotrebe«, pribavlja proizvoditelju moć nad jezikom, a ti­ me i nad običnim korisnicima jezika i nad njihovim kapita­ lom. Kao što legitimni jezik nema sam u sebi moć da određuje svoje rasprostiranje, tako on nema ni moć da osigurava vlas­ titu trajnost u vremenu. Jedino neka vrsta kontinuiranog stvaralaštva — kakvo se ostvaruje u neprestanim borbama iz­ među različitih autoriteta koji se, unutar specijaliziranog po­ lja proizvodnje, natječu za monopol nametanja legitimnog 40

načina izražavanja — može osigurati trajnost legitimnog jezi­ ka i njegove vrijednosti, to jest njegove priznatosti. Jedna od generičkih osobina polja sastoji se u tome što u njima borba za specifičan ulog u igri prikriva objektivno postojeći tajni sporazum o principima igre; i, da budemo precizniji, u tome što ta borba neprekidno nastoji proizvoditi i reproducirati ig­ ru i uloge reproducirajući — i to u prvom redu kod onih koji su u igri izravno angažirani, ali ne samo kod njih — praktički pristanak na vrijednost igre i uloga, pristanak kojim je defini­ rano priznavanje legitimnosti. I doista, što bi se dogodilo s književnim životom kad bi se počelo raspravljati ne o tome koliko vrijedi stil ovog ili onog autora nego o tome vrijedi li raspravljati o stilu? Kad se postavi pitanje da li igra vrijedi truda, s igrom je gotovo. Bitke što ih književnici vode među­ sobno o legitimnom umijeću pisanja samim svojim postoja­ njem pridonose i proizvođenju legitimnog jezika, definiranog odmakom od »općeg« jezika, i proizvođenju vjerovanja u njegovu legitimnost. Ovdje nije riječ o simboličkoj moći kakvu pisci, gramatičari ili pe­ dagozi mogu pojedinačno ostvariti nad jezikom, moći koja je zacije­ lo mnogo ograničenija od njihove potencijalne moći nad kulturom (na primjer nametanjem nove definicije legitimne književnosti, čime se može izmijeniti »situacija na tržištu«). Riječ je o doprinosu što ga oni, neovisno o bilo kakvoj intencionalnoj težnji za razlikovanjem, time daju proizvođenju, posvećenju i nametanju jezika obilježenog razlikama i razlikovnog. U bitkama gdje je ulog horacijevski arbitrium et ius et norma loquendi ostvaruje se kolektivan rad i tu pisci, vi­ še ili manje priznati autori, moraju računati s gramatičarima, tim nosiocima isključivog prava na posvećivanje i kanonizaciju legitim­ nih pisaca i pismenih proizvoda, jer gramatičari pridonose izgrađi­ vanju legitimnog jezika odabirući između ponuđenih proizvoda one za koje smatraju da zaslužuju da budu učenjem u školi posvećeni i uključeni u legitimnu kompetenciju i podvrgavajući ih, radi toga, standardizaciji i kodifikaciji koja omogućuje učeniku da tim proiz­ vodima svjesno ovlada i da ih bez teškoća reproducira. A gramatiča­ ri — koji mogu nalaziti saveznike među piscima establišmenta i u akademijama, i koji svojataju pravo na postavljanje i nametanje je­ zičnih normi — teže za tim da posvećuju i »razumskim promišlja­ njem« i racionaliziranjem kodificiraju određenu specifičnu upotre­ 41

bu jezika; oni tako pridonose određivanju vrijednosti što je jezični proizvodi različitih korisnika jezika mogu zadobivati na različitim tržištima — posebno na tržištima najdirektnije podložnim izravnoj ili posrednoj kontroli gramatičara kakvo je, na primjer, obrazovno tržište — i to na taj način što utvrđuju granice univerzuma prihvat­ ljivih izgovora, riječi i rečeničkih obrata i što fiksiraju cenzurirani jezik, očišćen od svih pučkih upotreba, a napose od najrecentnijih među njima. Konfiguracije odnosa snaga između autoriteta koji se neprekidno sučeljavaju na polju književne proizvodnje, pozivajući se na veoma različite principe legitimiteta, stalno se mijenjaju, ali te korelativne varijacije ne mogu sakriti invarijantne strukturne momente koji, u najrazličitijim povijesnim situacijama, nagone protagoniste da se služe istim strategijama i istim argumentima kako bi potvrdili i oza­ konili vlastito pravo na zakonsko uređivanje jezika i kako bi odbaci­ li jednake pretenzije svojih konkurenata. I tako, nasuprot »otmjenoj upotrebi« mondenih krugova i nasuprot tvrdnjama pisaca da im je urođeno poznavanje pravilne upotrebe, gramatičari se uvijek pozi­ vaju na racionalnu upotrebu, to jest na »jezični osjećaj« što ga raz­ vija poznavanje principa »razuma« i »ukusa«, koji su bitni konsti­ tutivni elementi gramatike. A što se tiče pisaca, koji svoje pretenzije ističu osobito od romantizma nadalje, oni pravilu suprotstavljaju ge­ nijalnost i javno ispovijedaju da ne mare za opomene onih koje Hu­ go s prezirom naziva »gramatisti«.22

Nijedan od sudionika književnih bitaka možda uopće ne želi da potčinjene klase budu u pravom smislu razvlašćene (a znamo da je uvijek bilo pisaca koji su veličali jezik »lučkih nosača sa ’Stovarišta sijena’«, »na rječnik stavljali jakobinsku kapu« ili oponašali pučke govore). Unatoč tome, to je 22. Umjesto da u beskraj nižemo citate iz djela pisaca i gramatičara — ci tate koji bi zadobili pun smisao tek kad bi se podvrglo pravoj povijesnoj analizi stanje polja unutar kojega su oni, u svakom pojedinom slučaju, proiz­ vedeni — zadovoljit ćemo se time da sve one koji bi željeli steći konkretnu predodžbu o toj neprekidnoj borbi uputim o na djela: B. Q uem ada, Les dictionnaires du frangais moderne, 1539— 1863, Pariz, Didier, 1968, str. 193, 204, 207, 210, 216, 226, 228, 229, 230 br. 1, 231, 233, 237, 239, 241, 242; i F. Brunot, op. cit., posebno t. 11— 13, passim. U borbi za kontrolu nad jezičnim planiranjem norveškoga, po onome kako je opisuje Haugen, može se zapazi­ ti slična podjela uloga i strategija između pisaca i gram atičara (usp. E. H au­ gen, Language C onflict and Language Planning, The Case o f Norwegian. C ambridge, Harvard University Press, 1966, napose str. 296 d.).

42

razvlašćenje povezano i s postojanjem korpusa stručnjaka koji objektivno imaju monopol na legitimnu upotrebu legi­ timnog jezika i koji za vlastitu upotrebu proizvode specijalan jezik, čija je dodatna namjena vršenje razlikovne društvene funkcije u odnosima između klasa i u njihovim međusobnim borbama na području jezika. A razvlašćenje je također pove­ zano i s postojanjem institucije kakva je obrazovni sistem ko­ ji je ovlašten da, u ime gramatike, kažnjava heretičke proiz­ vode i da poučavanjem ucjepljuje eksplicitnu normu suprotstavljenu utjecajima zakona evolucije i koji dominantnu upotrebu jezika, samim time što je podučava, posvećuje kao jedinu legitimnu te na taj način uvelike pridonosi potčinjenosti nedominantnih upotreba. Međutim, ono najhitnije ne bismo sagledali ako bismo djelatnost pisaca ili profesora svo­ dili izravno na pojavu kojoj ona objektivno pridonosi, to jest na obezvređivanje općeg jezika kao posljedicu samog posto­ janja književnog jezika: poslenici na književnom polju prido­ nose simboličkoj dominaciji samo zato što učinci — koje, zbog svoje pozicije na tom polju i zbog s njom povezanih in­ teresa, nastoje ostvariti — uvijek prikrivaju, i pred njima sa­ mima i pred drugima, čiji je jedan od uzroka i ta njihova prikrivenost. Osobine koje karakteriziraju jezik visoke kvalitete sadrža­ ne su u dvije riječi: odličnost (tj. različitost i otmjenost) i korektnost. Rad koji se obavlja na književnom polju stvara pri­ vid originalnog jezika zato što se sastoji od niza derivacija te­ meljenih na odstupanju od najučestalijih, dakle »općih«, »običnih«, »vulgarnih« upotreba. Vrijednost uvijek nastaje zbog — svjesno ili nesvjesno odabranog — odstupanja od najrasprostranjenije upotrebe, od »općih mjesta«, »ordinar­ nih osjećaja«, »trivijalnih« obrata, »vulgarnih« izraza, »la­ kog« stila.23 Upotrebe jezika mogu se, kao i stilovi života, de­ 23. Moguće je suprotstaviti jedan drugome stil o sebi, objektivan rezultat nesvjesnog ili čak prinudnog »izbora« (kao što je objektivno estetski »izbor« nekog komada namještaja ili odjeće, nam etnut ekonomskom nuždom) i stil za sebe rezultat izbora koji je također, i onda kad se ukazuje kao slobodan i »čist«, uvijek determ iniran, samo što je određen specifičnim prisilama eko­ nomije simboličkih dobara, kakva je na primjer eksplicitno ili implicitno po­ zivanje na prinudni izbor onih koji nemaju izbora — jer i sam luksus dobiva značenje jedino u odnosu prema oskudici.

43

finirati samo u međusobnim odnosima: u izrazima »uglađe­ ni«, »birani«, »plemeniti«, »povišeni«, »njegovani«, »uzori­ ti«, »otmjeni« jezik sadržana je (same riječi koje ga označa­ vaju to kažu) negativna referencija na »opći«, »svakidašnji«, »obični«, »razgovorni«, »familijarni« jezik ili, još dalje, na »pučki«, »neuglađeni«, »grubi«, »nemarni«, »nepristojni«, »trivijalni«, »vulgarni« jezik (da i ne spominjemo prostački jezik, »šatru« ili »žargon«, »crnački« ili »sabir«). Taj se niz formira u oprekama koje su pozajmljene iz legitimnog jezika pa se, prema tome, organiziraju s obzirom na stavove domi­ nantnih grupa, a mogu se svesti na dvije opreke: između »ot­ mjenog« i »vulgarnog« (ili »biranog« i »običnog«) i između »usiljenog« (ili »povišenog«) i »nemarnog« (ili »nepristoj­ nog«) jezika, s time da ova druga opreka zacijelo, na planu jezika, specificira prvu, koja se primjenjuje veoma općenito. Kao da se hijerarhizacija klasnih načina govorenja zasniva jednostavno na stupnju njihove kontroliranosti i na intenzite­ tu njihove pretpostavljene ispravnosti. Legitimni je jezik, prema tome, poluumjetan jezik koji mo­ ra biti održavan neprekidnim ispravljanjem, što je istovreme­ no zadatak specijaliziranih ustanova i pojedinačnih govorni­ ka. Posredstvom svojih gramatičara, koji utvrđuju i kodifici­ raju legitimnu upotrebu, i svojih učitelja, koji tu upotrebu na­ meću i podučavaju bezbrojnim korigiranjima, obrazovni sis­ tem i ovdje, kao i na drugim područjima, nastoji proizvoditi potrebu za vlastitim uslugama i vlastitim proizvodima, to jest za ispravljačkim radom i ispravljačkim oruđima.24 Legitimni je jezik (relativno) postojan u vremenu (kao i u prostoru) u­ 24. Kao posljedica upotrebe pojmova kakvi su »aparat« ili »ideologija« — pojm ova čiji je naivni finalizam podignut na drugu potenciju u sintagmi »ideološki aparat države« — pojavljuju se brojne zablude, a ignoriranje eko­ nom ije institucija za proizvodnju kulturnih dobara nije najneznatnija medu n jim a: dovoljno je da se podsjetimo, na primjer, na kulturnu industriju čiji je zadatak proizvođenje usluga i instrum enata jezičnog ispravljanja (kamo pri­ pada, medu ostalim, objavljivanje priručnika, gramatika, rječnika, »uputa za vođenje korespondencije«,»zbirki uzornih govora«, knjiga za djecu itd.) i na one tisuće subjekata iz javnog ili privatnog sektora čiji su najvitalniji materi­ jalni i simbolički interesi ulog u konkurentskim igrama koje svoje sudionike uz ostalo navode na to da, često i nesvjesno, sudjeluju u obrani i objašnjava­ nju legitimnog jezika.

44

pravo zbog toga što ga dugotrajno podučavanje stalno zašti­ ćuje od sklonosti prema štednji napora i tenzije, štednji koja dovodi, na primjer, do analoškog pojednostavnjivanja (vous faisez i vous disez umjesto vous faites i vous dites). Osim to­ ga, temeljna društvena svojstva ispravnog, to jest ispravlje­ nog izražavanja proizlaze odatle što takav iskaz mogu proiz­ voditi jedino govornici koji su praktički ovladali učenim pra­ vilima, eksplicitno ustanovljenima kodifikacijom i intencionalno podučavanima u pedagoškom radu. I doista, paradoks svake institucionalizirane pedagogije sastoji se u tome što ona teži za tim da kao obrasce koji funkcioniraju u praksi us­ tanovi pravila što ih gramatičari, retrospektivnim objašnjava­ njem i kodificiranjem, izvode iz prakse profesionalaca pisa­ nog iskaza (to jest, iskaza iz prošlosti). »Pravilna upotreba« je proizvod kompetencije koja je u stvari inkorporirana gra­ matika:jer se riječ »gramatika« ovdje svjesno (a ne prešutno, kao kod lingvista) uzima u svom pravom značenju, kao sus­ tav učenih pravila izvedenih ex post iz ostvarenoga diskursa i utvrđenih kao imperativne norme za diskurs što ga treba tek ostvariti. Odatle slijedi da se svojstva i društveni učinci legi­ timnog jezika mogu potpuno osvijetliti jedino ako se uzimaju u obzir ne samo društveni uvjeti proizvodnje književnog jezi­ ka i njegove gramatike nego i društveni uvjeti nametanja i podučavanja tog učenog koda kao temelja proizvođenja i vrednovanja govora.2S Dinamika jezičnog polja

Budući da su zakoni prenošenja jezičnog kapitala specija­ lan slučaj legitimnog prenošenja kulturnog kapitala s jedne generacije na drugu, može se postaviti teza da jezična kompe­ tencija mjerena prema školskim kriterijima ovisi, kao i ostale dimenzije kulturnog kapitala, o obrazovnoj razini mjerenoj 25. Još jedno svojstvo legitimnog jezika proizlazi iz društvenih uvjeta nje­ gove proizvodnje i reprodukcije: autonom nost u odnosu prema praktičnim funkcijama ili, točnije, onaj neutralizirani i neutralizirajući odnos prema »si­ tuaciji«, prema predmetu diskursa ili prema sugovorniku kakva se prešutno zahtijeva u svim svečanijim okolnostima koje iziskuju kontroliranu i neopuš-

45

školskom kvalifikacijom i o stupnju društvenog uspona. Ka­ ko se legitimnim jezikom može ovladati privikavanjem, to jest dužim ili kraćim izlaganjem njegovu utjecaju, ili izričitim podučavanjem eksplicitnih pravila, velike klase načina izra­ žavanja odgovaraju klasama načina stjecanja kompetencije, to jest različitim oblicima kombiniranja dvaju glavnih činila­ ca proizvodnje legitimne kompetencije — obitelji i obrazov­ nog sistema. U tom je smislu sociologija jezične djelatnosti, jednako kao i so­ ciologija kulture, neodvojiva od sociologije odgoja. U svom svoj­ stvu jezičnog tržišta izravno potčinjenog pravorijeku čuvara legitim­ ne kulture obrazovno je tržište pod striktnom dominacijom jezičnih proizvoda vladajuće klase i teži za tim da sankcionira otprije posto­ jeće razlike između kapitala: zbog kombiniranog učinka svog ne­ znatnog kulturnog kapitala i, s njim povezane, slabo izražene sklo­ nosti da se on poveća obrazovnim investiranjima, najsiromašnije su klase predodređene da budu izložene negativnim sankcijama obra­ zovnog tržišta, to jest eliminaciji ili ranoj samoeliminaciji kao rezul­ tatu slabog uspjeha. Početni raskoraci, prema tome, pokazuju ten­ denciju da se reproduciraju zbog toga što trajanje učenja redovno varira ovisno o učinku učenja, jer su oni koji su najmanje skloni i najmanje sposobni da primaju i usvajaju školski jezik ujedno i naj­ kraće vrijeme izloženi utjecaju tog jezika i školskoj kontroli te škol­ skim ispravljanjima i sankcijama.

Kako obrazovni sistem raspolaže društveno verificiranim autoritetom nužnim za univerzalno i trajno podučavanje u oblasti jezika, i kako se u njemu očituje težnja da trajanje i intenzitet tog djelovanja dimenzionira prema naslijeđenom kulturnom kapitalu, društveni mehanizmi prenošenja kulture pokazuju tendenciju stalnog reproduciranja strukturalnog raskoraka između veoma neujednačene raspodjele poznava­ nja legitimnog jezika i, mnogo ujednačenije, raspodjele pritenu upotrebu jezika. Govorna upotreba »pisanog jezika« stječe se samo u uvjetima kada je, u obliku povlastica i pogodnosti, a napose slobodnog vre­ mena, objektivno ugrađena u situaciju kao neutralizacija urgentnih praktič­ nih potreba; i ta upotreba pretpostavlja sposobnost koja se stječe vježba­ njem u manipulaciji jezikom, m otiviranoj jedino izmišljenom potrebom kak­ vu stvara obrazovna igra.

46

znavanja tog jezika, a taj je raskorak jedan od presudnih čini­ laca dinamičnosti jezičnog polja i, samim tim, jezičnih pro­ mjena. Naime, jezične borbe koje su izvorišta tih promjena pretpostavljaju da govornici uglavnom podjednako priznaju odobrenu upotrebu jezika a d a je nejednako poznaju. Na pri­ mjer, jezične strategije sitne buržoazije, a napose njezina tež­ nja za hiperkorektnošću, taj osobito karakterističan izraz nje­ zine dobre volje na kulturnom području, kakva se očituje u svim vidovima prakse, ukazuju se kao glavni činilac jezičnih promjena upravo zato što generator tenzija i pretenzija, ras­ korak između poznavanja i priznavanja, između aspiracija i mogućnosti njihova ostvarenja, dostiže maksimalnu vrijed­ nost u međuregijama društvenog prostora. Ta pretenzija, to priznanje različitosti koje se otkriva u samom nastojanju da razlika bude usvojena i upravo time negirana, unosi u polje konkurencije stalan pritisak koji još više potiče sve imaoce razlikovnih obilježja, koja su društveno priznata kao otmje­ na, da izmišljaju nove strategije usmjerene na razlikovanje. Malograđanska hiperkorektnost — koja svoje uzore i svoja oruđa ispravljanja pronalazi kod najpriznatijih arbitara legi­ timne upotrebe, kod akademika, gramatičara, profesora — definira se po svom subjektivnom i objektivnom odnosu pre­ ma pučkoj »vulgarnosti« i prema buržoaskoj »otmjenosti«. Tako da je udio što ga taj istovremeni napor asimiliranja (s buržoaskim klasama) i disimilacije (u odnosu prema pučkim klasama) pridonosi mijenjanju jezika samo vidljiviji nego što su strategije disimilacije što ih taj napor zauzvrat izaziva u krugu onih koji posjeduju traženiju kompetenciju. Svjesno ili nesvjesno izbjegavajući najočitije oznake jezične nategnutos­ ti i brige za pravilnost karakteristične za malograđane (na primjer, u francuskom, passe simple, jer »djeluje školnički«), buržuji ili intelektualci skloni su kontroliranoj hipokorektnosti, gdje se samouvjerena opuštenost i nadmoćno ignorira­ nje cjepidlačkih pravila pridružuju razmetljivom isticanju neusiljenosti u najosjetljivijim jezičnim situacijama.26 Unositi 26. Nije dakle slučajno što je »nem aran izgovor«, kao što zapaža Trubeckoj, jedan od najopćenitije potvrđenih načina pokazivanja otmjenosti (N. S. Troubetzkoy, Principes de phonologie, Pariz, Klincksieck, 1957, str. 22). Za-

47

tenziju ondje gdje se obični svijet opušta, lakoću ondje gdje on ne može prikriti napor, pokazivati i onu neusiljenost u tenziji koja se bitno razlikuje od malograđanske ili pučke for­ me napetosti i neusiljenosti — sve su to, najčešće nesvjesne, strategije odlikovanja koje potiču bezbrojna takmičenja, pra­ ćena neprestanim obratima, kao stvorenima da obeshrabre svakoga tko traga za svojstvima jezičnih stilova neovisnim o društvenim odnosima. Ako bismo, na primjer, htjeli objasniti pojavu novoga govora in­ telektualaca, pomalo neodlučnog, čak mucavog, upitnog (»ne?«) i isprekidanog govora kakav je registriran u Sjedinjenim Državama jednako kao i u Francuskoj, trebalo bi uzeti u obzir cjelokupnu strukturu upotreba u odnosu prema kojima se on, na temelju razli­ ka, definira: sjedne bi strane to bila nekadašnja profesorska upotre­ ba (sa svojim dugim periodima, svojim konjunktivom imperfekta itd.), povezana s obezvrijeđenom predodžbom o ulozi nastavnika, i s druge strane nove malograđanske upotrebe koje su rezultat sve ve­ ćeg širenja školske upotrebe, i koje se kreću od oslobođene upo­ trebe, s mješavinom tenzije i opuštenosti karakterističnom uglav­ nom za novu sitnu buržoaziju, pa sve do hiperkorektnosti pretjera­ no njegovanog govora što ga u isti tren obezvređuje suviše očita am­ bicija, i koja je obilježje skorojevićkih malograđana.

Činjenica je da se te razlikovne prakse mogu razumjeti je­ dino u suodnosu s univerzumom potencijalno koegzistentnih praksa, ali iz toga ne smijemo zaključiti da njihovo izvorište treba tražiti u svjesnoj težnji za razlikovanjem. Sve ukazuje na to da su one duboko usađene u praktični osjećaj za izuzet­ nost (jezičnih ili drugih) razlikovnih obilježja i za njezinu evoluciju u vremenu: proširujući svoju javnu primjenu, riječi gube svoju diskriminacijsku m oć i zbog toga se javlja ten­ dencija da budu doživljavane kao same po sebi banalne, obične, dakle jeftine ili — jer je njihovo rasprostiranje pove­ zano s vremenom — kao istrošene. U tom zamoru, uvjetovapravo, kako me upozorava Pierre Encreve, strateško popuštanje tenzije samo izuzetno doseže do fonetske razine. Zbog toga se lažno poricana distanca i dalje očituje u izgovoru. A poznato je kakve su sve efekte pisci — Raymond Queneau, na primjer — umjeli izvući služeći se sistematski sličnim prom je­ nama razina između različitih vidova diskursa.

48

nom ponavljanjem javnog izlaganja i kombiniranom s osjeća­ jem za izuzetnost, zacijelo leže uzroci nesvjesnih pomaka pre­ ma »vrijednosno relevantnijim« stilističkim obilježjima ili prema rjeđim upotrebama rasprostranjenih obilježja. I tako su razlikovna odstupanja uzrok neprekidnog kreta­ nja koje bi ih, po svojoj namjeni, moralo poništavati a zapra­ vo pokazuje tendenciju da ih reproducira (taj će paradoks iz­ nenaditi samo onoga tko ne zna da konstantnost može pret­ postavljati promjenu). Asimilacijske i disimilacijske strategije koje su uzrok mijenjanja različitih upotreba jezika ne ugroža­ vaju strukturu raspodjele različitih upotreba jezika, a time ni sustav sustava razlikovnih odstupanja (izražajne stilove) u kojima se te upotrebe očituju; štoviše, te strategije pokazuju tendenciju da tu strukturu (u pojavno drugačijem obliku) reproduciraju. Budući da je sam pokretač mijenjanja upravo cjelokupno jezično polje ili, točnije, skup svih akcija i reakci­ ja kakve se neprekidno rađaju unutar univerzuma konkurent­ skih odnosa koji sačinjavaju to polje, središte toga nepresta­ nog kretanja nalazi se svagdje i nigdje — na veliku žalost onih koji, zasužnjeni filozofijom difuzije utemeljenom na predodžbi o »uljnoj mrlji« (prema i suviše čuvenom modelu two-step flow) ili o »curenju« (trickle-down) — uporno na­ stoje izvorištu mijenjanja točno odrediti mjesto unutar jezič­ nog polja. Ono što se opisuje kao difuziona pojava zapravo je proces, izazvan i održavan konkurentskom borbom koja navodi svakog agensa da, uz pomoć bezbrojnih strategija asi­ milacije i disimilacije (u odnosu prema onima koji su, u druš­ tvenom prostoru i u vremenu, smješteni ispred i iza njega), neprekidno mijenja svoje bitne osobine (ovdje su to izgovori, leksike, sintaktički obrati itd.), ali pritom, samom utrkom, održava razmak koji je sadržan u samom načelu utrkivanja. Ta strukturna postojanost društvenih vrijednosti upotreba le­ gitimnog jezika postaje razumljiva ako znamo da i logikom i ciljevima strategija namijenjenih izazivanju promjena upra­ vlja sama struktura, određujući položaj nosilaca tih strategi­ ja unutar strukture. »Interakcionističko« gledanje ne prelazi domete snimke akcija i interakcija u njihovoj direktno vidlji­ voj neposrednosti, i zato ono ne može otkriti da jezične stra­ 49

tegije različitih agensa uvelike ovise o njihovu položaju u strukturi raspodjele jezičnog kapitala koja, kao što znamo, posredstvom strukture dostupnosti obrazovnog sustava ovisi o strukturi klasnih odnosa. U isto vrijeme, to gledanje nužno zanemaruje duboko unutrašnje mehanizme koji nastoje da, uz pomoć površinskih promjena, osiguraju reproduciranje strukture razlikovnih odstupanja i očuvanje rente po položa­ ju, vezane uz ovladanost rijetkom, pa prema tome razlikov­ nom, kompetencijom.

2.

poglavlje

Formiranje cijena i anticipiranje dobiti »Možda po profesionalnoj navici, mož­ da zbog one mirnoće kakvu stječe svaka važna ličnost koju salijeću molbama za savjete i koja, znajući da će zadržati vlast nad razgovorom, dopušta da se sugovornik batrga, trudi, muči do mile volje, a možda i zato da bi istakao osobenost svoje glave (grčke po njegovu mišljenju, usprkos krup­ nim zaliscima), gospodin de Norpois bi, dok mu nešto izlažete, ostajao potpuno skamenjena lica, upravo kao da govorite pred kakvim antičkim — i gluhim — po­ prsjem u gliptoteci«. MARCEL PROUST, U potrazi za izgubljenim vremenom.

Jezična je razmjena komunikacijski odnos između pošilja­ oca i primaoca, zasnovan na šifriranju i dešifriranju, dakle na korištenju određenog koda ili određene generative kompe­ tencije; ali ona je ujedno i ekonomska razmjena, koja se us­ postavlja u obliku određenog simboličkog odnosa snaga iz­ među proizvođača, snabdjevenog određenim jezičnim kapita­ lom, i potrošača (ili tržišta), i koja može pribaviti određenu materijalnu ili simboličku dobit. Drugim riječima, diskursi nisu (ili su tek izuzetno) isključivo znakovi namijenjeni razu­ mijevanju, dešifriranju; oni su i znakovi bogatstva, namije­ njeni vrednovanju i procjenjivanju, i znakovi autoriteta, koji traže od sugovornika da im vjeruje i da im se pokorava. Iz­ van književnih — i, napose, pjesničkih — upotreba jezika, u svakodnevnom životu, jezik rijetko kad funkcionira kao is­ ključivo komunikacijsko sredstvo: težnja za postizanjem maksimalnog informativnog učinka samo je izuzetno jedini 51

cilj jezične proizvodnje, i isključiva upotreba jezika kao oru­ đa kakvu, ta težnja implicira, redovno dolazi u sukob sa, čes­ to nesvjesnom, težnjom za simboličkom dobiti. A to se doga­ đa zato što jezična praksa osim iskazane informacije nužno saopćava i informaciju o (razlikovno relevantnom) načinu saopćavanja, to jest o izražajnom stilu koji, percipiran i ocije­ njen u odnosu prema svim ostalim teoretski ili praktički kon­ kurentnim stilovima, zadobiva određenu društvenu vrijed­ nost i simboličku djelotvornost. Kapital, tržište i cijena

Diskursi zadobivaju vrijednost (i smisao) jedino u relaciji prema tržištu na kojemu vlada osoben zakon formiranja cije­ na: vrijednost diskursa ovisna je o odnosu snaga koji se kon­ kretno uspostavlja između jezičnih kompetencija sugovorni­ ka, pri čemu se kompetencija shvaća u isto vrijeme i kao spo­ sobnost proizvođenja i kao sposobnost usvajanja i ocjenjiva­ nja; ili, drugim riječima, vrijednost je ovisna o tome u kolikoj su mjeri različiti sudionici razmjene sposobni nametnuti kri­ terije vrednovanja koji su najpovoljniji za njihove proizvode. Ta se sposobnost ne određuje isključivo s jezičnog stajališta. Dakako, jezične kompetencije, kao društveno, klasno određe­ ne proizvodne sposobnosti, svojestvene su društveno, klasno određenim jezičnim proizvodnim jedinicama a ujedno, kao sposobnosti usvajanja i procjenjivanja, definiraju tržišta, i sa­ ma društveno, klasno određena pa stoga odnos između jezič­ nih kompetencija sudjeluje u determiniranju zakona formira­ nja cijena koji vlada u toj specifičnoj razmjeni. Ali ipak, je­ zični odnos snaga nije potpuno determiniran isključivo jezič­ nim silama suprotstavljenim međusobno nego je u svakoj in­ terakciji (pa prema tome i u diskursu), posredstvom govore­ nih jezika, njihovih govornika i grupa definiranih ovladava­ njem odgovarajućom kompetencijom, prisutna cjelokupna društvena struktura. A to ne uzima u obzir interakcionistički opis koji interakciju shvaća kao državu u državi, zanemaruju­ ći činjenicu da ono što se događa između dviju osoba — iz­ među gospodarice i njezine sluškinje ili, u kolonijalnoj situa­ 52

ciji, između frankofonog i arabofonog govornika, ili pak, u postkolonijalnoj situaciji, između dvaju pripadnika naroda bivše kolonije, od kojih je jedan arabofon a drugi frankofon — ima specifičan oblik, uvjetovan objektivnim odnosom iz­ među dotičnih jezika ili upotreba, to jest između grupa koje tim jezicima govore. Ako želimo pokazati kako nas težnja da se vratimo na »same stvari« i da posve točno sagledamo »stvarnost« — težnja kakva često nadahnjuje »mikrosociološki« usmjerena nastojanja — može zavesti tako da jednostav­ no promašimo »realitet« jer je on situiran u strukturama koje transcendiraju interakciju što je uobličavaju pa je stoga ne­ dostupan neposrednoj intuiciji, tada nam najbolji primjer za to pružaju strategije dobrohotne susretljivosti. Tako, u povo­ du govora što ga je gradonačelnik Paua, u okviru svečanosti u čast jednog beamskog pjesnika, održao na bearnskom dija­ lektu, novine koje na francuskom jeziku izlaze u Beamu (po­ krajini na jugu Francuske) pišu: »Taje pažnja duboko dirnu­ la auditorij«.1 Da bi taj auditorij, sastavljen od ljudi čiji je materinji jezik bearnski, doživio kao »dirljivu pažnju« činje­ nicu da mu se jedan bearnski gradonačelnik obraća na bearn­ skom, nužno je da ti ljudi prešutno priznaju nepisani zakon po kojemu francuski jezik vrijedi kao jedini prihvatljiv za slu­ žbene diskurse u službenim situacijama. Strategija susretlji­ vosti usmjerena je na to da izvuče dobit iz objektivnog odno­ sa snaga između dvaju jezika koji su praktički (čak i onda — i pogotovu onda — ako je francuski odsutan) međusobno su­ čeljeni upravo u samom činu simboličkog negiranja tog od­ I. Službena proslava stote godišnjice rođenja Simina Palaya — pjesnika čije je djelo, pisano na bearnskom , i po svojoj formi i po svojim temama, po svemu osim po jeziku, pod dom inantnim utjecajem francuske književnosti — stvara posve neuobičajenu jezičnu situaciju: ne samo opunomoćeni čuva­ ri bearnskog nego čak i adm inistrativne vlasti krše nepisano pravilo po koje­ mu je francuski obavezan u svim službenim prigodam a, pogotovu kad govo­ re službene osobe. Odatle i novinareva napom ena (koja zacijelo veoma vjer­ no iskazuje općj dojam ): »Najzapaženiji je, međutim, bio nastup prefekta departm ana Pyrenees—Atlantiques, gospodina M onfraixa, koji se auditoriju obratio na izvrsnom bearnskom patoisu (...) Gospodin Labarrere (gradona­ čelnik Paua) odgovorio je gospođici Lamazou-Betbeder, predsjednici škol­ skog odbora, na biranom bearnskom narječju. Ta je pažnja duboko dirnula auditorij, koji ga je nagradio dugotrajnim pljeskom.« (La Republique des Pyrenees, 9. rujna 1974.)

53

nosa, to jest hijerarhije među jezicima i među njihovim go­ vornicima. Ovakva je strategija moguća u svim onim slučaje­ vima kada svi (a napose svi oni koji kao agensi ili kao gleda­ oci sudjeluju u interakciji) u dovoljnoj mjeri poznaju i pri­ znaju objektivni raskorak između sučeljenih osoba (dakle iz­ među njihovih društvenih svojstava) pa stoga simboličko ne­ giranje hijerarhije (na primjer negiranje koje se sastoji u to­ me da se pokazujemo »jednostavni«) omogućava višestruku dobit, jer se dobiti ostvarenoj zbog i dalje potpuno očuvane hijerarhije pridružuje dobit od posve simboličkog negiranja te iste hijerarhije, počevši od toga da se, zbog odobravanja negatorskog postupka prema hijerarhijskom odnosu, hijerar­ hija još učvršćuje. U stvari, bearnski gradonačelnik može po­ stići takav dojam svojom susretljivošću samo zato što, kao načelnik velikoga grada (a to je garancija njegova građan­ skog statusa), posjeduje ujedno (on je sveučilišni profesor) i sve kvalifikacije koje jamče da je punopravni sudionik »su­ periornosti« »superiornog« jezika (nikome, a pogotovu ne nekom pokrajinskom novinaru, ne bi palo na um da, ovako kao što ističe njegov bearnski govor, pohvali njegovu dobru francuštinu jer je on kvalificiran govornik, s diplomom, koji po definiciji, ex officio govori »birani« francuski). Ovo isto »birano bearnsko narječje«, pohvaljeno kao takvo kad se nji­ me služi legitimni govornik legitimnog jezika, bilo bi potpu­ no bezvrijedno i, uostalom, sociološki nezamislivo u službe­ noj situaciji kad bi se njime služio seljak — kao, na primjer, onaj koji je, hoteći objasniti zašto nije ni pomišljao da posta­ ne načelnik u svom selu mada je dobio najveći broj glasova, izjavio (na francuskom) da »ne zna govoriti« (razumije se: francuski), pozivajući se tako na jednu sasvim sociološku de­ finiciju jezične kompetencije. Vidimo usput da strategije pod­ rivanja objektivno postojećih hijerarhija u oblasti jezika kao i u oblasti kulture veoma često mogu također biti i strategije susretljivosti, svojstvene onima koji se dovoljno pouzdaju u svoju poziciju unutar objektivnih hijerarhija pa ih mogu ne­ girati ne izlažući se opasnosti da netko pomisli kako ih ne po­ znaju ili kako ne bi umjeli udovoljiti njihovim zahtjevima. Ako se jednom bude govorilo bearnskim (ili, negdje drugdje, 54

kreolskim) jezikom u službenim prigodama, do toga će doći nasilnim prevratom što će ga izvesti govornici dominantnog jezika koji će biti dovoljno kvalificirani kao nosioci jezičnog legitimiteta (bar u očima svojih sugovornika), pa neće moći biti sumnjičeni da se »u nuždi« utječu žigosanom jeziku. Odnosi snaga koji se javljaju na jezičnom tržištu, i čijim su promjenama uvjetovana variranja cijene što je jedan te isti diskurs može postići na različitim tržištima, očituju se i ostva­ ruju u činjenici da neki agensi nisu u stanju na jezične proiz­ vode — na one koje sami nude ili na one što ih nude drugi — primjenjivati najpovoljnije kriterije za procjenjivanje vlasti­ tih proizvoda. Taj efekt nametanja legitimiteta utoliko je veći — i zakoni tržišta utoliko su povoljniji za proizvode što ih nude imaoci najveće jezične kompetencije — ukoliko se ve­ ćom snagom nameće upotreba legitimnog jezika, to jest uko­ liko je situacija službenija, dakle povoljnija za one koji su vi­ še ili manje službeno ovlašteni da govore i ukoliko potpunije potrošači priznaju legitimni jezik i legitimnu kompetenciju (iako je to njihovo priznavanje relativno neovisno o njihovu poznavanju tog jezika). Drugim riječima, što je tržište službenije, dakle što je pot­ punije u praksi usklađeno s normama legitimnog jezika, to potpunije njime dominiraju dominantni krugovi, to jest ima­ oci legitimne kompetencije, ovlašteni da govore s autorite­ tom. Jezična kompetencija nije jednostavna stručna sposob­ nost; ona je statusna sposobnost koja je najčešće praćena stručnom sposobnošću, već i zato što putem statusnog atribuiranja regulira stjecanje stručnosti (»noblesse oblige«) — suprotno općenito uvriježenom vjerovanju da je stručna spo­ sobnost temelj statusne. Legitimna je kompetencija sposob­ nost statusno priznata nekoj osobi (»autoritetu«) ovlaštenoj da u službenim (formal) prigodama upotrebljava legitimni, to jest službeni (formal) jezik, odobreni, mjerodavni jezik, ovje­ rovljeni i vjerodostojni ili, jednom riječi, performativni go­ vor, koji (s najvećim izgledima na uspjeh) zahtijeva da se stvarno i postupa po njegovim uputama. Budući da ovako definirana legitimna kompetencija razumijeva priznavanje djelotvornosti performativnog iskaza, nije čudo što su neka 55

sociopsihološka istraživanja utvrdila da djelotvornost odre­ đenog diskursa, moć uvjeravanja koja mu je priznata, ovisi o izgovoru (tek sekundarno o rječniku) govornikovu, a to znači o govornikovu autoritetu, posredovanom izgovorom kao neo­ bično pouzdanim pokazateljem statusne kompetencije. Praktičko vrednovanje simboličkog odnosa snaga koji određuje kriterije vrednovanja kakvi su na snazi na promatranom tržiš­ tu, uzima specifično jezične osobine diskursa u obzir jedino toliko koliko one odaju društveni autoritet i društvenu kom­ petenciju govornika. A uzima ih u obzir ravnopravno s dru­ gim, nejezičnim osobinama: tu je impostacija glasa (nazalna ili faringalna), ta trajna dispozicija govornih organa, koja je jedan od najsnažnijih društvenih označivača; tu su zatim i sva uočljivija društvena svojstva, na primjer: plemićke ili akademske titule, odjeća, napose uniforme i službeno propi­ sana nošnja, institucionalni atributi, svećenikova propovjeda­ onica, profesorova katedra, oratorova tribina i mikrofon, atri­ buti koji postavljaju legitimnog govornika u posebno istak­ nut položaj i strukturiraju interakciju namećući određenu strukturu njezinu prostoru; i napokon, tu je sam sastav grupe unutar koje se vrši razmjena. I tako, dominantna jezična kompetencija ima utoliko više mogućnosti da na svom specifičnom tržištu funkcionira kao jezični kapital sposoban da nameće zakon formiranja cijena najpovoljniji po svoje proizvode i da pribavlja adekvatnu simboličku dobit, ukoliko je situacija u većoj mjeri službena, dakle ukoliko je podobnija da sama po sebi nameće prizna­ vanje legitimnosti dominantnog načina iskazivanja, pretvara­ jući karakteristične fakultativne varijante (bar na razini izgo­ vora) u imperativna pravila koja su »obavezna« (kao što se kaže za odjeću propisanu za službene večere) i ukoliko su adresati njezinih jezičnih proizvoda skloniji da, čak i bez pri­ sile službene situacije, prepoznaju i priznaju legitimnost tog načina iskazivanja. Drugim riječima, što je više tih različitih uvjeta objedinjeno na nekom tržištu i što je viši stupanj nji­ hove izraženosti, to su vrijednosti, praktički priznate jezičnim proizvodima koji se ondje stvarno sučeljavaju, bliže teoret­ skoj vrijednosti kakva bi im, pod pretpostavkom da je tržište 56

jedinstveno, bila atribuirana s obzirom na njihov položaj u cjelokupnom sustavu jezičnih stilova. I obratno, što je niži stupanj službenosti situacije razmjene i što je, unutar razmje­ ne, niži stupanj dominacije govornika s velikim autoritetom, to se izrazitije očituje tendencija da zakon formiranja cijena postane u manjoj mjeri nepovoljan za proizvode potčinjenih jezičnih habitusa. Doduše, definiranje simboličkog odnosa snaga svojstvenog tržištu može biti predmetom pregovaranja, i tržište može, u određenim granicama, biti manipulirano metadiskursom koji se odnosi na uvjete upotrebe diskursa: ova­ mo se ubrajaju, na primjer, formule koje služe kao uvod ili kao isprika za neku suviše slobodnu ili šokantnu riječ (»ako dopuštate«, »ako se smijem tako izraziti«, »bez uvrede«, »uz dužno poštovanje«, »oprostite za izraz« itd.) ili formule koje, iskazujući je eksplicitno, povećavaju slobodu što je uživa ne­ ko specifično tržište (»među nama rečeno«, »budući da smo u intimnom krugu« itd.). Ali, razumije se, mogućnost mani­ puliranja je, kao što to pokazuju strategije susretljivosti, to veća što je znatniji raspoloživi kapital. Istina je također da unifikacija tržišta nikad nije tako potpuna da potčinjeni ne bi mogli unutar prostora privatnog života, u krugu svojih blis­ kih, naći tržišta gdje su izvan snage oni zakoni formiranja ci­ jena koji se primjenjuju na najslužbenijim tržištima:2 u tim privatnim razmjenama između istovrsnih partnera, »nelegi­ timni« jezični proizvodi mjere se prema kriterijima koji su usklađeni s principima njihova proizvođenja pa ih oslobađa­ ju od — nužno komparativne — logike razlikovnosti i vrijed­ nosti. Međutim, službeni zakon, koji je tako zapravo tek pri­ vremeno suspendiran a nije stvarno prekršen,3 i dalje je na snazi i nameće se potčinjenima čim izađu iz slobodnih zona gdje je u opticaju govor bez ustezanja (i gdje oni ponekad provedu cijeli svoj vijek), što nam dokazuje činjenica da je­ zičnom proizvodnjom njihovih predstavnika od trenutka ka­ 2. To je vidljivo na primjeru regionalnih jezika čija je upotreba ograniče­ na na privatne prigode — a to znači u prvom redu na porodični život — i, u svakom slučaju, na razmjene između društveno jednakih govornika (između seljaka). 3. Istinska protivulegitimnost u oblasti jezika afirmira se jedino u argou; ali u tom je slučaju riječ o jeziku »šefova«.

57

da su stavljeni u službenu situaciju upravlja službeni zakon. Ni po čemu dakle nije opravdano mišljenje da se »pravim« pučkim jezikom govori na onom otočiću slobode gdje govor­ nici dopuštaju sebi nepravilnosti (riječ karakteristična za rječ­ nike) zato što su u svom krugu pa ne moraju »paziti što govo­ re«. Kad je riječ o pučkoj kompetenciji, istina je i to da je ona gotovo poništena čim se sučeli sa službenim tržištem, kao na primjer pri anketiranju ako se ne primjenjuje posebna kontrola. Bit jezične legitimnosti sastoji se upravo u tome da su govornici pod dominacijom uvijek virtualno podložni službenom zakonu, čak i onda ako, poput kradljivca o koje­ mu govori Weber, čitav svoj život provedu izvan njezina dje­ lokruga, tako da su od trenutka kad ih smjestimo u službenu situaciju osuđeni još jedino na šutnju ili na sasvim smušen govor, kao što to veoma često ustanovljuju lingvistička ispiti­ vanja. To znači da proizvodnje istog jezičnog habitusa variraju ovisno o tržištu, i da svako lingvističko empirijsko istraživa­ nje registrira diskurs koji je proizvod odnosa između određe­ ne jezične kompetencije i specifičnog tržišta kakvo predstav­ lja situacija ispitivanja, a obilježeno je visokim stupnjem na­ petosti jer na njemu vladaju zakoni formiranja cijena srodni zakonima obrazovnog tržišta. Svako traganje za varijablama kojima bi se mogle objasniti na taj način utvrđene varijacije izlaže se opasnosti da zanemari specifičan učinak situacije anketiranja, tu skrivenu varijablu koja je zacijelo uzrok razli­ čite značajnosti različitih varijabla. Oni koji žele raskinuti s apstraktnom lingvistikom pa nastoje statistički utvrditi druš­ tvene faktore jezične kompetencije (mjerene prema ovom ili onom fonološkom, leksikološkom ili sintaktičkom pokazate­ lju) stižu tek do pola puta: oni, naime, zaboravljaju da bi raz­ ličiti faktori mjereni u specifičnoj tržišnoj situaciji kakvu predstavlja anketiranje mogli u drugačijoj situaciji poprimati posve drugačije relativne veličine; i da, prema tome, treba odrediti kako varira eksplikativna značajnost različitih determinativnih faktora kompetencije kad se sustavno mijenjaju tržišne situacije (a to zacijelo znači da bi se morao realizirati čitav jedan program eksperimentiranja). 58

Simbolički kapital: priznata moć

Problem performativnih iskaza postaje jasniji ako ga shva­ ćamo kao specifičan slučaj pojava simboličke dominacije kakve dolaze do izražaja u svakoj jezičnoj razmjeni. Jezični odnos snaga nikad nije određen jedino sučeljenim jezičnim kompetencijama. Značajnost različitih agensa ovisi o njihovu simboličkom kapitalu, to jest o — institucionaliziranom ili ne — priznanju što im ga daje grupa: simboličko nametanje, ta svojevrsna magijska djelotvornost za kakvom teže zapovijed ili geslo, ali i obredni diskurs ili obična naredba, ili pak pri­ jetnja ili uvreda, može funkcionirati samo onda ako su se stekli društveni uvjeti koji su potpuno neovisni o specifičnoj jezičnoj logici diskursa. Da bi »važni« jezik filozofa bio pri­ hvaćen onako kako on to zahtijeva, potrebno je da se steknu društveni uvjeti koji omogućuju da mu bude priznata ozbilj­ nost kakvu on sebi pripisuje. Isto tako uspostavljanje obred­ ne razmjene kakva je, na primjer, misa pretpostavlja između ostalog da su se stekli svi društveni uvjeti nužni za osiguranje proizvodnje suglasnih, dakle među sobom usklađenih poši­ ljalaca i primalaca; i doista, simbolička je djelotvornost reli­ gijskog jezika ugrožena kad prestane funkcionirati skup svih mehanizama koji mogu osiguravati reprodukciju onog odno­ sa priznavanja na kakvom se temelji autoritet tog jezika. To vrijedi i za svaku drugu relaciju simboličkog nametanja, pa i za onu što je podrazumijeva upotreba legitimnog jezika koji, po svojoj prirodi, polaže pravo na to da bude slušan, štoviše, da mu slušaoci vjeruju i da mu se pokoravaju, i koji svoju specifičnu djelotvornost može realizirati jedino onda ako mo­ že računati na djelotvornost svih u ranijem tekstu analizira­ nih mehanizama namijenjenih osiguravanju reprodukcije do­ minantnog jezika i priznavanja njegove legitimnosti. Usput vidimo da izvorište razlikovne dobiti kakvu pribavlja svaka upotreba legitimnog jezika treba tražiti u cjelokupnom druš­ tvenom univerzumu i u odnosima dominacije koji ga strukturiraju, i to usprkos činjenici da jednu od komponenata te do­ biti — i to ne baš najneznatniju — sačinjava njezina prividna isključiva ovisnost o kvalitetima govornikovim. 59

Austinovo istraživanje performativnih iskaza ne može se zaokružiti unutar granica lingvistike. Magijska djelotvornost tih akata instituiranja nerazdvojno je povezana s postojanjem institucije čija je funkcija definiranje uvjeta (u pogledu agen­ sa, mjesta ili momenta itd.) koji moraju biti ispunjeni da bi magija riječi mogla djelovati. Kako pokazuju primjeri što ih je analizirao Austin, te »povoljne okolnosti« su društveni uv­ jeti, pa onaj tko želi uspješno obaviti krštenje broda ili osobe mora za to biti kvalificiran jednako kao što onaj tko želi na­ ređivati mora imati priznatu vlast nad onim kome je naredba upućena. Doduše, lingvisti su se požurili da u neodređenosti­ ma austinovske definicije performativnog pronađu izliku za otklanjanje problema što im ga je bio postavio Austin i da se vrate striktno lingvističkoj definiciji, koja zanemaruje utjecaj tržišta: uvodeći razliku između eksplicitnih performativnih iskaza, kakvi nužno sami sebe verificiraju jer sami po sebi predstavljaju i izvršenje čina, i performativnih iskaza u širem smislu, kakvi služe za vršenje čina koji nije tek obično iskazi­ vanje nečega, ili jednostavnije rečeno, uvodeći razliku izme­ đu izričito jezičnog čina — proglašenja sjednice otvorenom — i izvanjezičnog čina — otvorenja sjednice proglašenjem da je otvorena — lingvisti sami sebi daju ovlast da odbace anali­ zu društvenih uvjeta funkcioniranja performativnih iskaza. Povoljne okolnosti o kojima govori Austin odnose se samo na izvanjezični čin; kvalificiran treba biti samo za faktičko otvaranje sjednice a proglasiti je otvorenom može bilo tko, samo što mu se može dogoditi da njegov iskaz ostane bez učinka.4 Zar je trebalo toliko oštroumnosti da bi se otkrilo ka­ ko onda kad se moj čin sastoji u govorenju nužno radi ono što kažem? Ali produbljujući do posljednjih konsekvencija razliku između jezičnog i izvanjezičnog na kojoj želi zasnivati svoju autonomiju (napose u odnosu prema sociologiji), prag­ matika dokazuje svođenjem na apsurd da ilokucijski akti kakve opisuje Austin predstavljaju akte instituiranja koji mo­ gu biti društveno sankcionirani jedino ako ih na neki način podržava cjelokupan društveni poredak. »Ako, naime, treba 4. Usp. B. de C ornulier, »La notion d 'a u to —interpretation«. Etudes de linguistique appliquee, 19, 1975, str. 52-82.

60

biti ’kvalificiran’ za otvaranje sjednice, nije nužno da onaj tko naređuje bude u nadređenom položaju: vojnik može iz­ dati naređenje svom kapetanu — ta naredba jednostavno ne­ će biti poslušana.«5 Ili: »Da bi netko legitimno polagao pra­ vo na to da otvori sjednicu, on mora biti institucionalno ov­ lašten, a to nije bilo tko; ali bilo tko je ovlašten na govorni čin u zapovjednom obliku, tako da bilo tko može polagati pravo na takav čin.«6 Konstruiranje ovakvih »čistih« perfor­ mativnih iskaza kakvi su eksplicitni performativni iskazi ko­ risno je zato što ono a contrario iznosi na vidjelo pretpostav­ ke za obične performativne iskaze, a među njima i društvene uvjete uspješnosti tih iskaza: sa striktno lingvističkog stajališ­ ta bilo tko može reći bilo što, i običan vojnik može zapovjedi­ ti svom kapetanu da »čisti zahode«; ali sa sociološkog staja­ lišta, kakvo usvaja Austin kad istražuje uvjete uspješnosti, jasno je da bilo tko ne može izjaviti bilo što, ili to može jedi­ no na vlastitu odgovornost, kao u slučaju uvrede. »Svatko može viknuti na javnom mjestu: ’Proglašavam opću mobili­ zaciju.’ Budući da ne može biti čin, jer nema potrebnog auto­ riteta, takva izjava ostaje samo govor; ona se svodi na besko­ risnu viku, djetinjariju ili ludost.«7 Logička operacija koja se sastoji u odvajanju govornog čina od uvjeta njegova izvršenja pokazuje nam — zbog apsurdnosti što ih na temelju takva apstrahiranja možemo zamisliti — da performativni iskaz kao akt instituiranja ne može socio-logički postojati neovisno o instituciji koja mu daje njegov raison d'etre, i da bi u sluča­ ju kada bi ipak bio proizveden ostao društveno besmislen.8 Budući da naredba, ili čak lozinka, može biti djelotvorna je­ 5. F. Recanati, Les enonces performatifs, Pariz, Editions de Minuit, 1982. str. 192. 6. F. Recanati, op. rit., str. 195. 7. E. Benveniste, Problemes de linguistique generale, Pariz, Gallimard. 1966, str. 273. 8. Od svih lingvista Alain B errendonner zacijelo najjasnije uočava vezu između performativnog i društvenog, ili onog što on naziva »institucijom«, to jest »postojanjem normativne moći kojom se pojedinci uzajamno pod­ vrgavaju određenim praksam a, pod prijetnjom kazne«: »Supstitucija čina ri­ ječju bit će dakle izvediva samo onda ako inače postoji neka garancija da će Ersatz-iskaz ipak izazvati učinak.« (A. Berrendonner, Elements de pragmatique linguistique, Pariz, Editions de Minuit, 1981, str. 95.)

61

dino ako je podržava poredak stvari, i budući da njezino iz­ vršenje ovisi o svim hijerarhijskim odnosima koji definiraju društveni poredak, morao bi doista, kao što se kaže, biti lud onaj tko bi zamislio i izdao naredbu za koju nisu ispunjeni uvjeti uspješnosti. Anticipiranje uvjeta uspješnosti pridonosi determiniranju iskaza jer omogućava da ga zamišljamo i do­ življavamo kao razuman ili realističan iskaz. Jedino nezamis­ liv vojnik (ili »čisti« lingvist) može zamisliti da je moguće iz­ davati naređenja svom kapetanu. Performativni iskaz sadrža­ va u sebi »javno istaknutu pretenziju na neku određenu moć«9, pretenziju koja je više ili manje priznata, dakle više ili manje društveno sankcionirana. Ta pretenzija da se riječima, to jest magijski djeluje na društveni svijet u većoj je ili ma­ njoj mjeri luda odnosno razumna ovisno o tome da li se u ve­ ćoj ili manjoj mjeri zasniva na objektivnoj realnosti društve­ nog svijeta:10 tako možemo — kao dva društveno sasvim ne­ jednako zajamčena čina magijskog imenovanja — suprotsta­ viti uvredu (»ti si običan profa«), koja nije odobrena pa se stoga može okrenuti protiv svog autora, i službeno imenova­ nje (»imenujem vas profesorom«), koje je osnaženo cjelo­ kupnim autoritetom grupe pa može uspostaviti legitiman, to jest općenito priznat identitet. Limes prema kojem teži per­ formativni iskaz predstavlja pravni akt koji — kad ga izgovo­ ri, kao što je red," ovlaštena osoba, to jest agens koji djeluje u ime čitave jedne grupe — može djelo supstituirati riječju koja će, kao što se kaže, biti djelotvorna: dovoljno je da su­ dac kaže »osuđujem vas«, jer postoji skup agensa i institucija koje jamče da će njegova presuda biti izvršena. Na taj način traganje za specifično jezičnom utemeljenošću »ilokucijske moći« diskursa ustupa mjesto specifično sociološkom istraži­ 9. O. Ducrot, »Illocutoire et perform atif«, Linguistique et semioiogie, 4. 1977, str. 17-54. 10. Uvreda, blagoslov, kletva, svi čini magijskog im enovanja zapravo su proročanstva koja teže za tim da ostvare vlastitu verifikaciju: sadržavajući uvijek u sebi više ili manje društveno utemeljenu pretenziju na vršenje magij­ skog čina instituiranja, koji može izazvati pojavu novog realiteta, perform a­ tivni iskaz proizvodi budući učinak u sadašnjosti riječi. 11. »Službeni akti vlasti uvijek su i u prvom redu iskazi osoba kojima pri­ pada pravo da ih iskazuju.« (E. Benveniste, ibid.)

62

vanju uvjeta u kojima pojedinačnom agensu, i njegovoj riječi, može biti dana takva moć. Pravi je izvor magije performativ­ nih iskaza u misteriju ministerija, to jest opunomoćenja na temelju kojega je pojedinačni agens, kralj, svećenik, portpa­ rol, ovlašten da govori i djeluje u ime grupe, koja se na taj način konstituira u njemu i po njemu;12 ili točnije, taj je izvor u društvenim uvjetima instituiranja ministerija koji legitim­ nom opunomoćeniku, time što ga postavlja kao medij izme­ đu sebe i grupe, daje moć da riječima djeluje na društveni svijet; a tom mu prilikom, uz ostalo, dodjeljuje znakove i in­ signije kojima je svrha da posjedsjećaju na to da on ne nastu­ pa u svoje osobno ime i na svoju ruku. Nema simboličke moći bez simbolike moći. Simbolički atributi — kao što to lijepo pokazuju paradigmatski skeptron i sankcije protiv nezakonitog nošenja uniforme — predstavljaju javnu manifestaciju i, samim tim, službenu potvrdu ugovora o ovlaštenju: hermelin i to­ ga obznanjuju da se sucu ili liječniku (kolektivnim priznavanjem) priznaje pravo da se iskazuju kao sudac odnosno liječnik; da je nji­ hova impostura — u smislu: ’pretenzija iskazana vanjskim izgle­ dom’ — legitimna. Specifično jezična kompetencija — latinština ne­ kadašnjih liječnika ili elokventnost portparola — također je jedna od manifestacija kompetencije kao prava na govor i na moć posred­ stvom govora. Cijeli jedan vid ovlaštenog jezika, njegove retorike, njegove sintakse, njegova rječnika, čak i njegova izgovora, postoji samo zato da bi podsjećao na autoritet govornika i povjerenje što ga on zahtijeva: stil je u tom slučaju element aparata (u Pascalovu smislu) s pomoću kojega jezik nastoji proizvesti i nametnuti predo­ džbu o vlastitoj važnosti i time pridonosi osiguranju vlastite vjero­ dostojnosti.13 Simbolička djelotvornost autoritativnog diskursa uvi­ 12. »Te dvije riječi — ministerium i mysterium — bile su počevši od prvotnog kršćanstva tako reći zamjenljive među sobom, i u srednjem su ih vijeku neprekidno upotrebljavali jednu umjesto druge.« (Usp. E. H. Kantorowicz, »Mysteries of State, An Absolutist Concept and its Late Mediaeval Origins«, The Harvard Theological Review, XLVIII, n° I, 1955, str. 65-91.) 13. Ta se dva značenja kompetencije spajaju u jedno ako uzimamo u ob­ zir činjenicu da — isto onako kao što kruna srednjovjekovnog kralja, prema Percyju Ernstu Schrammu, označava u isto vrijeme i sam predmet i skup pra­ va koja pripadaju kraljevskoj časti (kao u izrazu »imovina Krune«) — jezič­ na kom petencija predstavlja simbolički atribut autoriteta koji označava i od­ ređeni društveno priznati status kao skup prava (počevši od prava na govore­ nje) i adekvatnu stručnu sposobnost.

63

jek ovisi djelomično o jezičnoj kompetenciji govornika. I to, daka­ ko, toliko više koliko je manje izričito institucionaliziran govomikov autoritet. Odatle slijedi da je vršenje simboličke moći praćeno ra­ dom na formi koji — kao što se lijepo vidi na primjeru pjesnika u arhajskim društvima — treba da dokazuje majstorstvo oratora i da mu pribavlja priznanje grupe (a ta ista logika djeluje i u pučkoj reto­ rici vrijeđanja, koja s pomoću nadmetanja u izražajnosti i s pomoću deformiranja obrednih formula reguliranog pravilima nastoji posti­ ći izražajno savršenstvo koje omogućuje da se »pridobiju promatra­ či spremni ria ismijavanje«).

I tako, kao što se, kad je riječ o konstativnim iskazima, uv­ jeti prihvatljivosti pa dakle i sama forma diskursa definiraju u odnosu prema tržištu, tako se isto u odnosu prema moguć­ nostima što ih nudi određeno tržište definiraju uvjeti uspješ­ nosti kad je riječ o performativnim iskazima. I prema tome moramo — nasuprot svim oblicima autonomiziranja striktno jezičnog reda — postaviti tezu da se svaki govor proizvodi za tržište i posredstvom tržišta i da stoga tržištu duguje svoje po­ stojanje i svoje najspecifičnije osobine. Anticipiranje dobiti Znanost o diskursu, koji može postojati, i to u obliku u kakvu postoji, jedino onda ako je ne samo gramatički ade­ kvatan nego također, i u prvom redu, društveno prihvatljiv, to jest slušan, priman s povjerenjem, dakle djelotvoran unu­ tar određenog stanja odnosa u proizvodnji i u razmjeni, mora uzimati u obzir zakone formiranja cijena karakteristične za proučavano tržište ili, drugim riječima, Zakone koji određuju društvene uvjete prihvatljivosti (i koji obuhvaćaju specifično jezične zakone gramatičnosti): i doista, unaprijed uračunani uvjeti recepcije dio su uvjeta proizvodnje, i anticipiranje san­ kcija tržišta sudjeluje u determiniranju proizvodnje diskursa. To anticipiranje nema ničeg zajedničkog sa svjesnom računi­ com: ono je svojstveno jezičnom habitusu koji je proizvod is­ konskog i produžavanog odnosa prema zakonima određenog tržišta pa stoga pokazuje tendenciju da funkcionira kao osje­ 64

ćaj za vjerojatnu prihvatljivost i vjerojatnu vrijednost vlasti­ tih i tuđih jezičnih proizvoda na različitim tržištima.14 Upravo taj osjećaj za prihvatljivost, a ne ovakva ili onakva vrsta ra­ cionalne računice usmjerene na ostvarivanje maksimalnih simboličkih dobiti, potiče sudionike na to da u proizvodnji uzimaju u račun vjerojatnu vrijednost diskursa i na taj način determinira korekcije i sve oblike autocenzure, te ustupke što ih činimo društvenom univerzumu time što prihvaćamo kao činjenicu svoja nastojanja da budemo za nj prihvatljivi. Kako jezični znakovi predstavljaju ujedno dobra koja će imati cijenu i koja mogu osiguravati kredit (promjenljiv ovis­ no o tržištu gdje su plasirana), na jezičnu proizvodnju nužno utječe anticipiranje sankcija tržišta: svi verbalni iskazi — bilo da se radi o razgovoru dvaju prijatelja, o svečanoj besjedi ne­ kog ovlaštenog portparola ili o znanstvenom izvještaju — no­ se na sebi biljeg uvjeta svoje recepcije, i jedan dio njihovih osobina (čak i na razini gramatike) proizlazi odatle što se, na temelju praktičkog predviđanja zakona dotičnog tržišta, nji­ hovi autori — najčešće nesvjesno i bez svoje izričite odluke — trude da ostvare najveću moguću simboličku dobit iz svo­ jih jezičnih praksa koje su sve podjednako namijenjene ko­ municiranju i podvrgnute vrednovanju.15 To znači da tržište utvrđuje cijenu jezičnog proizvoda čiju je prirodu, dakle ob­ jektivnu vrijednost, determiniralo, uz ostale činioce, i predvi­ đanje te cijene; i da praktički odnos prema tržištu (neusiljenost, stidljivost, napetost, zbunjenost, šutnja itd.), odnos na kojemu se djelomično temelji sankcija tržišta, na taj način 14. Na taj se način daje pravi smisao pojmu »prihvatljivosti« koji lingvis­ ti ponekad uvode da bi izbjegli apstraktnost pojma »gramatičnosti«; ali oni iz te činjenice ne izvode nikakve zaključke. 15. Drugim riječima, potpuno razumijevanje kultiviranog diskursa (na primjer, literarnog teksta) pretpostavlja: prvo, poznavanje društvenih uvjeta proizvodnje društvene (a ne samo jezične) kompetencije proizvođača, koji u svakoj svojoj proizvodnji angažiraju sve svoje osobine (one koje određuju njihov položaj u društvenoj strukturi a također i u strukturi specijaliziranog proizvodnog polja); i, drugo, poznavanje uvjeta eksploatiranja te kom peten­ cije, specifičnih zakona dotičnog tržišta, koje se, u ovom specijalnom sluča­ ju, podudara sa samim proizvodnim poljem (jer osnovnu karakteristiku kul­ tivirane proizvodnje predstavlja činjenica da njezinu klijentelu sačinjava skup drugih proizvođača, to jest konkurenata).

65

služi kao prividno opravdanje te sankcije mada je jednim di­ jelom njezin proizvod. Budući da je riječ o simboličkoj proizvodnji, prisila što je, posredstvom predviđanja izgleda na dobit, vrši tržište prirod­ no poprima oblik anticipirane cenzure, autocenzure, koja od­ ređuje ne samo način govorenja, to jest izbor jezika — code switching u dvojezičnim situacijama — ili »razine« jezika ne­ go i propisuje što će se smjeti a što se neće smjeti reći.16 Po svemu se čini da je, u svakoj pojedinačnoj situaciji, jezičnu normu (zakon formiranja cijena) nametnuo imalac kompetencije koja je najbliža legitimnoj kompetenciji, to jest govornik koji domi­ nira u interakciji, i da je on nameće to rigoroznije što je viši stupanj službenosti razmjene (pred javnošću, na službenom mjestu itd.); da potčinjeni govornik učinke cenzure koja se nad njim vrši i potrebu da legitimni način izražavanja (na primjer francuski, umjesto mate­ rinjeg patoisa) usvoji ili da mu se približi osjeća to snažnije što je ve­ ća razlika u veličini između kapitala — pod pretpostavkom da su sve ostale dimenzije jednake — dok naprotiv, među imaocima jed­ nako vrijednih simboličkih i jezičnih kapitala, na primjer među se­ ljacima, te prisile nestaje. Dvojezične situacije omogućavaju da se na gotovo eksperimentalan način prati kako se jezik u upotrebi mi­ jenja ovisno o odnosu između sugovornika (i njihovih izražajnih sredstava) u strukturi distribucije specifično jezičnog kapitala i dru­ gih vrsta kapitala. Tako, u nizu interakcija promatranih 1963. godi­ ne u nekom selu u Bearnu ista osoba (starija žena, stanovnica jedno­ ga od zaselaka) obraća se na mješavini francuskog i patoisa mladoj trgovkinji u selu, koja potječe iz nekog bearnskog većeg trgovišta (pa je, prema tome, »gradskija« od nje i mogla bi i ne poznavati ili hiniti da ne zna bearnski dijalekt), zatim, malo kasnije, razgovara na bearnskom dijalektu sa ženom koja živi u tom selu ali potječe iz jed­ nog od zaselaka i otprilike je jednake dobi kao ona, zatim s jednim nižim seoskim službenikom govori na vrlo »ispravljenom« francus­ kom, i napokon se seoskom cestaru, porijeklom iz zaselaka i svom vršnjaku, obraća na bearnskom. Očito je da anketar, kao »obrazova­ ni« građanin, dobiva u odgovorima jedino veoma korigiran francus­ 16. Budući da je rad na predočavanju i uobličavanju condicio sine qua non da bismo mogli pristupiti ostvarivanju neke svoje izražajne intencije, posve je besmislena čak i sama ideja da se neki sadržaj fiksira u sirovu sta­ nju, tako da bi ostao nepromijenjen kroz različita uobličenja.

66

ki ili šutnju; a njegovo eventualno poznavanje bearnskog može zaci­ jelo ublažiti napetost tržišta ali pritom ipak, htio to anketar ili ne htio, ostaje na snazi strategija susretljivosti, koja stvara istu onakvu izvještačenu situaciju kakvu stvara i početni odnos sugovornika.

Praktičkim poznavanjem i priznavanjem zakona imanen­ tnih tržištu i sankcija čijim se posredstvom ti zakoni očituju određena su strateška mijenjanja diskursa — bilo da je riječ o nastojanju da se u nazočnosti predstavnika legitimnog izgo­ vora »ispravi« manje vrijedan izgovor i, općenitije, o svim korekcijama koje teže za tim da jezičnom proizvodu podignu vrijednost intenzivnijom upotrebom raspoloživih sredstava, bilo da je, naprotiv, riječ o težnji da se služimo jednostavni­ jom sintaksom, kraćim rečenicama, težnji kakvu su psihosociolozi zapazili kod odraslih u saobraćanju s djecom. Diskur­ si su uvijek jednim dijelom eufemizmi, poticani željom da se »lijepo izražava«, da se »govori uglađeno«, da se proizvode proizvodi usklađeni sa zahtjevima određenog tržišta; oni su uvijek kompromisna ostvarenja, rezultat nagodbe između in­ teresa kao motiva iskaza (tj. između onoga što treba reći) i cenzure inherentne posebnim odnosima unutar jezične proiz­ vodnje — bilo da se radi o strukturi jezične interakcije ili o strukturi specijaliziranog polja — cenzure kakva se nameće svakom govorniku koji ima određenu društvenu kompetenci­ ju, to jest koji ima više ili manje znatnu simboličku moć nad tim simboličkim odnosima snaga.17 Mijenjanja forme diskursa i, točnije rečeno, nivo do kojega je ta forma kontrolirana, nadzirana, dotjerana, propisna (for­ mal) ovise tako s jedne strane o objektivnoj napetosti tržišta, to jest o stupnju službenosti situacije i, u slučaju interakcije, o razmjerima društvene distance (u strukturi distribucije je­ 17. U eufemizme se, na primjer, mogu svrstati svi modaliteti dvosmislicu. koje su osobito česte u religijskom diskursu i koje omogućuju da se zaobiđe cenzura tako da se ono što se ne smije imenovati imenuje u posebnom obli­ ku, bez imenovanja (usp. dalje, III dio, I. poglavlje, Cenzura i uobličavanje), a također i sve vrste ironije, koja, niječući iskaz načinom iskazivanja, isto ta­ ko proizvodi dvosmislicu — i dvostruku igru — i time omogućava da se iz­ bjegnu sankcije svojstvene određenom polju ( u vezi s obrambenom intenci­ jom ironije, v. A. Berrendonner, Elements de pragmatique linguistique, Pa­ riz, Editions de Minuit, 1981, napose str. 238-239).

67

zičnog kapitala i ostalih vrsta kapitala) između pošiljaoca i primaoca ili grupa kojima oni pripadaju, i s druge strane o »osjetljivosti« govornika za tu napetost i o cenzuri što je ta osjetljivost izaziva, kao i o sposobnosti usko povezanoj s tom cenzurom, sposobnosti da se na visok stupanj napetosti od­ govori snažno kontroliranim, dakle uvelike eufemiziranim is­ kazom. Drugim riječima, forma i sadržaj diskursa ovise o od­ nosu između habitusa (koji je i sam proizvod sankcija tržišta s određenom razinom napetosti) i tržišta definiranog višom ili nižom razinom napetosti, dakle stupnjem strogosti sankci­ ja što ih ono primjenjuje prema svima koji se ogriješe o pra­ vila »korektnosti« i »uobličavanja«, imanentna službenoj (formal) upotrebi. Tako se, na primjer, jedino u suodnosu s promjenama napetosti tržišta mogu razumjeti one stilističke varijacije što ih Bally18 s pravom ilustrira nizom izraza koji su prividno zamjenljivi jer su usmjereni prema istom praktič­ kom rezultatu: »Dođite!«, »Hoćete li doći!«, »Nećete li do­ ći?«, »Doći ćete, zar ne?«, »Recite mi da ćete doći!«, »Biste li došli?«, »Morali biste doći!«, »Dođite ovamo!«, »Ova­ mo!«, čemu se još može dodati: »Doći ćete?«, »Vi ćete do­ ći...«, »Bilo bi mi drago da dođete...«, »Bila bi mi čast da do­ đete...«, »Budite ljubazni, dođite...«, »Molim da dođete!«, »Dođite, molim vas«, »Nadam se da ćete doći...«, »Raču­ nam na vas...«, i tako dalje, u beskraj. Ti su izrazi teoretski ekvivalentni, ali ne i praktički: svaki od njih, kad je umjesno upotrijebljen, ostvaruje optimalan oblik kompromisa između izražajne intencije — ovdje je to inzistiranje koje riskira da bude protumačeno kao bespravno upadanje u tuđi prostor ili kao nedopustiv pritisak — i cenzure inherentne svakom više ili manje nesimetričnom društvenom odnosu; a ostvaruje to na taj način što izvlači maksimalan učinak iz raspoloživih re­ sursa, bili oni već objektivizirani i kodificirani, kao što su kurtoazne formule, ili još samo virtualni. To je upravo onoli­ ko inzistiranja koliko »možemo sebi dopustiti« ako »pazimo na formu«. Ondje gdje odgovara »Bit će mi čast da dođete!« bilo bi »Morali biste doći!« neumjesno kao suviše neusilje18. Ch. Bally, Le langage et la vie, Ženeva, Droz, 1965, str. 21.

68

no, dok bi »Hoćete li doći?« zvučalo upravo prostački. U društvenom formalizmu, jednako kao u magijskom, postoji za svaki pojedini slučaj samo jedna formula koja »djeluje«. A učtivost je nastojanje da se najviše što je moguće približi­ mo idealnoj formuli, koja bi nam se otprve nametnula kad bismo savršeno vladali situacijom tržišta. Forma i informaci­ ja što je ona uobličava sažimaju u sebi i simboliziraju cjelo­ kupnu strukturu društvenog odnosa kojoj duguju i svoje po­ stojanje i svoju djelotvornost (čuvenu illocutionary force): ono što nazivamo taktom ili osjećajem za mjeru zapravo je umijeće registriranja odnosa između položaja pošiljaoca i po­ ložaja primaoca u hijerarhiji različitih vrsta kapitala, ali tako­ đer i u hijerarhiji po spolu i po dobi; to je i umijeće registri­ ranja granica imanentnih toj relaciji i ono omogućava, ako je to nužno, da se uz pomoć eufemiziranja ritualno prijeđe pre­ ko tih granica. Ublažavanje zapovijedi nije moguće u »Ova­ mo«, »Dođite« ili »Dođite ovamo«, ali ono je vidljivije u »Bilo bi mi drago da dođete«. Oblik koji služi za neutraliza­ ciju »neuljudnosti« može biti obično pitanje (»Hoćete li do­ ći?«) ili pitanje s negacijom (»Nećete li doći?«), gdje se sugo­ vorniku daje mogućnost da odbije poziv, a može biti i formu­ la inzistiranja koja niječe vlastitu prirodu jer izriče i da je od­ bijanje moguće i da se prihvaćanju pridaje posebna vrijed­ nost, formula koja može poprimiti familijarni oblik kakav pristaje saobraćanju među ravnopravnima (»Budite ljubazni, dođite«), ili »kićeni« (»Bilo bi mi drago da dođete«), ili čak ponizni oblik (»Bila bi mi čast da dođete«), ili se pak može pretvoriti u metajezično pitanje o legitimnosti samog postup­ ka (»Smijem li vas zamoliti da dođete«?, »Smijem li biti tako slobodan da vas zamolim da dođete?«). U formi koja je svojevrstan simbolički izraz svih sociološki pertinentnih obilježja situacije tržišta, društveni osjećaj otkri­ va upravo ono što je usmjerilo proizvodnju diskursa, naime sve karakteristike društvenog odnosa između sugovornika i izražajne sposobnosti što ih je govornik mogao uložiti u eufemiziranje. Međuzavisnost jezične forme i strukture društve­ nog odnosa u kojemu i za koji je ta forma bila proizvedena jasno se očituje u kolebanjima između vi i ti koja se ponekad 69

javljaju kad objektivna struktura odnosa među govornicima (na primjer, nejednakost po dobi i po društvenom statusu) dođe u sukob s dugotrajnošću i neprekidnošću, dakle s prisnošću i familijamošću interakcije: tada sve kao da ukazuje na to da se nova usklađenost između načina izražavanja i društvenog odnosa traži kroz spontane ili proračunate lapsuse i postupne pomake koji se često završavaju nekom vrstom jezičnog do­ govora čija je svrha službeno ustanovljenje novog izražajnog poretka: »A da prijeđemo na ’ti’?« Ali podređenost forme diskursa formi društvenog odnosa unutar kojega se diskursom služimo udara u oči u situacijama stilističke kolizije, to jest onda kad se govornik nađe pred društveno veoma hetero­ genim auditorijem ili, jednostavno, sa dva sugovornika koji su jedan od drugoga u društvenom i u kulturnom pogledu ta­ ko udaljeni da zahtijevaju dva sociološki inkompatibilna na­ čina izražavanja, kakvi se u kontaktu s njima normalno, s po­ moću više ili manje svjesnog podešavanja, inače i ostvaruju u odvojenim društvenim prostorima, ali se ne mogu proizvesti istovremeno. Jezičnu proizvodnju ne usmjeruje stupanj napetosti tržišta ili, točnije rečeno, stupanj službenosti karakterističan za to tržište, definiran in abstracto, za neodređenog govornika, ne­ go je usmjeruje odnos između objektivno »prosječne« veliči­ ne napetosti i jezičnog habitusa, kojemu je svojstven poseban stupanj »osjetljivosti« za napetost tržišta; ili, drugim riječi­ ma, jezičnu proizvodnju usmjeruje anticipiranje dobiti koje bi se jedva moglo nazvati subjektivnim, budući da je proiz­ vod spoja jedne objektivne datosti, to jest prosječnih šansi, i jedne inkorporirane objektivnosti, to jest sposobnosti da se, više ili manje točno, te šanse procijene.19 Praktičko predviđa­ nje očekivanih sankcija predstavlja praktički, gotovo tjelesni osjećaj za istinu o objektivnom odnosu između određene je­ zične i društvene kompetencije i određenog tržišta čijim se 19. To se anticipiranje ravna prem a vidljivim m anifestacijama, kao što su držanje sugovornika, njegova mimika — pažljiva ili ravnodušna, nadm ena ili susretljiva — ohrabrenje glasom i gestom ili znakovi neodobravanja. Različi­ ti pokusi u oblasti društvene psihologije pokazali su da brzina govorenja, op­ širnost, rječnik, složenost sintakse itd. ovise o držanju voditelja pokusa, tj. o strategijama selektivnog potvrđivanja što ih on primjenjuje.

70

posredstvom ostvaruje taj odnos, i to se predviđanje može kretati od pouzdanog uvjerenja o pozitivnoj sankciji, na koje­ mu se temelji certituđo sui, samopouzdanje, do pouzdanog uvjerenja o negativnoj sankciji, koje, prolazeći kroz sve obli­ ke nesigurnosti i plašljivosti, osuđuje na odustajanje i šutnju. Jezični habitus i tjelesni heksis

Prihvatljivost se ne definira situacijom nego odnosom iz­ među tržišta i habitusa, koji je i sam proizvod cjelokupne po­ vijesti odnosa s tržištima. I doista, habitus je uz tržište vezan uvjetima svog stjecanja isto toliko koliko i uvjetima svog eksploatiranja. Govoriti smo naučili ne samo slušajući govore­ nje određenog govora nego i govoreći, dakle nudeći određeni govor na određenom tržištu, to jest u razmjenama u krugu obitelji koja je zauzimala posebaii položaj unutar društvenog prostora pa je prema tome praktičkom oponašanju novog člana pružala modele i sankcije koji su bili više ili manje uda­ ljeni od legitimne upotrebe.20 I naučili smo kakvu vrijednost zadobivaju na drugim tržištima (na primjer na školskom) proizvodi ponuđeni na izvornom tržištu, s cjelokupnim svo­ jim autoritetom. Sustav uzastopnih potvrđivanja ili opovrgavanja izgradio je tako u svakome od nas svojevrstan osjećaj za društvenu vrijednost jezičnih upotreba i za odnose između različitih upotreba i različitih tržišta, i taj osjećaj organizira sve kasnije percepcije jezičnih proizvoda, što mil postupno osigurava veoma veliku stabilnost. (Poznato je da, općenito uzevši, utjecaji nekog novog iskustva na habitus ovise o od­ nosu praktičke »kompatibilnosti« između tog iskustva i is­ kustava otprije integriranih u habitus u obliku proizvodnih i procjeniteljskih obrazaca, i da, u procesu selektivne reinter­ 20. Jezik učimo zbližavanjem s osobam a koje igraju totalne uloge i jezična je dimenzija tek jedan vid tih uloga, nikad izdvojen sam za sebe: na tome se zacijelo zasniva evokativna moć nekih riječi koje su povezane sa čitavim jed ­ nim tjelesnim držanjem, s jednom osjećajnom atmosferom, pa stoga uskrsa­ vaju cijelo jedno viđenje svijeta, cijeli jedan svijet; na tome se zasniva i afektivna vezanost uz »materinji jezik« čije riječi, obrati, izrazi kao da sadržava­ ju u sebi neki »višak smisla«.

71

pretacije koji proizlazi iz te dijalektike, informativna djelo­ tvornost svakog novog iskustva pokazuje tendenciju nepre­ kidnog opadanja.) Taj jezični »osjećaj za plasman« upravlja doziranjem prisile što će je određeno polje vršiti nad proiz­ vodnjom diskursa, namećući jednima šutnju ili hiperkontroliran jezik a ostavljajući drugima slobodu samopouzdanog is­ kazivanja. To znači da kompetencija, koja se stječe u određe­ noj situaciji, praksom, sadržava u sebi, kao neodvojive ele­ mente, i praktičko poznavanje određene upotrebe jezika i praktičko poznavanje situacija u kojima je ta upotreba jezika društveno prihvatljiva. Naš osjećaj za vrijednost vlastitih je­ zičnih proizvoda temeljna je dimenzija osjećaja za mjesto što ga zauzimamo u društvenom prostoru: izvorni odnos s razli­ čitim tržištima i iskustvo o sankcijama kojima su izloženi vlastiti proizvodi zacijelo su, uz iskustvo o cijeni što je posti­ že vlastito tijelo, jedno od sredstava posredovanja uz čiju se pomoć stvara onaj svojevrsni osjećaj za vlastitu društvenu vrijednost koji određuje praktički odnos prema različitim tržištima (plašljivost, neusiljenost itd.) i, općenitije, cjelokup­ no ponašanje u društvenom svijetu. Mada je svaki govornik istovremeno proizvođač i potrošač vlastitih jezičnih proizvoda ipak svi govornici, kao što smo vidjeli, nisu u stanju na vlastite proizvode primjenjivati one obrasce prema kojima su ih proizveli. Loš odnos kakav malograđani održavaju prema vlastitim proizvodima (a napose prema vlastitu izgovoru, čiju točnost, kao što pokazuje Labov, oni prosuđuju neobično strogo), njihova osobita osjetlji­ vost za napetost tržišta i, u isti mah, za jezičnu ispravnost vlastitih i tuđih proizvoda,21 osjetljivost koja ih tjera u hiperkorektnost, i njihova nesigurnost, najveća u službenim situa­ cijama, kada rađa ili »neispravnosti« zbog hiperkorektnosti ili tjeskobnu smionost, svojstvenu usiljenoj neusiljenosti — sve su to posljedice raskoraka između obrazaca proizvodnje i obrazaca procjene: podijeljeni u sebi na neki način sami pro­ tiv sebe, malograđani su istovremeno u najvećoj mjeri »svje­ 21. Različiti pokusi u oblasti društvene psihologije pokazali su da su u ot­ krivanju pripadnosti društvenoj klasi na temelju izgovora m alograđani vješ­ tiji nego pripadnici pučkih klasa.

72

sni« objektivne istine o svojim proizvodima (istine definirane u učenoj hipotezi o savršeno unificiranom tržištu) i najtvrdo­ korniji u nastojanjima da tu istinu odbiju, poreknu, demanti­ raju. Kao što se jasno vidi u ovom slučaju, kroz jezični se ha­ bitus izražava cjelokupan klasni habitus (kojemu je on jedna od dimenzija), to jest, zapravo položaj što ga govornik, sinkronijski i dijakronijski, zauzima u društvenoj strukturi. Hiperkorektnost, vidjeli smo, ulazi u okvir logike one preuzetne težnje koja navodi malograđane na to da preuranjeno, po ci­ jenu stalne napetosti, pokušavaju usvojiti osobine dominan­ tnih krugova; a istom se logikom objašnjava i naročit intenzi­ tet osjećaja nesigurnosti i nespokojstva u pogledu jezika (kao i u pogledu kozmetike ili estetike) kod malograđanskih žena: budući da su podjelom rada među spolovima osuđene na to da svoj društveni uspon duguju svojim sposobnostima sim­ boličke proizvodnje i simboličke potrošnje, one su još više no muškarci motivirane da investiraju u stjecanje legitimnih kompetencija. Jezične prakse sitne buržoazije morale su upasti u oči onima koji su ih, poput Labova, promatrali na tržištima s osobitom napetošću, primjerice na tržištu što ga stvara situacija anketiranja: kad se — zbog svoje osobite os­ jetljivosti za objektivnu napetost (koja je posljedica osobito izraženog raskoraka između priznavanja i poznavanja) — nađu u položaju gdje je njihova subjektivna napetost maksi­ malna, malograđani se ponašaju drugačije nego pripadnici pučkih klasa, koji nisu u stanju nametnuti svoj neusiljeni go­ vor s njegovim familijarnostima, namijenjen samo internoj upotrebi, pa se stoga mogu služiti jedino iskvarenim oblicima posuđenog jezika ili moraju pribjeći apstinenciji i šutnji; ali malograđani se jednako toliko razlikuju i od pripadnika vladajuće klase, čiji je jezični habitus (osobito onda kad su po­ tekli iz te klase) ostvarena norma, i koji se mogu ponašati po­ sve samopouzdano, onako kako im to omogućava savršena podudarnost između principa procjenjivanja i principa proiz­ vođenja.22 22. Te bi analize trebalo produbiti; s jedne strane, potpunije istražiti svoj­ stva m alograđana koja su važna kad je riječ o razumijevanju jezičnih sposob­ nosti, kao i njihovu (uzlaznu ili silaznu) putanju, koja im omogućava iskus­

73

U tom slučaju, kao i — na drugom polu — u slučaju neusiljenog pučkog govora na pučkom tržištu, vlada potpuna us­ klađenost između nužnosti tržišta i mogućnosti habitusa: za­ kon tržišta ne mora se nametati s pomoću prisile ili vanjske cenzure, jer se njegove odredbe ostvaruju posredstvom odno­ sa prema tržištu koji je utjelovljenje tog zakona. Kad se ob­ jektivne strukture s kojima se habitus suočava podudaraju sa strukturama čiji je on proizvod, tada on anticipira objektivne zahtjeve polja. To je temelj najčešćeg i najskrovitijeg oblika cenzure, one koja se sastoji u tome da se položaji s pravom govorenja dodjeljuju agensima čije su izražajne sposobnosti unaprijed »cenzurirane« jer su u skladu sa zahtjevima ima­ nentnim položaju. Izvorište svih razlikovnih osobina domi­ nantnog načina izražavanja, opuštenost u tenziji, zapravo je izraz određenog odnosa prema tržištu, kakav se stječe jedino ranim i trajnim sudjelovanjem na tržištima kojima je svoj­ stven visok nivo napetosti čak i u običnim okolnostima, i gdje vlada ona neprekidno održavana briga za formu i za formal­ nosti kakva je karakteristična za »njegovanje životnog stila«. Nema sumnje u to da se usporedo s uspinjanjem na ljestvici društvene hijerarhije neprekidno povećava stupanj cenzure i, u vezi s tim, uobličavanja i eufemiziranja, i to ne samo u jav­ nim ili službenim prigodama (što osobito vrijedi za pučke klase i, još više, za sitnu buržoaziju, jer te klase veoma oštro odvajaju svakodnevno od izvan-svakodnevnog) nego i u ru­ tinskim zbivanjima svakodnevice. To je vidljivo u načinu odi­ jevanja ili u vladanju za stolom ali i u načinu govorenja, koji pokazuje tendenciju isključivanja svake nemarnosti, nedotjeranosti ili nepristojnosti, kakve sebi dopuštamo kad smo »među svojima«. Tu pojavu bilježi posredno Lakoff kad zapaža sljedeće: ako bi netko u posjetu prijatelju otvoreno upi­ tao koliko stoji neki predmet (»Hey, that’s a nice rug. What tva unutar različitih sredina pa ih tako — osobito onda kad su dovedeni u položaj da obavljaju funkciju posrednika medu klasam a — osposobljava za razvijanje jedne gotovo sociološke svijesti; a s druge strane, istražiti mijenja­ nje tih svojstava ovisno o sekundarnim varijablama kakve su položaj u pro­ storu srednjih klasa i ranije prijeđena putanja (usp. P. Bourdieu, La distincti­ on, Pariz, Editions de M inuit, 1981, 3. dio, pogl. 6). Trebalo bi također utvrditi različite odnose prema jeziku unutar vladajuće klase.

74

did it cost?« — »Kako lijep sag! Koliko vas je stajao?«), tak­ vo bi ponašanje bilo prihvatljivo u pučkim sredinama (gdje bi se ono čak moglo smatrati komplimentom) ali bi bilo »deplasirano« u buržoaskoj sredini, gdje bi pitanje moralo poprimiti ublažen oblik (»M ay I ask you what that rug cost?« — »Smijem li vas zapitati koliko je stajao ovaj sag?«).23 S tim višim stupnjem cenzure koji zahtijeva, i to ne­ prekidno, viši stupanj eufemiziranja i stalniji napor uobličavanja, povezana je činjenica da praktično vladanje sredstvi­ ma eufemiziranja — kakva su objektivno tražena na tržištima s najvećom napetošću, kao što su obrazovno ili mondeno tržište — postaje sve potpunije što se više uspinjemo u druš­ tvenoj hijerarhiji, to jest što su učestalije društvene prigode u kojima smo (i to već od djetinjstva) podvrgnuti tim zahtjevi­ ma i na taj način praktički proširujemo svoje mogućnosti da im udovoljimo. Tako je, prema Lakoffu, za buržoasku upo­ trebu karakteristično služenje izrazima kakve on naziva hed­ ges, kao što su sort of, pretty much, rather, strictly speaking, loosely speaking, technically, regular, par excellence itd., a prema Labovu, često utjecanje izrazima koji su u njegovoj terminologiji filler phrases, izričaji za popunjavanje, kao such a thing as, some things like that, particularly}4 U svojoj težnji da rehabilitira pučki jezik — težnji koja ga navodi na to da jednostavno okrene naglavce ljestvicu vrijednosti — Labov kaže da su ti izričaji uzrok blagoglagoljivosti (verbosi­ ty) i verbalne inflacije u buržujskom diskursu, ali ta konstata­ cija je nedovoljna. Suvišni i isprazni sa stajališta striktne eko­ 23. Suprotno Lakoffljevoj tvrdnji, isključivo gramatički oblik ublažavanja može ustupiti mjesto različitim zam jenam a kao elementu određenog simbo­ ličkog rituala. Svatko tko je ikad vodio neki razgovor zna da se teren za ras­ pravu o nekom »teškom« pitanju priprem a izdaleka i da najsigurniji način da pitanje »prođe« nije okolišanje, um atanje u perifraze i verbalna ublaža­ vanja — čime bismo, naprotiv, privukli na nj pažnju — nego da moramo stvoriti klimu suučesništva i — s pomoću šala, smiješaka, gesta, ukratko s pomoću čitave jedne simbolike u kojoj je isključivo jezični oblik tek jedan od elemenata — dati razgovoru opći ton kakav pobuđuje osjećaj ugode i ublažava teškoće. 24. G. Lakoff, Interview with Herman Parret, University of California, in­ terna publ., listopad 1973, str. 38; W. Labov, Language in the Inner City. Philadelphia, University of Pennsylvania Press, str. 219.

75

nomičnosti komuniciranja, oni imaju važnu ulogu u određi­ vanju vrijednosti načina komuniciranja: već i sama njihova brojnost i njihova beskorisnost svjedoče o obilju raspoloživih resursa i o nebrizi za trošenje resursa što je to obilje dopušta; ali ti izričaji, osim toga, u svojstvu elemenata određenog praktičkog metajezika, funkcioniraju kao znakovi neutralizatorske distance koja je jedno od obilježja buržoaskog odnosa prema jeziku i prema društvenom svijetu: rezultat upotrebe tih izraza je, prema Lakoffu, »podizanje srednjih vrijednosti i sniženje ekstremnih vrijednosti«, a po Labovu »izbjegavanje svake greške i pretjerivanja«, i stoga su oni potvrda sposob­ nosti buržuja da održava distancu prema vlastitim izjavama, dakle prema vlastitim interesima, i u isto vrijeme prema oni­ ma koji ne znaju održavati takvu distancu pa dopuštaju da ih ponesu vlastite riječi i bez uzdržavanja i bez cenzure prepuš­ taju se nagonu iskazivanja. Takav je način izražavanja proiz­ vod onih tržišta — i proizveden je za ona tržišta — koja za­ htijevaju »aksiološku neutralnost«, i to ne samo u upotrebi jezika; a ujedno je unaprijed prilagođen tržištima koja traže jedan drugi oblik neutralizacije i distanciranja od stvarnosti (i od drugih klasa, obuhvaćenih tom stvarnošću), onaj oblik što ga predstavlja njegovanje životnog stila, to uobličavanje praksa koje u svemu daje maniri, stilu, formi prednost na šte­ tu funkcije; taj način isto tako odgovara i svim službenim tržištima, a i društvenim ritualima, gdje se nužnost usklađiva­ nja s propisom i respektiranja forme, svojstvena propisanom, službenom (formal) jeziku nameće s apsolutnom strogošću, nauštrb komunikacijske funkcije koja se čak može i poništiti — ako samo funkcionira performativna logika simboličke dominacije. Nije slučajno što buržoaska težnja za distinkcijom u svoj odnos prema jeziku unosi čak i onu intenciju koju implicira njezin odnos prema tijelu. Osjećaj za prihvatljivost koji usmjerava jezične prakse utisnut je u najdublje regije tjelesnih dispozicija: tenziji tržišta odgovara čitavo tijelo svojim drža­ njem ali i svojim unutrašnjim ili, u užem smislu, artikulatornim reakcijama. Govorenje je tjelesna tehnika a specifično jezična, i napose fonološka, kompetencija jedna je od dimen­ 76

zija tjelesnog heksisa u kojoj se iskazuje cjelokupan odnos s društvenim svijetom i cjelokupan društveno obrazovni odnos sa svijetom. Po svemu se čini da, posredstvom onoga što Pier­ re Guiraud naziva »artikulatomim stilom« tjelesna shema svojstvena određenoj klasi određuje sustav fonoloških obi­ lježja koja karakteriziraju izgovor te klase: najčešći artikulatorni položaj usta jedan je od elemenata globalnog stila razli­ čitih upotreba usta (u govorenju, ali i u jedenju, pijenju, smi­ janju itd.), dakle to je element tjelesnog heksisa koji sadržava u sebi sustavnu informaciju o cjelokupnom fonološkom vidu diskursa. Taj »artikulatorni stil« koji je, kao i cjelokupan tje­ lesni heksis, utjelovljenje životnog stila, organizira fonološka obilježja — često proučavana pojedinačno, svako za sebe, na primjer r, u odnosu prema svom ekvivalentu u drugim klas­ nim izgovorima — u nerazdvojnu cjelinu, koju treba i shva­ ćati kao takvu. Tako, kad je riječ o pučkim klasama, taj je stil na očit na­ čin povezan s određenim odnosom prema tijelu, odnosom u kojem dominiraju odbacivanje »finih manira« ili »kerefeka« (to jest stilizacije i uobličavanja) i visoko vrednovanje muškosti, koje je jedna od dimenzija općenitije sklonosti preferiranju svega što je »prirodno«: Labov je zacijelo u pravu kad otpor newyorških muških govornika prema nametanju legi­ timnog jezika objašnjava time što oni svoju predodžbu o muškosti povezuju sa svojim načinom govorenja, ili bolje re­ čeno, upotrebljavanja usta i grla pri govorenju. Nije bez sum­ nje slučajno što pučka upotreba opreku između buržujskog i pučkog odnosa prema jeziku sažima u seksualno superdeterminiranu opreku između usta — koja su uglavnom zatvore­ na, stisnuta, to jest napeta i cenzurirana, prema tome ženska — i gubice — koja je široko i drsko otvorena, »razjapljena« (»razjapiti gubicu«) to jest opuštena i slobodna, prema tome muška.25 Pretežno pučka predodžba o buržujskim ili, u karikaturalnom obliku, malograđanskim sklonostima otkriva u 25. Gotovo da nije ni potrebno podsjećati na činjenicu da se primarna cenzura, ona koja se tiče seksualnosti — i, općenitije, tjelesnosti — s poseb­ nom strogošću nameće ženama (ili, što je lijep primjer utjecaja tržišta, u na­ zočnosti žena.)

77

držanjima tijela vezanim uz napetost i pažnju, (»pućiti«, »stisnuti usta«, »stisnute«, »uspijene usnice«, »vrškom usa­ na«, »usta parom prorezana«) tjelesne pokazatelje posve op­ ćenitih raspoloženja prema drugim ljudima i prema svijetu (a napose, budući da je riječ o ustima, prema hrani), kao što su oholost i prezir (»ušiljiti usta«, »skupiti usnice«) i ostentativna distanciranost prema tjelesnosti i prema svima koji ne umiju pokazati takvu distanciranost. »Gubica« se, naprotiv, povezuje s muškim sposobnostima a one sve, prema pučkom idealu, izviru iz spokojnog pouzdavanja u snagu, koje isklju­ čuje cenzure, to jest opreze i lukavštine jednako kao i »fine manire«, i koje dopušta da se čovjek pokaže »prirodnim« (gubica pripada među prirodne stvari), da »igra otvorenim kartama« i da »govori otvoreno, po svome«, odnosno da »razjapi gubicu«; »gubica«* označava sposobnost upotrebe žestokih verbalnih sredstava, koja se poistovjećuje s isključi­ vo zvučnom snagom diskursa, dakle sa snagom glasa (»gubičetina«, »jezičina«, »jak na jeziku«, »imati dobru jezičinu«, »imati jake laloke«, »raspaliti jezičinom«, »razvaliti la­ brnje«) i s fizičkom silovitošću koju najavljuje, osobito u po­ grdama (»razbiti gubicu«, »tresnuti šakom po gubici«, »zače­ pi gubicu«) jer pogrde, posredstvom »gubice« shvaćene is­ tovremeno kao »sjedište« osobnosti (»simpatična njuška«, »odvratna njuška«) i kao idealno mjesto njezina potvrđiva­ nja (sjetimo se značenja izraza »razjapiti gubicu« nasuprot izrazu »začepiti gubicu«, »držati gubicu«, »zavezati«, itd.) pogađaju sugovornika u samo izvorište njegova društvenog identiteta i njegove predodžbe o vlastitoj ličnosti. Pridajući istu »intenciju« mjestu unošenja hrane i mjestu emitiranja diskursa pučko gledanje, koje dobro shvaća jedinstvo habitu­ sa i tjelesnog heksisa, povezuje također s gubicom otvoreno * U ovom prijevodu, za niz francuskih — dobrim dijelom frazeoloških — pučkih ili familijarnih izraza u kojima upotreba riječi gueule ( = ’gubica') potvrđuje autorovu tezu o društvenim značenjima opozicije bouche ( = ’us­ ta’) — gueule nisu mogli biti pronađeni adekvatni hrvatski izrazi s riječi ’gu­ bica’, nego je izbor m orao biti proširen na ’njušku’, ’jezik’, ’jezičinu’, ’lalo­ ke’, ’labrnju’, dakle na srodne ili asocijativno bliske riječi. (Slično je autor postupio sa bouche i levres ( = ’usne’), gdje je prijevod, zbog istog korijena riječi ’usta’ i ’usne’ u maloj »prednosti« pred originalom. (Op. prev.)

78

prihvaćanje (»napuniti gubicu«, »omastiti njušku«) i otvore­ no očitovanje (»razvaliti gubicu«) elementarnih užitaka.26 S jedne strane ukroćeni jezik, cenzura koja je postala dru­ gom prirodom i koja proskribira »masne« priče, »neslane« šale i »mljackav« izgovor, izgovor, ide ukorak s kroćenjem ti­ jela koje isključuje svako pretjerano iskazivanje prohtjeva ili osjećaja (krikove jednako kao i suze ili velike geste) i koje podvrgava tijelo svakovrsnim stegama i cenzurama sa ciljem da ga odvoji od prirode; s druge strane, »popuštanje artikulatome napetosti« — koje na primjer, prema zapažanju Ber­ narda Lakša, dovodi do ispadanja glasova r i / u završnim slogovima (i koje zacijelo nije toliko posljedica »nehaja«27 koliko izraz odbijanja, želje da ne »pretjeramo«, da se ne pri­ državamo suviše strogo propisa što ih u najstrožem obliku nameće dominantni kod, kako bismo svoj napor mogli us­ mjeriti drugamo) — povezano je s odbacivanjem cenzura ko­ jima pravila pristojnosti sputavaju u prvom redu čovječje ti­ jelo, podvrgnuto različitim tabuima, a isto tako sa slobodnim govorom, čije smjelosti nisu baš bezazlene kako se čine, jer on svodi ljudski rod na svima zajedničku prirodu, na trbuh, stražnjicu i spolovilo, na drob, klopu i govno, pa tako nastoji naglavce okrenuti društveni svijet. Pučka svetkovina, kakvom je opisuje Bahtin, i — pogotovu — revolucionarna kriza, po­ godujući verbalnoj eksploziji, ukazuju doista na presiju i re­ presiju kojima normalni poredak pritiskuje ponajviše potči26. Sa stajališta vladajućih slojeva, ista opreka mogla bi se uspostaviti, s pomoću obične inverzije znaka, između napornog i »olakog«, »korektnosti« i nehajnosti, kulture i prirode. 27. Intuitivno spoznat odnos između »artikulatornog stila« i životnog sti­ la — odnos zbog kojega je »nepravilan« izgovor tako uspješan indikator društvenog položaja — nameće nedvosmislene vrijednosne sudove onim ri­ jetkim analitičarim a koji mu, poput Pierrea G uirauda, posvećuju pažnju: »Taj familijarni, mlitavi i lijeni ’izgovor’«; »mangupski je izgovor način go­ vorenja frajera koji pijucka svoje riječi kroz prorez između čika i ugla usa­ na«; »ta mekana, rasplinuta i, u svojim najnižim oblicima, mlitava i prosta formacija« (P. Guiraud, Le franfais populaire, Pariz, PUF, 1965, str. 111 — 116). Kao i svi pojavni oblici habitusa, te povijesti koja je postala pri­ rodom, izgovor i — općenitije — odnos prema jeziku obično se shvaćaju in­ dikatorima osobina pojedinca onakvog kakav je po prirodi: u urođenim svojstvima klasni rasizam nalazi glavno opravdanje za svoju tvrdnju da su društvene razlike zapravo prirodne.

79

njene slojeve, posredstvom — naoko beznačajnih — prisila i kontrola uljudnosti jer ona, kroz stilske varijacije načina go­ vorenja (formule uljudnosti) ili načina držanja tijela u skladu sa stupnjem objektivne napetosti tržišta, nameće priznavanje hijerarhija među klasama, spolovima i generacijama. Razumljivo je da sa stajališta potčinjenih klasa usvajanje dominantnog stila izgleda kao odricanje od društvenog i spolnog identiteta, kao odbacivanje muških vrijednosti koje su konstitutivni elementi klasne pripadnosti; zato se žene mogu identificirati s dominantnom kulturom a da se time ne odvoje od svoje klase tako potpuno kao muškarci. »Otvoriti (razvaliti) gubicu« znači ne htjeti pokoriti se (»začepiti«), ne htjeti pokazati znakove poslušnosti koji su uvjet za društvenu promociju. Usvajanje dominantnog stila, a osobito njegove veoma istaknute karakteristike, legitimnog izgovora, znači, u neku ruku, dvostruko odricanje od muškosti jer sama činjeni­ ca usvajanja pretpostavlja poslušnost, osobinu koja je ženi nametnuta spolnom podjelom rada (i podjelom spolnog ra­ da) i jer ta poslušnost usmjerava čovjeka prema osobinama koje se same po sebi doživljavaju kao efeminirane. Usmjeravanjem pažnje na artikulatorna obilježja koja — kao, na primjer, stupanj otvorenosti, zvučnost, ritam — u svojoj logici najpotpunije odražavaju duboko unutrašnje oso­ bine habitusa i, točnije rečeno, tjelesnog heksisa, spontana sociolingvistika pokazuje da bi diferencijalna fonologija arti­ kulatorna obilježja karakteristična za neku klasu ili dio klase uvijek morala promišljati i u njihovu selekcioniranju i u nji­ hovu interpretiranju i pritom ih promatrati istovremeno i u odnosu prema drugim sustavima s obzirom na koje ta obilje­ žja poprimaju svoju razlikovnu vrijednost, dakle svoju druš­ tvenu vrijednost, i u odnosu prema iskonski sintetičkom je­ dinstvu tjelesnog heksisa koji je u izvorištu tih obilježja i zbog kojega ona predstavljaju etički ili estetski izraz nužnosti sadržane u određenom društvenom statusu. Lingvist, čije je opažanje vježbom postalo nenormalno izoštreno — napose na fonološkoj razini — može primjećivati razlike i ondje gdje ih obični sudionici na vide. Osim toga, prisiljen da, za potrebe

statističkog mjerenja, primjenjuje diskretne kriterije (kao što je gub­ ljenje glasa rili / u završnom slogu), on je sklon analitičkom poima­ nju a ono se u svojoj logici uvelike razlikuje od poimanja na kojemu se, u svakodnevnom životu, temelje klasifikacijski sudovi i delimitacija homogenih grupa: kao što jezična obilježja nisu nikad izrazito autonomna u odnosu prema cjelokupnosti društvenih svojstava go­ vornika (prema tjelesnom heksisu, fizionomiji, kozmetici, odijeva­ nju itd.), tako ni fonološka (ili leksička ili druga) obilježja nisu ni­ kad autonomna u odnosu prema ostalim razinama jezika i sud koji neku jezičnu praksu klasificira kao »pučku« ili neku osobu kao »vulgarnu« zasniva se, kao i svaka praktička predikacija, na skupo­ vima indicija koje kao takve ne dopiru do svijesti, čak ni onda kad one indicije koje su označene stereotipom (kao »seljačko« r ili juž­ njačka vokalizacija) imaju veću značajnost.

Znatna uzajamna usklađenost upotreba tijela, jezika, a za­ cijelo i vremena proistječe odatle što društvene grupe uglav­ nom posredstvom tjelesnih i jezičnih stega i cenzura, koje često sadržavaju u sebi i regulaciju raspodjele vremena, ucjepljuju u svijest poimanje vrlina, tu preobraženu sliku svoje nužnosti, i odatle što su »opcije« što ih obuhvaća odnos pre­ ma ekonomskom i društvenom univerzumu inkorporirane u obliku trajnih postava koji djelomično izmiču kontroli svije­ sti i volje.28 Ljeto 1980.

28. Nije dakle slučajno što se takav obrazovni sistem koji, poput republi­ kanskog školstva, koncipiranog u Revoluciji i ostvarenog u Trećoj republici, teži za tim da potpuno oblikuje habituse pučkih klasa, organizira s težištem na poučavanju odnosa prema jeziku (poništavanjem regionalnih jezika itd.), odnosa prema tijelu (stega u higijeni, u prehrani, trezvenost itd.) i odnosa prema vremenu (računica — ekonomičnost — štednja itd.)

81

II. JEZIČNA DJELATNOST I SIMBOLIČKA MOĆ*

* Uvodni tekst i I. i IV. poglavlje studije »Jezična djelatnost i simbolička moć« preveo je Marin Andrijašević i objavio u zborniku Lingivistika i mark­ sizam, Zagreb 1985. Prevodioci ove knjige nisu mogli jednostavno prenijeti Andrijaševićevu verziju tih poglavlja, jer je u cjelokupnom prijevodu trebalo ujednačiti Bourdieuovu terminologiju a i pojedine stilske karakteristike nje­ gova rukopisa, i jer im se činilo, u nekim veoma malobrojnim slučajevima, da su možda pronašli adekvatnije formulacije. U svakom slučaju, prevodioci su neprekidno imali pred očima Andrijaševićevu verziju, u kojoj su često pronalazili veoma poticajne interpretacije, i zbog toga njihovu autoru ovdje izriču svoju iskrenu zahvalnost. (Op. prev.)

83

Društvena se znanost bavi već imenovanim, već klasificira­ nim realitetima, koji su nosioci vlastitih imena, općih imeni­ ca, titula, znakova, sigala. Kako bi izbjegla opasnost da na sebe preuzme, a da toga nije ni svjesna, činove konstituiranja čija joj je logika i nužnost nepoznata, ona mora obuhvatiti kao svoj predmet društvene operacije imenovanja i obrede instituiranja u kojima se te operacije vrše. Ali na dubljoj razi­ ni ona mora ispitivati udio riječi u konstruiranju društvenih činjenica; i doprinos što ga borba za klasifikacije, kao jedna od dimenzija svake klasne borbe, daje konstituiranju klasa, dobnih razreda, klasa po spolu ili društvenih klasa ali i klanova, plemena, etnija ili nacija. Kako je riječ o društvenom svijetu, novokantovska teorija, koja jezičnoj djelatnosti i, općenitije, predočavanjima pridaje specifično simboličku djelotvornost u građenju stvarnosti, posve je utemeljena: strukturirajući percepciju društvenih agensa o društvenom svijetu, imenovanje — to dubljim za­ hvatom što je općenitije priznato, to jest ovlašteno — prido­ nosi pretvaranju tog svijeta u strukturu. Nema nijednog druš­ tvenog agensa koji ne bi, u granicama svojih mogućnosti, te­ žio za tom moći imenovanja i stvaranja svijeta imenovanjem: tračevi, klevete, ogovaranja, uvrede, hvalospjevi, optužbe, kritike, polemike, pohvale samo su usitnjeni oblici onih sve­ čanih i kolektivnih čina imenovanja, onih veličanja ili osuda koje su povlastica općenito priznatih autoriteta. Za razliku od općih imenica, iza kojih stoji općeprihvaćeno značenje, consensus, homologein cjelokupne grupe — ukratko: sve ono na što obavezuje oficijelni čin imenovanja kojim priznati 85

opunomoćenik podjeljuje neku oficijelnu titulu (kao što je školska kvalifikacija) — »titule« kakve se upotrebljavaju u vrijeđanju (»glupan«, »ništarija«) imaju veoma reduciranu simboličku djelotvornost, budući da su idios logos, koji oba­ vezuje jedino svog vlastitog autora.1 Ali jednima i drugima zajednička je intencija koju možemo nazivati performativnom ili, jednostavnije, magijskom: uvreda, kao i imenovanje, pripada klasi više ili manje društveno utemeljenih činova in­ stituiranja i destituiranja posredstvom kojih određeni pojedi­ nac — djelujući u vlastito ime ili u ime brojčano i društveno značajnije ili beznačajnije grupe — obznanjuje nekome da mu je dodijeljeno određeno svojstvo, obznanjujući mu u isto vrijeme da je dužan vladati se u skladu s društvenom biti do­ dijeljenog svojstva. Ukratko, društvena znanost mora teorijom o društvenom svijetu obuhvaćati teoriju o onom učinku teorije koji, prido­ noseći nametanju više ili manje ovlaštenog gledanja na druš­ tveni svijet, pridonosi pretvaranju tog svijeta u realnost: riječ ili, a fortiori, uzrečica, poslovica i svi stereotipni ili obredni oblici izražavanja predstavljaju programe percepcije i različi­ te, više ili manje ritualizirane strategije svakodnevne simbo­ ličke borbe, jednako kao što veliki kolektivni obredi imeno­ vanja ili, u još jasnijem vidu, sva sukobljavanja viđenja i predviđanja svojstvena političkoj borbi u užem smislu sadr­ žavaju u sebi izvjesnu težnju za simboličkim autoritetom kao društveno priznatom moći nametanja određenog viđenja društvenog svijeta, to jest viđenja podjela društvenog svijeta. U borbi za nametanje legitimnog viđenja — borbi u kojoj je i sama znanost neminovno angažirana — agensi imaju u svo­ jim rukama toliko moći koliko je razmjerno njihovu simbo­ ličkom kapitalu, to jest priznanju što im ga iskazuje grupa: imati autoritet na kojem se zasniva performativna djelotvor­ nost diskursa znači percipi, biti poznat i priznat, što agensu omogućava da nametne određeno percipere, ili bolje, da sebe nametne kao subjekta koji oficijelno, to jest pred licem svih i 1. U pogledu lingvističkog raspravljanja o uvredi upućujem na: N. Ruwet, Grammaire des insultes et autres etudes, Pariz, Le Seuil, 1982; J. —C. Milner, Arguments linguistiques, Pariz, Mame, 1973.

86

u ime svih, nameće konsenzus o značenju društvenog svijeta, konsenzus na kojemu se zasniva općeprihvaćeno značenje. Tako misterij performativne magije ukazuje kao misterij ministerija (da se poslužimo igrom riječi koju vole stručnjaci u kanonskom pravu) to jest kao alkemija predstavljanja (u različitim značenjima te riječi) čijim posredstvom predstavnik tvori grupu koja njega tvori: portparol koji ima punomoć da govori i da djeluje u ime grupe — prije svega da magijom gesla djeluje na samu grupu — fungira umjesto grupe, koja postoji jedino zahvaljujući toj zamjeni. On je utjelovljenje grupe i personifikacija fiktivne osobe, kojoj omogućuje da vi­ še ne bude običan skup odvojenih pojedinaca nego da, njego­ vim posredstvom, djeluje i govori »kao jedan čovjek«. Zauz­ vrat on dobiva pravo da govori i djeluje u ime grupe, da »se­ be smatra« grupom što je utjelovljuje, da se poistovjećuje s funkcijom kojoj se predaje »dušom i tijelom«, dajući tako bio­ loško tijelo jednom konstituiranom korpusu. Status est ma­ gistrates, »država — to sam ja«. Ili, što izlazi na isto, svijet je moje predstavljanje i moja predodžba.

1. poglavlje

Ovlašteni jezik: društveni uvjeti djelotvornosti obrednog diskursa »Pretpostavimo, na primjer, da ugle­ dam brod na navozu u brodogradilištu, da mu pristupim i razbijem bocu obješenu o njegov trup, da objavim »Ovaj brod krstim imenom ’Josif Staljin’« i da zatim, kako bih bio potpuno siguran u uspjeh, udarcem noge uklonim potpornje. Neprilika je u to­ me što ja nisam bio osoba ovlaštena da krsti brod.« J .- L . AUSTIN. How to do Things with Words.

Naivno pitanje o moći riječi logična je posljedica inicijal­ nog izostavljanja pitanja o upotrebama jezika, dakle o druš­ tvenim uvjetima upotrebljavanja riječi. Onoga časa kada — prihvaćajući Saussureovo radikalno odvajanje interne lin­ gvistike od eksterne, znanosti o jeziku od znanosti o društve­ nim upotrebama jezika — tretiramo jezik kao autonoman predmet, primorani smo da moć riječi tražimo u riječima, to jest ondje gdje ona nije: naime, ilokucijska moć izraza (illocutionary force) ne može se naći u samim riječima, kao »performativima« u kojima je ona naznačena ili, bolje, predstav­ ljena — u oba značenja tog termina. Samo izuzetno — to jest u apstraktnim i umjetno stvorenim situacijama eksperimenti­ ranja — simboličke se razmjene svode na čiste komunikacij­ ske odnose a informativnim se sadržajem poruke iscrpljuje sadržaj komunikacije. Moć riječi nije ništa drugo do delegira­ na m oć portparola, a njegove riječi — to jest građa njegova diskursa i, nerazdvojno s njom povezan, način njegova govo89

NOVA LITURGIJA ILI NEVOLJE KOJIMA JE IZLOŽENA PERFORMATIVNA MOĆ*

»Priznajem vam da smo posve zbunjeni poti­ canjem na to da napustimo crkve i da se pričešćujemo u malim zajednicama [1] u kući [2] ili u kapelicama [2], gdje se sami [1] poslužujemo hostijom koju na pladnjevima donose svjetovna lica [1] — sve zato da bismo primili sv. Pričest ondje gdje živimo« [2] itd. (str. 47).

»Uvijek ćete moći otići da se pomolite za svoju crkvu. Ali kakva bi smisla imala ta mo­ litva u crkvi u kojoj ne bi bilo svetog otajstva [2]? Isto se tako možete moliti i kod kuće« (str. 48).

»U našoj crkvici više se ne služi misa; sada se služi u privatnoj kući [2]« (str. 59).

* Svi ovi citati upućuju (naznakom stranice u zagradi) na rad što g a je na­ pisao vlč. Lelong, Le dossier noir de la com m union soienneile. Pariz, Mame. 1972. Brojke u uglatim zagradam a označavaju jednu od grešaka koje su vjer­ nici zapazili u liturgiji: [1] greška u pogledu agensa; [2] greška u pogledu mjesta; [3] greška u pogledu vremena; [4] greška u pogledu tem pa; [5] greška u pogledu ponašanja; [6] greška u pogledu jezika; [7] greška u pogledu odije­ vanja; [8] greška u pogledu pribora.

90

renja — u najboljem su slučaju svjedočanstvo, jedno od svje­ dočanstava jamstva punom oći koja mu je dana. U tome je izvorište greške kakva se najpotpunije očituje kod Austina (ili, poslije njega, kod Habermasa): Austin nai­ me misli da je u samom diskursu, to jest u specifično jezičnoj supstanciji govora — ako se tako može reći — otkrio uzrok djelotvornosti govora. Nastojati lingvistički razumjeti moć je­ zičnih manifestacija, tražiti u jeziku izvorište logike i djelo­ tvornosti jezika instituiranja, znači zanemariti činjenicu da jezik dobiva svoj autoritet izvana, na što nas na konkretan način podsjeća skeptron što ga kod Homera pružaju govorni­ ku koji uzima riječ.1 Jezik taj autoritet u najboljem slučaju predstavlja, očituje, simbolizira: postoji specifična retorika svojstvena svim diskursima instituiranja, to jest službenoj besjedi ovlaštenog portparola koji govori u svečanoj situaciji, s autoritetom ograničenim upravo toliko koliko je ograničena punomoć instituiranja; stilističke karakteristike jezika sveće­ nika i profesora i, općenitije, svih institucija — svojstva kao što s^u prevaga rutine, upotreba stereotipa i neutralizacija — proizlaze iz pozicije što je, unutar polja konkurencije, zauzi­ maju ti nosioci ovlaštenjem prenijetog autoriteta. Nije do­ voljno — kao što se to ponekad čini kako bi se izbjegle teško­ će inherentne isključivo internom pristupu jezičnoj djelatnos­ ti — reći da upotreba jezika kakvu, u nekoj određenoj situa­ ciji, usvaja neki određeni govornik — sa svojim stilom, svo­ jom retorikom, cjelokupnom svojom društveno obilježenom osobnošću — pridružuje riječima »konotacije« vezane uz specifičan kontekst, unoseći u diskurs višak značenja koji mu daje njegovu »ilokucijsku snagu«. Zapravo upotreba jezika, to jest i način govorenja i građa diskursa, ovisi o društvenom položaju govornikovu, jer je tim položajem uvjetovana njego­ va mogućnost pristupa jeziku instituiranja, službenom, orto­ doksnom, legitimnom govoru. Upravo u mogućnosti pristupa legitimnim sredstvima izražavanja, dakle u sudioništvu u au­ toritetu instruiranja, leži sva razlika između obične prevare I.E . Benveniste, Le vocabulaire des institutions indo-europeennes, Pariz. Editions de Minuit, 1969, str. 30—37

91

»Nas u b.—skoj biskupiji ne maze baš od­ više, jer moramo podnositi ekstravagancije »šačice mladih svećenika« kojima je, na pri­ mjer, prošle godine palo na pamet da svečanu prvu pričest — dok je još nisu ukinuli — prire­ de u Domu sportova [2], iako ovdje postoje dvi­ je velike i lijepe crkve koje su sasvim lijepo mogle primiti sve sudionike« (str. 66).

»Moja majka bila je užasnuta prijedlogom duhovnika iz Nezavisne katoličke akcije koji je htio služiti misu na njezinu stolu u blagovaoni­ ci [2]« (str. 90).

»A što vi mislite, časni oče, o pričesti koja se obavlja ujutro [3] a poslije nje nema uopće ni­ kakvog drugog obreda [5], kao što se to događa u našoj župi?« — »Kasnije će se cijeli dan pro­ vesti za stolom, uz jelo i piće«, rekla mi je jed­ na majka, sva očajna (str. 72).

»U nekim obližnjim župama više uopće nema ničega. Kod nas se ispovijed vjere održava po­ slije podne [3] i traje jedva jedan sat [4], bez mi­ se i bez pričesti [5], djeca idu na misu sutradan [3]« (str. 87).

onih masqueraders-a koji performativnu tvrdnju prerušavaju u opisnu ili konstativnu tvrdnju,2 i ovlaštene prevare onih ko­ ji istu stvar rade s dopuštenjem i autoritetom neke ustanove. Portparol je obmanjivač koji nosi skeptron. Ako postoje, kao što primjećuje Austin, iskazi čija uloga nije samo u tome da »opišu neko stanje stvari ili utvrde neku činjenicu« nego i u tome da »izvrše neku radnju«, to je mo­ guće zato jer je moć riječi u tome što ih onaj koji je tek njihov »nosilac« ne izgovara u svoje osobno ime: ovlašteni portpa­ rol može riječima djelovati na druge agense i, posredstvom njihova rada, na same stvari jedino stoga što je u njegovoj ri­ ječi koncentriran simbolički kapital što ga je akumulirala grupa koja je portparola ovlastila i čiji je on opunomoćenik. Zakoni društvene fizike samo prividno izmiču djelovanju fi­ zikalnih zakona i moć s pomoću koje neka gesla uspijevaju izazvati rad bez utroška rada — što je prvenstvena ambicija magijskog djelovanja3 — temelji se na kapitalu što ga je gru­ pa akumulirala svojim radom i čija je djelotvorna upotreba podvrgnuta cijelom nizu uvjeta, onih koji definiraju obrede društvene magije. Većina uvjeta koji moraju biti ispunjeni da bi performativni iskaz uspio svodi se na adekvatnost govorni­ ka — ili, bolje rečeno, njegove društvene funkcije — i diskur­ sa što ga on izgovara: performativni je iskaz osuđen na neus­ pjeh svaki put kad ga ne izgovara osoba koja ima »moć« da ga izgovori, ili — općenitije — svaki put kad »osobe ili speci­ fične okolnosti« nisu »onakve kakve treba da budu da bi se s pravom mogla primijeniti dotična procedura«4, ukratko, sva­ ki put kada govornik nema autoriteta potrebnog da bi javno izrekao riječi što ih izgovara. Ali najvažnija je možda činjeni­ ca da uspjeh takvih radnja društvene magije kakve su činovi vlasti ili, što izlazi na isto, ovlašteni činovi ovisi o konjunkciji 2. J .—L. Austin, op.cit., str. 40. 3. Magijsko djelovanje proširuje na prirodu djelovanje riječima koje je, pod određenim uvjetima, efikasno kad se radi o ljudima. Ekvivalent tome, na razini društvenog djelovanja, predstavlja nastojanje da se djeluje riječima izvan granica svog ovlaštenja (govorenje u pustinji, izvan granica vlastite župe). 4. J .—L. Austin, op.cit., str. 64.

93

»Što da čovjek misli o držanju nekih svećeni­ ka (svih svećenika u ponekim župama — to mora da je zarazno) koji nikakvom gestom [5], klečanjem ili bar laganim naklonom, ne iska­ zuju poštovanje Svetom Otajstvu kad ga uzi­ maju iz tabernakuia ili ga vraćaju u nj?« (str. 82).

»Nekoć smo govorili: »Ne dopusti da podiegnemo napasti«*, a sada se kaže [6]: »Ne izlaži nas napasti« ili »Ne uvedi nas u napast«. To je strašno, nikad se nisam mogao odlučiti da to izgovorim« (str. 50).

Da ste samo čuli, ovih posljednjih dana, u jednoj staroj gotičkoj crkvi, »Pozdravljam vas, Marijo« prevedeno u »Budi zdrava, Marijo«. Ovo tikanje [6] ne odgovara duhu našeg fran­ cuskog jezika« (str. 86).

»Svečana pričest: to se sada svelo na dva da­ na »duhovnih« [6], na ispovijed vjere jedne su­ bote [3] u 5 sati po podne [3], u svakodnevnoj odjeći [7] (bez mise [5], bez pričešćivanja). A već i kod »obične« pojedinačne pričesti zadovo­ ljavaju se komadićem kruha [8] i... bez ispovije­ di! [5]« (str. 87). * U starijoj redakciji francuske verzije Očenaša, ta je rečenica glasila: »Ne nous laissez pas succomber a la tentation«. Novije redakcije »Ne nous soumets pas« ili »Ne nous induis pas en tentation« (čemu potpuno odgova­ ra hrvatska verzija »Ne uvedi nas u napast«, prema latin. »Et ne nos inducas in tentationem «) skandaliziraju one vjernike koji sm atraju da je na taj način božja uloga u posrnuću grešnika prikazana kao suviše aktivna. (Op. prev.)

94

svih usustavljenih međuzavisnih uvjeta koji sačinjavaju druš­ tvene obrede. Vidimo da su sva nastojanja da se u specifično jezičnoj lo­ gici različitih oblika argumentiranja, retorike i stilistike pro­ nađe izvorište njihove simboličke djelotvornosti osuđena na neuspjeh sve dotle dok ne uspostave odnos između svojstava diskursa, svojstava onoga tko ga govori i svojstava instituira­ nja koje govornika ovlašćuje da govori. Austinov pokušaj karakterizacije performativnih iskaza ograničen je, ali je i za­ nimljiv, zato što Austin ne čini posve točno ono što misli da čini, i zbog toga to ne može učiniti u potpunosti: vjerujući da daje doprinos filozofiji jezika, on razrađuje teoriju o jednoj posebnoj vrsti simboličkih manifestacija: autoritativni dis­ kurs samo je paradigmatski oblik tih manifestacija a njihova specifična djelotvornost proizlazi odatle što one prividno u sebi samima sadržavaju izvorište moći koje se zapravo nalazi u institucionalnim uvjetima njihova proizvođenja i njihove recepcije. Specifičnost autoritativnog diskursa (profesorskog predavanja, propovijedi itd.) upravo je u tome što nije do­ voljno da on bude shvaćen (u nekim slučajevima ne mora uopće biti shvaćen a da ipak zbog toga ne izgubi svoju moć), i u tome što on svoj pravi učinak vrši jedino pod uvjetom da je priznat kao autoritativan. To priznanje — sa shvaćanjem ili bez njega — odobrava se, kao samo po sebi razumljivo, je­ dino pod određenim uvjetima koji definiraju legitimnu upo­ trebu: taj diskurs mora izgovoriti osoba ovlaštena za to, nosi­ lac skeptrona, poznat i priznat kao osposobljen i sposoban za proizvođenje te posebne vrste diskursa, svećenik, profesor, pjesnik itd.; izgovoren mora biti u legitimnoj situaciji, to jest pred legitimnim primaocima (ne može se dadaistička poezija čitati na sastanku ministarskog vijeća); i mora, napokon, biti iskazan u legitimnim (sintaktičkim, fonetskim itd.) formama. Uvjeti koje možemo nazivati liturgijskim, to jest skup propisa koji reguliraju formu javnog očitovanja autoriteta — etiketa na ceremonijama, kod postupaka i oficijelni redoslijed obre­ da — kao što vidimo, samo su jedan, najvidljiviji element ci­ jelog sistema uvjeta, a najznačajniji, najnezamjenljiviji su oni uvjeti koji, poput neznanja i vjerovanja, stvaraju predispozi95

»Ali predlažem da već i u pogledu »pričesti s nogu« [5] stavite svoju posebnu primjedbu, jer to je stav čovjeka komu se žuri [A], tako se ne bi smjelo primati Sveto Otajstvo, to je sablažnjivo« (str. 49).

»Uopće se ne najave, kapelan dođe bilo kada [3], obavi sve najedanput, izvadi hostiju iz dže­ pa [5] / — tjeraj dalje! Još ste sretni ako vam ne dođe bilo tko, kakav laik [ 1] sa Svetim Otaj­ stvom u pudrijeri [8] ili u ovlaš pozlaćenoj kuti­ ji za pilule [8]« (str. 120).

»Za pričest je on namjerno uveo ovakav po­ stupak: vjernici se poredaju u polukrug iza ol­ tara, i pladanj sa svetim hostijama ide od ruke do ruke. Zatim sam svećenik pruža kalež (sva­ ke nedjelje — mislio sam da je to, po odredbi Svetog Oca, učinio samo iznimno). Budući da se nisam mogao odlučiti da se pričestim svojom rukom [5] (»Budite sveti vi koji dotičete posude Gospodove«... Prema tome, samoga Gospo­ da?...) morao sam dugo pregovarati i Ijutito raspravljati kako bih postigao da primim pri­ čest na usta [5]« (str. 62—63).

»Ove zime, poslije bolesti, pošto sam ne­ koliko tjedana bila lišena Svete Pričesti, pošla sam u kapelu na misu. / ondje su mi uskratili [5] Svetu Pričest, jer nisam pristala da je pri­ mim u ruku [5] i da se pričestim iz kaleža [5]« (str. 91).

ciju za priznavanje, to jest za opunomoćenje koje vlastiti au­ toritet prenosi na ovlašteni diskurs. Zbog toga što se sva paž­ nja posvećuje formalnim uvjetima djelotvornosti rituala za­ nemaruje se činjenica da obredni uvjeti koji moraju biti ispu­ njeni da bi obred funkcionirao i da bi sakrament bio u isti mah i pravovaljan i djelotvoran nikad nisu dovoljni, ako nisu ujedno ostvareni svi uvjeti nužni za priznavanje tog rituala: autoritativni jezik vlada jedino onda kad ostvaruje suradnju onih kojima vlada, to jest jedino uz pomoć društvenih meha­ nizama kadrih da ostvaruju ono — na neznanju utemeljeno — suučesništvo koje je u izvorištu svakog autoriteta. Da bi­ smo omogućili da se ocijeni veličina Austinove zablude i sva­ ke druge strogo formalističke analize simboličkih sustava, do­ voljno će biti da ukažemo na to kako je autoritativni jezik sa­ mo granični slučaj legitimnog jezika, čiji se autoritet ne teme­ lji — kao što bi to htio dokazati klasni rasizam — na skupu prozodijskih i artikulacijskih varijacija kojima se definira ot­ mjen izgovor, niti na složenosti sintakse ili bogatstvu rječni­ ka, dakle na unutrašnjim svojstvima samog diskursa, nego se temelji na društvenim uvjetima proizvođenja i reproduciranja međuklasne raspodjele znanja i priznavanja legitimnog jezika. Valjanost te analize potvrđuje se na gotovo eksperimenta­ lan način u istodobnom pojavljivanju krize religijske institu­ cije i krize ritualnog diskursa koji je ona podržavala i koji je nju podržavao. Austinova analiza uvjeta pravovaljanosti i djelotvornosti performativnih iskaza čini nam se, u svojoj is­ ključivo formalnoj virtuoznosti, veoma bezbojnom i veoma siromašnom u usporedbi s realnom analizom i realnom kriti­ kom kakvu vrši kriza Crkve razdvajajući jednu od drugih komponente vjerskog obreda, agense, instrumente, vremena održavanja, mjesta itd., komponente dotad nerazdvojno po­ vezane u sustav koji je bio jednako koherentan i jednoobra­ zan kao i institucija čija je dužnost bila da ga proizvodi i re­ producira. Iz indigniranog nabrajanja svih povreda tradicio­ nalne liturgije iščitava se, kao u negativu, skup institucional­ nih uvjeta koji moraju biti ispunjeni da bi ritualni diskurs bio priznat, to jest primljen i usvojen kao takav. Da bi obred 97

Djed pričesnice bio je zapanjen veličinom hostija [8]: svaka od njih »mogla'je poslužiti za užinu« (str. 82).

»Bila sam u jednoj crkvi na misi na koju je svećenik doveo svirače moderne muzike [1]. Ni poznajem tu glazbu, mislim da su vrlo dobro svirali, ali ona, po mom skromnom sudu, nije poticala na molitvu« (str. 58—59).

»Ove godine naši pričesnici nisu imali ni mo­ litvenika ni krunice [8], samo list papira na ko­ jemu je bilo pribilježeno nekoliko crkvenih pje­ sama koje oni nisu čak ni poznavali, i koje jt pjevala jedna amaterska grupa [1]« (str. 79).

»Dodajem dakle i molbu u prilog onih stvari s kojima se tako olako postupa — u prilog ob­ rednih rekvizita [8] (sveta voda na ulazu u crkvu, posvećene grančice na Cvjetnicu: poči­ nje se već izbjegavati njihovo blagosiljanje...), u prilog pobožnosti u čast Presvetog Srca Isu­ sova (gotovo su ugasle) i Blažene Djevice, u prilog »klanjanja božjem grobu« na Veliki če­ tvrtak, obreda koji je teško, čak nemoguće, us­ kladiti s večernjom misom; i dakako, u prilog gregorijanskog pjevanja, s tolikim divnim tek­ stovima kojih nas sada lišavaju; pa i u prilog nekadašnjih posnih dana, itd.« (str. 60).

funkcionirao i bio djelotvoran, potrebno je prije svega da se prikazuje i da bude doživljen kao legitiman, jer stereotipna simbolika postoji upravo zato da bi pokazala kako agens ne agira u svoje osobno ime ni po svom vlastitom autoritetu ne­ go kao ovlašteni opunomoćenik. »Prije dvije godine, jedna starica iz susjedstva, na umoru, zamolila me da odem po sve­ ćenika. On dođe, ali bez pričesti, i pošto joj je dao posljednju pomast, poljubi je. ’U svojim posljednjim trenucima ne pozi­ vam svećenika zato da bi me poljubio, nego zato da bi mi do­ nio popudbinu za vječnost. Taj poljubac — to je paternali­ zam, to nije sveto otajstvo.’« Obredni simbolizam ne djeluje sam po sebi nego jedino utoliko ukoliko predstavlja — u ka­ zališnom smislu riječi — prijenos ovlasti: u točnom poštiva­ nju koda jednotjbrazne liturgije koji regulira sakramentalne geste i riječi ostvaruje se u isti mah i očitovanje i ovjera ugo­ vora o ovlaštenju po kojemu svećenik postaje posjednik »»monopola na rukovanje dobrima spasenja«; naprotiv, u odDacivanju svih simboličkih atributa vjerske vlasti, od reverenie do latinskog jezika, posvećenih mjesta i rekvizita, očituje »e raskid nekadašnjeg ugovora o ovlaštenju koji je svećenika, posredstvom Crkve, povezivao s vjernicima: negodovanje vjernika upozorava na činjenicu da uvjete koji obredu osigu­ ravaju djelotvornost može objedinjavati jedino institucija koioj je samim tim ujedno dana moć da upravlja manipulira­ njem tim uvjetima. U krizi liturgije u igri je cjelokupan sustav uvjeta koji moraju biti ispunjeni da bi mogla funkcionirati in­ stitucija koja odobrava i kontrolira iskorištavanje i osigurava jednoobraznost liturgije u vremenu i u prostoru, osiguravaju­ ći podobnost onih koji su opunomoćeni d a je vrše: kriza jezi­ ka upućuje tako na krizu mehanizama koji su osigurali proiz­ vođenje legitimnih pošiljalaca i primalaca. Sablažnjeni se vjernici ne varaju kad anarhičnu, sve veću raznolikost obreda povezuju s krizom vjerske institucije: »Svaki je župnik po­ stao mali papa ili mali biskup, i vjernici su zbunjeni. Neki od njih, suočeni sa svim tim skokovitim promjenama, ne vjeruju više da je Crkva stijena, i da je čuvar istine.«5 Tu raznovrs5. R. P. Lelong, op. cit., str. 183.

99

»Nedavno, u jednom samostanu u kojem su se okupili mladići iz cijele Francuske koji se žele »posvetiti svećeničkom pozivu«, svećenik nije za služenje mise obukao ornat niti je uzeo misno posuđe [8]. U građanskom odijelu [7] služio je na običnom stolu [2], s običnim kru­ hom i vinom [8], s običnim rekvizitima [8]« (str. 183).

»Na televiziji smo gledali mise kakve za­ prepašćuju... na rubu svetogrđa (mali stolovi u Lilleu, Svetu Pričest (?) dijelile su žene [1] s košaricama [8], uz džez [5], itd.), tako da sada namjerno izbjegavam gledanje takvih nečuve­ nih obreda!« (str. 158).

»Žene [1] za pultom javno čitaju poslanice, veoma je malo ministranata [1] ili ih uopće ne­ ma, pa čak, kao u Alen^onu, žene pričešćuju [1]« (str. 44).

»... a ponekad taj sakrament podjeljuju — kao kakva reklamna oblizala — laici [1], / to u župama u kojima bi se prije moglo reći da po­ stoji suvišak kapelana nego da ih nedostaje« (str. 49).

»U trenutku pričesti, iz redova istupa jed­ na žena [1], uzima kalež i pričešćuje nazočne — pod prilikom vina [8]« (str. 182).

nost liturgije, koja je najočitiji dokaz preispitivanja ugovora o ovlaštenju koji svećenika povezuje sa Crkvom i, njezinim posredstvom, s vjernicima, dobar dio vjernika i svećenstva doživljava na tako dramatičan način samo zato što ta razno­ vrsnost otkriva preobrazbu odnosa snaga u krilu Crkve (oso­ bito odnosa između višeg i nižeg klera) koja je u međuzavis­ nosti s preobrazbom društvenih uvjeta reproduciranja sve­ ćenstva (kriza »vokacije«) i laičke javnosti (»dekristijanizacija«). Kriza liturgije upućuje na krizu svećeničkog zvanja (i cjelo­ kupne domene svećeništva) a ona opet na opću krizu vjerova­ nja: svojevrsnim, gotovo eksperimentalnim razgrađivanjem, ona razotkriva »uvjete blaženstva« koji svim agensima obu­ hvaćenim u obredu omogućavaju da uspješno, sretno obave obred; i ona retrospektivno pokazuje da se ta objektivna i subjektivna sreća temelji na potpunom nepoznavanju tih uv­ jeta, nepoznavanju koje određuje doksički odnos prema društvenim ritualima i zato je najkategoričniji uvjet djelotvor­ nog vršenja tih rituala. Performativna magija obreda može potpuno funkcionirati samo onda ako religijski opunomoće­ nik, koji vrši obred u ime grupe, djeluje kao svojevrstan m e­ dium između grupe i nje same: upravo grupa njegovim po­ sredstvom obavlja na sebi samoj djelotvoran magijski čin sadržan u performativnom iskazu. Simbolička djelotvornost riječi ostvaruje se jedino onda ako onaj tko joj je podvrgnut priznaje onoga tko je vrši kao ovlaštenog za tu funkciju ili — što izlazi na isto — ako u sa­ mozaboravu, podvrgavajući se toj djelotvornosti, nije uopće svjestan da je, potvrđujući je svojim priznanjem, sudjelovao u njezinu utemeljenju. Ona se sva zasniva na vjerovanju koje je u temeljima ministerija, te društvene fikcije, i koje je mno­ go dublje ukorijenjeno nego što su vjerovanja i misteriji što ih ministerij propovijeda i potvrđuje:6 stoga se kriza religij­ 6. Religijski obred u pravom smislu samo je poseban slučaj društvenih ri­ tuala čija magičnost ne leži u diskursima i sadržajima svijesti koji ih prate (u ovom posebnom slučaju to su religijska vjerovanja i predodžbe), nego u sus­ tavu društvenih odnosa koji su sastavni dio samog rituala, koji ga om oguću­ ju i čine društveno djelotvornim (medu ostalim, i u predodžbam a i vjerova­ njima koji su mu inherentni).

101

skog jezika i njegove performativne efikasnosti ne može kao što se često vjeruje — svesti na propadanje jednog uni­ verzuma predodžaba; ona prati urušavanje cijelog jednog svijeta društvenih odnosa, svijeta čiji je sastavni dio bila i sa­ ma.

X

2.

poglavlje

Obredi instituiranja Uvodeći pojam obreda prelaska, Arnold Van Gennep ime­ novao je, pa i opisao, veoma značajnu društvenu pojavu: ne vjerujem da je učinio mnogo više od toga, kao što to nisu uči­ nili ni drugi autori koji su, poput Victora Turnera, ponovo oživili njegovu teoriju i predložili određeniji i sustavniji opis obrednih faza. Zapravo, meni se čini, ako hoćemo poći korak dalje, trebalo bi teoriji obreda prelaska uputiti pitanja što ih ona ne postavlja, u prvom redu pitanja o društvenoj funkciji rituala i o društvenom značenju one crte, one granice čiji pre­ lazak, čije prestupanje ritual dopušta. I zaista, možemo se za­ pitati: kad ta teorija stavlja naglasak na vremenski prijelaz, na primjer na prijelaz iz djetinjstva u zrelost, ne prikriva li ona možda jedan od najhitnijih učinaka obreda, to jest odva­ janje onih koji su mu bili podvrgnuti od onih koji mu nikada neće biti podvrgnuti (a ne od onih koji mu još nisu bili pod­ vrgnuti) i ne instituira li ona na taj način trajnu podjelu na grupu onih kojih se taj obred tiče i grupu onih kojih se ne ti­ če? Zato bih ja, umjesto obredi prelaska, radije rekao obredi posvećenja, ili obredi ovjere legitimnosti, ili naprosto obredi instituiranja — pridajući toj riječi aktivni smisao, kakav ona ima, na primjer, u izrazu »instituiranje nasljednika«. Zašto bi bila potrebna ta zamjena jedne riječi drugom? Navest ću ov­ dje Poincareovu definiciju matematičkog uopćavanja kao »vještine nadijevanja istog imena različitim stvarima«. On je ujedno uporno isticao presudnu važnost izbora riječi: kad je jezik dobro odabran, tvrdio je on, dokazi izvedeni za neki po­ znati predmet mogu se primijeniti na sve vrste novih predme­ ta. Do analiza što ću ih ovdje izložiti došao sam uopćava­ 103

njem onoga što se otkriva analizom funkcioniranja elitnih škola (usp. Epreuve scolaire et consecration sociale, Actes de la recherche en sciences sociales, 39, rujan 1981, str. 3—70). Pomalo smionim postupkom pokušao bih utvrditi nepro­ mjenljiva svojstva društvenih obreda shvaćenih kao obredi instituiranja. Kad se govori o obredu instituiranja treba ukazati na to da svaki obred nastoji posvetiti neku proizvoljnu granicu, od­ nosno ovjeriti njezinu legitimnost, kako bi se zaboravilo da je ona proizvoljna i priznalo da je legitimna, prirodna: ili, dru­ gim riječima, on svečano, to jest na dopušten i nesvakidašnji način, prelazi preko granica, imanentnih društvenom i du­ hovnom poretku, koje treba sačuvati po svaku cijenu — kao što je podjela na grupe po spolu kad je riječ o ženidbenim ri­ tualima. Svečanim obilježavanjem prelaska preko crte koja ustanovljava jednu bitnu podjelu u društvenom poretku, ob­ red usmjeruje pažnju promatrača na sam prijelaz (odatle iz­ raz »obred prelaska«), iako je zapravo crta tu najvažnija. A što zaista dijeli ta crta? Nešto što je bilo prije, dakako, od ne­ čega što će biti poslije: obrezano dijete od neobrezanog; ili čak svu neobrezanu djecu od svih obrezanih odraslih muška­ raca. U stvari, najhitnije je pritom nešto što ostaje nezapaže­ no: podjela na skup onih koji moraju biti podvrgnuti obrezivanju, to jest dječaka, i muškaraca, bili oni djeca ili odrasli, i skup onih koji ne podliježu tom obredu, to jest djevojčica i žena. Dakle, postoji skroviti skup prema kojemu se definira obredom instituirana grupa. Glavni učinak obreda ostaje po­ sve nezapažen: time što se prema muškarcima odnosi druga­ čije nego prema ženama obred posvećuje razliku između njih, on je instituira, instituirajući u isti mah muškarca kao muškarca, to jest obrezanika, i ženu kao ženu, to jest osobu koja nije podložna toj obrednoj radnji. I analiza kabilskog ri­ tuala to jasno pokazuje: obrezanje doduše razdvaja dječaka od njegova djetinjstva ili od drugih dječaka koji su još u dje­ tinjstvu, ali ga još više razdvaja od žena i ženskog svijeta, to jest od majke i svega što je s njom povezano, što je vlažno, ze­ leno, sirovo, kao proljeće, mlijeko, sladunjav okus itd. Vidi­ mo usput sljedeće: jednako kao što se instituiranje sastoji u 104

tome da se nekim društvenim svojstvima prida vid prirodnih svojstava, tako i obred instituiranja, kako su to zapazili Pier­ re Centlivres i Luc de Hausch, logično teži za tim da izričito društvene suprotnosti, kakva je, na primjer, muško/žensko, integrira u nizove kozmoloških suprotnosti — s analogijama poput ove: muškarac je prema ženi ono što je Sunce prema Mjesecu — a to je veoma uspješan način da se te suprotnosti prikažu kao prirodne. Tako obredi čiji se sudionici razdvaja­ ju po spolu posvećuju razliku između spolova: oni time obič­ nu faktičku razliku pretvaraju u legitimnu podjelu, u institu­ ciju. Razdvajanje ostvareno u obredu (koji i sam vrši razdva­ janje) ima učinak posvećenja. Ali znamo li mi uopće što znači posvećenje, i to posvećenje neke razlike: kako se vrši posvećenje neke razlike koje ću ja nazvati magijskim, i kakvi su njegovi konkretni učinci? Činje­ nica da se neka već postojeća razlika — kao što je razlika iz­ među spolova — društveno instituira činom konstituiranja možda ima samo simboličke učinke, u smislu što ga pridaje­ mo tom kvalifikativu kad govorimo o simboličnom daru, a to znači da nema nikakve učinke. Latinac bi rekao: učiš ribu pli­ vati. Upravo tako djeluje obred instituiranja. On tvrdi: ovaj muškarac je muškarac — pri čemu se razumijeva nešto što ni­ je razumljivo samo po sebi, to jest: pravi muškarac. Svrha je tog obreda da i od najmanjeg, najslabijeg, ukratko najženskastijeg muškarca načini muškarca u punom smislu riječi, odvojenog prirodnom, suštinskom razlikom i od najmuškobanjastije, najkrupnije, najsnažnije itd. žene. Instituirati u ovom slučaju znači posvetiti, to jest sankcionirati i svečano potvrditi određeno stanje stvari, neki utvrđeni red, upravo onako kao što to čini konstitucija u pravno-političkom znače­ nju te riječi. Investitura (viteza, narodnog zastupnika, pred­ sjednika republike itd.) sastoji se u svečanom utvrđivanju i posvećivanju određene razlike (koja otprije postoji ili ne po­ stoji): postavši na taj način poznata i priznata, ta razlika upravo time postaje društvena razlika, koju poznaju i priznaju i ustoličeni agens i drugi članovi društva. Ukratko, ako nauka o društvu ne želi sebi onemogućiti razumijevanje najosnovnijih društvenih pojava, i to i u pretkapitalističkim društvima i 105

u našem današnjem svijetu (diploma, na primjer, pripada ma­ giji isto toliko koliko i amajlije), tada ona mora uzimati u ob­ zir i simboličku djelotvornost obreda instituiranja: to jest moć kojom oni djeluju na stvarnost djelujući na predodžbu o stvarnosti. Na primjer, investitura je simbolički djelotvorna u posve realnom smislu jer stvarno preobražava posvećenu osobu: prvo zato što preobražava predodžbu koju o njoj sebi stvaraju ostali agensi i, možda prije svega, mijenja njihova ponašanja u odnosu prema njoj (najvidljivija od tih promje­ na očituje se u činjenici da se toj osobi daju počasni naslovi i d a je to tituliranje praćeno stvarnim osjećajem poštovanja); a drugo zato što u isti mah preobražava i predodžbu što je us­ toličena osoba stvara o sebi samoj i ponašanja koja ta osoba smatra da mora usvojiti kako bi se uskladila s tom predo­ džbom. U kontekstu te logike može se shvatiti djelovanje svih društvenih pismenih ovjera ili vjerodajnica — Englezi ih zo­ vu credentials — koje, kao plemićki naslov ili akademska ti­ tula, povećavaju, i to trajno, vrijednost svojih nosilaca pove­ ćavajući rasprostranjenost i intenzitet vjerovanja u njihovu vrijednost. Instituiranje je čin društvene magije koji može stvoriti raz­ liku ex nihilo ili — a to se najčešće događa — iskoristiti na neki način razlike koje otprije postoje, na primjer biološke razlike među spolovima ili, kao kad se instituira nasljednik na temelju prava prvorodstva, dobne razlike. U tom je sluča­ ju instituiranje — kao što je to religija za Durkheima — »ra­ zumski utemeljen delirij«, simbolički nasilan čin ali cum fun­ damente in re. U društvenom smislu najdjelotvornija su ona razlikovanja koja se naoko temelje na objektivnim razlikama (mislim na primjer na pojam »prirodne granice«). U svakom slučaju, kao što je vidljivo kod društvenih klasa, gotovo uvi­ jek su u pitanju kontinuumi, kontinuirane raspodjele, jer raz­ ličiti razlikovni kriteriji proizvode različite diobe koje nikad nisu potpuno sukladne među sobom. Ipak, društvena magija uvijek uspijeva od kontinuuma stvoriti diskontinuum. To nam najbolje ilustrira primjer natječaja, koji je polazna točka mojeg razmišljanja: između najslabijeg kandidata koji je pro­ šao i najboljeg koji je pao natječaj stvara razliku po kojoj je­ 106

dan dobiva sve a drugi ništa, i to za cijeli život. Jedan će do­ biti titulu na elitnoj visokoj školi, sa svim povlasticama koje idu uz to, a drugi neće dobiti nikakvu titulu. Nijedan od kri­ terija koji mogu doći u obzir kad se želi izdvajanje plemstva stvarno opravdati (kao legitimna razlika) ne zadovoljava pot­ puno. Na primjer, i najmizerniji mačevalac među plemićima ostaje plemić (pa i onda ako je zbog tog nedostatka — u raz­ ličitoj mjeri, ovisno o nacionalnim tradicijama i o epohi — njegov sjaj time pomućen); naprotiv, i najbolji mačevalac neplemić ostaje neplemić (pa i onda ako, zbog svoje vrsnoće u toj tipično »plemenitoj« djelatnosti, može steći neki oblik »plemstva«). A isto to može se reći i o bilo kojem drugom kriteriju koji, u nekom određenom trenutku, definira plem­ stvo: o nastupu, o eleganciji itd. Instituiranje određenog identiteta, koje može biti plemićki naslov ili žigosanje (»ti si običan...«) predstavlja nadijevanje imena, to jest nametanje određene društvene biti. Instituirati, dodijeliti neku bit, neku kompetenciju, znači nametati pravo da budeš takav i takav, a to je ujedno i obaveza: moraš biti (ili trebalo bi da budeš) ta­ kav. To znači znakom saopćiti nekom što je on i saopćiti mu da se dosljedno tome mora i ponašati. Indikativ je u tom slu­ čaju imperativ. Moral časti samo je razvijeniji oblik formule koja se sastoji u tome da se o nekom čovjeku kaže: »to je čovjek«. Instituirati, dati određenu društvenu definiciju, od­ ređen identitet, znači ujedno nametnuti granice i »noblesse oblige« moglo bi biti prijevod Platonova ta heautu prattein, činiti ono što po svojoj biti moraš činiti, i ništa drugo — jed­ nom riječi, kad je u pitanju plemić ne smiješ se ogriješiti o svoju čast, moraš je čuvati. Plemićima dolikuje da plemenito postupaju i može se smatrati da je plemenito postupanje iz­ vorište plemstva jednako kao što se može smatrati da je plemstvo izvorište plemenitih postupaka. Jutros sam pročitao u novinama: »Predsjedniku Konfederacije, Kurtu Furgleru, pala je u dio dužnost da u utorak uveče, u ime Federalnog vi­ jeća, izrazi saučešće egipatskom narodu u povodu smrti pred­ sjednika Anvara Sadata.« Ovlašteni port-parol je onaj kome pripada pravo i dužnost da govori u ime kolektiva; to je u is­ to vrijeme njegova povlastica i njegova obaveza, njegova spe­ 107

cifična funkcija, jednom riječi njegova kompetencija (u juridičkom smislu riječi). Društvena bit je skup svih onih atribu­ ta i svih onih društvenih atribucija što ih proizvodi čin insti­ tuiranja kao svečani čin kategoriziranja koji teži za tim da proizvodi ono što označava. Stoga je čin instituiranja komunikacijski čin, ali čin poseb­ ne vrste: on znakom saopćava nekome njegov identitet, ali u tom smislu da mu ga u isti mah i obznanjuje i nameće, obzna­ njujući ga pred javnošću (kategorein prvotno znači ’javno op­ tužiti’), označujući mu na taj način autoritativno što je i što treba da bude. To se dobro vidi u pogrdi, tom svojevrsnom proklinjanju (sacer znači ujedno i ’proklet’) koje nastoji svo­ ju žrtvu zarobiti optužbom koja funkcionira kao usud. Ali to je još vidljivije u investituri ili imenovanju, tom izričito druš­ tvenom atribucionom sudu koji svom objektu dodjeljuje sva svojstva sadržana u njegovoj društvenoj definiciji. Svoje »najrealnije« učinke obred instituiranja proizvodi posred­ stvom dodjeljivanja određenog statusa {»noblesse oblige«)'. instituirani se osjeća pozvanim da bude u skladu sa svojom definicijom, na visini svoje funkcije. Onoga tko je (na teme­ lju više ili manje proizvoljnog kriterija) određen za nasljedni­ ka priznaje i tretira kao takvog cijela grupa, u prvom redu njegova porodica, i taj različiti i razlikovni tretman može ga samo poticati da ostvari svoju bit, da živi u skladu sa svojom društvenom prirodom. Sociolozi znanosti utvrdili su da su najveći znanstveni uspjesi rezultat rada onih istraživača koji su pohađali najuglednije školske ustanove: to se velikim dije­ lom objašnjava visokom razinom subjektivnih aspiracija, uv­ jetovanom kolektivnim, dakle objektivnim priznavanjem tih aspiracija i njihovom dodjelom određenoj klasi agensa (muš­ karcima, bivšim učenicima elitnih škola, priznatim piscima itd.), kojima su te aspiracije ne samo odobrene i priznate kao prava ili povlastice (nasuprot pretencioznim pretenzijama pretendenata) nego su i dodijeljene i, kao obaveze, nametane neprekidnim podrškama, poticanjima i upozoravanjima. Po­ mišljam na onaj Schultzov crtež na kojemu vidimo Snoopyja kako sjedi na krovu svoje pasje kućice i kaže: »Kako da bu­ deš skroman kad si najbolji?« Trebalo bi reći jednostavno: 108

kad je svima poznato — to je posljedica službenog objavlji­ vanja — da si najbolji, aristos. »Postani ono što jesi.« To je formula na koju se oslanja performativna magija svih čina instituiranja. Dodjela biti imenovanjem, investitura, predstavlja u pravom smislu riječi fatum (to vrijedi također, i u prvom redu, za — ponekad pre­ šutne, ponekad izričite — naredbe što ih članovi obiteljske grupe neprekidno upućuju malom djetetu, s različitim inten­ cijama i s različitim intenzitetom, ovisno o društvenoj klasi i, unutar klase, o spolu i o položaju u fratriji). Sve su društveno dosuđene sudbine, pozitivne ili negativne, posvećenje ili žigosanje, u jednakoj mjeri fatalne — hoću reći smrtonosne — jer svakoga koga izdvajaju zarobljavaju unutar granica koje su mu dodijeljene i čije mu priznavanje nameću. Nasljednik koji drži do sebe ponašat će se kao nasljednik i nasljedstvo će, prema Marxovoj formuli, naslijediti njega; to jest, on će biti investiran u stvari, prisvojit će ga stvari koje je on prisvo­ jio. Osim ako nastupi slučajni poremećaj, dakako: ima i ne­ dostojnih nasljednika, svećenika svrzimantija, plemića koji se ogrešuju o stalež ili buržuja koji postaju protuhe. Tu se opet susrećemo s međom, s nepovredivom granicom. Prema Owenu Lattimoreu, Kineski zid bio je podignut ne samo da prije­ či strancima ulaz u Kinu nego i zato da Kinezima priječi izlaženje: i sve magijske granice — bilo d a je riječ o granici izme­ đu muškog i ženskog ili, u okviru obrazovnog sustava, o gra­ nici između izabranih i isključenih — imaju zadaću da one koji se nalaze unutra, s prave strane granične crte, spriječe da odande izađu, da se ogriješe o čast, da se deklasiraju. Elite su, govorio je Pareto, osuđene na »odumiranje« kad presta­ nu vjerovati u svoj status, kad postanu demoralizirane i amo­ ralne i kad počnu prelaziti preko crte u pogrešnom pravcu. To je još jedna od funkcija čina instituiranja: trajno obes­ hrabrivanje svakoga tko pomišlja na prelazak, prestupanje, dezertiranje, demisiju. Sve aristokracije moraju trošiti mnogo energije u nastoja­ njima da one odabrane privole na žrtve kakve podrazumijeva ili sam privilegij ili stjecanje trajnih sklonosti koje su uvjet očuvanja privilegija. Kad su se vladajući krugovi opredijelili 109

za kulturu — što znači gotovo uvijek za askezu, za napetost, za suzdržavanje — tada rad na instituiranju mora računati s iskušenjem što ga predstavlja priroda ili antikultura. (Želio bih, usput, napomenuti sljedeće: kad govorim o radu na in­ stituiranju, kad ističem da je više ili manje bolno usvajanje trajnih sklonosti bitna komponenta društvene operacije insti­ tuiranja, tada samo dajem pun smisao riječi instituiranje. Po­ što sam, pozivajući se na Poincarea, podsjetio na važnost iz­ bora riječi, neće, mislim, biti nekorisno napomenuti kako je dovoljno skupiti sva značenja riječi instituere i institutio da bi se dobila predodžba o inauguralnom činu konstituiranja, utemeljenja pa i invencije koji, s pomoću odgoja stvara trajne sklonosti, navike, upotrebe.) Općenito usvojena strategija za otklanjanje iskušenja povrede pravila sastoji se u tome da se razlika prikaže kao prirodna, da se učenjem pretvori u drugu prirodu i da bude inkorporirana u obliku habitusa. Time se objašnjava uloga koja je prakticiranju askeze, pa i tjelesnoj patnji, namijenjena u svim negativnim obredima — čija je svrha, kao što kaže Durkheim, da proizvode izvanserijske, jednom riječi izvanredne ljude — a također i u svim školova­ njima kakva se općenito nameću budućim članovima »elite« (učenje mrtvih jezika, produžen boravak u zatvorenim usta­ novama itd.). Tijelu, tretiranom kao memorija, sve grupe po­ vjeravaju svoja najdragocjenija duhovna blaga i činjenica da obredi inicijacije u svim društvima uključuju nametanje fizič­ ke patnje može se razumjeti ako se zna — kao što su to poka­ zali brojni psihološki pokusi — da ljudi pripadništvo nekoj instituciji osjećaju to jače što su stroži i bolniji bili obredi ini­ cijacije koje im je ta institucija nametnula. Obučavanje čiji je učinak trajno nametanje proizvoljne granice može imati za cilj formiranje osjećaja za granice, koji kao prirodne prihva­ ća one presudne rezove od kakvih se sastoji svaka proizvolj­ nost u kulturi, rezove čiji su izraz parovi stvoreni fundamen­ talnim polarizacijama, muško/žensko itd.; taj osjećaj navodi jedne da čuvaju svoj položaj u hijerarhiji i da održavaju dis­ tance a druge da se drže svog mjesta i zadovoljavaju se onim što jesu, da budu što treba da budu — lišavajući ih tako i sa­ mog lišavanja. Obučavanje može također težiti za tim da u110

cjepljuje trajne sklonosti kao što su klasni ukusi, koji utječu na »izbor« vanjskih znakova kakvima se iskazuje društveni položaj, na primjer »izbor« odjeće ali i tjelesnog heksisa ili jezika, i zbog kojih su svi društveni agensi ujedno nosioci raz­ likovnih znakova (oznake distingviranosti samo su jedan od podrazreda tih znakova), podobnih da ujedinjuju i da raz­ dvajaju jednako pouzdano kao izričite barijere i zabrane — mislim pritom na klasnu homogamiju. U većoj mjeri nego vantjelesni znakovi (kakvi su odlikovanja, uniforme, oznake čina, insignije itd.) inkorporirani znakovi (kakvi su svi oni što ih nazivamo manirama: govorne manire, izgovori; načini ho­ da ili držanja, nastup, stav, vladanje; manire pri jelu itd.) i ukus (kao izvorište proizvođenja svih praksa kojima je, intencionalno ili ne, namijenjeno da saopćavaju i to da, djelova­ njem razlikovnih obilježja, saopćavaju društvenu poziciju) imaju svrhu da funkcioniraju kao niz upozorenja: njima se svi koji bi to zaboravili, koji bi se zaboravili, podsjećaju na to kakvo im je mjesto dodijeljeno instituiranjem. Moć kategoričkog atribucijskog suda koji se ostvaruje in­ stituiranjem tako je velika da se može oduprijeti svim opovrgavanjima u praksi. Poznata je Kantorowiczeva analiza u ve­ zi sa »dva kraljeva tijela«: ustoličeni kralj nadživljava biološ­ kog kralja, smrtnika koji je izložen bolesti, slaboumnosti ili smrti. Isto tako, ako se pokaže da je bivši đak Politehničke škole neznalica u matematici, svi će misliti da on glumi ne­ znalicu ili da je svoju inteligenciju usmjerio na neke važnije zadatke. Ali najbolji dokaz kako je ascription autonomna u odnosu na achievement — da se jednom pozovemo i na Talcotta Parsonsa — kako je društveno biće autonomno u odno­ su prema svom činjenju, nalazimo zacijelo u mogućnosti da se poslužimo strategijom susretljivosti koje nam omogućava­ ju da u opovrgavanju društvene definicije odemo veoma da­ leko a da ipak i dalje budemo doživljavani kroz tu definiciju. Strategijama susretljivosti nazivam ona simbolička prestupanja granice koja omogućavaju istovremeno stjecanje dobiti zbog usklađenosti s definicijom i dobiti zbog prestupanja: to se događa, na primjer, kad aristokrat potapše konjušara po stražnjici i kad svijet o njemu kaže »On je jednostavan čov­ 111

jek«, pri čemu se podrazumijeva da je jednostavan za aristo­ krata, to jest za čovjeka više biti, čovjeka čija bit u načelu ne implicira takvo ponašanje. Zapravo to nije tako jednostavno, i trebalo bi uvesti jednu distinkciju: Schopenhauer negdje govori o »komičnom pedantu«, to jest o tome kako čovjek izaziva smijeh kad izvodi nešto što se ne nalazi unutar grani­ ca ustaljene predodžbe o njemu, poput konja u kazalištu, ka­ že on, koji bi odjednom počeo prazniti crijeva; on misli pri­ tom na profesore, njemačke profesore, slične profesoru Unratu iz Plavog anđela, jer je predodžba o njima tako čvrsto i tako točno definirana da se svako prelaženje granica jasno uočava. Za razliku od profesora Unrata koji, ponesen stra­ šću, gubi svaki osjećaj za komičnost ili, što se svodi na isto, za dignitet, susretljivi posvećenik svjesno odabire prelazak pre­ ko crte; on ima povlasticu nad povlasticama, koja se sastoji u mogućnosti da sa svojom povlasticom postupa kako ga je vo­ lja. Tako u oblasti upotrebe jezika buržuji i osobito intelektu­ alci mogu sebi dopustiti i oblike hipokorektnosti, opuštanja, kakvi su zabranjeni malograđanima, koji su osuđeni na hiperkorektnost. Ukratko, jedna od povlastica vezanih uz po­ svećenje sastoji se u tome da ono, dodjeljujući posvećenima određenu neospornu i neuništivu esenciju, odobrava prestupanja kakva su inače zabranjena: onaj tko je siguran u svoj kulturni identitet može se poigravati pravilima kulturne igre, može se igrati vatrom, može izjaviti da voli Čajkovskog ili Gershwina, ili — što je također pitanje »petlje« — Aznavoura ili filmove serije B. Tako različite vrste čina društvene magije kao što su vjen­ čanje ili obrezanje, dodjela činova ili titula, promocija viteza, imenovanje na mjesta, položaje, počasne funkcije, udaranje žiga, stavljanjem potpisa ili parafa, mogu biti uspješne jedino onda ako za valjanost instituiranja — u aktivnom značenju, kao radnje kojoj je svrha da nekoga ili nešto instituira kao nosioca ovakva ili onakva statusa i ovakve ili onakve osobine — jamči čitava grupa ili neka priznata institucija: čak i onda kad tu radnju obavlja pojedinačni agens, propisno ovlašten za to da je obavi, i da je obavi u priznatoj formi — to jest u skladu s konvencijama koje se smatraju primjerenima u po­ 112

gledu mjesta, vremena, pribora itd., i koje sve zajedno sači­ njavaju s propisima usklađen, to jest društveno valjan i, pre­ ma tome, djelotvoran obred — ta je radnja utemeljena u vje­ rovanju cjelokupne grupe (koja može biti i fizički nazočna) to jest u društveno oblikovanim sklonostima da se prepoznaju i priznaju institucionalni uvjeti valjanog obreda (što znači da će simbolička djelotvornost obreda varirati — istovremeno ili naknadno — ovisno o temeljitijoj ili slabijoj pripremljenosti adresata, o njihovoj jačoj ili slabijoj sklonosti da obred pri­ hvate). To zaboravljaju oni lingvisti koji, povodeći se za Austinom, u samim riječima traže »ilokucijsku moć« što je riječi, kao performativni iskaz, ponekad sadržavaju. Za razliku od varalice, koji nije ono što ljudi vjeruju da jest, koji, drugim ri­ ječima, uzurpira ime, titulu, prava ili časti nekog drugog i za razliku od običnog »vršioca dužnosti«, zastupnika ili zamje­ nika, koji igra ulogu direktora ili profesora a nema adekvatne titule, legitimni opunomoćenik, na primjer ovlašteni portpa­ rol, predstavlja objekt povjerenja s jamstvom, s ovjerom va­ ljanosti; njegov izgled odgovara njegovu stvarnom statusu, on je stvarno ono što svi vjeruju da jest jer se njegov stvarni status — svećenika ili profesora ili ministra — ne zasniva na njegovu vjerovanju ni na njegovim pretenzijama (koje su uvi­ jek izložene opasnosti da budu pobijane ili omalovažavane: »Za koga on sebe smatra? Što on misli?«, itd.), nego na ko­ lektivnom vjerovanju čiju valjanost jamči instituiranje, vjero­ vanju koje je materijalizirano titulom ili simbolima kao što su oznake čina, uniforma i drugi atributi. Iskazi poštovanja, na primjer oni koji se sastoje u oslovljavanju titulom (gospodine predsjedniče, ekscelencijo, itd.) zapravo su ponavljanja inau­ guralnog čina instituiranja što ga je obavio općenito priznati autoritet, dakle autoritet čiji je temelj consensus omnium; ti iskazi imaju vrijednost prisege na vjernost, izraza priznanja pojedincu kojemu se obraćaju ali u prvom redu instituciji ko­ ja ga je instituirala (zato je poštovanje forma, i poštovanje forma poštovanja, kojim se definira uljudnost, tako duboko političko). Vjerovanje svih, koje prethodi obredu, uvjet je dje­ lotvornosti obreda. Vjera se propovijeda samo obraćenicima. A čuda simboličke djelotvornosti nestaje kad uvidimo da ma­ 113

gija riječi samo stavlja u pogon opruge — sposobnosti i sklo­ nosti — koje su već prije bile navijene. I na kraju bih postavio još jedno pitanje, za koje se bojim da će se činiti pomalo metafizičkim: da li bi obredi instituira­ nja, ma kakvi oni bili, mogli ostvarivati moć koja im pripada (mislim pritom na najočitiji primjer, na one, kako je govorio Napoleon, »zvečke« kakve predstavljaju ordeni i druga od­ ličja), kad ne bi bili kadri dati bar privid nekog smisla, nekog razloga postojanja tim bićima bez razloga postojanja kakva su ljudska bića, dati im osjećaj da vrše neku funkciju ili, jed­ nostavno, da imaju nekakav značaj, da su značajni, i iščupati ih tako iz beznačajnosti? Istinsko čudo što ga stvara čin insti­ tuiranja zacijelo je u tome što on uspijeva uvjeriti posvećene pojedince da je opravdano što postoje, da njihovo postojanje služi nečemu. Ali, kao po nekom prokletstvu, zbog suštinski dijakritičke, razlikovne, distinktivne prirode simboličke moći, kad se odabranoj klasi otvara pristup bitku, tada zauzvrat komplementarna klasa neminovno pada u ništavilo ili u mi­ nimum bitka.

3.

poglavlje

Snaga predstavljanja

Zbrka u raspravama oko pojma regije i, općenitije, »etnije« ili »etniciteta« (tih učenih eufemizama kojima se zamje­ njuje pojam »rase«, ipak i dalje prisutan u praksi) proizlazi jednim dijelom odatle što se — u nastojanju da se logičkoj kritici podvrgnu kategoremi zdravorazumskog općeprihvaće­ nog shvaćanja, emblemi ili stigme i da se, umjesto praktičkih načela svojstvenih svakodnevnom prosuđivanju, primjenjuju logički provjeravani i empirijski utemeljeni znanstveni krite­ riji — zaboravlja da su praktičke klasifikacije uvijek podre­ đene praktičkim funkcijama i usmjerene na proizvođenje društvenih učinaka i da ona praktička predstavljanja koja su najizloženija znanstvenoj kritici (na primjer izjave militan­ tnih regionalista o jedinstvenosti okcitanskog jezika) mogu pridonositi proizvođenju onoga što naoko opisuju ili označa­ vaju, to jest proizvođenju objektivnog realiteta s kojim ih objektivistička kritika uspoređuje da bi pokazala njihove iluzije ili nesuvislosti. Ali, na jednoj dubljoj razini, u potrazi za »objektivnim« kriterijima »regionalnog« ili »etničkog« identiteta ne smije se smetnuti s uma da su u društvenoj praksi ti kriteriji (na pri­ mjer jezik, dijalekt ili izgovor) objektom mentalnih predstav­ ljanja, to jest čina percipiranja i procjenjivanja, upoznavanja i priznavanja u koje agensi unose svoje interese i svoje pret­ postavke, i objektom predmetnih predstavljanja, s pomoću stvari (emblema, zastava, insignija itd.) ili radnja, interesima podređenih strategija simboličke manipulacije kojima je cilj da determiniraju (mentalnu) predodžbu kakvu drugi ljudi mogu sebi stvoriti o tim svojstvima i o njihovim nosiocima. 115

Drugim riječima, obilježja i kriteriji što ih popisuju etnolozi ili objektivistički sociolozi, od onog trenutka kad su percipi­ rani i procijenjeni (kao što to u praksi i jesu) funkcioniraju kao znakovi, kao emblemi ili stigmati, a ujedno i kao moći. Budući da je tome tako i budući da nijedan društveni subjekt to ne može u praksi zanemariti, (objektivno) simbolička svoj­ stva, pa i ona najnegativnija, mogu biti strateški iskorištavana u funkciji materijalnih ali i simboličkih interesa svojeg nosio­ ca.1 Taj posebni oblik borbe za višu klasifikaciju kakav pred­ stavlja borba za definiranje »regionalnog« ili »etničkog« identiteta možemo razumjeti samo pod uvjetom da prevlada­ mo opreku što je znanost, da bi raskinula s predrasudama spontane sociologije, mora najprije uspostaviti opreku izme­ đu predstavljanja i realnosti i pod uvjetom da u realnost uključimo predstavljanje realnosti, ili točnije, borbu predstav­ ljanja, i to u značenju predodžaba ali i u značenju društvenih manifestacija namijenjenih manipuliranju predodžbama (pa čak i u značenju delegiranja čija je zadaća da organiziraju manifestacije podobne da preobražavaju predodžbe). Borbe u vezi s etničkim ili regionalnim identitetom — to jest u vezi sa svojstvima (stigmatima odnosno emblemima) što ih stječemo porijeklom i to posredstvom mjesta porijekla i posredstvom trajnih obilježja koja odgovaraju tom mjestu, kao što je na primjer izgovor — samo su poseban slučaj borbi za višu klasifikaciju, borbi za monopol na moć dokazivanja i uvjeravanja, upoznavanja i ovjeravanja priznanja, nametanja legitimne definicije podjela društvenog svijeta a time i stvara­ nja i raspuštanja grupa: i doista, ulog je u tim borbama moć I. Kako je teško adekvatno promišljati ekonomiju simboličkoga, vidi se po tome što čak i poneki autor (O. Patterson, Context and Choice in Ethnic Allegiance: A Theoretical Framework and Caribean Case Study, in Ethnici­ ty, Theory and Experience, ed. by N. Glazer and D. P. Moynihan, Harvard University Press, Cam bridge, Mass., 1975, str. 305-349) koji, iznimno, izbje­ gava kulturalistički idealizam, inače redovito dom inantan u toj oblasti, pa uzima u obzir strategijsko m anipuliranje »etničkim« obilježjima, ipak svoj interes za izvorište tih strategija svodi na isključivo ekonomsku razinu i na taj način ignorira sve ono što se, u borbam a za višu klasifikaciju, podređuje nastojanju da se ostvari maksimalna simbolička dobit.

116

nametanja određene vizije društvenog svijeta uz pomoć prin­ cipa podjele, di-vizije, koji, nametnuti cjelokupnoj grupi, tvo­ re njezin smisao i konsenzus o tom smislu a napose o njezinu identitetu i jedinstvu, konsenzus po kojemu njezino jedinstvo i identitet postaju stvarni. Etimologija riječi ’regija’ (regio) — onakva kakva se otkriva u opisu Emilea Benvenistea — uka­ zuje na princip di-vizije, magijskog, tj. izrazito društvenog či­ na dijakrize, điakrisis, koji odlukom uvodi arbitrarni diskontinuitet u prirodni kontinuitet (između prostornih regija, ali i između dobnih razreda, spolova itd.). Regere fines, čin koji se sastoji u »povlačenju pravaca koji označavaju granice«, u razdvajanju »unutrašnjeg od vanjskog, carstva svetinje od carstva profanog, nacionalnog područja od inozemstva«, reli­ gijski je čin što ga obavlja nosilac najviše vlasti, rex, čija je dužnost regere sacra, utvrđivati pravila koja oživotvoruju ono što propisuju, govoriti s autoritetom, pro-ricati — u zna­ čenju : govorom s izvršnom moći ostvarivati izrečeno — i pre­ tvarati u zbilju budućnost najavljenu iskazom.2 Regio i njezi­ ne granice (fines) samo su mrtav trag čina vlasti koji se sasto­ ji u omeđenju zemlje, teritorija (za koji se također kaže fines), u nametanju legitimne, poznate i priznate definicije (finis u još jednom značenju) granica i teritorija, ukratko principa le­ gitimne podjele, di-vizije, društvenog svijeta. Taj se pravnosnažni čin sastoji u autoritativnom potvrđivanju određene is­ tine koja ima zakonsku snagu, i to je čin upoznavanja koji je, kao svaka simbolička moć, utemeljen na priznavanju pa sto­ ga oživotvoruje ono što objavljuje (auctoritas je, kako podsje­ ća Benveniste, sposobnost proizvođenja svojstvena auctor-u).3 Čak i onda kad samo autoritativno iskazuje ono što jest, kad se zadovoljava time što objavljuje da to postoji, auctor izaziva promjenu u postojanju: time što iskazuje stvari s au­ toritetom to jest pred licem svih i u ime svih, javno i službe­ no, on ih otima sferi proizvoljnoga, sankcionira ih, posvećuje ih, konsakrira ih pretvarajući ih u nešto što postoji jer je vri­ 2. E. Benveniste, Le vocabulaire des institutions indo-europeennes, II, »Pouvoir, droit, religion«, Pariz, Editions de Minuit, 1969, str. 14—15 (tako­ đer u vezi sa krainein, u smislu ’moći proredi’, str. 41). 3. E. Benveniste, op. cit., str. 150— 151.

117

jedno postojanja, što je sukladno s prirodom stvari, što je »prirodno«. Nitko danas ne bi htio tvrditi da postoje kriteriji podobni da utemeljuju »prirodna« klasificiranja u »prirodne« regije odvojene »prirodnim« granicama. Granica je uvijek samo proizvod podjele za koju će se reći da je više ili manje uteme­ ljena u »stvarnosti« ovisno o tome da li elementi što ih oku­ plja pokazuju brojnije ili manje brojne i veće ili manje uzajam­ ne sličnosti (a pritom se podrazumijeva da će se uvijek moći diskutirati o granicama varijacija između neistovjetnih ele­ menata koje taksinomija tretira kao slične). Svi se slažu u to­ me da se »regije« formirane na temelju različitih zamislivih kriterija (Jezik> obitavalište, kulturna ponašanja itd.) nikad potpuno ne podudaraju. Ali to nije sve: »stvarnost« je, u tom slučaju, skroz-naskroz društvena i »najprirodnije« se klasifi­ kacije zasnivaju na obilježjima koja ni po čemu nisu prirodna i koja su velikim dijelom proizvod samovoljnog nametanja, to jest prethodno postojećeg odnosa snaga na polju borbi za legitimno razgraničavanje. Granica, taj proizvod juridičkog čina razgraničenja, proizvodi kulturne razlike u isto tolikoj mjeri u kakvoj one nju proizvode: ako samo pomislimo na djelovanje školskog sistema u oblasti jezika odmah ćemo uvidjeti da politička volja može posve izmijeniti nešto što je povijest bila izgradila.4 Stoga znanost koja teži za tim da po­ 4. Kulturne su razlike zacijelo proizvod povijesne dijalektike kumulativnog diferenciranja. Kao što je Paul Bois pokazao na primjeru seljaka fran­ cuskog Zapada čija su politička opredjeljenja prkosila izbornoj geografiji, regiju ne čini prostor, nego vrijeme, povijest (P. Bois, Paysans de l'Ouest, Des structures economiques et sociales aux options poiitiques depuis l'epoque revolutionnaire, Pariz—Hag, M outon, 1960). Sličan bi se primjer mogao navesti u vezi s berberofonim »regijama« koje su, zbog drugačije prošlosti, bile prilično »različite« od arabofonih »regija«, što je potaklo kolonizatora da (recimo, u oblasti mreže školstva) primijeni različite postupke, dakle po­ stupke podobne da prodube one razlike koje su tim postupcim a poslužile kao pretekst i da proizvode nove (na primjer razlike povezane s em igrira­ njem u Francusku) i tako dalje. Čak i »krajolici« ili »tla«, tako dragi geogra­ fima, zapravo su nasljeđa, to jest povijesni proizvodi društvenih determinanata (usp. C. Reboul, »Determ inants sociaux de la fertilite des sols«, Actes de la recherche en sciences sociales, 17— 18, stud. 1977, str. 85— 112. Na lini­ ji te iste logike, i u suprotnosti s naivno »naturalističkom « upotrebom pojma »krajolik«, trebalo bi analizirati udio društvenih činilaca u procesima »dezertifikacije«).

118

nudi kriterije najdublje utemeljene u stvarnosti nikad ne smi­ je zaboraviti da ona samo registrira određeno stanje u borbi za klasifikaciju, to jest određeno stanje odnosa materijalnih ili simboličkih snaga između agensa koji su usko povezani s jednim ili s drugim načinom klasificiranja i koji se, upravo kao i nauka, često pozivaju na znanstveni autoritet zato da bi na stvarnosti i na razumu utemeljili proizvoljnu podjelu što je namjeravaju nametnuti. Regionalistički je diskurs performativni diskurs čija je svrha da kao legitimnu nametne određenu novu definiciju granica i da tako omeđenu regiju učini poznatom i prizna­ tom, suprotstavljajući se dominantnom razgraničenju koje re­ giju kao takvu, to jest kao priznatu i legitimnu, ne poznaje. Kad čin kategorizacije postigne priznanje ili kad ga obavlja priznati autoritet, tada taj čin sam po sebi ima određenu ak­ tivnu moć: »etničke« ili »regionalne« kategorije, kao i kate­ gorije srodstva, instituiraju određenu realnost s pomoću moći otkrivanja i konstruiranja koja djeluje objektiviranjem u diskursu. Kad se »okcitanskim«5 naziva jezik kojim govore oni što ih nazivamo »Okcitanci« zato što govore tim jezikom (ko­ jim zapravo nitko ne govori jer je on tek zbir veoma velikog broja različitih govora) i kad se regiji (u značenju: fizički pro­ stor) gdje se taj jezik govori daje ime »Okcitanija« — s na­ mjerom da joj se time osigura i stvarno postojanje kao »regi­ ji« ili »naciji« (sa svim povijesno stvorenim implikacijama tih pojmova u određenom trenutku) — to nije fikcija bez učinka i posljedica.6 Čin društvene magije koji se sastoji u po­ kušaju da se oživotvori imenovana stvar može uspjeti onda ako je onaj tko taj čin obavlja kadar svojoj riječi pribaviti pri­ 5. Pridjev »okcitanski« i, a fortiori, imenica »Okcitanija« učene su i re­ centne riječi (iskovane latiniziranjem izraza langue d ’oc u lingua occitana), s namjenom da označavaju znanstvene realitete koji, bar zasad, postoje jedino na papiru. 6. I sam je taj jezik zapravo društveni artefakt, izmišljen i stvoren po cije­ nu arbitrarne indiferentnosti prema diferencijama, i on na razini »regije« reproducira proizvoljno nam etanje jedinstvene norme, kojoj se regionalizam opire i koja bi mogla postati stvarnim principom jezične prakse samo siste­ matskim ucjepljivanjem kroz obrazovanje, onako kao što je bila nametnuta univerzalna upotreba francuskog.

119

znanje moći što je ona svojata privremenom ili definitivnom uzurpacijom — moći nametanja nove vizije i nove divizije društvenoga svijeta: regere fines, regere sacra, posvećivati novu granicu. Djelotvornost performativnog diskursa, koji ima ambicija da samim činom iskazivanja oživotvori ono što iskazuje, razmjerna je autoritetu onoga tko to iskazuje: for­ mula »ovlašćujem vas da odete« nije ovlaštenje eo ipso, nego jedino onda ako je onaj tko je izgovara ovlašten da ovlašćuje, ako ima vlast da ovlašćuje. Ali učinak poznavanja što ga zazi­ va objektiviranje u diskursu ne ovisi samo o priznatosti nosi­ oca diskursa; on ovisi i o tome koliko je diskurs koji grupi obznanjuje njezin identitet utemeljen u objektivnoj stvarnosti grupe kojoj se obraća, to jest u priznavanju i povjerenju što mu ih članovi grupe iskazuju kao i u ekonomskim ili kultur­ nim svojstvima koja su im zajednička, jer se odnos između tih svojstava može očitovati samo s obzirom na izvjestan prin­ cip pertinentnosti. Moć nad grupom koju treba oživotvoriti kao grupu nužno je ujedno i moć da se grupa formira name­ tanjem zajedničkih principa vizije i divizije, dakle nameta­ njem jedinstvene vizije njezina identiteta i identične vizije njezina jedinstva.7 U borbama za identitet — tu samosvijest koja suštinski počiva na priznatosti od drugih — ulog je na­ metanje percepcija i kategorija percepcije i time se objašnja­ va zašto u svim regionalističkim ili nacionalističkim pokreti­ ma8 presudno mjesto zauzima dijalektika manifestacije, slič­ no kao strategija manifesta u umjetničkim pokretima: gotovo magijska moć riječi proizlazi odatle što se, zahvaljujući objektivaciji i faktičkoj oficijalizaciji što ih ostvaruje javno ime­ novanje, pred očima svih, partikularnost, koja je u izvorištu 7. Osnivači školstva Republike izričito su tražili od obrazovanja da, izme­ đu ostalog, nam etanjem »nacionalnog« jezika, ucjepljuje učenicima zajed­ nički sustav kategorija percepcije i procjenjivanja, kadar da utemelji jedin­ stvenu viziju društvenog svijeta. 8. Posvuda potvrđena povezanost između regionalističkih i feminističkih (pa i ekoloških) pokreta potječe otuda što ti pokreti, budući da su usmjereni protiv oblika simboličke dom inacije, pretpostavljaju postojanje etičkih sklo­ nosti i kulturalnih kom petencija (uočljivih u strategijama tih pokreta) kakve se u prvom redu susreću među inteligencijom i novom sitnom buržoazijom. (Usp. P. Bourdieu, La distinction, Pariz, Editions de Minuit, 1979, napose str. 405 -4 3 1 ).

120

partikularizma, izvlači iz sfere nezamišljanog, pa čak i neza­ mislivog (tako se događa u slučaju kad se dotad nepristojni »patois« potvrđuje kao jezik upotrebljiv u javnom saobraćanju); a oficijalizacija nalazi svoj najpuniji izraz u manifesta­ ciji, tipično magijskom (što ne znači i nedjelotvornom) činu kojim praktički postojeća grupa, virtualna, ignorirana, ospo­ ravana, potiskivana postiže da bude vidljiva, manifestna, za druge grupe i za sebe samu i posvjedočuje da postoji kao po­ znata i priznata grupa koja polaže pravo na to da bude insti­ tucionalizirana. Društveni je svijet također i predstavljanje i volja i društveno postojati znači također biti primjećivan, i to primjećivan kao distinktan. Zapravo nismo prisiljeni na izbor između objektivističke arbitraže — koja predstavljanja (u svim značenjima te riječi) procjenjuje uspoređujući ih s »realnošću« i pritom zaborav­ lja da ta predstavljanja, djelotvomošću evokacije, mogu iza­ zvati u realnosti ono što predstavljaju — i subjektivističke an­ gažiranosti koja daje prednost predstavljanju i tako na pod­ ručju znanosti ratificira sociološku krivotvorinu uz čiju po­ moć militantni aktivisti s predstavljanja realnosti prelaze na realnost predstavljanja. Toj alternativi možemo izbjeći ako je uzmemo za objekt promatranja ili, točnije, ako u stjecanju znanja o objektu vodimo računa o objektivnim temeljima al­ ternative između objektivizma i subjektivizma, koja dijeli ob­ last znanja jer mu zabranjuje da obuhvati i pojmi specifičnu logiku društvenog svijeta, te »realnosti« koja je mjesto nepre­ kidne borbe za definiranje »realnosti«. Obuhvatiti poima­ njem ono što je instituirano — ne zaboravljajući pritom da je to samo u određenom trenutku ustanovljena rezultanta borbe za postojanje ili »nepostojanje« onoga što postoji — i u isto vrijeme obuhvatiti predstavljanja, performativne iskaze koji teže za tim da oživotvore ono što iskazuju, a uz to uspostaviti objektivno postojeće strukture i odnos prema tim struktura­ ma, počevši od nastojanja da one budu preobražene — to znači omogućiti sebi potpunije objašnjenje »realnosti«, dakle razumijevanje i točnije predviđanje mogućnosti što ih ona sadržava ili, preciznije rečeno, šansa što ih objektivno nudi različitim subjektivnim težnjama. 121

Kad se znanstveni diskurs primjenjuje i u borbama za kla­ sifikacije koje on nastoji objektivizirati — a ne vidimo kako bi se takva primjena mogla spriječiti, osim zabranom objav­ ljivanja naučnih radova — tada taj diskurs počinje ponovo funkcionirati u realnosti borba za klasifikacije: on će se da­ kle neminovno ukazivati kao kritički ili suučesnički, ovisno o suučesničkom ili kritičkom odnosu što ga sam čitalac ima prema opisivanoj realnosti. Na taj način sam čin pokazivanja može funkcionirati kao neka vrsta upiranja prstom, stavljanja na indeks*, optuživanja (kategorein) ili obratno, kao oblik is­ ticanja i pozitivnog vrednovanja. To vrijedi za klasificiranje u društvene klase jednako kao i za klasificiranje u »regije« ili »etnije«. Zbog toga je nužno dokraja objasniti odnos između onih borba za princip legitimne di-vizije koje se odvijaju unutar znanstvenog polja i onih drugih, koje se vode na druš­ tvenom polju (i koje, po svojoj specifičnoj logici, najznačajni­ ju ulogu daju intelektualcima). U svakom opredjeljenju koje ima ambicija da »objektivno« sudi o aktualnom i potencijal­ nom, realnom ili predvidivom postojanju neke regije, etnije ili društvene klase i, u isti mah, o težnji za instituiranjem koja se iskazuje u »pristranim« predstavljanjima sadržana je ili svjedodžba o realističnosti ili presuda o utopijskom karakte­ ru, i taj atest pomaže da se utvrdi kolike su šanse tog društve­ nog entiteta da postane stvarno egzistentan.’ Posvećujući od­ ređeno stanje podjela i određeno stanje vizije tih podjela znanstveni diskurs neminovno ostvaruje simboličko djelova­ nje — pogotovu zato što se u simboličkim borbama za pozna­ vanje i priznavanje takozvani »objektivni« kriteriji — oni isti koje primjenjuju znanstvenici — upotrebljavaju kao oružja:

* ’Index' u francuskom znači 'indeks' ali i 'kažiprst' (op. prev.). 9. Jedino kao prisilna očitovanja težnje dumezilovskog cenzora da zado­ bije magijsku auctoritas (težnje nerazdvojive od ambicije sociologa) mogu se shvatiti ona obavezna citiranja kanonskih tekstova o društvenim klasam a (ri­ tualno konfrontiranim sa statističkim cenzusom) ili — na višem stupnju am­ bicioznosti, i u manje klasičnom stilu — ona proročanstva o »novim klasa­ ma« i »novim borbama« (ili o neizbježnom sumraku »starih klasa« i »sta­ rih« borba) — a ta dva žanra zauzimaju znatan prostor u takozvanoj socio­ loškoj produkciji.

122

oni upućuju na obilježja na kojima se može temeljiti simbo­ lička akcija mobiliziranja da bi proizvela ili stvarno jedinstvo ili (unutar same grupe ali i kod drugih) pobudila vjerovanje u jedinstvo a ono, nakon izvjesnog vremena, napose posred­ stvom akcija nametanja i indoktrinacijskog ucjepljivanja legi­ timnog identiteta (akcija kakve vrše škola ili vojska) teži za tim da stvori stvarno jedinstvo. Ukratko, i »najneutralniji« pravorijeci nauke pridonose preobražavanju znanstvenog ob­ jekta: čim regionalno ili nacionalno pitanje bude objektivno postavljeno u društvenoj stvarnosti — pa makar ga postavila aktivna manjina (koja može iskoristiti čak i svoju slabost pri­ mjenjujući u pravom smislu riječi simboličku strategiju pro­ vociranja i svjedočenja da bi silom izazvala — simboličke ili nesimboličke — odgovore, u kojima je uvijek sadržano i pri­ znanje njihova postojanja) — svaki iskaz u vezi s regijom funkcionira kao argument koji regiji otvara ili zatvara put do priznatosti, a time i stvarnog egzistiranja. Nimalo nije bezazleno pitanje oko kojega se spori znan­ stveni svijet: treba li u sustav pertinentnih kriterija uvoditi sa­ mo takozvane »objektivne« osobine (kao što su preci, terito­ rij, jezik, religija, ekonomska djelatnost itd.) ili i takozvana »subjektivna« svojstva (kao što je osjećaj pripadnosti itd.), to jest predodžbe što ih društveni agensi imaju o podjelama stvarnosti, i koje pridonose stvarnosti podjela.10 Istraživači su po svom obrazovanju i po svojim specifičnim interesima po­ nekad skloni tome da sebe postavljaju za suce o svim sudovi­ 10. Razloge spontane odbojnosti »znanstvenika« prema »subjektivnim« kriterijima vrijedilo bi iscrpno analizirati: tu je ponajprije naivni realizam sklon da ignorira sve što se ne može pokazati ili dodirnuti prstom ; tu je i ekonomizam sklon da prizna jedino one determ inante društvene akcije koje su vidljivo sadržane u materijalnim uvjetima života: tu su i interesi povezani s prividom »aksiološke neutralnosti« u kojemu ponajčešće leži sva razlika iz­ među »znanstvenika« i m ilitantnog pristalice i koji ne dopušta da se u »znanstveni« diskurs uvode pitanja i pojmovi zabranjeni »znanstvenim« bontonom ; i napokon, i prije svega, tu je ono pitanje časti svake nauke koja istraživače — i to zacijelo utoliko više ukoliko su oni manje sigurni u svoju znanost i u svoj status — navodi na to da ističu sve više znakova raskida s predodžbam a zdravog razuma i osuđuje ih na redukcioni objektivizam, koji ni u kojem slučaju ne umije realnost općeprihvaćenih predodžaba unositi u znanstveno predočavanje realnosti.

123

ma i za kritičare svih kriterija, i tada oni sami sebi onemogu­ ćavaju razumijevanje logike svojstvene borbi u kojoj društve­ na moć predodžaba ne mora biti razmjerna njihovoj istinitos­ ti (mjerenoj prema tome koliko one odražavaju stanje odnosa materijalnih snaga u promatranom trenutku): i doista te »znanstvene« mitologije, u svojstvu pred-viđanja, mogu pro­ izvoditi svoju vlastitu verifikaciju ako se uspiju nametnuti kolektivnom vjerovanju i svojom mobilizatorskom sposob­ nošću stvoriti uvjete vlastitog ostvarivanja. Ali istraživači ne postupaju nimalo bolje kad se odriču promatračke distance pa sami preuzimaju i usvajaju predočavanje svojstveno agen­ sima, u diskursu koji — budući da odbacuje mogućnost opi­ sa igre u kakvoj se proizvodi ta predodžba i vjerovanje na ko­ joj se ona temelji — nije ništa drugo do još jedan doprinos proizvođenju tog vjerovanja, čije bi društvene osnove i učin­ ke zapravo trebalo opisati. Može se pretpostaviti da sociologe — sve dotle dok svoju praksu ne podvrgavaju sociološkoj kritici — u njihovoj us­ mjerenosti prema jednom ili drugom, objektivističkom ili subjektivističkom polu univerzuma mogućih odnosa prema objektu determiniraju društveni činioci kakav je, na primjer, njihova pozicija u društvenoj hijerarhiji njihove discipline (to jest razina njihove statusne kompetencije koja se, unutar da­ nog, društveno hijerarhiziranog geografskog prostora, često poistovjećuje s njihovom centralnom odnosno lokalnom po­ zicijom, što je osobito važan činilac kad je riječ o regiji ili re­ gionalizmu), a također i njihova pozicija u stručnoj hijerarhi­ ji: tako oprečnim »epistemološkim« strategijama kakve su dogmatizam branilaca teorijske ortodoksije i spontaneizam zagovornika sudjelovanja u političkom pokretu jedna osobi­ na može biti zajednička, jer obje strategije umiju pronaći na­ čin koji istraživaču omogućava da izbjegne zahtjevima znan­ stvenog rada a da se ne odrekne pretenzija na auctoritas on­ da kad ne može ili ne želi udovoljiti tim zahtjevima ili kad hoće udovoljiti tek najočitijim, to jest najškolskijim zahtjevi­ ma (na primjer, pozivanju na kanonske tekstove). Ali sociolo­ zi mogu također, prepuštajući se slučajnosti direktno doživ­ ljenog odnosa prema objektu, balansirati između objektiviz124

ma i subjektivizma, pokude i pohvale, mistificiranog i mistifikatorskog suučesništva i reduktivne demistifikacije zato što ne objektiviziraju nego prihvaćaju objektivnu problematiku, to jest samu strukturu poprišta borbe oko afirmiranja regije i regionalizma; zato što ulaze u raspravu o kriterijima koji omogućavaju da se odredi smjer regionalističkog pokreta ili da se predvidi njegova budućnost a pritom uopće ne postav­ ljaju sebi pitanja o logici te borbe koja se odnosi upravo na određenje smjera pokreta (je li on regionalan ili nacionalan, napredan ili nazadan, desni ili lijevi itd.) i na kriterije podob­ ne da određuju to usmjerenje. Ukratko ovdje se, kao i drugdje, radi o tome da se izbjegne nužnost izbora između »demistifikatorskog« registriranja ob­ jektivnih kriterija i mistificirane i mistifikatorske ratifikacije predodžaba i htijenja kako bi se održalo zajedno ono što u stvarnosti pripada zajedno: objektivna, to jest inkorporirana ili objektivizirana klasificiranja, ponekad u obliku institucija (kao što su na primjer pravno ustanovljene granice), i prak­ tički, djelatno ostvarivani ili predstavljeni odnos prema tim klasificiranjima, a napose individualne i kolektivne strategije (na primjer, regionalističke revindikacije) s pomoću kojih agensi nastoje ta klasificiranja staviti u službu svojih materi­ jalnih ili simboličkih interesa ili ih sačuvati i preobraziti; ili pak objektivni, materijalni i simbolički odnosi snaga i prak­ tički postojeće (to jest implicitne, zbrkane i više ili manje kontradiktorne) sheme s pomoću kojih agensi klasificiraju druge agense i procjenjuju njihovu poziciju u tim objektiv­ nim odnosima a ujedno procjenjuju vlastite simboličke stra­ tegije samoprezentiranja i samoreprezentiranja, suprotstav­ ljene klasificiranjima i (samo)reprezentiranjima kakva im drugi nameću." II. Marksistička istraživanja o nacionalnom ili regionalnom pitanju bila su, zacijelo od samog početka, blokirana udruženim djelovanjem internacio­ nalističkog utopizma (podržavanog naivnim evolucionizmom) i ekonomizma a da i ne spominjemo djelovanje trenutačnih strateških preokupacija koje su često unaprijed determ inirale pravorijeke »nauke« okrenute prema praksi (i lišene istinske znanosti o znanosti i o odnosima između prakse i znanosti). Djelotvornost skupa tih činilaca zacijelo se osobito jasno očituje u tipično performativnoj tezi o — tako često činjenicama opovrgnutom — primatu

125

Jednom riječi, samo ako odagna san o »kraljevskoj zna­ nosti« koja je po svom vladarskom pravu ovlaštena regere fi­ nes i regere sacra i koja ima zakonodavnu moć da propisuje spajanje i razdvajanje, tek tada može znanost uzeti za pred­ met samo onu igru u kojoj se vodi borba za moć upravljanja posvećenim granicama, to jest za tako reći božansku moć nad vizijom o svijetu, i u kojoj za onoga tko tu moć želi posjedo­ vati (a ne tek podnositi) postoji samo jedan izbor: mistificira­ ti ili demistificirati.

klasnih solidarnosti nad »etničkim« ili nacionalnim solidarnostima. Ali ne­ sposobnost da se povijesno osvijetli taj problem (koji se, jednako kao i pro­ blem prim ata prostornih relacija ili društvenih i genealoških relacija, postav­ lja i razrješava u povijesti) i neprekidno potvrđivana teoricistička pretenzija da se odrede »životno sposobne nacije« ili da se utvrde znanstveno ovjereni kriteriji nacionalnog identiteta (usp. G. Haupt, M. Lowy, C. Weill, Les marxistes et la question nationale, Pariz, M aspero, 1974) čini se da su u direk­ tnoj vezi sa stupnjem do kojeg vladarska intervencija kraljevanja i upravlja­ nja usmjerava kraljevsku znanost o granicam a i limitima: nije slučajno što je Staljin tvorac najdogm atskije i najesencijalističkije »definicije« nacije.

126

4.

poglavlje

Opisivanje i propisivanje: uvjeti ostvarljivosti političke djelotvornosti i njezine granice

Političko djelovanje u užem smislu moguće je zato što agensi, koji su dio društvenog svijeta, raspolažu (više ili ma­ nje adekvatnim) poznavanjem toga svijeta i jer se na društve­ ni svijet može djelovati djelujući na njihovo poznavanje tog svijeta. To djelovanje nastoji proizvesti i nametnuti (mental­ na, verbalna, grafička ili kazališna) predstavljanja društvenog svijeta podobna da djeluju na taj svijet djelujući na predo­ džbu koju o njemu imaju agensi. Ili, točnije, podobna stvara­ ti i dokidati grupe — i, u isti mah, kolektivne akcije kakve te grupe mogu poduzimati da bi društveni svijet preobrazile u skladu sa svojim interesima — proizvodeći, reproducirajući ili razarajući predstavljanja po kojima te grupe postaju uoč­ ljive za sebe same i za druge. Kao objekt spoznavanja za agense koji žive u njemu, eko­ nomski i društveni svijet djeluje na njih, a njegovo djelovanje ne poprima oblik mehaničkog determiniranja nego se ukazu­ je kao rezultat poznavanja. Jasno je da taj rezultat — bar on­ da kad je riječ o agensima podvrgnutim dominaciji — po svojim tendencijama ne pogoduje političkoj akciji. Znamo naime da se društveni poredak održava jednim dijelom zato što nameće klasifikacijske sheme koje su usklađene s objek­ tivnim klasifikacijama pa stoga proizvode određeni oblik pri­ znavanja tog poretka, uvjetovan nepoznavanjem arbitrarnosti njegovih osnova: na uzajamnoj usklađenosti između objek­ tivnih podjela i klasifikacijskih shema, između objektivnih struktura i mentalnih struktura, temelji se svojevrsno prvobit­ 127

no pristajanje uz postojeći poredak. Politika zapravo i zapo­ činje raskrinkavanjem tog prešutnog ugovora o pristajanju uz postojeći poredak, ugovora koji definira prvobitnu doksu*; drugim riječima, politička subverzija pretpostavlja spoznajnu subverziju, promjenu pogleda na svijet. Ali heretički raskid s utvrđenim poretkom, i sa sklonostima i predodžbama što ih on stvara kod agensa formiranih u skla­ du s njegovim strukturama, i sam pretpostavlja da su se kri­ tički diskurs i objektivna kriza javili istovremeno i da je taj njihov susret kadar razbiti neposrednu sukladnost inkorpori­ ranih i objektivnih struktura koje su ih proizvele i uspostaviti svojevrsnu praktičku epohe, suspenziju prvobitnog pristaja­ nja uz postojeći poredak. Heretička subverzija iskorištava mogućnost da mijenja društveni svijet mijenjajući predstavljanje tog svijeta koje pri­ donosi njegovoj realnosti, ili točnije: da ga mijenja suprot­ stavljajući jedno paradoksalno pred-viđanje, jednu utopiju, jedan projekt, program, uobičajenom viđenju koje shvaća društveni svijet kao prirodan svijet: performativni iskaz, poli­ tičko pred-viđanje, po svojoj je prirodi pred-skazanje koje te­ ži za tim da realizira ono što iskazuje; ono praktički pridono­ si realnosti onoga što najavljuje time što to iskazuje, što to pred-viđa i što sugerira drugima da to pred-viđaju, što to čini zamislivim i, prije svega, vjerojatnim i što na taj način stvara kolektivnu predodžbu i kolektivnu volju koje mogu pridoni­ jeti ostvarenju tih predviđanja. Svaka je teorija — sama riječ to kaže — određeni program percipiranja; ali to osobito vri­ jedi za teorije o društvenom svijetu. I zacijelo ima malo slu­ čajeva gdje se tako neosporno očituje strukturatorska moć ri­ ječi, njihova sposobnost da propisuju pod prividom opisiva­ nja ili da prokazuju pod prividom iskazivanja. Ako uviđamo do koje se mjere društvena stvarnost može mijenjati mijenja­ njem predodžbe što je o njoj imaju agensi, tada moramo pri­ znati da su mnoge »idejne debate« realističnije no što se čini na prvi pogled. Vidimo koliko se društvena realnost jedne * U originalu 'la doxa'; tim terminom, preuzetim iz grčkog u izvornom obliku, Bourdieu označava cjelokupan sustav vjerovanja i uvjerenja svoj­ stven nekoj društvenoj grupi. (Op. prev.)

128

prakse kakva je alkoholizam (ali ista bi se stvar mogla reći i za abortus, uživanje droge ili eutanaziju) mijenja u ovisnosti o tome da li se doživljava i shvaća kao nasljedna mana, kao moralni pad, kao kulturna tradicija ili kao kompenzatorno ponašanje neprilagođenih. Riječ kao što je paternalizam os­ tavlja za sobom pustoš jer dovodi u sumnju sve ono što, stal­ nim poricanjem svake proračunanosti, daje auru čarobnosti odnosu dominacije. Kao hijerarhijski odnosi organizirani po modelu čarolijom održavanih odnosa kakvi se u prvom redu ostvaruju u obiteljskoj grupi, svi oblici simboličkog kapitala, prestiž, karizma, čar, i odnosi razmjene s pomoću kojih se taj kapital akumulira, razmjena usluga, darova, znakova pažnje, ljubavi posebno su osjetljivi na razaračko djelovanje onih ri­ ječi koje razotkrivaju i razočaravaju. Ali moć konstituiranja svojstvena (religijskom ili političkom) jeziku i shemama per­ cepcije i mišljenja kojima nas on snabdijeva nikada se ne oči­ tuje tako jasno kao u kriznim situacijama: te paradoksalne, izvan-redne situacije zahtijevaju izvan-redan diskurs, kadar da praktičke etičke principe prenese na nivo eksplicitnih prin­ cipa koji daju (kvazi)sistematske odgovore i da izrazi sve ono nečuveno, neizrecivo što može nositi u sebi situacija izazvana krizom. Heretički diskurs mora, s jedne strane, pridonositi dokinu­ ću pristajanja uz svijet općeprihvaćenog značenja javno pro­ povijedajući raskid s uobičajenim poretkom, ali on mora is­ tovremeno proizvoditi novo općeprihvaćeno značenje i u nj uključivati dotad prešutne ili potisnute prakse i iskustva čita­ ve jedne grupe — prakse i iskustva čiji je legitimitet ovjeren javnim očitovanjem i kolektivnim priznavanjem. I doista, bu­ dući da je svaki jezik koji dragovoljno sluša čitava jedna gru­ pa ovlašteni jezik, potvrđen autoritetom te grupe, on izražava a u isti mah i čini ovlaštenim ono što označava, crpući svoj legitimitet iz grupe nad kojom dominira svojim autoritetom i koju, uz ostale faktore, i on proizvodi kao takvu time što joj pruža jedinstven izraz njezinih iskustava. Djelotvornost here­ tičkog diskursa nije u magiji neke moći imanentne jeziku, kao što je Austinova illocutionary force, niti je u osobi auto­ rovoj, kao što je Weberova karizma — to su dva pojma-para129

vana koji nas sprečavaju da sebi postavimo pitanje o razlozi­ ma učinaka što ih oni samo naznačuju — nego je u dijalektič­ kom odnosu između jezika koji ovlašćuje i koji je ovlašten i grupe koja ga ovlašćuje i koja se njime ovlašćuje. Taj se dija­ lektički proces odvija — u svakom od uključenih agensa, a u prvom redu kod proizvoditelja heretičkog diskursa — unutar rada iskazivanja i posredstvom tog rada, koji je nužan da bi se eksteriorizirao unutrašnji sadržaj, da bi se imenovalo ne­ imenovano, da bi se pred-verbalne i pred-misaone sklonosti i neiskaziva i promatranju nepodložna iskustva počela objekti­ virati u riječima koje ih, po samoj svojoj prirodi, čine u isti mah i općima i saopćivima, dakle razumnima i društveno sankcioniranima. Taj se proces može odvijati i u dramatiziranju — koje je osobito jasno uočljivo u paradigmatskom pro­ ročanskom iskazu i koje je jedino kadro diskreditirati eviden­ tne istine dogme — i u kršenju propisa koje je prijeko potreb­ no da bi se imenovalo ono što se ne smije imenovati, da bi se prevladale institucionalizirane ili interiorizirane cenzure koje zabranjuju povratak potisnutih sadržaja, prije svega kod sa­ mog začetnika hereze. Ali upravo u konstituiranju grupa najjasnije se očituje dje­ lotvornost svojstvena predstavljanjima, a osobito onim riječi­ ma, geslima i teorijama koje pridonose stvaranju društvenog poretka namećući principe di-vizije, podjele, i — na širem planu — simboličku moć cjelokupne političke scene na kojoj se ostvaruju i postaju službenima različite vizije svijeta i razli­ čite političke di-vizije. Politička operacija predstavljanja (s pomoću riječi ili teorija, ali i s pomoću manifestacija, cere­ monija ili bilo kojeg drugog oblika simboliziranja podjela ili opreka) uzdiže na razinu objektivnosti javnog diskursa ili pa­ radigmatske prakse način viđenja i doživljavanja društvene zbilje koji je dotad postojao samo kao praktička sklonost ili prešutno i često konfuzno iskustvo (osjećaj nelagode, revolt itd.); stoga ta operacija omogućava agensima da premošćuju raznolikost partikularnih situacija koje odvajaju, dijele, de­ mobiliziraju i da na taj način otkrivaju jedni u drugima za­ jednička svojstva i da izgrađuju svoj društveni identitet na os­ novi obilježja ili iskustava za koja se činilo da se ne mogu 130

međusobno uspoređivati sve dok nedostaje načelo pertinentnosti podobno da ih pretvori u pokazatelje pripadnosti istoj kategoriji. Prijelaz iz stanja praktički postojeće grupe u stanje instituirane grupe (klase, nacije itd.) pretpostavlja da je izgrađeno takvo načelo klasificiranja koje je kadro proizvoditi skup svih razlikovnih osobina karakterističnih za skup svih člano­ va te grupe i u isti mah poništavati sve nepertinentne osobine kakve jedan dio članova ili svi članovi imaju s obzirom na druge kriterije (na primjer, osobine kao što su narodnost, dob ili spol) i kakve bi mogle služiti za drugačije konstruirane podjele. Borba dakle postoji u samom izvorištu konstruiranja klase (društvene, etničke, spolne itd.): nema grupe unutar ko­ je se ne bi odvijala borba za nametanje legitimnog konstrui­ ranja grupa i nema raspodjele svojstava — radilo se tu o spo­ lu ili o dobi, o obrazovanosti ili o bogatstvu — koja ne bi mogla služiti kao osnova u užem smislu političkih podjela i borbi. Građenje grupa podređenih na osnovi izvjesne speci­ fične razlike neodvojivo je od razgrađivanja grupa ustanov­ ljenih na osnovi generičkih svojstava ili osobina (muškarci, starci, Francuzi, Parižani, građani, patrioti itd.) koje su, u ne­ kom drugom stanju simboličkih odnosa snaga, defihirale društveni, ponekad čak i legalni identitet dotičnih agensa. I doista, svaki pokušaj uvođenja nove podjele mora računati s otporom onih koji zauzimaju dominantan položaj u već podi­ jeljenom prostoru pa im je u interesu da se održi doksički od­ nos prema društvenoj zbilji koji nameće prihvaćanje uspos­ tavljenih podjela kao prirodnih ili simboličko negiranje tih podjela afirmiranjem višeg (nacionalnog, porodičnog itd.) je­ dinstva.1 Drugim riječima, dominantne grupe imaju za savez­ nika konsenzus, tu temeljnu suglasnost o značenju društve­ nog svijeta (pretvorenog na taj način u prirodan, doksički svi1 Time se objašnjava zašto su »politiku«, poistovjećenu s borbama stra­ naka i buntovničkih pokreta, neprekidno u svojim programima osuđivali svi konzervativci u toku povijesti, od Napoleona III do Petaina (usp. M. M ar­ cel, »Inventaire des apolitismes en France«, in: Association franfaise de sci­ ence politique, La depolitisation, m ythe ou realitel, Pariz, Armand Colin, 1962, str. 4 9 -5 1 ).

131

jet) koja se zasniva na suglasnosti o kriterijima di-vizije-podjele. Pokretačkom djelovanju heretičke kritike odgovara opira­ nje ortodoksije. Potlačeni imaju za saveznike diskurs i svijest, pa i znanost, budući da se mogu konstituirati kao zasebna grupa, mobilizirati se i mobilizirati svoju potencijalnu snagu jedino onda ako preispitaju kategorije percepcije društvenog poretka koje su proizvod tog poretka pa im stoga nameću priznavanje tog poretka, dakle podređenost. Što je ograničenija ona subverzivna snaga i ona kritička kompe­ tencija koju su potlačeni nakupili u toku prijašnjih borbi i što je, prema tome, slabija njihova svijest o pozitivnim ili, vjerojatnije, ne­ gativnim svojstvima koja ih definiraju, to manje su oni sposobni provesti simboličku revoluciju — a ona je uvjet ponovnog stjecanja društvenog identiteta kojega ih, čak i subjektivno, lišava njihovo pri­ hvaćanje dominantnih taksinomija: budući da su lišeni ekonomskih i kulturalnih uvjeta koji bi im omogućili da postanu svjesni vlastite razvlaštenosti i budući da su zatvoreni u granice spoznaje kakvu im dopuštaju njihovi spoznajni instrumenti, sub-proleteri i proletarizi­ rani seljaci, u diskursima i akcijama namijenjenim obaranju poretka čije su žrtve, često se pozivaju na principe logičke podjele koji su u samom izvorištu tog poretka (usp. vjerske ratove).

Naprotiv, dominantne grupe, kako ne mogu ponovo us­ postaviti tišinu svojstvenu doksi, nastoje isključivo reakcionim diskursom proizvesti nadomjestak za sve ono što je ugro­ ženo samim postojanjem heretičkog diskursa. Budući da po njihovu mišljenju nema prigovora društvenom svijetu ona­ kvom kakav jest, one nastoje, diskursom koji je sav prožet jed­ nostavnošću i transparentnošću svojstvenom zdravom razu­ mu, svima nametnuti onaj isti osjećaj evidentnosti i nužnosti kakav njima taj svijet nameće; kako im je u interesu neupletanje, one se trude da politiku ponište depolitiziranim politič­ kim diskursom, proizvodom neutraliziranja ili, točnije, denegiranja, diskursom koji teži za tim da ponovo uspostavi sta­ nje prvobitne prostodušnosti dokse i koji je usmjeren na to da društveni poredak prikaže kao prirodan, pa stoga uvijek pozajmljuje jezik iz područja prirode. 132

Za taj politikom neobilježeni politički jezik karakteristična je re­ torika nepristranosti, kojoj su svojstveni efekti simetrije, ravnoteže i zlatne sredine, i koju podržava etos pristojnosti i doličnosti, potvrđi­ van izbjegavanjem najžešćih oblika polemike, diskrecijom, naglaše­ nim uvažavanjem protivnika, ukratko svime što pokazuje negiranje političke borbe kao borbe. Ta strategija (etičke) neutralnosti doseže svoj prirodni vrhunski oblik u retorici znanstvenosti.

Ta nostalgija za protodoksom posve se naivno izražava u kultu što ga svi konzervativizmi gaje za »čestiti puk« (koji najčešće utjelovljuju seljaci) čije bitno svojstvo, potčinjenost utvrđenom poretku, dobro označavaju eufemizmi ortodok­ snog diskursa (»običan čovjek«, »klase skromnih zahtjeva« itd.). Iza borbe između ortodoksije i heterodoksije na politič­ kom polju zapravo se krije opreka između skupa svih (orto­ doksnih ili heterodoksnih) političkih teza, to jest između uni­ verzuma svega što se može politički iskazati unutar politič­ kog polja, i svega onoga što ostaje (unutar polja) izvan disku­ sije, to jest izvamdometa diskursa, i što je sadržano u doksi pa se bez rasprave i ispitivanja prihvaća od onih istih agensa koji se na razini deklariranih političkih opcija među sobom sukobljavaju. Borba u kojoj je ulog poznavanje društvenog svijeta bila bi bespredmetna kad bi svaki agens imao u sebi samom izvoriš­ te nepogrešivog poznavanja istine o vlastitom statusu i o vlas­ titom položaju unutar društvenog prostora, i kad se isti agen­ si ne bi mogli prepoznavati u različitim (o klasi, etniji, religiji, spolu itd. ovisnim) diskursima i klasifikacijama ili u opreč­ nim procjenjivanjima proizvoda istih klasifikacijskih kriteri­ ja; ali ishodi te borbe bili bi posve nepredvidljivi kad za alodoksiju, za grešku u percipiranju i, pogotovu, u izražavanju, ne bi postojala nikakva granica, i kad bi sklonost prema samoprepoznavanju u različitim diskursima i različitim ponu­ đenim klasifikacijama bila jednako vjerojatna za sve agense, ma kakva bila njihova pozicija u društvenom prostoru (pa dakle i njihove dispozicije) i ma kakva bila struktura tog pro­ stora, oblik distribucija i karakter podjela prema kojima se on objektivno organizira. Učinak pred-viđanja ili teorije (shvaćen kao učinak name­ 133

tanja kriterija di-vizije-podjele kakvo se ostvaruje svakim iz­ ričitim iskazivanjem) odvija se unutar dijapazona neizvjes­ nosti koja je rezultat diskontinuiteta između šutljivih eviden­ tnih istina svojstvenih ethosu i javnih manifestacija svojstve­ nih logosu: zahvaljujući alodoksiji koju omogućava raskorak između praktičkog poretka i poretka diskursa, iste se dispozi­ cije mogu prepoznavati u zauzimanju veoma različitih, pone­ kad posve oprečnih stavova. To znači da je znanosti predod­ ređeno da se ukazuje kao teorija, ali kao teorija veoma speci­ fičnog oblika: objelodanjujući u suvislom i iskustveno ovje­ renom diskursu nešto što dotad nije bilo poznato, to jest što je, ovisno o slučajevima, bilo podrazumijevano ili potisnuto, ona preobražava predočavanje društvenog svijeta i, u isti mah, sam društveni svijet — bar utoliko ukoliko omogućava prakse sukladne toj preobraženoj predodžbi. Stoga, ako i jest istina da možemo koliko hoćemo dubQko u prošlost pomak­ nuti prve pojavne oblike klasne borbe pa čak i prve više ili manje elaborirane izraze »teorije« klasne borbe (u optici »preteča«), ipak se tek poslije Marxa, pa čak i poslije konsti­ tuiranja stranaka sposobnih da (u širokim razmjerima) na­ metnu viziju društvenog svijeta organiziranu prema teoriji klasne borbe, može u punom smislu riječi govoriti o klasama i klasnoj borbi. Tako da oni koji, u ime marksizma, traže kla­ se i klasnu borbu u pretkapitalističkim — i predmarksističkim — društvima počinjaju teorijsku grešku sasvim tipičnu za spoj scijentističkog realizma i ekonomizma, koji marksis­ tičku tradiciju uvijek navodi na traženje klasa u samoj real­ nosti društvenog svijeta, često svedenoj na vlastitu ekonom­ sku dimenziju :2 paradoksalno je što marksistička teorija, koja je izvršila teorijski utjecaj kakvom nema ravna u povijesti, u svojoj teoriji povijesti i teoriji klase ne priznaje nikakav utje­ caj teorije. Klasa (ili klasna borba) u isto je vrijeme i realitet i volja, i samo je onda realitet ako je i volja, i volja je samo on­ 2. U radovima marksističkih teoretičara uvijek nazočna napetost između sociologističkog scijentizma i spontaneističkog voluntarizma potječe zacijelo odatle što teoretičari — ovisno o svom položaju unutar podjele rada u kul­ turnoj proizvodnji, a ovisno i o stanju u kakvom se ukazuju društvene klase — stavljaju naglasak ili na klasu kao uvjet ili na klasu kao volju.

134

da ako je i realitet: političke prakse i predodžbe (a napose predodžbe o podjeli u klase), takve kakve se mogu promatra­ ti i mjeriti u određenom trenutku u društvu koje je bilo trajno izloženo djelovanju teorije klasne borbe, djelomično su pro­ izvod tog djelovanja teorije; napomenimo da je to djelovanje jedan dio svoje simboličke djelotvornosti dugovalo činjenici da je teorija klasne borbe bila utemeljena objektivno, u ob­ jektivnim i inkorporiranim svojstvima, i da su je zbog toga svojim suučeništvom podržavale sklonosti izražene u politič­ kom osjećaju. Kategorije u kojima neka grupa promišlja svo­ je postojanje i predočava sebi vlastitu zbilju pridonose zbilji te grupe. A to znači da je cjelokupna povijest radničkog po­ kreta i onih teorija s pomoću kojih je on izgradio društvenu realnost nazočna u realnosti tog pokreta promatranog u odre­ đenom trenutku. Kategorije percipiranja društvenog svijeta i, u isto vrijeme, grupe formirane prema tim kategorijama for­ miraju se u borbama koje sačinjavaju povijest društvenog svi­ jeta.3 I ono znanstveno opisivanje koje je najstrože ograničeno na konstatacije uvijek je izloženo opasnosti da funkcionira kao propisivanje, kadro da pridonese svom vlastitom verifici­ ranju djelujući kao teorija podobna da ostvari ono što nago­ vješćuje. Jednako kao formula »Sjednica je otvorena« tako i tvrdnja »Postoje dvije klase« može biti shvaćena i kao konstativan i kao performativan iskaz. Zbog toga su nerazrješive po samoj svojoj biti dileme u pogledu svih onih političkih te­ za koje — poput potvrđivanja ili osporavanja postojanja kla­ sa, regija ili nacija — zauzimaju stav o realitetu različitih predočavanja realnosti ili o moći tih predočavanja da stvara­ ju realitet. Znanost koja bi, objektivnom procjenom realistič­ nosti suprotstavljenih stavova, htjela presuditi u tim raspra­ vama može, logično, samo opisati prostor borbi u kojima je ulog — između ostaloga — predočavanje snaga angažiranih u borbi i njihovih izgleda na uspjeh; a pritom ne smije zane­ mariti činjenicu da svako »objektivno« procjenjivanje onih 3. Zato je povijest (osobito povijest misaonih kategorija) jedan od uvjeta svijesti političke misli o vlastitom značenju.

135

vidova realnosti o kojima se u realnosti vodi borba može vrši­ ti sasvim realne utjecaje. Nemoguće je ne vidjeti da predviđa­ nje može funkcionirati ne samo u intenciji svog autora nego i u realitetu svog društvenog postojanja, bilo kao self-fulfilling prophecy, performativna predodžba kadra proizvoditi speci­ fično politički učinak konsekracije ustaljenog poretka (koji je to moćniji što je općenitije priznat) bilo kao egzorcizam, po­ doban da izaziva akcije koje su u stanju opovrći predviđanje. Kao što je jasno pokazao Gunnar Myrdal, ključne riječi iz leksika ekonomije, ne samo termini kao što su »princip«, »ravnoteža«, »produktivnost«, »podešavanje«, »funkcija« itd. nego i centralniji, neizbježniji pojmovi kakvi su »korist«, »vrijednost«, »stvarna« ili »subjektivna cijena koštanja« itd. — da i ne govorimo o pojmovima kao što su »ekonomski«, »prirodan«, »pravedan« (kojima bi trebalo dodati i »racio­ nalan«) — uvijek su u isto vrijeme i deskriptivni i preskriptivni.4 I najneutralnija znanost vrši utjecaje koji nisu nimalo neu­ tralni: na primjer, samim time što utvrđujemo i objavljujemo vrijednost kakvu poprima funkcija vjerojatnosti nekog doga­ đaja — to jest, kao što naznačuje Popper, snaga težnje tog događaja da se dogodi, što je objektivno svojstvo inherentno samoj prirodi stvari — možemo pridonijeti jačanju (da se po­ služimo Leibnizovim izrazom) »pretenzije« tog događaja »na postojanje«, navodeći agense da se na nj pripreme i da mu se podrede; ili možemo, naprotiv, potaći agense da se mobilizi­ raju kako bi se tom događaju oduprli, iskorištavajući pozna­ vanje vjerojatnosti da bi njegovo pojavljivanje otežali ili čak onemogućili. Isto tako nije dovoljno umjesto školske suprot­ nosti između dvaju načina shvaćanja društvene diferencira­ nosti — kao skupa hijerarhiziranih slojeva ili kao skupa anta­ gonističkih klasa — postaviti pitanje, presudno važno za sva­ ku revolucionarnu strategiju: da li u određenom trenutku po­ tlačene klase predstavljaju antagonističku snagu kadru da de­ finira vlastite ciljeve, ukratko, da li predstavljaju mobilizira­ 4. G. Myrdal, The Political Elem ent in the D evelopm ent o f Econom ic Theory, New York, Simon and Schuster, 1964, str. 10-21.

136

nu klasu ili, naprotiv, sloj smješten na najnižoj točki hijerarhiziranog prostora i definiran svojom udaljenošću od domi­ nantnih vrijednosti; odnosno, drugim riječima: je li borba klasa revolucionarna borba koja teži za tim da sruši utvrđeni poredak, ili je to konkurentska borba, svojevrsna utrka u ko­ joj potlačeni nastoje prisvojiti svojstva i svojine dominantnih slojeva. Ništa ne bi realnost tako lako demantirala, dakle ni­ šta ne bi bilo tako neznanstveno, kao odgovor na to pitanje koji bi se temeljio isključivo na praksama i sklonostima agen­ sa u danom trenutku pa bi propustio da uzme u obzir posto­ janje ili nepostojanje takvih agensa ili organizacija koji bi bili kadri raditi na potvrđivanju ili osporavanju jednog ili drugog viđenja, na bazi više ili manje realističkih pred-viđanja objek­ tivnih šansa za jednu ili drugu mogućnost, pri čemu su i predviđanja i same šanse podložne utjecajima znanstvene spoznaje realnosti. Po svemu se može zaključiti da je utjecaj teorije — utjecaj što ga u samoj realnosti mogu vršiti agensi i organizacije koji su sposobni nametnuti određeni princip di-vizije-podjele ili, možda bolje, koji su sposobni proizvoditi ili simbolički po­ državati sustavnu sklonost prema favoriziranju određenih vi­ dova realnosti i prema ignoriranju drugih vidova — to snaž­ niji i, osobito, to trajniji što je izričito iskazivanje i objektiviranje čvršće utemeljeno u realnosti i što je veća sukladnost iz­ među zamišljenih podjela i realnih podjela. Drugim riječima, potencijalna snaga koju mobilizira simboličko konstituiranje biva to veća što je potpunija podudarnost između klasifikatorskih svojstava kojima neka grupa izričito sebe karakterizi­ ra i u kojima se ona prepoznaje i onih svojstava kojima su agensi kao sastavni dijelovi te grupe objektivno obdareni (svojstava koja definiraju položaj agensa u raspodjeli instru­ menata prisvajanja akumuliranog društvenog proizvoda). Znanost o društvenim mehanizmima koji — kao mehaniz­ mi prenošenja kulturnog nasljeđa vezani uz funkcioniranje obrazovnog sistema, ili kao mehanizmi simboličke dominaci­ je, uzajamno uvjetovani s objedinjavanjem tržišta ekonom­ skih i kulturnih dobara — nastoje osigurati reproduciranje postojećeg poretka, može biti stavljena u službu oportunistič­ 137

kog neupletanja, povezanog s racionaliziranjem funkcionira­ nja tih mehanizama (gdje ’racionaliziranje' poprima oba zna­ čenja). Ali ona isto tako može služiti kao osnova politike us­ mjerene prema posve suprotnim ciljevima, politike koja bi se, raskidajući i s voluntarizmom svojstvenim ignoriranju ili oča­ janju i s namjernim neupletanjem, oboružala poznavanjem mehanizama zato da bi ih pokušala neutralizirati; i za koju poznavanje vjerojatnoga ne bi bilo poticaj ni na fatalističku rezignaciju ni na neodgovorni utopizam nego bi bilo osnova za neprihvaćanje vjerojatnoga utemeljeno na znanstvenom ovladavanju zakonima proizvođenja neprihvaćane eventual­ nosti.

III. ANALIZE DISKURSA

Ne postoji znanost o diskursu promatranom u sebi i za se­ be; formalne osobine djela otkrivaju nam svoj smisao samo onda ako ih dovedemo u vezu, s jedne strane, s društvenim uvjetima njihova proizvođenja — to jest s pozicijama što ih njihovi tvorci zauzimaju unutar polja proizvođenja — i, s druge strane, s tržištem za koje su ona bila proizvedena (to može biti i samo polje proizvođenja), a također, u slučaju po­ trebe, i s nizom tržišta na kojima su bila prihvaćana. Znanosti o diskursima kao sociološkoj pragmatici pripada mjesto koje je danas još prazno, iako ona ima neobično značajne pret­ hodnike, kao što su Pascal u Pismima provincijalcu, Nie­ tzsche u Antikristu ili Marx u Njemačkoj ideologiji; ona nai­ me nastoji u najtipičnijim formalnim osobinama diskursa ot­ kriti djelovanje društvenih uvjeta proizvođenja i opticaja tih diskursa. U nekoj danoj retorici instituiranja prepoznaje se govor institucije, a formalni postupci odaju nakane koje su objektivno imanentne prisilama i nužnostima određene druš­ tvene pozicije. Analitičar u isti mah uočava i društvene osobi­ ne stila i društvene osobine autora: iza određenog retoričkog efekta Marx otkriva školu koja je proizvela taj efekt proizvo­ deći poziciju i dispozicije njegova proizvoditelja; u nekom drugom efektu Marx i Nietzsche raspoznaju invarijante sve­ ćeničkih strategija. Budući da isti uzroci izazivaju iste poslje­ dice, nije čudno što se u Marxovoj polemici sa Stirnerom mo­ gu pronaći analize koje su od riječi do riječi primjenljive na francuska čitanja Marxa. Ili što se najtipičniji postupci »važ­ nog« diskursa susreću kod filozofa koji su toliko udaljeni među sobom na teorijskom planu kao što su to Althusser i 141

Heidegger, jer je njima obojici zajednički onaj smisao za vi­ soko teoretiziranje koji je karakterističan za status filozofa. A nimalo ne iznenađuje ni to što analiza retoričkih strategija s pomoću kojih Montesquieu svojoj poluprivatnoj mitologiji nastoji dati privid znanstvenosti pronalazi postupke kakvima se spontano utječu sve jučerašnje i današnje lažne znanosti. Ali da bi se metoda potpuno potvrdila i ujedno izoštrila trebalo bi elaborirati mnogo pojedinačnih slučajeva1 i tako malo-pomalo dedukcijom utvrditi načela istinske sociološke pragmatike.

/.

1. U toj bi se optici ovdje mogao ponovo obraditi slučaj Sentimentalnog odgoja, gdje se rad na formiranju prim jenjuje na određenu formu, na ponov­ no kreiranje strukture vladajuće klase (ili Flaubertova nemogućeg položaja u toj strukturi) u formi koja je redefinirana u skladu sa zakonima literarnog polja (usp. P. Bourdieu, »L’invention de la vie d ’artiste«, Actes de la recher­ che en sciences sociales, 2, ožujak 1975, str. 67-94). Ili bi se mogla uzeti ana­ liza K ritike rasudne moći, koja pokazuje kako koherentnost manifestnog diskursa prikriva razasute ulomke jednog potisnutog — i objektivno kohe­ rentnog — diskursa o društvenom svijetu (usp. P. Bourdieu, La distinction. critique sociale du jugem ent, Pariz, Editions de M inuit, 1981, str. 565-585).

142

1. poglavlje

Cenzura i uobličavanje »LOUCHE, ’razrok’. U gramatici ta ri­ ječ znači ’dvosmislen’: onaj koji isprva kao da nagovješćuje jedan smisao a na kraju označava posve drugačiji. Tako se nazivaju prije svega rečenice, one u čijoj konstrukci­ ji postoji određeni dvoznačni obrat koji je veoma štetan za jasnoću iskaza. Rečenica dakle postaje dvosmislena zbog osobenog rasporeda riječi od kojih je sastavljena, on­ da kad se na prvi pogled čini da te riječi stoje u nekom određenom međusobnom odnosu, mada je zapravo taj odnos sasvim drugačiji: tako razroke osobe prividno gle­ daju u jednom smjeru dok zapravo gledaju u drugom.« (M. Beauzee, Encyclopedic methodique, grammaire et litterature, sv. II).

Specijalni jezici što ih, sustavnim alteriranjem općeg jezika proizvode i reproduciraju grupe stručnjaka zapravo su, kao i svaki diskurs, proizvodi kompromisa između zainteresiranos­ ti za izražavanje i određene cenzure, potekle iz same struktu­ re polja gdje se diskurs proizvodi i gdje je u opticaju. Više ili manje »uspjela« ovisno o specifičnoj kompetenciji svog proizvoditelja, tada se poslužimo Freudovim izrazom — »kom­ promisna formacija« predstavlja proizvod strategija eufemi­ ziranja koje se sastoje u uobličavanju i u istovremenom na­ metanju propisanih forma: te strategije teže za tim da osigu­ raju zadovoljavanje interesa u izražavanju — kao biološkog nagona ili kao političkog interesa (u širokom smislu tog ter­ mina) — u granicama strukture vjerojatnosti postizanja mate­ 143

rijalne ili simboličke dobiti što je različiti oblici diskursa mo­ gu pribaviti različitim proizvoditeljima ovisno o položaju ka­ kav ti proizvoditelji zauzimaju unutar polja, to jest u struktu­ ri raspodjele specifičnog kapitala koji se obrće unutar tog polja.1 Metafora cenzure ne smije nas zavarati: izražavanjem upravlja sama struktura polja, upravljajući u isto vrijeme i pri­ stupom izražavanju i oblikom izražavanja; njime ne upravlja nikava juridička instancija koja bi bila posebno osnovana za­ to da registrira i sprečava kršenja svojevrsnog jezičnog ko­ deksa. Ta strukturalna cenzura djeluje posredstvom sankcija polja koje funkcionira kao tržište gdje se formiraju cijene raz­ ličitih vrsta izražavanja; nju ne može izbjeći nijedan proizvoditelj simboličkih dobara, pa ni ovlašteni portparol, čiji je au­ toritativni govor više no ikoji drugi podvrgnut normama služ­ bene uljudnosti a sve koji su u potčinjenom položaju ona osuđuje na izbor između šutnje i sablažnjivofe slobodnog go­ vora. Cenzura se mora utoliko rjeđe očitovati u obliku izriči­ tih zabrana što ih nameće i sankcionira neki institucionalizi­ rani autoritet, ukoliko su mehanizmi koji osiguravaju raspoređenost agensa po pojedinim pozicijama (mehanizmi koji postaju neprimjetni kad im je djelovanje uspješno) podobniji da osiguraju takav raspored gdje različite pozicije zauzimaju agensi sposobni i voljni da proizvode diskurs (ili da šute) u skladu s objektivnom definicijom dotične pozicije (time se objašnjava zašto u procedurama kooptiranja uvijek imaju značajno mjesto naoko beznačajni pokazatelji kandidatovih 1. Pod uvjetom da freudovski model shvaćamo kao specijalan slučaj op­ ćenitijeg m odela, unutar kojega je svako izražavanje proizvod nagodbe izme­ đu interesa u izražavanju i strukturalne nužnosti određenog polja očitovane u obliku cenzure, pojmove što ih je razradila psihoanaliza možemo primije­ niti i na području politike, gdje su često i nastali. Društvena represija kakva se vrši u krilu obiteljske zajednice kao polja odnosa snaga posebnog tipa (va­ rijabilnih, u svojoj strukturi, ovisno o društvenim uvjetima) posve je osobena po svom obliku (obliku prešutnog naređivanja i sugeriranja) i primjenjuje se na posve osobenu vrstu interesa, na manifestacije seksualnog nagona: ali freudovska analiza sintakse snova i svih individualnih ideologija pruža sve instrum ente nužne za razumijevanje procesa eufemiziranja i uobličavanja koji se odvija svaki put kada neki biološki ili društveni nagon mora ostvariti kompromis s društvenom cenzurom.

144

sposobnosti respektiranja propisanih forma). Cenzura nikad nije tako savršena ni tako nevidljiva kao onda kad nijedan agens nema ništa drugo da kaže osim onoga što je objektivno ovlašten reći: on u tom slučaju ne mora čak ni biti vlastiti cenzor, budući da je na neki način jednom zauvijek cenzuri­ ran kroz oblike percipiranja i izražavanja koje je interiorizirao i koji svoj oblik nameću svim njegovim iskazima. Među najdjelotvornijim i najskrovitijim cenzurama nalaze se one koje se očituju na taj način što neke agense isključuju iz komunicira­ nja isključujući ih ili iz grupa koje govore ili s mjesta s kojih se go­ vori autoritativno. Da bi se shvatilo što se može a što se ne može re­ ći u nekoj grupi, treba uzeti u obzir ne samo simboličke odnose sna­ ga koji se u toj grupi uspostavljaju i koji nekim pojedincima (na pri­ mjer ženama) uskraćuju mogućnost govorenja ili ih prisiljavaju na to da silom izbore pravo na govorenje, nego i same zakone formira­ nja grupe (na primjer, svjesnu ili nesvjesnu logiku isključivanja), za­ kone koji funkcioniraju kao prethodna cenzura.

Prema tome, simbolički proizvodi duguju svoja najspeci­ fičnija svojstva društvenim uvjetima svog proizvođenja i, još točnije rečeno, poziciji proizvoditelja u proizvodnom polju koje određuje istovremeno, putem različitih posredovanja, i interes u izražavanju i formu i snagu cenzure nametnute tom interesu i kompetenciju koja omogućava da se on zadovolja­ va u granicama tih prisila. Zbog dijalektičkog odnosa koji se uspostavlja između interesa u izražavanju i cenzure ne može se u opus operatum razlikovati forma i sadržaj, to jest ono što je rečeno i način kako je rečeno ili čak kako je prihvaćeno od primaoca. Namećući uobličavanje, cenzura što je vrši struktura polja determinira formu — za koju svi formalisti smatraju da je mogu iščupati iz društvenih determinizama — i, ujedno, sadržaj, nerazdvojiv od svog konformnog izraza, dakle (u pravom smislu riječi) nezamisliv izvan poznatih for­ ma i priznatih norma. Ona također determinira formu recep­ cije: proizvoditi formalno primjeren filozofski diskurs, to jest diskurs opremljen svim konvencionalnim znakovima (sintak­ som, leksikom, referencijama itd.) po kojima se prepoznaje filozofski diskurs, i na temelju kojih se nekom diskursu pri­ 145

znaje svojstvo filozofskog diskursa,2 to znači proizvoditi pro­ izvod koji zahtijeva da bude primljen u propisanoj formi, to jest uz poštivanje formalnih osobina što ih sam sebi pridaje odnosno, kako to pokazuje primjer književnosti, da bude pri­ hvaćen kao forma. Legitimna djela vrše nasilje koje im pruža zaštitu od nasilja potrebnog da bi se shvatila zainteresiranost za izražavanje što je ta djela izražavaju jedino u obliku koji je negira: povijest umjetnosti, književnosti ili filozofije svjedoče o djelotvornosti strategija uobličavanja s pomoću kojih po­ svećena djela nameću norme vlastitog percipiranja; a ni »me­ todu« kakva je strukturalna ili semiološka analiza, koja tvrdi da strukture proučava neovisno o funkcijama, nećemo sma­ trati izuzetkom. Drugim riječima, djelo je vezano uz određeno specifično polje svojom formom jednako kao i svojim sadržajem: zamiš­ ljati što bi Heidegger bio rekao u nekoj drugoj formi, na pri­ mjer u formi filozofskog diskursa kakav je bio uobičajen u Njemačkoj 1890. godine, ili u formi politološkog članka ka­ kvi su u opticaju danas na Yaleu ili Harvardu ili bilo u kojoj drugoj formi, znači zamišljati jednog nemogućeg Heideggera (na primjer, Heideggera »lutalicu« ili Heideggera koji je 1933. godine emigrirao) ili zamišljati jedno isto tako nemogu­ će polje proizvođenja u Njemačkoj u vremenu kada je proiz­ vodio Heidegger. Forma čijim su posredstvom simbolički proizvodi najizravnije povezani s društvenim uvjetima svog proizvođenja ujedno je onaj element s pomoću kojega se os­ tvaruje najspecifičnije društveno djelovanje tih proizvoda, 2. Tome, dakako, ništa ne pridonosi u tolikoj mjeri kao status »filozofa« priznat njegovu autoru i kao znakovi i insignije — akadem ske titule, izda­ vačka kuća ili, jednostavno, ime i prezime — po kojima se razaznaje autoro­ va pozicija u filozofskoj hijerarhiji. Da bismo osjetili kolik je učinak tog fak­ tora, dovoljno je da zamislimo na koji bi se način čitala ona stranica o elek­ tričnoj centrali i o starom mostu na Rajni (usp. M. Heidegger, Essais et con­ ferences, Pariz, G allim ard, 1973, str. 21—22) zbog koje je njezina autora jedan od njegovih kom entatora (R. Scherer, Heidegger, Pariz, Seghers, 1973, str. 5) ustoličio kao »prvog teoretičara ekološke borbe«, da ju je slučajno potpisao kakav lider ekološkog pokreta ili kakav m inistar čijem resoru pri­ pada briga za kvalitet življenja, ili pak da ispod nje stoje inicijali kakve grupice Ijevičarskih gim nazijalaca (jasno je da bi te različite »atribucije« postale posve vjerojatne jedino ako bi bile praćene određenim modifikacijama for­ me).

146

posebno simboličko nasilje što ga onaj tko ga vrši može vršiti i onaj tko ga podnosi može podnositi jedino u formi u kojoj nasilje ostaje neprepoznato kao takvo, to jest u formi u kojoj je ono priznato kao legitimno. Retorika lažnog reza

Specijalni se jezik razlikuje od znanstvenog jezika po tome što pod prividom autonomnosti krije heteronomnost: nespo­ soban da funkcionira bez sudjelovanja običnog jezika, on mora proizvoditi iluziju neovisnosti s pomoću strategija laž­ nog reza, primjenjujući različite postupke, ovisno o poljima, a unutar istog polja, ovisno o pozicijama i momentima. On, na primjer, može oponašati temeljno svojstvo svakog znan­ stvenog jezika, određenost elemenata pripadnošću sistemu.3 Riječi što ih rigorozna znanost pozajmljuje iz običnog jezika dobivaju cjelokupan svoj smisao iz konstruiranog sustava, i (često neizbježna) odluka da se odabere opća riječ umjesto kakva neologizma ili umjesto arbitrarnog čistog simbola mo­ že, u kontekstu valjane metode, biti inspirirana jedino nasto­ janjem da se iskoristi sposobnost što je ponekad krije u sebi jezik kao skladište proizvoda kolektivnog rada: sposobnost da iskazuje dotad neslućene odnose.4 Riječ grupa u jeziku 3. »Svaki sistem poznaje u biti samo vlastite prvotne forme i ne može go­ voriti ni o čemu drugom« (J. Nicod, La geometrie dans le m onde sensible, Pariz, PUF, novo izd. 1962, str. 15). U tom istom smislu Bachelard primjeću­ je da znanstveni jezik stavlja navodnike kako bi označio da su riječi iz obič­ nog jezika ili iz ranijeg znanstvenog jezika što ih je on zadržao potpuno na­ novo definirane i da cjelokupan svoj smisao zadobivaju iz sistema teorijskih relacija u koji su uključene (G. Bachelard, Le materialisme rationnel, Pariz, PUF, 1953, str. 216-217). 4. Na osobit se način problem jezika postavlja pred društvene znanosti, pogotovu ako pretpostavljamo da one moraju težiti za najširom difuzijom svojih rezultata, jer je ona uvjet »defetišizacije« društvenih odnosa i »po­ novnog prisvajanja« društvenog svijeta: upotreba riječi običnog jezika očito sadržava opasnost vraćanja na obično značenje i s tim vraćanjem uzajamno uvjetovanog gubljenja značenja nam etnutog uvrštavanjem u sustav znanstve­ nih odnosa; a utjecanje neologizmima ili apstraktnim simbolima pokazuje, jasnije nego sami »navodnici«, raskid u odnosu prema općem značenju, ali ujedno može lako izazvati prekid u komunikaciji znanstvenog pogleda na društveni svijet.

147

matematičara savršeno je samodovoljan simbol jer je potpu­ no definirana operacijama i odnosima koji definiraju isklju­ čivo strukturu tog pojma i koji su u izvorištu njegovih svoj­ stava. Naprotiv, većina specijalnih upotreba te riječi što ih nabrajaju rječnici — na primjer, u slikarstvu, »skup više oso­ ba koji čini organsko jedinstvo unutar umjetničkog djela« ili u ekonomiji »skup poduzeća objedinjenih različitim veza­ ma« — tek su u neznatnoj mjeri autonomne u odnosu prema prvotnom značenju i ostale bi nerazumljive svakome tko nije u praksi već prije ovladao tim značenjem. Nebrojene su Heideggerove riječi koje su pozajmljene iz običnog jezika; ali one su preobražene uobličavanjem koje proizvodi privid au­ tonomnosti filozofskog jezika uvrštavajući ih, sustavnim na­ glašavanjem formalnih srodnosti, u mrežu odnosa očitovanih u vidljivoj formi jezika i uvjeravajući nas na taj način da sva­ ki element diskursa ovisi o drugima u isto vrijeme i kao označitelj i kao označeno. Tako se posve obična riječ kakva je Fursorge, ’pomoć’, ’zbrinjavanje’, na vidljiv način, samom svojom formom, povezuje sa cijelim nizom srodnih riječi: Sorge, ’briga’, Sorgfalt, ’brižljivost’, Sorglosigkeit, ’bezbrižnost’, sorgenvoll, ’brižan ’, besorgt, ’zbrinut’, Lebenssorge, ’briga za život’, Selbstsorge, ’briga o sebi’.* Igra riječima is­ tog korijena, veoma česta u izrekama i poslovicama svih na­ rodnih mudrosti, samo je jedno od formalnih sredstava — za­ cijelo najpouzdanije — s pomoću kojih se izaziva osjećaj nužne povezanosti između dvaju označenih. Povezivanje aliteracijom ili asonancom, koje uspostavlja tako reći materijal­ ne odnose formalne i zvukovne sličnosti, može također iza­ zvati formalno nužne asocijacije kadre da razotkriju neki skrovit odnos između označenih ili, još češće, da takav odnos * Kad Bourdieu navodi cijele rečenice ili odlom ke iz Heideggerova Bitku i vremena, mi ih citiram o prema prijevodu Hrvoja Šarinića (izd. Naprijed, Zagreb 1985). Francuski prijevod kojim se Bourdieu služi za potrebe svoje analize ponekad se dosta razlikuje od Šarinićeve verzije, pa je zbog toga na nekim mjestima u ovom prijevodu malo um anjena pertinentnost Bourdieuove argumentacije. M eđutim, u prevođenju pojedinačnih Heideggerovih ter­ mina preuzetih iz općeg jezika morali smo ponegdje odstupiti od Šarinićevih predložaka i približiti se francuskom prijevodu, jer se inače uopće ne bi mogla održati koherentnost Bourdieuova »dokaznog postupka«. (Op. prev.)

148

stvore samom formalnom igrom: takve su, na primjer, filo­ zofske igre riječima iz Heideggerove druge faze, Denken = Danken, ’misliti’ = ’zahvaljivati’, ili nizovi kalambura na te­ mu Sorge als besorgende Fursorge, ’briga kao zbrinjavanje koje se brine o te bi igre glasno upozoravale na prazni verbalizam kad splet morfoloških aluzija i etimoloških referencija ne bi stvarao iluziju globalne koherentnosti forme, dakle smisla, a time i iluziju nužnosti ovakva diskursa: Die Entschlossenheit aber ist nur die in der Sorge gesorgte und als Sorge mdgliche Eigentlichkeit dieser selbst ( ’Ali odluč­ nost je samo u pravosti nje same, brinutoj u brizi i mogućoj kao briga.’)5 Svi su potencijalni resursi običnog jezika upotrijebljeni da bi se stvorio osjećaj kako postoji nužna veza između svih označitelja i kako se odnos između označitelja i označenih us­ postavlja jedino posredstvom sustava filozofskih pojmova, »stručnih« izraza koji su oplemenjena forma običnih riječi (Entdeckung, ’otkrivanje’, i Entdecktheit, ’otkrivenost’), tra­ dicionalni pojmovi (Dasein, riječ zajednička Heideggeru, Jaspersu i nekolicini drugih), upotrebljavani, međutim, s laga­ nim pomakom koji treba da istakne određeni alegorijski (on­ tološki, metafizički itd.) otklon, nanovo iskovani neologizmi čija je zadaća uspostavljanje distinkcija na kakve se dotad navodno nije pomišljalo, neologizmi koji u svakom slučaju moraju izazvati osjećaj radikalnog transcendiranja (egzistencijski i egzistencijalan; vremenski, zeitlich, i temporalan, tem­ poral, —- opozicija koja, uostalom, ne igra nikakvu stvarnu ulogu u Sein und Zeit). Uobličavanje proizvodi u isto vrijeme iluziju sistematič­ nosti i — posredstvom te iluzije i reza što ga stvara između specijaliziranog jezika i običnog jezika — iluziju o autonom­ nosti sistema. Ulazeći i integrirajući se u mrežu morfološki sličnih i ujedno etimološki srodnih riječi i, tim putem, u tek5. M. Heidegger, Sein und Zeit, Tubingen, Niemeyer (1. izd. 1927), 1963, str. 300-301. U Šarinićevu prijevodu, op. cit. str. 342, op. prev. Heidegger će ići sve dalje u tom smjeru: budući da će rasti njegov autoritet, on će sve više osjećati da mu je dopušteno da se služi besprizivnim verbalizmom koji je granica svakog autoritativnog diskursa.

149

sturu heideggerovskog rječnika, riječ Fursorge lišava se svog prvotnog značenja, onoga koje je jednoznačno dano u izrazu Sozialfursorge, ’socijalna pomoć’, ’društvena briga’: preobli­ čena, preobražena, ona gubi svoj društveni identitet i svoje uobičajeno značenje da bi poprimila određeno indirektno značenje (koje bi otprilike izrazila riječ procuratio uzeta u svom etimološkom smislu). Na taj se način društvena utvara kakva je (socijalna) pomoć — taj simbol »države-providnosti« ili »države-sigurnosti«, koji Carl Schmitt ili Ernst Jiinger razotkrivaju svojim ne tako eufemiziranim jezikom — može manifestirati u legitimnom jeziku (Sorge i Fursorge nalaze se u samom središtu teorije temporalnosti) ali u takvu obliku da se ne pojavljuje očito, da je dakle zapravo nema. Uključivanjem u sistem filozofskog jezika ostvaruje se denegacija prvotnog značenja, onog značenja što ga riječ-tabu poprima u kontekstu sistema običnog jezika, značenja koje, službeno izbačeno iz manifestnog sustava, i dalje živi pod­ zemnim životom. Denegacija se nalazi u izvorištu dvostruke igre kakvu omogućava dvostruka informacija sadržana u sva­ kom elementu diskursa, koji se uvijek definira istovremenom pripadnošću dvama sistemima, manifestnom sistemu filozof­ skog idiolekta i latentnom sistemu običnog jezika. Preobražavati koliko je to potrebno zainteresiranost za iz­ ražavanje zato da bismo je uklopili u poredak onoga što je unutar određenog polja izrecivo, da bismo je iščupali iz sfere neizrecivog i neiskazivog, ne znači samo jednu riječ zamjenji­ vati drugom, cenzuriranu riječ prihvatljivom. Iza te elemen­ tarne forme eufemiziranja krije se druga, mnogo suptilnija: ona se sastoji u tome da bitnu osobinu jezika, primat odnosa nad elementima ili — prema saussureovskoj opoziciji — for­ me nad supstancijom, iskorištavamo zato da bismo prikrili potiskivane elemente uključujući ih u mrežu odnosa koja mo­ dificira njihovu vrijednost a da pri tome ne modificira njiho­ vu »supstanciju«.6 Jedino u specijalnim jezicima kakve proiz­ 6. U tome se sastoji i jedna od spontanih strategija svojstvenih uljudnosti koja može agresivnost, drskost ili nametljivost sadržanu u naredbi ili u pita­ nju stvarno neutralizirati jedino tako da tu naredbu ili pitanje integrira u skup simboličkih, verbalnih ili neverbalnih m anifestacija koje treba da za­ maskiraju sirovo značenje elementa uzetog izdvojeno.

150

vode specijalisti s izričitom namjerom da ostvare sistematič­ nost, u potpunosti se uobličavanjem postiže efekt prikriva­ nja: u tom slučaju, kao i u svim onim slučajevima kamufliranja formom — propisanom formom — kakve analizira Gestalttheorie, značenja-tabui, mada su teoretski prepoznatljivi, ostaju praktički nespoznati; prisutni kao supstancija oni su, poput lica izgubljenog u lisnatoj krošnji, odsutni kao forma, odsutni iz forme. Izraz postoji zato da bi prikrio primitivna iskustva društvenog svijeta i društvene utvare svojstvene tom svijetu i da bi ih ujedno razotkrio; da se oni iskažu ali da se pritom, samim načinom iskazivanja, kaže da se ne iskazuju. Taj ih izraz može iskazati jedino u formi koja ih čini nepre­ poznatljivima zato što ne može sebe priznati formom koja ih iskazuje. Podložna prešutnim ili izričitim normama nekog posebnog polja, prvotna se supstancija — ako se tako može reći — rastvara u formi; uobličujući se, uzimajući propisane forme, ona se pretvara u formu i uzaludno bi bilo na nekom određenom mjestu, u nekom skupu ključnih riječi ili slika, tražiti središte toga kruga koji je svagdje i nigdje. To uobličavanje je istovremeno i transformacija i transsupstancijacija: označena supstancija je st ona označiteljska forma u kojoj se ostvarila. Zbog uobličavanja je istovremeno i ispravno i neopravda­ no svoditi denegaciju na ono što ona niječe, na društvenu utvaru koja je u njezinu izvorištu. Budući da taj — kao što hegelovskim izrazom kaže Freud — »Aufhebung potiskivanja« niječe i u isti mah održava i potiskivanje i potisnuti sadržaj, on omogućava da se ostvare sve dobiti, dobit od iskaza i do­ bit od načinom iskazivanja postignutog osporavanja svega što je iskazano. Jasno je da opozicija između Eigentlichkeit, to jest »autentičnosti«, i Uneigentlichkeit, »neautentičnosti« — tih, kako Heidegger kaže, »kardinalnih načina tu-bitka« oko kojih se, i to sa stajališta najstriktnije internih iščitavanja, organizira čitavo djelo — predstavlja samo poseban i po­ sebno suptilan oblik uobičajene opozicije između »elite« i »masa«. Das Man, to »se« koje znači »ljudi«, »svijet«, »Jav­ nost« tiransko je (»diktatura ’javnosti’«), inkvizitorsko (»svi­ jet« se miješa u sve) i nivelatorsko, i ono izmiče odgovornos­ 151

tima, odbacuje breme vlastite slobode, prepušta se frivolnosti i lakoumnosti, ukratko, ponaša se kao uživalac socijalne po­ moći koji neodgovorno živi na teret društva. Trebalo bi, kroz cjelokupni taj tisuću puta komentirani odlomak7 prebrojati opća mjesta univerzitetskog aristokratizma što ga pothranju­ ju topoi na temu agora, kojoj antitezu predstavlja shole, što znači ujedno ’dokolica’ i ’škola’: odbojnost prema statistici (to je motiv »prosjeka«), tom simbolu svih operacija »niveliranja« koje ugrožavaju »osobu« (ovdje nazvanu Daseiri) i njezine najdragocjenije atribute, »originalnost« i »tajnovi­ tost«; mržnju prema svim »nivelatorskim« (drugi bi rekli »omasovljujućim«) snagama, a u prvom redu zacijelo odboj­ nost prema egalitarističkim ideologijama koje ugrožavaju te­ kovine napora (»ono što je bilo postignuto po cijenu napo­ ra«), to jest kulturu, taj specifični kapital mandarina, sina vlastitih djela, i koje daju poticaja »frivolnosti« i »lakoum­ nosti« »masa«; pobunu protiv društvenih mehanizama ka­ kav je javno mišljenje, taj nasljedni neprijatelj filozofa, koje se ovdje ponovo pojavljuje u poigravanju riječima dffentlich i Offentlichkeit, »javan« i »javnost«, jednom riječi pobunu protiv svega što simboliziraju »socijalna pomoć«, demokraci­ ja, stranke, plaćeni godišnji odmori (koji su napadaj na mo­ nopol na shole i na meditiranje u šumi) i »masovna kultura«, televizija i Platon u džepnoj knjizi.8 Heidegger će sve to, svo­ jim neponovljivim pastoralnim stilom, iskazati mnogo bolje u svom (1935. g. redigiranom) djelu Einfuhrung in die Metaphysik, kad bude htio pokazati kako se trijumf znanštveno7. M. Heidegger, op. cit. str. 126-127 (francuski prijevod: R. Boehm i A. de Waelhens, Pariz, G allim ard, 1964, str. 159-160) [Šarinićev prijevod, op. cit. str. 144-145]. Odsad će prva brojka upućivati na njemačko izdanje, a dru­ ga na francuski prijevod, ako on postoji. 8. U trenutku kada sam ovo pisao nisam imao doslovce u sjećanju ovaj odlom ak iz eseja o »nadilaženju metafizike« (1936-1946), posvećen poseb­ nom vidu vladavine »tehnike«, to jest »književnoj dirigiranoj ekonom iji«: »Organiziranje radi snabdjevenosti podvrgava ljudske potrebe za sirovina­ ma istim regulacijam a kao i potrebe za zabavnim knjigama i za poezijom, u čijem proizvođenju pjesnik nije ni po čemu važniji od knjigovezačkog šegrta koji u uvezivanju pjesam a za kakvu knjižnicu poduzeća pomaže, na primjer, na taj način što donosi iz skladišta potrebnu količinu kartona.« (M. Heideg­ ger, Essais et conferences, Pariz, Gallim ard, 1973, str. 110; kurziv je moj.)

152

-tehnološkog duha u zapadnjačkoj civilizaciji završava i do­ kraja ostvaruje u »bijegu bogova, uništavanju zemlje, pretva­ ranju čovjeka u masu, primatu osrednjosti« (die Flucht der Gdtter, die Zerstorung der Erde, die Vermassung des Menschen, der Vorrang des Mittelmassigen).9 Ali je isto tako jasno da u krugu filozofski distingviranih duhova ta suprotnost između distingviranog i vulgarnog ne bi mogla poprimiti vulgarnu formu. Univerzitetski aristokratizam razlikuje distingvirane oblike aristokratizma i njegove vulgarne oblike: zbog tog smisla za filozofsku distingviranost10 Heideggerovi će protivnici u njegovu djelu, pa čak i u njegovim političkim spisima, uzalud tragati za najupadljivi­ jim tezama svojstvenim nacizmu, a njegovi će sljedbenici ne­ prekidno, uporno nabrajati dokaze o njegovoj želji da se dis­ tancira od najočitijih oblika prezira prema masama." Opozi­ cija koju bismo mogli nazvati »primarnom« — u oba smisla te riječi — funkcionirat će u djelu još jedino u obliku u kakvu je jednom zauvijek u nj ušla i koji će se neprestano preobra­ žavati, u skladu s nepokretnom evolucijom sustava, da bi po­ primao nove, ali uvijek visoko sublimirane forme. Uobličavanje je, samo po sebi, i upozorenje: ono svojom nadutošću iskazuje suverenu distanciranost od svih determiniranja, pa i od — izama koji nesvodljivu singularnost neke misli svode na uniformiranost svojstvenu logičkoj klasi; a i distanciranost od svih determinizama, a posebno, dakako, od društvenih determinizama, koji nezamjenljivu jedinstvenost mislioca svode na banalnost svojstvenu nekoj (društvenoj) klasi. Upravo ta distanciranost, ta razlika, eksplicitno je us­ postavljena u samom srcu filozofskog diskursa u obliku opo­ zicije između ontološkog i ontičkog (ili antropološkog) i osi­ gurava već ionako eufemiziranom diskursu drugu, i to neo­ 9. Drugi je simptom tog aristokratizma pejorativna obojenost svih pridje­ va koji služe kvalifikaciji onoga što je pretfilozofsko: »neautentičan«, »vul­ garan«, »svakidašnji«, »javan«, itd. 10. Trebalo bi sustavno popisati sve oblike simbolike s pomoću koje filo­ zofski diskurs odaje svoju nadutost, kakva i priliči dom inantnom diskursu. 11. Mislimo, na primjer, na razm atranja o biologizmu (usp. M. Heidegger, Nietzsche, Pariz, Gallim ard, 1961, napose sv. II, str. 247).

153

svojivu, liniju obrane: od tog trenutka svaka riječ nosi na sebi neizbrisiv trag reza kojim se autentično ontološko značenje odvaja od običnog i vulgarnog značenja i koji se ponekad, jednom od onih — kasnije tako često oponašanih — fonološ­ kih igara (existentiell/existential) unosi i u označiteljsku sup­ stanciju. Stoga se dvostruka igra podvojenim riječima prirod­ no nastavlja u upozorenjima protiv »vulgarnih« i »vulgarno« »antropoloških« čitanja koja bi ponovo iznijela na vidjelo osporavana ali ne i opozvana značenja, filozofskim sublimiranjem osuđena na odsutnu prisutnost, na fantomsko posto­ janje: »Naziv ’brigovanje’ ima najprije svoje predznanstveno značenje i može kazivati: nešto izvoditi, obavljati, ’dovoditi na čistac’. Izraz može značiti također: nešto skrbiti sebi, u smislu ’pribavljati si nešto’. Zatim, taj izraz upotrebljavamo u još jednoj karakterističnoj izreci: brigujem, da se pothvat ne izjalovi. Tu ’brigovanje’ znači nešto poput strahovati. Nasu­ prot tim predznanstvenim, ontičkim značenjima u ovom se is­ traživanju izraz ’brigovanje’ upotrebljava kao ontološki ter­ min (existential), i to kao oznaka bitka jednog mogućeg bitka-u-svijetu. Naziv nije odabran recimo stoga što je tubitak ponajprije i u velikoj mjeri ekonomičan i ’praktičan’, nego zato što bitak samog tubitka treba učiniti vidljivim kao brigu. Taj pak izraz valja shvatiti kao ontološki strukturni pojam. Izraz nema nikakve veze s ’tegobom’, ’sjetom’ i ’životnom bri­ gom’, što je ontički moguće naći u svakom tubitku.«12 12. M. Heidegger, Sein un d Zeit, str. 56—57 (78—79). [Citirano prema Šarinićevu prijevodu, op. cit. str. 63. Osim za riječ brigu, sve druge kurzive unio je u ovaj citat P. Bourdieu. Op. prev.] Ove strategije upozoravanja bile bi mogle pobuditi nepovjerenje francuskog čitaoca da mu uvjeti recepcije tih Heideggerovih tekstova nisu pružili malo šanse da uoči skrivene konotacije od kojih se autor unaprijed ograđuje (s obzirom na to da ih prijevodi sustav­ no »brišu« u ime reza između ontičkog i ontološkog). I doista, osim prepre­ ka što ih analizi suprotstavlja svako djelo koje je proizvod tako svjesnih i ta­ ko sustavnih strategija eufemiziranja, ovdje se očituje još i jedan od najpo­ gubnijih efekata izvoza kulturnih proizvoda: nestanak svih suptilnih znako­ va društvene ili političke pripadnosti, svih — često veoma diskretnih — naznaka društvene značajnosti diskursa i intelektualne pozicije njegova au­ tora, ukratko svih onih mikroskopski sitnih osobina diskursa kojima govor­ nik jezika izvornika očito prvi podliježe kao žrtva, ali koje on može zapaziti bolje od ikoga, ako samo raspolaže tehnikam a objektivizacije. Mislim, na primjer, na sve one »administrativne« konotacije što ih Adorno (Jargon der

154

Nametanje reza usječenog između posvećenog i profanog znanja sastavni je dio težnja svake grupe specijalista koja na­ stoji osigurati za sebe monopol na znanje ili na posvećenu praksu na taj način što sve druge proglašava profanima; a ov­ dje to nametanje poprima osebujan oblik: ono je posvudašnje i, u izvjesnom smislu, podvaja svaku riječ i okreće je pro­ tiv nje same namećući joj značenje po kojemu ona ne znači ono što se čini da znači, ugrađujući u nju — navodnicima ili alteriranjem same njezine označiteljske supstancije, a često i jednostavnim etimološkim ili fonološkim povezivanjem s ne­ kim leksičkim skupom — distancu koja »autentični« smisao dijeli od »vulgarnog« ili »naivnog« smisla.13 Diskreditirajući prvotna značenja, koja i dalje funkcioniraju kao skriveni os­ lonac brojnih odnosa obuhvaćenih manifestnim sustavom, otvara se mogućnost da se dvostruka igra — ako se tako mo­ že reći — podigne na drugu potenciju. I doista, usprkos ana­ temi koja leži na njima, ta osporena značenja još uvijek ispu­ njavaju jednu filozofsku funkciju jer — u najmanju ruku — igraju ulogu negativnog referenta, u odnosu prema kojemu se naglašava filozofska distanca, »ontološka razlika« između »ontološkog« i »ontičkog«, to jest između inicijacijom po­ svećenog i profanog mislioca koji je, u svojoj nekulturnosti ili iskvarenosti, jedini odgovoran za grešno spominjanje vul­ garnih značenja. Upotrebljavati na drugačiji način svako­ dnevne riječi, reaktivirati suptilnu istinu, onaj etymon što ga uobičajena upotreba prepušta zaboravu, to znači pretvarati ispravan odnos prema riječima u osnovicu uspjeha ili neus­ pjeha filološko-filozofske alkemije: »Ako alkemičar koji nije srcem i dušom upućen u tajnu ne uspijeva u svojim pokusi­ Eigentlichkeit, Z ur deutschen Ideologic, Frankfurt, Suhrkamp, 1964, str. 66—70) otkriva u »egzistencijalnim« terminima »susret« (Begegnung), raz­ govor, ili u riječima Auftrag (zadaća) i Anliegen — ova posljednja je osobito dvosmislena: u isto vrijeme predmet administrativne molbe i predmet želje do kojega nam je stalo; te je riječi upotrebljavao s pomacima već i Rilke u svojoj poeziji. 13. U istoj se optici može objasniti na kakav se način druge varijante sacerdotalnog profetizma danas služe »epistemološkim rezom«, tim svoje­ vrsnim, jednom , i to jednom zauvijek, ostvarenim inicijacijskim prelaskom jednom zauvijek zacrtane granice između znanosti i ideologije.

155

ma, to se ne događa samo zato što se on služi sirovim elemen­ tima nego u prvom redu zato što on u svom razmišljanju vidi obična svojstva tih sirovih elemenata a ne vidi čarobne moći idealnih elemenata. I tako, čim je izvršeno potpuno i apsolut­ no podvajanje, mi izravno iskustveno-doživljavamo idealnost.«14 Jezik također ima svoje suptilne elemente što ih oslo­ bađa filološko-filozofska suptilnost; takav je element, na pri­ mjer, gramatičko dvojstvo grčkoga on, koje je istovremeno i imenica i glagolski oblik pa Heidegger zbog toga kaže: »Ono što se, tako prezentirano, isprva čini gramatička suptilnost, zapravo je zagonetka bitka.«15 Na taj se način, pouzdajući se u djelotvornost filozofskog denegiranja, može ići čak dotle da se ponovo prizovu u sjeća­ nje cenzurirana značenja i da se izvuče dodatni efekt iz pot­ punog izvrtanja odnosa između manifestnog i skrovitog sus­ tava time što se potisnuto vraća u svijest: zar se moć »bitne misli« ne dokazuje jasno u njezinoj sposobnosti da utemelju­ je u bitku tako smiješno nebitne stvarnosti kakva je »socijal­ na sigurnost« — stvarnosti tako nedostojne mišljenja da mo­ gu biti imenovani samo u navodnicima?16 Na taj način, u tom »izvrnutom svijetu« gdje je događaj tek ilustracija »biti«, te­ melj je utemeljen onim što se na njemu temelji.17 »Skrb kao faktična ’socijalna ustanova ’ temelji se, na primjer u ustroj­ 14. G. Bachelard, Le materialisme rationnel, Pariz, PUF, 1963, str. 59. 15. M. Heidegger, C hemins qui ne m enent nulie part, Pariz, Gallim ard. 1962, str. 281. 16. Drugi, naročito karikaturalan prim jer svemoći »esencijalne misli« mo­ žemo pročitati u tekstu predavanja iz 1951. g., »Graditi, stanovati, misliti« (Essais et conferences, str. 193), gdje se stam bena kriza »transcendira« pre­ tvarajući se u ontološku krizu »stanovanja«. 17. Taj tipično »filozofski« efekt predodređen je da bude reproduciran nebrojeno puta, u svim susretim a »filozofa« s »profanim « sugovornicima, napose sa stručnjacim a iz pozitivnih disciplina, sklonim da priznaju društve­ nu hijerarhiju legitimiteta koja filozofu daje položaj posljednje instance, vrhovne i u isti mah »utemeljiteljske«. Taj će profesorski »trik« biti, dakako, najkorisniji u »učenoj« upotrebi: filozofski tekst, proizvod ezoterizacije, bit će egzoteriziran s pomoću kom entiranja, koje je, zbog njegove ezoteričnosti, neophodno i koje je najuspješnije u (lažnim) konkretizacijama, kad se pri­ mjenjuje obrnut postupak pa se ide od (lažnog) reza do reaktiviranja prvot­ nog značenja, u početku eufemiziranog i tako ezoteriziranog ali praćenog reproduciranjem upozorenja (»ovo je tek jedan prim jer«) čija je namjena održavanje inicijacijske distance.

156

stvu bitka tubitka kao su-bitka. Njezina je faktična nužnost motivirana u tome što tubitak najprije i najčešće boravi u deficijentnim modusima skrbi.«18Ta očita i nevidljiva referencija, nevidljiva po tome što je očita, svojom smionošću prido­ nosi prikrivanju činjenice da autor nikad nije ni prestao go­ voriti o socijalnoj skrbi u cijeloj toj knjizi koja je službeno posvećena jednoj ontološkoj osobini tu-bitka, dok »faktič­ nu« (tj. običnu, vulgarnu, banalnu) potrebu za skrbi prikazu­ je tek kao događajnu manifestaciju te ontološke osobine. »Zašto lažeš govoreći mi da putuješ u Krakov, kako bih ja povjerovao da putuješ u Lavov, dok ti uistinu putuješ u Kra­ kov?« Dajući savršen primjerak ostvarenja paradigme ukra­ denog pisma, koju Lacan objašnjava Poeovom pripovijet­ kom,19 Heidegger nas, obznanjujući što uistinu čini, nastoji uvjeriti da uistinu ne čini ono što nikad nije ni prestao činiti. I doista, nema nikakve sumnje: socijalna skrb, Sozialfursorge, stvarno je ono što se »skrbi«, brine »za« korisnike pomo­ ći i »umjesto njih«, ono što ih rasterećuje od brige o njima samima i tako im dopušta bezbrižnost, »lakoumnost« i »po­ vršnost«, jednako kao što njezina uzvišena varijanta, filozof­ ska Fursorge, rasterećuje Dasein od svake brige ili — kako je govorio (ili kako je mogao reći) Sartre iz 1943. g. — ona bitak za sebe oslobađa od slobode, prepuštajući ga na taj način »dvoličnosti« i »ozbiljnosti« koje su svojstvene »neautentič­ noj« egzistenciji. »’Se’« (to jest onaj tko se prepustio pomoći drugih) »rasterećuje tako svaki pojedini tubitak u njegovoj svakidašnjosti. Ne samo to; s tim rasterećenjem bitka ide Se na ruku tubitku, ukoliko u njemu počiva tendencija k olakom uzimanju« (lakoumnosti) »i činjenju olakim« (površnosti). »I jer Se s rasterećenjem bitka neprestano ide na ruku svakom pojedinom tubitku, ono zadržava i učvršćuje svoju tvrdokor­ nu vladavinu.«20 18. M. Heidegger, Sein und Zeit, str. 121 (153) (u Šarinićevu prijevodu, str. 138; u Bourdieuovu tekstu za termin »skrb« navodi se i izvorno »Fursor­ ge« ; kurziv je Bourdieuov — op. prev.J. 19. J. Lacan, Ecrits, Pariz, Le Seuil, 1966, str. 11—61. 20. M. Heidegger, op. cit., str. 127— 128 (160) (u Šarinićevu prijevodu str. 145; unutar citata iz prijevoda, izvan navodnika i u zagradama, navodi se Bourdieuov kom entar odnosno njegovo preuzimanje Hideggerovih termina

157

Poigravanje vidljivim jezičnim formama dovedeno je do savršenstva onda kad se ne odnosi na izdvojene riječi nego na parove termina, to jest na odnose među antagonističkim terminima. Za razliku od jednostavnih filozofskih kalambura zasnovanih na asonanci ili aliteraciji »kardinalne« igre riječi­ ma, one koje usmjeruju i dubinski organiziraju misao, poi­ gravaju se verbalnim formama onda kada su to istovremeno i vidljive forme i forme klasificiranja. Ove totalne forme obje­ dinjuju u sebi međusobno neovisne nužnosti zvuka i smisla u čudesnom, dvostruko nužnom izrazu; one su preobraženi ob­ lik jezičnog materijala koji je već politički uobličen, to jest uobličen prema objektivno političkim načelima oprečnosti, i koji je registriran i sačuvan u običnom jeziku. Jedino tako se može objasniti posebna naklonost svih učenih jezika prema mišljenju u parovima: u tom slučaju nije cenzuriran i potis­ nut izdvojeno uzet tabu-termin nego odnos oprečnosti među riječima, a on uvijek upućuje na odnos oprečnosti među društvenim grupama.21 Obični jezik nije samo beskonačno velika zaliha vidljivih forma ponuđenih poetskim ili filozofskim igrama ili — kao kod Heideggera u njegovoj posljednjoj fazi i kod njegovih nastavljača — slobodnim asocijacijama svojstvenim onome što je Nietzsche nazivao Begriffsdichtung; on je ujedno re­ zervoar oblika apercepcije društvenog svijeta, rezervoar op­ ćih mjesta u kojemu su pohranjena načela gledanja na druš­ prema francuskom prijevodu — op. prev.]. Budući da je heideggerovski »fi­ lozofski« stil zbir m alobrojnih bezbroj puta ponavljanih efekata, radije smo ih fiksirali na nivou jednog jedinog odlom ka — na analizi pomoći (skrbi) — gdje se svi efekti nalaze koncentrirani, u odlomku koji bi trebalo ponovo pročitati u komadu da bi se vidjelo kako se ti efekti praktički artikuliraju u diskurs. 21. Tako nebrojeni parovi oprečnosti što ih izmišljaju etnolozi i sociolozi da bi opravdali faktičku distinkciju između društava iz dom ene etnologije i društava iz dom ene sociologije — »zajednica«/»društvo«, folk/urban, tra­ dicionalno/m oderno, hladna društva/topla društva, itd. — pružaju izvanre­ dan primjer niza paralelnih opreka na temelju besprekidnog definiranja, jer svaka pojedinačna opreka fiksira jedan djelomični vid osnovne, u svojoj biti mnogostruke i mnogoznačne opreke između besklasnih društava i društava podijeljenih u klase i jer tom vidu daje izraz u najvećoj mjeri usklađen s ob­ zirima i konvencijama koji variraju od polja do polja, a također i od jednog do drugog stanja istog polja, to jest gotovo u beskraj.

158

tveni svijet, zajednička čitavoj jednoj grupi (germanski/w elsch ili latinski, običan/otmjen, jednostavan/kompliciran, ruralan/urban, itd.). Struktura klasnih odnosa uvijek se imenu­ je i obuhvaća isključivo kroz klasifikacijske forme koje ni­ kad, pa ni onda kad je riječ o formama kakve kolaju unutar običnog jezika, nisu neovisne u toj strukturi (što zaboravljaju etnometodolozi i sve formalističke analize tih forma): i dois­ ta, mada opreke u najvećoj mjeri društveno »obilježene« (vulgarno/otmjeno) mogu, ovisno o upotrebama i o korisni­ cima poprimati veoma različita značenja, obični jezik, taj proizvod akumulirane djelatnosti misli podređene odnosima snaga među klasama, a pogotovu učeni jezik, taj proizvod polja gdje dominiraju interesi i vrijednosti vladajućih klasa, predstavljaju u neku ruku primarne ideologije koje se na »prirodniji« način prilagođavaju upotrebama usklađenim s vrijednostima i interesima dominantnih grupa.22 Ali ondje gdje uobičajeno eufemiziranje, na primjer onakvo kakvo je svojstveno »političkoj znanosti«, jednu riječ zamjenjuje dru­ gom ili vidljivo — eksplicitnim upozorenjem (kao što su na­ vodnici) ili distinktivnom definicijom — neutralizira uobiča­ jeno značenje neke suviše naglašene riječi, Heidegger postu­ pa na kudikamo kompleksniji način: služeći se običnom rije­ či ali u kontekstu jedne upotrebe koja, neprekidnim poigra­ vanjem različitim značenjima riječi, zahtijeva filološko i polifono iščitavanje kadro da evocira obično značenje, Hidegger to značenje osuđuje potiskujući ga službeno, zajedno s njego­ vim pogrdnim konotacijama, u sferu vulgarnog i vulgarno »antropološkog« shvaćanja.23 22. Očito je da jezik nudi ideološkim igrama i drugačije mogućnosti od onih što ih iskorištava Heidegger. Tako, na primjer, vladajući politički žar­ gon u prvom redu iskorištava virtualne dvosmislice i nesporazume kakve im­ plicira m nogostrukost klasnih upotreba ili specijalnih upotreba (vezanih uz specijalizirana polja). 23. Ovim će se analizama moći prigovoriti da jednim dijelom ukazuju na ona svojstva heideggerovske upotrebe jezika koja i sam Heidegger — bar u najrecentnijim svojim radovima — izričito svojata: zapravo se ta lažna priznanja, kao što ćemo kasnije pokušati dokazati, uključuju u Selbstinterpretation i Selbstbehauptung, elaboraciju kojoj je potpuno posvećena Heideggerova druga faza.

159

Filozofska imaginacija — koja se, kao i mitska misao, oduševlja­ va kad se god kakav posve jezični, homofonijom materijalno po­ tvrđeni odnos superponira nekoj značenjskoj relaciji — poigrava se verbalnim formama koje su ujedno i klasifikatorske: na primjer u predavanju Vom Wesen der Wahrheit opreka između »biti« (Wesen) i »ne-biti« ili »anti-biti« (Un-wesen) kombinira se sa skrovi­ tom, prizivanom i u isto vrijeme odbijanom oprekom između reda — svojevrsnog termina-fantoma — i nereda, koji je jedno od mogu­ ćih značenja riječi Un-wesen. Cjelokupan Heideggerov opus poslije »preokreta« pruža nebrojene primjere paralelnih opreka, nejednako eufemiziranih varijanata malobrojnih »kardinalnih« opreka koje se i same mogu u grubom svesti jedne na druge; te paralelne opreke u sublimiranoj formi — koja je u svojim primjenama to univerzalnija što je teže prepoznatljiva (kao u opreci između ontičkog i ontološ­ kog) — afirmiraju izvornu, tabuom žigosanu opreku i pretvaraju je u apsolut ugrađujući je u bitak (efekt ontologizacije) dok je u isto vrijeme simbolički niječu: bilo tako što oštro zacrtanu, apsolutnu opreku svode na bilo koju od sekundarnih, to jest površinskih i dje­ lomičnih opreka koje mogu biti njezine derivacije, ili čak na samo jedan član neke sekundarne opreke najpodobnije za manipulaciju (u spomenutom primjeru: Un-wesen);bilo tako što, primjenom stra­ tegije koja ne isključuje prethodnu, naprosto niječu postojanje iz­ vorne opreke fiktivnim univerzaliziranjem jednoga od elemenata re­ lacije — na primjer, ugrađujući u univerzalni Dasein »nejakost« i »nemoć« (Ohnmacht) kao temelj jednog oblika jednakosti i solidar­ nosti u teškoj nevolji. U verbalnim igrama oko Un-wesen ostvaruju se kumulativno svi ti efekti i time se postiže nekakav oblik pomire­ nja suprotnosti kakav se susreće jedino još u magiji: apsolutiziranje utvrđenog poretka (evociranog samo njegovom suprotnošću, kao što u snovima odjeća može značiti golotinju) vrši se istovremeno sa simboličkom, posredstvom univerzalizacije realiziranom negacijom jedinog vidljivog elementa onog odnosa dominacije na kojemu se taj poredak zasniva.24

I tako je sve usmjereno na to da se zabrani, kao nepriličan, svaki pokušaj vršenja nasilja nad tekstom — nasilja čiju legi­ timnost Heidegger priznaje onda kad ga sam primjenjuje na 24. Primjenom jednako tako paradoksalnih — m ada tobože znanstvenih — strategija, »politologija« — koja znanstvenu objektivnost poistovjećuje s »etičkom neutralnošću«, to jest s neutralnošću između društvenih klasa, čije postojanje inače niječe — daje svoj doprinos borbi klasa pružajući lažnu

160

Kanta, i koje jedino omogućava da se »s onu stranu riječi shvati što te riječi hoće reći«. Svako izlaganje izvorne misli koje odbija nadahnutu parafrazu neprevedivog idiolekta unaprijed je osuđeno u očima čuvara blaga.25 Jedini način da se kaže ono što hoće reći te riječi koje nikad ne izriču naivno ono što hoće reći — ili, što izlazi na isto, koje to uvijek izriču ali samo na nimalo naivan način — sastoji se u tome da se svede nesvodljivo, da se prevede neprevedivo, da se ono što te riječi hoće reći izrekne u naivnoj formi kakvu one upravo po svojoj primarnoj funkciji negiraju. Naivno bi bilo pod »autentičnošću« podrazumijevati ekskluzivno svojstvo neke društveno označene »elite«; ne, ona — kao i »neautentič­ nost« — označava univerzalnu mogućnost koja, međutim, stvarno pripada samo onima koji je uspiju prisvojiti za sebe shvaćajući je kao takvu i omogućavajući sebi u isto vrijeme da se »iščupaju« iz »neautentičnosti«, tog svojevrsnog istoč­ nog grijeha koji se na taj način, preobraćanjem nekolicine, preobraća u grijeh odgovoran za vlastitu grešnost. To posve jasno iskazuje Jiinger: »Imati vlastitu sudbinu ili dopustiti da se s tobom postupa kao s brojkom: to je dilema koju svatko, zacijelo, mora razriješiti u naše vrijeme, ali odluku može do­ nijeti jedino on sam (...). Govorimo o slobodnom čovjeku, onakvu kakav izlazi iz Božjih ruku. On nije izuzetak i ne predstavlja nikakvu elitu. Daleko od toga: jer on se krije u svakom čovjeku, i razlike postoje samo u onoj mjeri u kojoj svaki pojedinac umije ostvariti tu slobodu dobivenu na dar.«26 Jednaki u slobodi, ljudi su nejednaki po sposobnosti znanstvenu podršku svim mehanizmima koji sudjeluju u proizvođenju lažne svijesti o društvenom svijetu. 25. U krajnjoj liniji svaka riječ na taj način postaje neprevediv hapaks: na primjer, riječ »metafizičko« nema kod Heideggera isto značenje kakvo ima kod Kanta, ni kod Heideggera iz druge faze isto kakvo ima u njegovoj prvoj fazi. U tom pogledu Heidegger samo do krajnosti razvija bitnu osobinu filo­ zofske upotrebe jezika: filozofski jezik kao zbir idiolekata koji se djelomično uzajamno presijecaju, tako da se tim jezikom mogu adekvatno služiti jedino govornici sposobni da svaku riječ uključe u sustav u kojemu ona zadobiva značenje kakvo joj žele dati (»u Kantovu smislu«). 26. E. Jiinger, Essai sur l'hom m e et le temps, sv. I, Traite du RebelIe(D er Waldgang, 1951), Monaco, Edition du Rocher, 1957, sv. I, str. 47-48. (Na str 66 čitalac će naći jednu posve očitu, iako implicitnu, referenciju na Heideg­ gera.)

161

da se svojom slobodom na autentičan način služe i samo »eli­ ta« može ovladati općenito ponuđenim mogućnostima pri­ stupa slobodi »elite«. Taj etički voluntarizam — koji će Sar­ tre razviti do krajnje granice — preobraća objektivnu dihotomiju društvenih sudbina u dihotomiju odnosa prema egzis­ tenciji, pretvarajući autentičnu egzistenciju u »egzistencijal­ nu modifikaciju« uobičajenog načina shvaćanja svakodnev­ ne egzistencije to jest, jasnije rečeno, dižući revoluciju u mis­ lima:27 otpočinjati autentičnost saznanjem o neautentičnosti, trenutkom istine kada se Dasein razotkriva u tjeskobi kao ne­ što što svojom odlukom, tim svojevrsnim (kierkegaardovskim) »skokom« u nepoznato projektira red u svijetu;28 ili pak, nasuprot tome, opisivati redukciju čovjeka na stanje pri­ bora (Zeug) kao drugi »način shvaćanja svakodnevne egzis­ tencije«, način svojstven onom »se« koje, smatrajući samo sebe priborom, »brinući se« o priborima ukoliko su oni priborski (zeughaftig), postaje i samo pribor, prilagođava se drugima kao što se pribor prilagođava drugim priborima, vrši određenu funkciju koju bi drugi mogli isto tako dobro obav­ ljati i, svedeno na stanje zamjenljivog elementa neke grupe, zaboravlja samo sebe onako kako pribor poništava sam sebe u vršenju vlastite funkcije — to znači objektivnu dihotomiju društvenih uvjeta svoditi na dihotomiju načina egzistiranja kojima ti uvjeti očito veoma nejednako pogoduju; to znači ujedno one koji sebi osiguravaju pristup »autentičnoj« egzis­ tenciji kao i one koji »se prepuštaju« »neautentičnoj« egzis­ tenciji smatrati odgovornima za ono što jesu, jedni zbog svo­ je »odlučnosti«29 koja ih oslobađa iz obične egzistencije i ot­ vara im sve mogućnosti, drugi zbog svoje »demisije« koja im stavlja u izgled samo »propadanje« i »socijalnu skrb«. Ta je društvena filozofija u savršenom skladu s formom u 27. »Pravi sam obitak [kurziv Heideggerov] ne počiva na nekom izvanred­ nom stanju [kurziv Bourdieuov, op. prev.] odvojenom od Se, nego je jedna egzistencijska m odifikacija Se kao jednog egzistencijala [kurziv Heidegge­ rov]. (M. Heidegger, Sein und Zeit, str. 130 (163) [u Šarinićevu prijevodu str. 148], a također i str. 179 (220) [206], 28. M. Heidegger, Sein und Zeit, str. 295-301 i 305-310(336-342 i 347-353]. 29. M. Heidegger, Sein und Zeit, str. 332-333, 387-388 i 412-413 [377-378. 437-438, 466-467],

162

kojoj se iskazuje. I doista, dovoljno je heideggerovski jezik smjestiti u prostor suvremenih jezika u kojem se objektivno definiraju njegova osebujnost i njegova društvena vrijednost, i tada postaje jasno da je ta naročito nevjerojatna kombinaci­ ja potpuno homologna s ideološkom kombinacijom koju, po svojoj funkciji, prenosi: uzmimo na primjer — da spomene­ mo samo najznačajnije — konvencionalan i hijeratički jezik post-mallarmeovske poezije u stilu Stephana Georgea, aka­ demski jezik novokantovskog racionalizma kakav je Cassirerov i, napokon, jezik »teoretičara« »konzervativne revoluci­ je« kakvi su Moller van den Brack30 ili — u političkom pro­ storu zacijelo Heideggera bliži — Ernst Jiinger31. Za razliku od strogo ritualiziranog i — osobito u leksici — u visokom stupnju pročišćenog jezika postsimbolističke poezije heideg­ gerovski jezik, ta transpozicija postsimbolističkog jezika u domenu filozofije, zahvaljujući slobodi kakvu implicira izra­ zito konceptualna logika karakteristična za Begriffsdichtung, usvaja riječi (na primjer: Fursorge) i teme koje su isključene i iz ezoteričkog diskursa velikih posvećenika32 i iz uvelike neu­ traliziranog jezika univerzitetske filozofije. Pozivajući se na fi­ lozofsku tradiciju, prema kojoj se moraju iskorištavati besko­ načno veliki misaoni potencijali što ih kriju običan jezik33 i 30. F. Stern, The Politics o f Cultural Despair, Berkeley, University of C a­ lifornia Press, 1961. 31. W.-Z. Laqueur, Young Germany, A History o f the German Youth M ovement, London, Routledge, 1962, str. 178-187. 32. Georgeov se stil nam etnuo kao uzor cijeloj jednoj generaciji, osobito posredstvom »pokreta mladih« (Jugendbewegung), očaranog njegovim aris­ tokratskim idealizmom i njegovim prezirom prema »suhom racionalizmu«: »His style was imitated and a few quotations were repeated often enough phrases aobut he who once has circled the flame and who forever will follow the flame; about the need for a new mobility whose warrant no longer deri­ ves from crown and escutcheon; about the Fiihrer with his volkisch banner who will lead his followers to the future Reich through storm and grisly po­ rtents, and so forth.« (W .—Z. Laqueur, op. cit., str. 135). 33. Heidegger izričito evocira tradiciju — napose Platonov pomak znače­ nja riječi eidos — da bi opravdao svoju »tehničku« upotrebu riječi Gestell: »U svom običnom značenju riječ Gestell označava utilitaran predmet, na primjer policu za knjige. I kostur se također naziva Gestell. A sada se od nas zahtijeva takva upotreba riječi Gestell koja se čini jednako strašnom kao taj kostur, da i ne spominjemo kako je posve arbitrarno na takav način m altreti­ rati riječi jednog formiranog jezika. Može li se uopće ići dalje u bizarnosti.’

163

zdravorazumske poslovice, Heidegger (slično kao u paraboli o Heraklitovoj peći, paraboli koju on sa zadovoljstvom ko­ mentira) uvodi u univerzitetsku filozofiju riječi i stvari kakve su dotad bile iz nje prognane, ali im pritom daje nov plemić­ ki naslov, pridružujući im sve probleme i sve embleme filo­ zofske tradicije i integrira ih u tkivo što ga tkaju verbalne igre konceptualne poezije. Heidegger unosi u filozofiju gotovo sve teze i brojne riječi portparola »konzervativne revolucije«, ali razlika između njih i Heideggera sva leži u formi koja te teze i riječi čini neprepoznatljivima. Međutim, bez sumnje bi nam izmakla iz vida specifičnost heideggerovskog diskursa kad bismo na jedan ili na drugi od obaju njegovih antagonis­ tičkih profila svodili onu posve originalnu kombinaciju dis­ tance i bliskosti, visokopamosti i jednostavnosti, kakva se os­ tvaruje u toj pastoralnoj varijanti profesorskog diskursa: taj hibridni jezik savršeno odgovara intencijama elitizma pristu­ pačnog masama koji i »najsiromašnijima duhom« obećava filozofsko spasenje ali pod jednim uvjetom: ako su sposobni da, zanemarivši krivotvorene poslanice loših pastira, čuju »autentičnu« misao filozoskog Fiihrera koji je uvijek tek Fiirsprecher, skroman ali službom posvećen službenik svete rije­ či. Interno čitanje i respektiranje forma

Fritz Ringer zacijelo ima pravo kad istinu o reakciji nje­ mačkih »mandarina« na nacionalsocijalizam prepoznaje u izjavi E. Sprangera, koji je 1932. g. smatrao d a je »nacionalni pokret studenata još autentičan u svojoj biti ali je nediscipli­ niran u svojoj formi«?4 S gledišta univerzitetskog logocentrizZacijelo se ne može. Samo što je ta bizarnost jedna stara praksa u mišlje­ nju.« (M. Heidegger, »La question de la technique«, in Essais et conferen­ ces, Pariz, Gallim ard, 1973, str. 27.) Na istu optužbu zbog »razbarušene arbitrarnosti« Heidegger, obraćajući se jednom studentu, odgovara pozivom na »učenje zanata mišljenja« (M. Heidegger, op. cit., str. 222-223). 34. E. Spranger, »M ein Konflikt mit der nationalsozialistischen Regierung 1933«, Universitas, Zeitschrift fiir Wiessenschaft, K unst und Literatur. 10, 1955, str. 457-473; citirao F. Ringer, The Decline o f the German M anda­ rins, The Germ an Academic Community, 1890-1933, Cambridge, Harvard University Press, 1969, str. 439.

164

ma — čiji krajnji domet predstavlja verbalni fetišizam heideggerovske filozofije, te filo-logičke filozofije par excellence — valjana forma tvori valjan smisao. Istina o odnosu između filozofskog aristokratizma, tog vrhunskog oblika univerzitet­ skog aristokratizma i svake druge vrste aristokratizma — ma­ kar bila riječ i o autentično aristokratskom aristokratizmu junkera i njihovih portparola — iskazuje se u uobličavanju i u upozorenjima usmjerenim protiv svakog oblika »redukcionizma«, to jest protiv svakog destruiranja forme koje teži za tim da diskurs svede na njegov najjednostavniji izraz a time i na društvene determinante njegova proizvođenja. To dovolj­ no dokazuje oblik u kojemu Habermas postavlja sebi pitanje o Heideggeru: »Od 1945. godine naovamo na različitim se stranama govorilo o Heideggerovu fašizmu. U središtu tih rasprava bio je uglavnom njegov rektorski govor iz 1933. g. u kojemu je Heidegger veličao ’preokret u egzistenciji Njemač­ ke’. Ako se kritika zadržava samo na tome, ona ostaje pojed­ nostavljena. Mnogo je zanimljivije, naprotiv, pitanje kako se autor Bitka i vremena (a ta je knjiga najznačajniji filozofski događaj u razdoblju nakon Hegelove Fenomenologije), kako se dakle mislilac toga ranga mogao srozati do tako očito pri­ mitivnog načina mišljenja kakvim se svakom lucidnom pogle­ du ukazuje pathos bez stila svojstven tom pozivu na samopotvrđivanje njemačkog sveučilišta.«35 Vidimo kako sama rezerviranost prema »visokoparnosti« kao mogućem svojstvu »jezične posture Martina Heideggera kao pisca«36 nije dovolj­ na: ona ne znači i raskid s gajenjem »visokog stila« diskursa, s onim osjećanjem za filozofski dignitet kakav se očituje u prvom redu u odnosu filozofa prema jeziku. »Visoki« stil nije tek uzgredno svojstvo filozofskog diskur­ sa. Njime se obznanjuje da je taj diskurs ovlašteni diskurs na koji se, upravo zbog njegove usklađenosti s propisom, preno­ si autoritet korpusa koji je specijalno opunomoćen da osigu­ rava neku vrstu besprizivnog teorijskog učenja (s logičkom ili

35. J. Habermas, »Penser avec Heidegger contre Heidegger«, Profits philosophiques et politiques, Pariz, Gallim ard, 1974, str. 90 (kurziv moj). 36. J. Habermas, op. cit., str. 100.

165

s moralnom dominantom, ovisno o autorima i o razdoblji­ ma). Isto tako, zahvaljujući tom stilu, neke se stvari ne iska­ zuju jer im nema mjesta u propisno oblikovanom diskursu ili jer se ne mogu naći portparoli sposobni da im daju primjeren oblik a druge stvari, koje bi inače bile neiskazive i neprihvat­ ljive, iskazuju se i prihvaćaju. Stilovi su hijerarhizirani i stva­ raju hijerarhije u običnom jeziku jednako kao i u učenom diskursu; »misliocu«, k tome još misliocu »visoka ranga«, dolikuje jezik »visoke klase«: zbog toga je »pathos bez stila« govora iz 1933. g. tako nedoličan u očima svih onih koji ima­ ju osjećaj za filozofski dignitet, to jest osjećaj za vlastiti filo­ zofski dignitet; onih istih koji kao filozofski događaj po­ zdravljaju filozofski stiliziran pathos Bitka i vremena. »Visoki« stil upozorava na rang diskursa u hijerarhiji dis­ kursa i na dužno poštovanje primjereno tom rangu. Prema re­ čenici kao što je »Istinska stambena kriza sastoji se u tome što smrtnici još uvijek tragaju za bitkom stanovanja i što ih prije svega treba naučiti stanovati«37 nitko se ne odnosi jed­ nako kao prema nečemu što je izrečeno običnim jezikom, na primjer »Stambena kriza postaje sve ozbiljnija«, pa čak ni kao prema nekom iskazu na znanstvenom jeziku, na primjer »U Berlinu, na Hausvogteiplatžu, u poslovnoj četvrti, vrijed­ nost četvornog metra zemljišta, koja je 1865. iznosila 115 ma­ raka, narasla je na 344 marke u 1880. i na 990 maraka u 1895. godini.«38 Kao propisno oblikovan diskurs filozofski diskurs nameće pravila koja propisuju kako on mora biti percipi­ ran.39 Uobličavanje koje profanog čitaoca drži na pristojnoj udaljenosti štiti tekst od (kako Heidegger kaže) »trivijalizacije« predodređujući ga za interno čitanje, i to u dvostrukom smislu — za čitanje ušančeno unutar granica samog teksta i 37. M. Heidegger, Essais et conferences. str. 193. 38. M. Halbwachs, Classes sociales et morphologie, Pariz, Editions de Minuit, 1972, str. 178. Samo se po sebi razumije d a je takva rečenica unapri­ jed isključena iz svakog filozofskog diskursa koji drži do sebe: smisao za dis­ tinkciju između »teorijskog« i »empirijskog« svakako je bitna dimenzija smisla za filozofsku distingviranost. 39. Da bismo osvijetlili tu implicitnu filozofiju filozofskog čitanja i s njo­ me usko povezanu filozofiju povijesti filozofije, trebalo bi sustavno popisati sve (kod Heideggera i njegovih komentatora česte) tekstove gdje dolaze do

166

čitanje namijenjeno isključivo zatvorenoj grupi profesional­ nih čitača: dovoljno je promotriti društvene prakse da se us­ tanovi kako se filozofski tekst definira kao tekst što ga (fak­ tički) mogu čitati jedino »filozofi«, to jest unaprijed obraćeni čitaoci, pripravni da prepoznaju i priznaju filozofski diskurs kao takav i da ga čitaju onako kako on zahtijeva da bude či­ tan, naime »filozofski«, podređujući se Čistoj i čisto filozof­ skoj intenciji, isključujući svaku referenciju na nešto što nije sam taj diskurs, koji je sam sebi utemeljenje pa prema tome i nema izvanjskog okruženja. Institucionalizirani krug kolektivne ignorancije na kojemu se zasniva vjerovanje u vrijednost nekog ideološkog diskursa uspostavlja se samo onda kad polje proizvođenja i prometa tog diskursa ima takvu strukturu da denegacija što je diskurs iskazuje (govoreći to što kaže jedino u formi koja nastoji po­ kazati da on to ne kaže) nalazi interprete sposobne da prepoznaju-ignoriraju sadržaj što ga on niječe; onda kad je ono što forma niječe prepoznato-ignorirano, to jest spoznato i pri­ znato u formi, i jedino u formi u kojoj se ostvaruje niječući se. Ukratko, diskurs denegacije zahtijeva formalno ispravno (ili formalističko) čitanje koje priznaje i reproducira inicijal­ nu denegaciju umjesto da je niječe da bi otkrilo što ona nije­ če. Simboličko nasilje, kakvo sadržava u sebi svaki ideološki diskurs (utoliko što predstavlja ignoranciju koja zahtijeva prepoznavanje-ignoriranje), vrši se samo onda ako taj dis­ kurs uspijeva pridobiti svoje adresate da ga tretiraju onako kako on traži da bude tretiran, to jest s uvažavanjem kakvo zaslužuje kao formalno ispravna forma. Ideološka je proiz­ vodnja to uspješnija što je u većoj mjeri kadra prikazati kako ima krivo svatko tko je pokušava svesti na njezinu objektivnu istinu: dominantnoj je ideologiji svojstvena sposobnost da nauku o ideologiji pobija optužujući je kao ideologiju; iskaizražaja očekivanje pročišćenog i čisto formalnog tretmana, zahtjev za unu­ trašnjim, na prostor riječi ograničenim čitanjem ili — što izlazi na isto — nesvodljivost »sam o-rođenog«, djela na bilo kakvu povijesnu determiniranost — izuzevši, dakako, interne determiniranosti svojstvene autonomnoj povijes­ ti filozofije ili, u krajnjem slučaju, povijesti matematskih ili fizikalnih zna­ nosti.

167

zivanje skrivene istine diskursa sablažnjava zato što izriče ono što se »nipošto nije smjelo reći«. Ni najrafiniranije simboličke strategije ne mogu nikad u potpunosti proizvesti uvjete za vlastitu uspješnost i bile bi osuđene na neuspjeh kad ne bi mogle računati na aktivno suučesništvo cijelog jednog korpusa branitelja ortodoksije koji bučno propagira i pojačava inicijalnu osudu reduktivnih čita­ nja.40 Dovoljno je da Heidegger ustvrdi da je »filozofija po svojoj biti neaktualna jer pripada među one rijetke stvari čija je sudbina u to­ me da nikad ne mogu naići na neposrednu rezonancu u vlastitoj sa­ dašnjici i da čak nikad nemaju ni pravo da na takvu rezonancu na­ iđu«41, ili pak daje »svojstveno biti autentičnih filozofa da su nužno nepriznati od svojih suvremenika«42 — te varijacije na temu »ukle­ tog filozofa« osobito pitoreskno zvuče u njegovim ustima — i od­ mah će svi komentatori ponavljati za njim:43 »svakoj filozofskoj mis­ 40. Jezik ortodoksije ne unosi sociolog: »The addressee of the »Letter on Hum anism « combines a profound insight into Heidegger with an extraordi­ nary gift of language, both together making him beyond any question one of the m ost authoritative interpreters o f Heidegger in France« (W.J. Richard­ son, S.J., Heidegger, Through Phenom enology to Thought, Hag, M. Nijhoff, 1963, str. 684, u povodu članka J. Beaufreta); ili: »This sympathetic study (studija Alberta Dondeynea) orchestrates the them e that the ontologi­ cal difference is the single point o f reference in Heidegger's entire effort. Not every Heideggerean o f strict observance will be happy, perhaps, with the author's formulae concerning Heidegger's relation to 'la grande tradition de la philosophia perennis'« (ibid.) 41. M. Heidegger, Introduction a la metaphysique, str. 15. 42. M. Heidegger, Nietzsche, I, str. 213. Djelo, kaže negdje Heidegger, »izmiče biografiji«, koja može samo »dati ime nečemu što ne pripada niko­ me.« 43. Značajno je što Heidegger — za kojega znam o s kakvom upornošću odbija i odbacuje sva eksterna ili reduktivna čitanja svoga djela (usp. pisma Jeanu Wahlu, Jeanu Beaufretu, jednom studentu, Richardsonu, razgovor s jednim japanskim filozofom, itd.) — protiv svojih konkurenata (specijalno protiv Sartrea) bez oklijevanja upotrebljava argumente svojstvene »grubom« sociologizmu, na prim jer kad temi »diktature publiciteta« (Pismo o hum a­ nizmu, [franc, prij.] str. 35 i 39) pridaje izrazito socijalno (ako ne i sociološ­ ko) značenje kakvo je ona nesumnjivo imala u Sein und Zeit, i to u odlomku u kojem nastoji upravo utvrditi da »egzistencijalnoj analitici« kojoj je pod­ vrgnuto »se«, »nipošto nije cilj da samo usput pridonese svoj udio sociologi­ ji« (str. 41). Služeći se ponovo Heideggerom prve faze, Heidegger druge faze (jednako kao i ono »samo« iz citirane rečenice) svjedoči kako je doduše sve ponovo zanijekao, ali kako se ničega nije odrekao.

168

li koja prelazi određen stupanj čvrstoće i rigoroznosti sudbinski je predodređeno da bude pogrešno shvaćena od suvremenika, jer ih stavlja na kušnju. Proglasiti apostolom patetike, promicateljem nihi­ lizma, protivnikom logike i znanosti filozofa koji se jedino i nepre­ kidno bavio samo problemom istinitosti — to je doista jedno od naj­ bizarnijih iskrivljavanja što ih je mogla skriviti lakoumnost neke epohe.«44 »Njegova se misao ukazuje kao nešto što je strano našem vremenu i svemu što je u našem vremenu aktualno.«45 Na taj je način Pismo o humanizmu — najznačajnija i najčešće citirana od svih izravnih intervencija čija je zadaća bila strategijsko manipuliranje odnosom između manifestnog i latentnog sustava, a time i slikom autorova opusa u javnosti — funkcioniralo kao svojevr­ sna pastoralna poslanica, kao beskonačno upotrebljiva matrica ko­ mentara koja običnim kapelanima Bitka omogućava da za vlastiti račun reproduciraju distanciranje inherentno svakom od učiteljevih upozorenja i da tako zauzmu mjesto na pravoj strani jaza između posvećenog i profanog, između upućenih i laika. Kako se val širi — u sve prostranijim krugovima (u autointerpretacijama, pa u nadahnutim komentarima, pa u učenim disertacijama, pa u inicijacijskim radovima i, napokon, u priručnicima), kako se spuštamo u hijerarhi­ ji interpreta i kako se smanjuje »visokost« fraza i parafraza, tako egzoterični diskurs sve više teži za povratkom na svoju istinu ali je pri­ tom, kao u emanatističkim filozofijama, difuzija praćena određenim gubitkom vrijednosti ako ne i same svoje supstancije, pa »trivijalizirani« i »vulgarizirani« diskurs pokazuje znakove degradiranosti, što još više pridonosi isticanju vrijednosti originalnog ili prvotnog dis­ kursa.

Odnosi koji se uspostavljaju između djela velikog interpre­ ta i interpretacija ili nad-interpretacija što ih ono izaziva, ili između autointerpretacija čija je zadaća da korigiraju i sprije­ če nezgodne ili nedobronamjerne interpretacije a da potvrde legitimnost adekvatnih interpretacija, posve su (osim u pogle­ du humora, jer pompa i univerzitetska susretljivost isključuju humor) slični odnosima kakvi se, poslije Duchampa, uspos­ tavljaju između umjetnika i korpusa interpreta: u oba slučaja proizvodnja priziva u pomoć anticipiranje interpretacije, po­ 44. J. Beaufret, Introduction aux philosophies de I ’existence. De Kierke­ gaard a Heidegger, Pariz, Denočl-Gonthier, 1971, str. 111 — 112. 45. O. Pčggeler, La pensee de M. Heidegger, Pariz, Aubier-Montaigne, 1963, str 18.

169

igravajući se interpretima, zahtijevajući interpretaciju i nad-interpretaciju, bilo zato da ih prihvati u ime suštinke neiscrpnosti djela, bilo zato da ih odbaci svojevrsnim umjetnič­ kim izazovom interpretaciji koji je još jedan način potvrđiva­ nja transcendentnosti umjetnika i njegove stvaralačke moći, pa i njegove kritičke i autokritičke sposobnosti. Heideggerova je filozofija zacijelo prvi i najsavršeniji od filozofskih rea­ dy made djela stvaranih zato da bi bila interpretirana i stvo­ renih time što su interpretirana ili, točnije, stvorenih pogreš­ nom dijalektikom, posvemašnjom antitezom znanstvenoj di­ jalektici: dijalektikom po kojoj interpret nužno neprekidno pretjeruje a proizvoditelj svojim demantijima, svojim retušima, svojim korekcijama uspostavlja između djela i svih nje­ govih interpretacija razliku kakva postoji između Bitka i običnog tumačenja »bivstvujućih«.46 Ova analogija nije toliko artificijelna koliko se čini na prvi pogled: konstatirajući da smisao za »ontološku razliku«, koji njegovu misao dijeli od svake ranije misli47, ujedno odvaja »vulgarne«, infraontološke i naivno »antropološke« interpre­ tacije (kakve su Sartreove) od autentičnih, Heidegger stavlja svoje djelo izvan dosega kritike i unaprijed osuđuje svako či­ tanje koje bi, intencionalno ili ne, ostajalo pri običnom zna­ čenju i koje bi, na primjer, analizu »neautentične« egzistenci­ je svodilo na »sociološki« opis, kao što su to činili neki do­ bronamjerni ali lošom inspiracijom vođeni interpreti, i kao što to čini i sociolog, ali sa posve drugačijom namjerom. Utvrditi u samom djelu distinkciju između dvaju njegovih čita­ nja znači uspjeti postići da konformistički čitalac, i onda kad je suočen s najbizarnijim kalamburima ili s najupadljivijom plitkošću, sam protiv sebe usmjeruje učiteljeva upozorenja, mada i te kako dobro razumije stvari, ali sumnja u autentič­ nost vlastitog razumijevanja i uskraćuje sebi pravo da sudi o 46. S tog se gledišta može, na primjer, recentni intervju Marcela Ducham pa (objavljen u VH 101, br. 3, jesen 1970, str. 55 —61) usporediti s Pis­ m om o humanizmu, gdje sve vrvi od dem antija ili upozorenja, od preprede­ nih poigravanja interpretom , itd. 47. Netko će prigovoriti da (u »preuzetnu« tvrdnju dem antira samo Pis­ m o ([(r. prij.] str. 95); ali se ona usprkos tomu iskazuje ponovo malo kasnije (str. 111).

170

autoru koji se jednom zauvijek sam postavio za suca svakog razumijevanja. Poput svećenika, koji — kao što zapaža We­ ber — raspolaže sredstvima uz čiju pomoć može odgovornost za neuspjeh kulturnog pothvata prevaliti na laike, veliko sacerdotalno proročanstvo osigurava sebi na taj način suučesništvo interpreta koji nemaju izbora: prisiljeni su pronalaziti i priznavati neophodnost djela čak i u njegovim neravnina­ ma, iskliznućima ili lapsusima — ili će biti odbačeni u mrak »zablude« ili, točnije, »lutanja«. Evo, usput, lijepog primjera interpretativnog nadmetanja koje dovodi dotle da se angažiraju svi resursi što ih je akumulirala internacionala interpreta da bi se izbjeglo pojednostavnjenje na kakvo je unaprijed upozorila učiteljeva igra riječima: »In English this term (errance) is an artefact with the following warrant: The primary sen­ se of the Latin errare is ’to wander’, the secondary sense ’to go as­ tray’ or ’to err’, in the sense of ’to wander from the right path’. This double sense iz retained in the French errer. In English, the two sen­ ses are retained in the adjectival form, ’errant’; the first sense (’to wander’) being used to describe persons who wander about sear­ ching for adventure (vg. ’knights errant’); the second sense signify­ ing ’deviating from the true or correct’, ’erring’. The noun form, ’er­ rance’, is not justified by normal English usage, but we introduce it ourselves (following the example of the French translators, pp. 96 ff.), intending to suggest both nuances of ’wandering about’ and of ’going astray’ (’erring’), the former the fundament of the latter. This seems to be faithful to the author’s intentions and to avoid as much as possible the simplest interpretations that would spontaneously arise by translating as ’error’.« (W. J. Richardson, op. cit., str. 224, b. 29, kurziv moj; usp. također str. 410, o distinkciji između poesy i

poetry.) Kao osiguranja, ovlaštenja, jamstva, tekstovi su po samoj prirodi stvari ulog u igri strategija koje su, u tim oblastima djelotvorne jedino onda ako ostaju prikrivene prije svega — u tome je funkcija vjerovanja — u očima vlastitih autora; su­ dioništvo u simboličkom kapitalu povezanom s tekstovima nalazi protutežu u poštivanju konvencija koje u svakom poje­ dinom slučaju, ovisno o objektivnoj distanci između djela i interpreta, definiraju stil odnosa uspostavljenog među njima. 171

Trebalo bi, za svaki od tih slučajeva, potpunije analizirati što su specifični interesi interpreta — otkrivatelja, ovlaštenog port­ parola, nadahnutog komentatora ili običnog prepričavaoca — ovisno o relativnoj poziciji što je, u promatranom trenut­ ku, interpretirano djelo i interpret zauzimaju na svojim hije­ rarhijskim ljestvicama; i odrediti u čemu i kako ta pozicija usmjeruje interpretaciju. Tako bi, na primjer, bilo zacijelo ve­ oma teško razumjeti naoko posve paradoksalnu poziciju francuskih heideggerovaca-marksista — čiji su preci Marcu­ se48 i Hobert49 — kad ne bismo uzeli u obzir činjenicu da je heideggerovski pothvat rehabilitiranja potpuno odgovarao očekivanjima onih među marksistima kojima je bilo najviše stalo do toga da se i sami rehabilitiraju pridružujući trenutač­ no najutjecajnijoj filozofiji svoju izrazitu plebeia philosophia, tada ozbiljno osumnjičenu zbog »trivijalnosti«.50 Od svih manevara sadržanih u Pismu o h u m a n iz m i nijedan nije mogao tako efikasno djelovati na »distingvirane« marksiste kao ona strategija drugog stupnja koja se sastojala u ponov­ nom interpretiranju (u odnosu prema novom političkom kon­ tekstu, koji je nametao upotrebu jezika »plodonosnog dijalo­ ga s marksizmom«) tipično heideggerovske strategije (laž­ nog) nadilaženja radikaliziranjem, strategije kakvu je Hei­ degger prve faze primjenjivao u pobijanju marksističkog poi­ manja otuđenja (Entfremdung): Zar »fundamentalna ontolo­ gija« — koja »iskustvo otuđenja« kakvo opisuje Marx (to jest još uvijek suviše »antropološki« shvaćeno) utemeljuje u fundamentalnom otuđenju čovjeka, najradikalnijem od svih 48. H. M arcuse, »Beitrage zur Phanom enologie des historischen Materialismus«, in: Philosophische Hefte, I, 1928, str. 45—68. 49. C. Hobert, Das Dasein im M enschen, Zeulenroda, Sporn, 1937. 50. Ista je ta logika dovela nešto kasnije do prividno opravdanijih »kom­ binacija« marksizma i strukturalizm a ili freudizma dok je Freud (u Lacanovoj interpretaciji) davao novu potvrdu značajnosti konceptualnih igara rije­ čima u Heideggerovoj maniri. 51. Usp. M. Heidegger, Pismo o hum anizm u [franc, prij.]: na str. 61, 67, 73, opovrgavanje »egzistencijalističkog« čitanja Bitka i vremena; na str. 81, opovrgavanje interpretacije pojmova u Bitku i vremenu kao »sekulariziranja« religijskih pojm ova; na str. 83, opovrgavanje »antropološkog« ili »mo­ ralnog« čitanja opreke između autentičnog i neautentičnog; na str. 97—98. pom alo suviše naglašeno opovrgavanje »nacionalizm a« u analizama »do­ movine« (Heimat), itd.

172

mogućih, to jest u zaboravu istine Bitka — ne predstavlja ne­ nadmašiv domet radikalizma?52 Dovoljno je da ponovo pročitamo izvještaj o raspravi što su je vo­ dili Jean Beaufret, Henri Lefebvre, Francois Chatelet i Kostas Axe­ los53 da bismo se uvjerili kako su na stvaranje te neočekivane filo­ zofske kombinacije neznatno utjecali striktno »interni« razlozi: »Bio sam oduševljen i obuzet jednim gledanjem — riječ nije sasvim prikladna — koje je bilo posebno dojmljivo zato što je odudaralo od trivijalnosti većine filozofskih tekstova objavljivanih u toku ovih godina« (H. Lefebvre); »Ne postoji antagonizam između Heideggerove kozmičko-historijske vizije i Marxove praktičke historijske koncepcije« (H. Lefebvre); »Zajedničko dobro što ga dijele Marx i Heidegger, i koje ih povezuje u mojim očima, to je upravo ova naša epoha, razdoblje visoko razvijene industrijske civilizacije i planetar­ ne proširenosti tehnike. (...) Oba mislioca imaju, ukratko, bar zajed­ nički objekt svojih izučavanja. (...) Po tom se razlikuju, na primjer, od sociologa koji analiziraju samo njegove pojedinačne pojavne ob­ like, tu i tamo«54 (F. Chatelet); »Kod obojice njih, kod Marxa i kod Heideggera, očituje se radikalnost u preispitivanju svijeta, zajednič­ ka im je radikalna kritika prošlosti i briga za pripremanje planetar­ ne budućnosti« (K. Axelos); »U biti, Heidegger postavlja sebi za cilj da nam pomogne razumijevati ono što kaže Marx« (J. Beaufret); »Kad se Sein und Zeit preobraća u Zeit und Sein, u tom je preokre­ tu sadržana ujedno i nemogućnost prihvaćanja nacizma. Ako Sein und Zeit nije zaštitio Heideggera od nacizma, Zeit und Sein — koji nije knjiga, nego zbir njegovih meditacija počevši od 1930. i njego­ vih objavljenih radova od 1946. nadalje — udaljio gaje od njega ne­ povratno« (J. Beaufret); »Heidegger je jednostavno materijalist« (H. Lefebvre); »Heidegger, u posve drugačijem stilu, nastavlja Marxovo djelo« (F. Chatelet).

Samim specifičnim interesima interpreta i logikom polja, koja čitaoce najsklonije hermeneutičkoj žrtvi i najsposobnije za nju upućuje prema najprestižnijim djelima, ne može se ob­ 52. Usp. M. Heidegger, Pismo o humanizmu [ft. prij.], str. 101 — 103. 53. K. Axelos, A rguments d ’une recherche, Pariz, Editions de Minuit, 1969, str. 93 d.; usp. također K. Axelos, Einftihrung in ein kiinftiges Denken iiber Marx und Heidegger, Tubingen, Max Niemeyer Verlag, 1966. 54. Ovdje se vidi na djelu, to jest u svojoj praktičkoj istinitosti, shema »ontološke razlike« između Bitka i »bivstvujućih«: je li slučajno što se ta shema prirodno pojavljuje kad se god radi o isticanju distance i ponovnom uspostavljanju hijerarhije, napose između filozofije i društvenih znanosti?

173

jasniti zašto je u jednom trenutku heideggerovska filozofija u najrazličitijim sektorima filozofskog polja mogla biti priznata kao najodličnije ostvarenje filozofske intencije. Takva njezi­ na društvena sudbina mogla je biti realizirana jedino na os­ novi prethodnog afiniteta dispozicija, afiniteta koji sa svoje strane ukazuje na logiku regrutiranja i formiranja korpusa profesora filozofije, na položaj filozofskog polja unutar strukture univerzitetskog polja i intelektualnog polja, itd. U malograđanskom aristokratizmu te »elite« profesorskog kor­ pusa kakva su bili profesori filozofije — često proizašli iz nižih slojeva sitne buržoazije i pristigli, zahvaljujući školskim uspjesima, na sam vrh hijerarhije književnih disciplina, obi­ lježeni žigom bezumlja obrazovnog sistema, odvojeni od svi­ jeta i od svake moći nad svijetom — nužno je morao pobuditi rezonanciju taj egzemplarni proizvod jedne homologne dis­ pozicije. Svi, i naoko najspecifičniji efekti heideggerovskog jezika — efekt radikalne misli i efekt planetarne misli, efekt debanaliziranja izvora i efekt »utemeljiteljne misli«, i općenitije, svi efekti svojstveni m ekoj propovjedničkoj retorici, variranje na bazi niza riječi iz posvećenog teksta koji funkcionira kao matrica beskonačnog i nametljivog komentara, vođenog že­ ljom da se iscrpi sadržaj po svojoj definiciji neiscrpan — svi ti efekti predstavljaju egzemplarnu granicu, dakle apsolutno ozakonjenje profesionalnih trikova i tikova koji »katedarskim prorocima« (Kathederpropheten, kako je govorio We­ ber) omogućavaju da svakodnevno re-produciraju iluziju nesvakidašnjosti. Svi efekti svećeničkog proročanstva, prema tome, potpuno uspijevaju jedino ako se temelje na dubokom sudioništvu autora i interpreta u prihvaćanju pretpostavki što ih implicira sociološka definicija »malog proroka na držav­ noj plaći«, kao što također kaže Weber: Heideggerovim inte­ resima od svih tih pretpostavki najbolje služi apsolutizacija teksta kakvu vrši svako književno obrazovano čitanje koje drži do sebe. Morala se dogoditi tako izuzetna povreda aka­ demskog imperativa neutralnosti kao što je pristupanje filo­ zofa nacističkoj stranci da bi se uopće postavilo — uostalom smjesta odbačeno kao neprilično — pitanje Heideggerova 174

»političkog mišljenja«.' A to je još jedan oblik neutralizira­ l a : profesori filozofije tako su duboko usvojili definiciju ko­ ja iz filozofije isključuje svako otvoreno pozivanje na politi­ ku da su zaboravili da je Heideggerova filozofija skroz-naskroz politička. Propisno, formama adekvatno razumijevanje ostalo bi for­ malno i isprazno kad često ne bi bilo maska za dublje i u isto vrijeme maglovitije razumijevanje koje se izgrađuje na više ili manje savršenoj istovjetnosti pozicija i na afinitetu habitusa. Razumijevati znači također razumijevati tek natuknuto i čita­ ti između redaka, reproducirajući praktički (to jest najčešće nesvjesno) asocijacije i jezične supstitucije koje je proizvoditelj u početku proizveo: na taj se način u praksi razrješa\.i protivurječje svojstveno ideološkom diskursu, koji svoju dje­ lotvornost duguje svojoj dvoličnosti pa interes klase ili dijela klase može legitimno izraziti jedino u formi koja taj interes prikriva ili iznevjerava. Implicirano istovjetnošću pozicija i više ili manje potpunim usklađenjem habitusa, praktičko pre­ poznavanje interesa što ih govornik zastupa kao portparol i uočavanje posebnog oblika cenzure koji zabranjuje izravno is­ kazivanje tih interesa omogućava, bez ikakva svjesnog deko­ diranja, izravan pristup onome što diskurs zapravo znači.55 To razumijevanje s ovu stranu riječi rađa se u susretu jedne još neizražene, čak potisnute zainteresiranosti za izražavanje i njezina propisnog izraza, to jest izraza koji je već ostvaren u skladu s normama dotičnog polja.56 55. Takvo slijepo razumijevanje iskazuje ova prividno kontradiktorna iz­ java Karla Friedricha von WeizsSckera (koju navodi J. Habermas, op. cit. str. 106): »Bio sam mlad student kad sam počeo čitati Bitak i vrijeme, knjigu koja je nedugo prije toga bila izašla. Danas mogu mirne savjesti reći da tada nisam zapravo ništa razumio. Ali nisam se mogao oteti dojmu da upravo u toj knjizi, i jedino u njoj, misao obuhvaća probleme za koje sam predosjećao da su u pozadini m oderne teorijske fizike, i još bih i danas tom djelu odao takvo priznanje.« 56. Isti onaj Sartre koji bi se nad Heideggero\ im elitističkim uvjerenjima podrugljivo nasmiješio ili zgrozio da su mu bila predočena sa svim vanjskim karakteristikama »desne misli« (kao što bi rekla Simone de Beauvoir, koja je začudo zaboravila na Heideggera) mogao je izraz — što g a je njegovo vlasti to društveno iskustvo, onakvo kakvo je iskazano na stranicama Mučnine, za­ dobivalo u Heideggerovu opusu — razumjeti onako kako g a je razumio jed i­ no stoga što mu je taj izraz bio prezentiran u obliku usklađenom s prihvaće­ nim pravilima i konvencijama svojstvenim filozofskom polju.

175

2.

poglavlje

»Važni« diskurs N ek olik o sociološk ih razm išljanja o »N ek olik o kritičkih op ask i u povodu knjige ’K ako čitati

Kapital'«* MADA JE SANĆO NEKADA I U STANJU SVOJE > PONIŽENOSTI IZRAŽAVAO SVAKOJAKE .SUMNJE. U TO DA LI DA UŽIVA CRKVENU PREBENDU. IPAK SE. OCIJENIVŠI IZMIJENJENE OKOLNOSTI I SVOJE RANIJE PRIPREMNO MJESTO FAMULUSA POBOŽNOG BRATSTVA. NAJZAD ODLUClO DA SEBI •IZBIJE IZ GLAVE- OVU SUMNJU. ON JE POSTAO NADIBISKUP OTOKA BARATARIJE I KAROINAL I KAO TAKAV SA SVEČANIM IZRAZOM LICA I PRVOSVECENlCKIM J V DOSTOJANSTVOM SJEDI MEDU PRVIM LIČNOSTIMA J NAŠEG SABORA...

* Etienne Balibar, »Sur la dialectique historique. Quelques remarques cri­ tiques a propos de 'Lire Le Capital', La Pensee, br. 170. kolovoz 1973, sti. 2 7 -4 7 . - Marxov tekst (u »oblaćićima«) uzet je iz Njemačke ideologije.' Autor crteža i prijeloma je Jean-Claude Mezieres.

177

»Kad imamo j>vete zadatke«, kaže Nie­ tzsche, »nismo li i sa­ mi već posvećeni tak­ vim zadatkom?« Sve­ ćeničku dijalektiku posvetitelja posveće­ nog činima posveće­ nja karakterizira spoj javno ispovijedane skromnosti (usp. »nije beskoristan«, »bez ikakvih posebnih pre­ tenzija«, »ograničene ali važne« itd.) i simp­ toma emfaze (usp. pompozno udvajanje — »tezama / formula­ cijama«, »pozivali / upotrebljavali«, »u Francuskoj / u ino­ zemstvu«, »postavlja­ ti / rješavati« — ili vi­ sokoparno označava­ nje vlastitog pothvata: »na terenu historijskog materijalizma«; »u kolektivnom ra­ du«; »toj upotrebi trebat će uskoro posvetiti posebnu povi­ jesnu analizu, kritičku i iscrpnu u isti mah«; »kao što odne­ davna znam o«; »moment bremenit posljedicama koje će tre­ bati analizirati«; »taj je pomak bremenit posljedicama«; »ni­ je nimalo slučajno što je Althusser mogao napredovati u tom smjeru upravo na bazi svoje analize Lenjinove političke pra­ kse i tekstova koji tu praksu promišljaju«; itd.). Diskurs sa­ država diskurs o diskursu, koji ima samo jednu ulogu: da na­ znači intelektualnu i političku važnost diskursa i njegova au­ tora (usp. »važan«, »fundamentalni problem«, »u toj presud­ no važnoj točki«, »još fundamentalnije i još ozbiljnije«, »mnogo dublji«, »taj moment ima bitnu političku značaj­ nost«, »time smo se dotakli nečega mnogo dubljeg«, itd.). 178

* ’> li

Tezam a i fo rm ulacijam a iznijetim u knjizi Kako čitali K apital hi le­ su up ućen e brojne k ritik e.’ I o b rn u to , na te teze i form ulacije v eo ­ m a su se č e sto pozivali i upotrebljavali ih oni koji, u Francuskoj i u in o zem stv u , n a sto je p o stavljati i rješavati, na terenu historijskoj! 'm aterijalizm a, teorijske p ro b lem e z n a n o sti koje se nazivaju druitven im a. U lim uvjetim a p o sta je m oguće osvrnu ti se s d ista n ce na kn jigu koja se izričito p redstavljala kao tek prvi pokušaj e la b o rira ­ nja. kakvom nu žn o predstoji niz dotjerivan ja u k olek tivnom radu. V jerujem , o sim toga, da takav osvi t nije b esk o risla n . Ž elio bih ovdje, sa sv o je stra n e, i bez ikakvih p o seb nih p reten zija , p rid onijeti ne što tom do tjeriv a n ju u o d n o su na nekoliko m om enata koji se tiču m og v la stito g eseja » 0 tem eljn im pojm ovim a h isto rij­ sk og m a terijalizm a«. Priliku za to dala su mi nap ose iscrp na pitanja grupe m ladih e n g lesk ih filozofa, kojim a želim zahvaliti na njihovu besk o m p ro m isn o m čitan ju. R azm otrit ću ovdje redom : — neke form ulacije u vezi s » fetišizm om robe«, na tem elju kojega sam tada p o k ušavao ela b o r ira li m aterijalističk u kategoriju »određe­ nja u po sljedn jo j in stan ci« u povijesti d r uštv enih form acija... (str. 27) Ali tim e sm o se do ta k li nečega m n o g o d u b lje g , nečega što nam m ože o b ja sn iti gdje je, u samoj povijesti marksizma, korijen pret­ hod nih p o tešk o ća , pa i nekih konfuzija. (str. 38)

SANCO 0VD3E IZIGRAVA POŽRTVOVNOGA I TVRDI DA SVOJE DRAGOCJENO VRIJEME ŽRTVUJE U »KORIST« PUBLIKE, MADA NAS SVUDA UVJERAVA DA STALNO IMA U VIDU SAMO SVOJU VLASTITU KORIST, I MADA OVDJE TEŽI DA KAO CRKVENI OTAC SPASI SAMO SVOJU KOŽU.

VJERUJUĆI U TO, SVETI

f BRUNO DOZVOLJAVA SEBI DA MU JEDAN UĆENIK (SVEZAK IV f WIGANDOVOG TROMJESEĆNIKA, STR. 327) IZDA UVJERENJE DA NJEGOVE i GORE NAVEDENE FRAZE 0 LIČNOST PROKLAMIRANE U SVESKU II PREDSTAVLJAJU »SVJETSKO-PREVRATNlCKE MISLI«.

* U tekstu Etiennea Balibara bit će potertani ili zaokruženi neki uzorci stilističkih postupaka kakve analiziram — i kakve Marxov tekst komentira, često pomalo polemički.

179

Isp itujući lc ovtrm iičene uli važne m o m e n te, im ao sam pred o čim a trojaki zadatak: p o n o v o in sistira ti na z itansucuuj sir o v o sti općih p o jm ova u v edenih u M a ix o v im k o n k retnim ana liza m a : su p r o tsta v i­ ti se svak oj /o/7>t:i//s/<ćAo/ffle\liaciiT)u op e r a cio n a liz a ciji lih p o jm o ­ va: i. n a p o se , s v a k o n ^ sk u še n itn ua se o p ćim p o jm o v im a supstituira njih ova razrada u stv a rn o j kon kretn oj an a lizi. Te su o rije n ta c ije važ­ nije n o ik ada, up ravo zhojj rezultata o stv a re n ih u ovim p o sljed n jim go d in a m a . (str. 28) Ova »argum entacija« n u žn o stvara o d r e d e n e tešk o će. Da h ism o razjasnili pro ble m , m o r a m o to čn o r a zlik ovali tri njeitova vida: — o n o što je^ k u A ^ m islio u povod u lih dviju le m a . »lelišizm a « i » određenja u p o sljed n jo j istanci«: — o n o što sa m h td n a sto ja o postići u lom o d lo m k u rada »Kako č i­ tali K apital«: _. — i n a p o k o n , o n o šio(m j?p ri d a n a šn jem sta n ju p ro h e m a lik e h isto ­ rijskog m a terija lizm a , m o ta m o m isliti o tim tem am a ili o pitan jim a š to ih o n a naznačuju. ( s l i . 28)

Svećeničkom ja autoritet daje izvorni prorok; ali ma kako velika bila autorova skromnost (koja je uvjet učešća u naslije­ đenom kapitalu autoriteta), skromnost koja mu brani da uis­ tinu govori u prvom licu, on ne može smetnuti s uma da i sam ima zasluga jer debanaliziranjem, revolucijom u čitanju koja definira revoluciju obrazovanosti (usp. »objasniti gdje je... korijen«) obnavlja kapital u njegovoj cjelokupnosti. Ali, 180

s druge strane, on zna i to da će biti u »iskušenju« da podleg­ ne »devijaciji«, ali da će ga štititi samo poštovanje prema tekstu, ono koje njegovu duhu postavlja strahovito bolna pi­ tanja (»međutim, je li Marxovo objašnjenje, kao teorija, dois­ ta materijalističko ? Može li se ono dovesti u vezu s problema­ tikom historijskog materijalizma a da ne izazove ozbiljna protivurječja...?«). Običan svećenik citira i kazuje; veliki svećenik potiče i uskrisuje. Ponekad se on usuđuje ukazivati na neusklađenosti ili čak na protivurječja (pomišljamo na Abelarda) na koja je naišao u izvorima objave (»Međutim, ta je problematika u bi­ ti samo određena varijanta predmarksističke filozofske pro­ blematike... nepostojana i protivurječna«. »Ta je forma nuž­ no odigrala određenu ulogu u procesu konstituiranja historij­ skog materijalizma, ali ona ostaje ideološka, upravo u smislu ideologije koju kritizira: buržoaski ideološka. U načelu, ta si­ tuacija nije sama po sebi ni po čemu ni začudna ni sablažnjiva.«) Na taj način on sebe postavlja za čuvara autentičnosti poruke, jedinog kadrog da od »vraćanja« na stare »pred­ marksističke zablude« štiti sve one, »čak i marksiste« (usp.: »Koliki je ekonomisti, čak i marksisti, promatraju tako izdvo­ jenu!«), koji vjeruju da mogu računati jedino na vlastite sna­ ge (usp.: »... u toj stvari moramo paziti da se ne vratimo na stupanj ispod onoga što je bilo ispravno, ispod onoga što je kod Marxa doista teorijska revolucija...«). Strategija debanaliziranja, posve banalna u filozofiji, ovdje poprima originalan oblik: nije riječ samo o tome da se Marx shvati bolje no što ga je shvaćao sam Marx, da se (mladi) Marx nadiđe u ime (starog) Marxa, da se preostatak »predmarksističkog« Marxa u Marxu korigira u ime zaista mark­ sističkog Marxa kakvog proizvodi »čitanje« koje je marksističkije nego Marx (usp.: »Marx... još nije potpuno raskrstio s ideologijom«; »čak ni u Kapitalu nije postojao objektivan i definitivan raskid s tom ideologijom«), i da se na taj način kumuliraju i profiti od identificiranja s izvornim prorokom — to jest intelektualni i politički autoritet vezan uz pripadništvo — i profiti od isticanja razlika. Ne, ulog u toj igri mnogo je »značajniji«: znanstveno raz181

raditi djelo koje je i samo znanost znači samim time unapre­ đivati znanost o objektu tog znanstvenog djela. Kako je teo­ rijsko čitanje teorijskih tekstova kostituirano kao znanstvena praksa (usp.: »Iskoristio sam, u osnovi na empirijski način, činjenicu da Marx, upravo u odjeljku Kapitala o ’fetišizmu robe’«, itd.), filozofija je, pripojenjem ili poništenjem, oslo­ bođena konkurencije »znanosti koje se nazivaju društveni­ ma« i filozofi, čuvari i garanti vrijednosti pohranjenog blaga, postavljeni su na (oduvijek svojatanu) funkciju »vrhovnih« sudaca nad znanstvenom praksom (i time riješeni obaveze da se sami tom praksom bave). Dvostruka igra koja definira svećenički profetizam omogu­ ćava na taj način da se objedine — inače obično isključivi — profiti što ih pribavljaju oba moguća izvorišta intelektualnog

182

autoriteta: auctorova osobna auctoritas, koja je uvijek pre­ puštena na milost i nemilost prorokovu preispitivanju ili sve­ ćenikovoj anatemi, i institucionalni autoritet mandatara, si­ gurnog u solidarnost cjelokupne grupe čiju punomoć ima ili svojata, to jest, u konkretnom slučaju, u solidarnost skupa svih patentiranih marksista koji, pošto su taj status stekli svo­ jim pristajanjem uz ortodoksno čitanje, daju tom čitanju nje­ govu društvenu moć (usp.: »Marx«... »ja«... »mi«...). Borba za monopol na legitimno komentiranje Kapitala (usp. Kako čitati Kapital) ne bi bila tako ogorčena da se kao ulog u njoj ne pojavljuje zapravo golemi simbolički kapital što ga pred­ stavlja marksizam, jedina teorija o društvenom svijetu koja je djelotvorna u isti mah i na političkom polju i na intelektual­ nom polju (odatle proizlazi ono što bi se moglo nazvati Lenjinovim sindromom — usp.: Lenjin i filozofija —Jed a n od ob­ lika što ih kod intelektualaca poprima san o vladaru-filozofu. A baš to protupravno prisvajanje kapitala omogućava da se specifično političke strategije prenesu na teren intelektualnih borbi i da se na taj način, u ime zahtjeva »borbe«, stave van snage sva pisana ili nepisana pravila koja uređuju odnose na relativno autonomnom intelektualnom polju.

Teorijski grijesi Teorijsko svećenstvo živi od teorijske greške koju ono, po svojoj funkciji, pronalazi, raskrinkava i anatem izira: posvu­ da, čak i u njegovu vlastitom diskursu, postoji »iskušenje«, »devijacija«, »ponovno upadanje u staru zabludu« (usp.: »ali ta ’generalizacija’ izaziva težak nesporazum «; »ako je točno da su marksistički teoretičari, počevši od sam og Engelsa, ponekad bili skloni da...«. Svećenički autoritet p o drazu­ mijeva pravo na korigiranje: on uporno traga za greškom čak i u diskursu izvornog proroka (pom išljam o na »interpolaci­ je« , mrske filolozim a), greškom koju treba — ako ne brisati i ukloniti — bar ispraviti i neprekidno ispravljati, »sve novim i novim korekcijam a«. 184

A lthu sscro v tek si »K ontradikcija i nad dctcrm inacija« — m a kako privrem en e b ile neke njeg o v e form ulacije — ja sn o pok azu je slje d e ­ će: »dijalektika« p o v ijesti nije p scu d o d ijalck tik a razvoja (koji je li­ nearan. usp rk o s sv im m o g ućim n egacijam a, i tclc o lo šk i, to jest p r c d clcrm in ira n , usp rk o s svim m ogućim »m aterijalističk im preo­ kretanjim a«): o n a je realna dijalek tik a »borbe klasa« i njezine sc m a terija ln e stru k tu re ne m ogu sv esti na o blik lin earn o g razvoja, p rogresa i tele o lo g ije. (str. 34) N a tem elju o v o g(^ tilh usscrovog)icksla (i na tem elju sljed ećeg , koji ga nad opu nju je: » 0 m aterija lističk o j d ijalek tici«) m o že sc .^ pažljivo čitam?). izvesti p o sve točn a teza... povijest k lasnih borbi. To je p resu d n o značajan m o m en t. D odajem da nije n im a lo slu ča jn o što je A lthu sser m o g a o na p redo v a ti u_tom sm ic ru upravo na b a zi sv o je an a lize Lcnjinovc po litičk e prakse"i tek­ stova koji tu praksu p ro m išlja ju , jer je Lcnjin u tom pogled u o d re­ đen iji od M arxa, i ne s a m o to: 011 čak u n o si i istin sk e , s v rem en om sve sv jesn iic Q)opra\4tc)u neke fo rm u la cije h isto rijsk o g m aterijaliz­ m a, a na tem elju lihčj>opravaka>i m i. sa sv o je str a n e , m ora m o neu­ m o rn o p o n o v o razm atrati, razvijati i, even tu a l no, (gopravljaTjX jclokupnu teoriju h isto r ijsk o g m aterijalizm a. Taj ću m o m en t m a lo kas­ nije p o ta n je razm otriti. V ratim o sc d a k le m ojim prije n avedenim form ula cija m a iz knjige Kako čita li Kapital: jasno je da o n e , u svom pok ušaju da »generalizi­ raju« A llh u sscro v u id eju, m odificiraju njezinu (str. 34) teorija koiađ a k o mož<^— ne bez protivurječja — pasti pod lip o lo g islić k i ili stru k tu ra lističk i utjecaj. N e bez protivurječja, jer tu ideju (lo ^ sk u šcn je ) »opće teorije« — su p r o tn o p o zitiv ističk im sta v o v im a kakve pod razum ijeva stru ktura­ lizam — treba, d a k a k o , sh v a titi u ja ko m značen ju sin tagm e: 11c je d ­ n o sta v n o kao su sta v »m odela« nego kao teoriju koja daje prave ek­ splikacije stv a rn e p o v ijesti. Treba dak le p o d razum ijevali da, u tak­ voj o p tic i, variran jc (v a rija b ilno k om b iniran je) d jelovanja » elem e­ nata« m o že »samo po sebi o b ja šn ja v a li h isto rijsk e učinke. Ali p o sto ji i n e što što je io š fu n d a m en ta ln iie i jo š.o zb iljnija: nai­ m e. u takvoj o p tic i, i sam a d en o m in a cija »instanca« u drušlvc(slr. 35) Usput rečen o , a k o tek sto v e pažljivo prom c rili da je » ck o n o m istič k o < sadrž; fo rm ulacijam a uzetim izd v o jen o , izravno p ovezano s id ejom koju je sam Marx im a o o objektu Kapitala i koja je. zbog sv o je o č ito e m p i; rističk o -fo rm a lisličk e prirode, o lp rv e po sta v ila pred nas to lik o pro-, "blema: id cio m da K a n ila !proučava »kapitalistički siste m u njegovoj id ealn oj (str. 41) Ova usp o red b a osv jetlja v a u isti m ah i jed n u fun da m en ta lnu e p is­ tem o lo šk u činjen icu: uzajam n u p ovezanost i čak nužnu m eđ uzavis­ nost evolueionističkih p redodžaba i relativist iekih (lip o lo g isličk ih ili stru k tu ra lističk ih ) predodžaba o p o v ijesti, predodžaba koje su privid no o p rečn e jed n a drugoj ali su sim e tr ičn e, i koje — ni jedne ni druge — nisu dijalektičke. J a sn o je da le predodžbe, i jed n e i druge proizlaze iz čin jen ic e da sć o d v o je n o postavljaju dva problem a koji u M arxovoj <s lr - 44 >

Svećenstvo sastavlja popise grijeha (to su riječi na -izam). Pokoravajući se istoj logici kakva je ona po kojoj Heideggerovi vikari ustanovljuju bitnu »razliku« između pravovjerne i antropološko-egzistencijalističke interpretacije, ono nepre­ kidno ponovo potvrđuje svoj monopol na legitimno čitanje, uspostavljajući apsolutan, između ostalog udvajanjem klasič­ nih pojmova (usp.: »Postoje dakle dva pojma periodizacije«) karakteriziran »rez« između legitimnog čitanja i profanih či­ tanja (usp. sva »vraćanja na humanističku filozofiju, na psihosociologiju i na antropologiju«). Ono određuje što je »uis­ tinu marksističko«, to jest što priznaju kao »marksističko« oni koji su jedini dostojni da budu priznati kao marksisti iz­ među svih koji se deklariraju kao »marksisti«. Ono vrši to razgraničenje primjenom strategija kakve su uobičajene na terenu religije, kao što su anateme kojima se nadomještaju analize (usp. »historicizam«, »formalizam«, »empirizam«, »pseudopozitivistički«, »ideološki«, »ekonomistički«, »ek­ lektički«, »empirističko-linearni«, »empirističko-formalistički«, »evolucionistički«, »relativistički«, »tipologistički«, »strukturalistički«). A i primjenom strategija kakve su uobi­ čajene na terenu politike, kao što je proglašavanje amalga­ mom koji proizvodi kontaminaciju i zagađenost, i kao što je insinuacija (usp.: »znanosti koje se nazivaju društvenima«, »pseudo-« ili »ideologija«) koja rađa sumnju — da i ne spo­ minjemo otvoreno žigosanje pridavanjem klasifikacijskih eti­ keta koje samo prividno podvode pod logičke pojmove i kla­ se a zapravo svrstavaju u paušalno osuđenu klasu političkih ili teorijskih »neprijatelja« (»buržoaski«, »idealistički«).

p o sta je u pu no m sm islu riječi neza m isliv a . I svaki od o vih proble­ m a, kad se na neprirodan način izdvoji, om o g uća v a sim e tr ičn e id eo ­ lo šk e fo rm u la cije, b ilo rela tiv ističk e b ilo e v o lu e io n ističk e. Na“ pi7m jer, reći ć e se da k ap italistički način p roizvodn je nije način proiz­ vo đ en ja (str. 44) »nagao razvoj« p r oizvodn ih sn aga, »obilje«. Tako će se p o n o v o u s­ po sta v iti teleologija, p riv id n o » m aterijalističk a«, ali sa m o privid no (a zapravo e v o lu cio n iza m predstavlja tele o lo g iju pod m a terija listič­ kim priv id o m ). " " (str. 44)

U kratko, tu p o s to iifatpasnost v r a ća n ja na id eo lo šk e nreinosinvk ,bu ržo a sk e po litičk e e k o n o m ije i h isto riog ra fije. N em a nikakve su m ­ nje o lornc da sc t S jš k u š c m ^ ja v ilo u m om radu zbo g toga što sam n a sto ja o da izbjegn em svak u »histo ricisličk u« in terp retaci ju Marxove kritik e i da, prem a to m e — da sc p o slu žim L enjin ovom m eta fo ­ rom — »svin em štap u drug o m sm jeru«*. Ali šta p ne m o že b ili svi­ ja n n ep r o m išljen o , o d n o sn o , p ro sto r n jegove isk riv ljen o sti nije sa ­ m o jed n a p loha. D a kak o. Uz v raća n je na sta re z a b lu d ^ n iie slu ča jno . i m islim da sm ijem u stv r d ili da o n o , u ovakvu ili u nekom drugom , sličn o m ob lik u , ukazuje na p o sto ja n je o d r e đ e n e stv a rn e p o tešk o će. V ratit ću sc jo š na tu lem u . (str. 36)

Ako se z a p ita m o što je sk riv ilo teorijski pom ak u tom seg m en tu , m o že m o reći da je to u prvom redu m o g u ćn o st da termin »kom bini­ ranje« (V crb in du ng) pop rim i o v dje d vojak o zna čen je, o v isn o o dva­ m a p o sv e različitim sta ja lištim a . (str. 36)

I o v d je treba stro g o lu čiti realan objekt o d pojma ili objekta spo/.naj e ak o ž elim o o sta li na usk o m ravnom putu i ne zastraniti ni »ulije­ vo« , u em p iriza m , ni » u d esno«, u form a liza m . (str. 37)

Ali ia sn o ie i to da u lo m do k a zivanju m oj tekst u knjizi K ako čitati Kap i i ft I sad ržava u se b i ic d n u jžr cšk J ^ ili bo lje, jed n u QevjjacijTj> Ta se(£ie v ija c ija )iip o š lo ne o d n o si na čin jen icu da sc o n d je pojam »način proizvodn je« sm a tra kao »tem eljn i pojam h isto rijsk o g m ate­ rijalizm a«. jer u toj stvari m o ra m o pazili da se ne vra tim o na stupanj ispod o n o g a što j e b ilo isp ravn o, isp od o n o g a š io je kod Marxa d o ista teorijska revolu cija o kojoj o v isi cjelo ku pn a zgrada h isto rij­ sk og m aterijalizm a: d efin icija pojm a načina proizvodn je, na prim je­ ru kap italizm a (način m a terija ln e p roizvodn je koji n u x n p J p ta M ik e k sp lo a ta cije) i njegovih h isto rijskih ten dencija. A li^ c v ij a c j j a )se sa sto ji u lo m e što sc ta d efin icija up otrebljava lak o da. uclrugaćijim o k o ln o stim a , m ože na kraju d o v e sti p o n o v o do cko no m izm a . (str. 38) N e p o sto ji vanjska strana h isto rijsk o g pro cesa . N a to p o d sjeća _ ^ a o , p o slije ^ n j i n a , kad o v a k o utvrđu je jed a n od »zakona« dijalektike: »bitan uzrok razvijanja stvari i pojava nije vanjski nego je unutra(str. 38)

* U ruskom jeziku ’peregybat palku' je frazem koji znači ’pretjerati . dje je m orao ostati doslovan prijevod, radi nastavka. (Op. prev.)

Ton evidentnosti

Magistralan diskurs poučava tonom evidentnosti (usp.: »nije nimalo slučajno«, »jasno je da«, »dakako«, »nema sumnje o tome da«, »nije slučajno što«, itd.). Diskurs u koje­ mu se stječu dva izvorišta legitimiranja, akademski autoritet i politički autoritet, može biti dvostruko magistralan. Svoju posebnu obojenost, a zacijelo i svoje najpodmuklije učinke, retorika apodiktičnosti duguje kombiniranju obilježja viso­ kog stila teoretiziranja (usp.: »topika instanca kompleksne društvene cjeline«) i znakova svjesne težnje za jednostavnim i direktnim iskazom. (Kod učenika nižeg ranga ta retorika visokoučene vulgarizacije, nastojeći tobože da bude dostupna, poprima ton fakultetske nastave prilagođene nivou regrutske obuke pa omogućava da se pojednostavnjivanje smatra vrli­ nom). Na primjer, »recimo da« — koje pripada više profe­ sorskom nego magistralnom stilu — upotrebljava se zato da bi mogao biti prihvaćen tako začudno disparatan niz kao što je ovaj: »Recimo da se tu očituje perzistiranje filozofije sup­ stancije, ontološkog argumenta i ’principa inercije’.« Osim rečenica koje djeluju kao šaka na oko, osim veoma obilne upotrebe uskličnika i potcrtavanja riječi, najtipičniji oblik te retorike besprizivnih i simplifikatorskih prečaca predstavlja fulminantna apozicija, kakvu je opazio i Marx: »Voltaire, Hegel itd.«. U ovom slučaju čak i dvostruka legitimacija — legitimacija nastavnika elitnog sveučilišta i priznatog mark­ sista — jedva je dovoljna da opravda tako arbitrarnu uspo­ redbu i primisli što ih podrazumijeva ono itd. To kumuliranje legitimiteta otvara gotovo neograničeno polje djelovanja stra­ tegijama dvostruke igre kakve su inherentne svećeničkom proročanstvu, omogućavajući među ostalim pribavljanje i za­ štite i profita bez plaćanja redovite cijene i bez izlaganja adekvatnim rizicima. Ali bitno je da se autoritet potvrđuje, ako se tako može reći, potvrđujući se: prisvajanje uobičaje­ nih atributa autoriteta — počevši od onih koji se odnose na stil, kao što su besprizivno superiorne elipse ili britki impera­ tivi — jedna je od mogućih strategija uzurpiranja simboličke moći. 188

*

D rugim ri ječi 111aCl ic b a h u n a ksi ra sk inu ti s id eo lo šk o m ilu /ijo m o ko|oj sam p reth o d n o go\orUr~nTl74^«uij)o kojoj se p o sto ja n je neke h isto rijsk e »tendencijo« ukazuje u islovT tjcH K^kao tend en cija te »tendencije« da se održi, dak le da se o stvari itd. I slo g a Q rcblyshv atiti da d ru štv en u form aciju ne »reproducira« način proizvodn je (i nje­ gov razvoj), da nije 011 laj koji u neku ruku »rada« nje /in u povijest, nego da. nap rotiv, h istorija d ru štv en e lo r m a cije reproducira (ili ne rep rod ucira) onaj način proizvodn je na kojem počiva, i da ona o b ­ jašnjava njegov razvoj i njegove preobražaje. H istorija d ruštv ene lo rm a cije. to jest h istorija različitih klasnih borbi koje se u n joj a rti­ kuliraju i historija njih ove »rezultante« u različitim uza sto p n im p o ­ vijesn im stjeca jim a o k o ln o sti — da se po služim lo rm u lo m što je Lenjin č e sto u p otrebljava. U lom ć em o pogled u m ožda bili u sla n ju da d a m o svoj stvarni d o p rin o s in ark sizm u -len jin izm u , u sk ladu sa za­ htjevim a svog v rem en a i s njegovim prolivu rječjim a: ne m arksizm u za kojim slijedi lenjin izam . neg o — ako m ogu lak o reci — m ark siz­ mu u Icn jin i/m u . (str. 47)

189

APOZICIJA JE SIVAC SVETOG SANCA. NJEGOVA LOGIČKA I POVIJESNA LOKOMOTIVA. POGONSKA SNAGA -KNJIGE- SVEDENA NA SVOJ NAJKRAĆI I NAJJEDNOSTAVNIJI IZRAZ DA BI SE JEDNA PREDSTAVA PRETVORILA U NEKU DRUGU ILI DA BI SE DOKAZALA IDENTIČNOST DVIJE SASVIM DISPARATNE STVARI. TRAŽE SE NEKI SREDNJI POJMOVI KOJI SU DJELOMIČNO PO SMISLU. DJELOMIČNO PO ETIMOLOGIJI. DJf po Cistom zvuku upotrebljivi ZA USPOSTAVLJANJE NEKE PRIVIDNE VEZE IZMEOU OBJE OSNOVNE PREDSTAVE

Ideološka sumnja

Na apoziciju se oslanjaju i strategije kontaminacije, koje teže za tim da izazovu zagađenost kontaktom (npr.: »struktu­ ralizam = Hegel + Feuerbach«). Jednako kao u mitskom diskursu, tu ne postoji potreba da se bilo što iskaže o pojmo­ vima koji se dovode u vezu (u ovom slučaju to su strukturali­ zam i Hegel ili Feuerbach; drugdje su to »tipologisti ili (?) strukturalisti«) ili o odnosu unutar kojeg se oni uspoređuju. Kontaminacija je najprimjerenije, moćno i u isti mah ekono­ mično oružje ideološke sumnje. Autoritativni jezik, koji mora nametati, imponirati i obmanjivati, upotrebljava jednadžbe: ovo je »istoznačno s onim«, »jednostavno je ono«, »jednako je onome«, »znači zapravo ono«. Ovakve formule, tipa »Borori su Arare«, funkcioniraju u kontekstu logike participacije i — iskazujući u isto vrijeme što nešto jest i što treba o neče­ mu reći, od nečega učiniti ili o nečemu misliti — vrše istinsku ontološku transmutaciju imenovane stvari. 190

l'p ravo /a lo je la teorija, pošlo ju je izložio Mar.\ u o k \im licgcjovsk.J c u ^ achovskc problematike. mogla biti preuzela i s oduševljenjem ra/.vijana u o k \iru strukturalističke ili. općenitije, jormalisličke problem atike (kao kod Godeliera. kod redaktora publikacije »Cahiers pour I'Aiiahsc« itd.) eđje međutim - buduei da se teorijski splet okolnosti temeljito i/m ijenio - ona proizvodi još samo idealisličke efekte. Jer ..strukturalizam., je točan teorijski ck iiu ,k -n i te kombinacije Hcgcl-Fcucrbach (još preciznije, kao što ti liusscr, »Hetiel u Fcucrbachu..). k (1844-1846). Unutar te

s između esencije i atributa . preokrenut«. Zato je u kraji strukturalizam s Inm um um om : jer se ■alnott) iiuV.sf.-i iz ie d n a č u ie .s pitanjem (humanog) .st .■Ilica što se z a u z im a neko mjesto u su sta v u đrušlvc

je rečeno, dvije upotrebe p q i. ■ T r T r n d ^ i ja « , jedna k. a b u u iM jso m ideološkom .............u povijesti (Voltaire. I i druua. marksistička i znaiistvei

191

Teologova teodiceja

»Ne možeš biti dovoljno opre­ zan«, govorio je Nietzsche, »kad čitaš ta Evanđelja: iza svake rije­ či vreba poneka teškoća.« Sama priroda Svete knjige — s njezi­ nim (njemačkim) riječima »dvo­ jaka značenja«, s njezinim »stvarnim poteškoćama«, njezi­ nim »ozbiljnim protivurječjima« i njezinim »teorijskim prepreka­ ma« — opravdava svećenički monopol na interpretiranje, pa čak i nadinterpretiranje (što je dosad bilo uglavnom Heideggerova ili Freudova povlastica) jer jedino takva tumačenja mogu svete tekstove zaštititi od vulgar­ nih čitanja običnih profanih lju­ di. Grupa interpreta jedina je prava zaštita od neprekidne opasnosti što je predstavlja »devijacija«, »vraćanje na stare zablude« (usp. »opasnost«, »iskušenje«, »ostati na uskom ravnom putu«, »teško«, »toliko problema«, itd.): samo taj korpus umije dvosmislene riječi shvatiti u njihovu pravom značenju; samo on umije razlikovati »buržoasku« upotrebu od »marksističke i znanstvene« upotrebe marksističkih poj­ mova; samo on smije propisivati ispravnu liniju; samo on može ponirati u »dublje« regije (usp.: »Time smo se dotakli nečega mnogo dubljeg«) i »postavljati opće teze« u povodu »pitanja od općeg značenja«. Ukratko, proizvodeći poteško­ će teksta koje njega proizvode kao jedinog čitaoca kadrog da ih prevlada (usp.: »tog problema koji je posebno težak zato što se sam Marx njime tek veoma parcijalno pozabavio«), ta grupa sama sebe postavlja za isključivog čuvara istine sadrža­ ne u svetom tekstu, tom neiscrpfiom izvoru svih, pozitivnih i normativnih istina o društvenom svijetu. 192

Taj m o m en t im a bitn u političk u z n a č a jn o st, ako jc točn o da su m ark sistički teo retiča ri, počevši od sam o g E n g elsa . ponekad bili sk loni da »prijelaz« iz feu dalizm a u kapitalizam i »prijelaz« iz kapila (str. 45) V idim o dak le — u jed n o j i dalje veo m a shem a tizira no j optici — da proučavanje pro b lem a so c ija lističk o g prijelazn og perioda p retp o s­ tavlja, izm eđu o sta lo g , p o n o vn o kritičko razm atranje cjeloku pn og pro blem a po v ijesti kapitalizma i jed n u bitn u preobrazbu našeg »či­ tanja« Kapitala u funkciji tog pro blem a , koji jc p o seb n o težak zato što se sam M arx tek veo m a parcijalno njim e pozabavio. To u prvom redu pretp o sta vlja pon o vn u obradu — čak i na najap slrak tni joj razi­ ni — pitan ja rep rod ukcije i »ten d en cija« razvoja k a p italističkog na­ čin a proizvodn je. U toj ncrsp cktj^ iltfc E a ^ acijcIo preokrenuti u o b i­ ča jenu fo rm u la ciju : I p e tr c b lr r c ć i da u načinu p roizvodn je postoji tendencija reproduciranja p r oizvodn ih o d n o sa , ili to čn ije, ten d en ci­ ja (aku m u lirapja, k o n cen tra cije kapitala, povečavanja njegova org a n s k o g sasrfava itd.) koja ostvaruje reprodukciju proizvodn ih odnosa ^ r e b a jh a p r o tiv , posta v iti pitan je kako »jedna te ista« tendencija m ož& biti u z a sto p ce obn a v lja n a , reproducirana kao tendencija, tako da sc n jezin i učinci a k u m uliran ja, kon centracije itd. zbrajaju u pri­ vid n o m ko n tin u itetu . R eprodukciju ten dencija »načina proizvod­ nje«. dak le i sa m o n jih ovo p o sto ja n je o dređuje klasna borba u sv o ­ jim uza t io a n im stjeca jim a o k o ln o sti, u prcobražavanju svog odn o sa sn a g a M r c b a ila k lc p o staviti pitan je u kojem sc obliku neka tenden­ cija m ože nsrvanvatTTpw uzv o diti h istorijsk e e fek te) s obzirom na uvjete v la stite rep rod ukcije u M a s n o /^ orfoit^ rcbiS) postavi li pitanje kako jc ta rep rod ukcija m oguča čak i ond a kad su — u društvenoj form aciji, jed in o m r ealn om »m jestu« p rocesa reprodukcije — njezi­ ni m aterijaln i uvjeti (za jed n o s njezinim p olitičk im i id eo lo škim uv­ jetim a ) bili h isto rijsk i prcobražcni. (str. 47)

Samokritika kao najviši oblik samoveličanja

Svećenikova greška nije greška, nego je dodatni dokaz teži­ ne i neophodnosti svećeničke funkcije. Uklanjanje grešaka nije jedini zadatak samokritike; ona omogućava da se profiti­ ma od greške pridodaju i profiti od javnog priznanja greške (usp.: »Nisam uspijevao prevladati«, »i dalje sam mislio«, »unosio sam klicu nerješiva problema«, »uvodio sam aporiju koja se može obnavljati u beskraj«, itd.). »Čitaoci« tako mo­ gu odbacivati jednu po jednu — kao niz grijeha — one ino­ vacije koje su najviše pridonijele uspjehu »čitanja«: neka ide do đavola »teorijski rad«, taj simptom »teoricističke tenden­ cije«, i »kombiniranje«, ta »strukturalistička« koketerija, i »strukturalni kauzalitet«, taj preostatak »spinozizma«, itd. Kakva je intelektualna hrabrost i kakva snaga uistinu potreb­ na da bi se sačinio »zapisnik o samosaslušanju« gdje su bez milosti raskrinkani i najneznatniji tragovi hereze koje ni najzagriženiji neprijatelji marksizma, »antimarksisti« ili »nazovimarksisti« nisu čak ni naslućivali! Vladajućom disciplinom ovladala je vlastita vladavina: u ovoj varijanti filozofske ambicije preuzetna težnja da se upravlja empirijskim znanjem i znanostima koje ga proizvode dovodi do preuzetnog uvjerenja da se iz esencije može deducirati događaj, iz teorijskog modela historijska datost. Da je samokritika bila provedena do kraja, ona bi otkrila da bi tre­ balo odbaciti ne samo prvotnu ambiciju da se postojeći nači­ ni proizvodnje deduciraju iz svojevrsne skolastičke kombina­ torike mogućih načina proizvodnje i iz njihovih transformaci­ ja (usp.: »Nikako ne možemo deduciratida li način tog kon­ stituiranja...«; »izvodljiv iz strukturne sheme društvene for­ macije općenito«) nego i »teorijsku« pretenziju koja je u iz­ vorištu te ambicije i koja svoje »teorijsko« opravdanje nalazi u odbacivanju »relativizma i »historicizma«, pretenziju svoj­ stvenu »znanosti« bez znanstvene prakse, »epistemologiji« svedenoj na juridički diskurs o znanosti drugih.

194

J ed n o sta vn o , u m jesto da kažem: sve je uvijek pri je la / ili u prijelazu jer je sve histori jsko (što ie uob ičajeni stav h isto r ic izm a ). ja sam t;ov o r io : realna h istorija p o sto ji sa m o ako p ostoji (revolucion arn i) pri­ jela z. a svak o razd oblje nije prijelazn o razdoblje. A l o j e , usput reče­ no, lijep prim jer prim jen e e m p irisličk o -lin ca rn e predodžbe o v rem e­ nu kao oblika kakav periodizacija a p rio ri predstavlja.

Ali to prije svega znači da nisam u sp ijevao np -yb»lnii ■■»l-.i.-nj.-n zbrku u poim an ju »reprodukcije« društv enih o d n o sa. I dalje pod tim p o jm o m p o d razum ijevao u isli mah i društvenu lorm u (re)produkeije uvjeta proizvodn je preobražavan ih i d jelo m ičn o raza­ ranih sa m o m pro izv o dn jo m i. s druge sir a n e , identičnost seb i. traj­ nost dan ih p roizvodn ih o d n o sa . (str. 39) M eđ utim , iza takva zaključivanja nazire se jedna stara lilo/olska predodžba. To je ideja da id en tičn o st sa so b o m sa m im , trajnost (pa i u obliku odnosa što ih sadržava neki ciklički proces) ne m ora (str. 40) Ali l o ^v ia e a n je na sitn e z abiu de«)o b ia šn ia v a se i sn agom jedne si are ekonomske id eie . icdn e sta re ideje ek o n o m ista , o n e koja im je o m o g u ćila da svoj o bjekt delin ira ju kao skup prirodnih (sir. 40) Ali treba reci i ovo: m ože se činiti da ni M ar\ — u pon ek im svojim tek sto v im a , kad se prom atraju izdvojeno — nije posve izbjegao tu »ekonom ističku « ideju, čak ni onda kad je svoj objekt iz »pov ršin ­ ske« sfere tržišta p rem ještao u sleru proizvodnje i »repiodukeije« svih m jela (sir. 40)

195

V jerojatno je da je iclatiiistič ka leiuleneija. neospm 110 (najčešće n vidu terminolog i je strukturalističkoj; lipa) na/očna n nekima oil mojih loi mulacija n k n ji/i Kako čita li Kapital, hila samo ivakeija. i posredna posljedica. i/a /\a n a cvolucionističkom lendencijom n ko­ ju je laila hio upao velik In o j marksista. (str 45)

i '

•

Vraćajući se na moju pola/im točku, potrebno je konstatirali da jc jedno od usmjerenja mopa teksta u k n ji/i Kuko č ita li Kapital ilovoililo unravo do topa da su ti stadiji, to jest te historijske k \a lila li\ ne prcobra/bc. postajali nezamislivi u pravom smislu riječi.: osim u uohičajenom ekonomističkom i cvolucionislickom /naeenju » la /io j-

ii ' 'V ■•

nih sladila«, kao linearne etape u ostvarivanju jedne tendencije koja se u samoj sebi ne mijenja. (str. 46)

j '

196

3.

poglavlje

Retorika znanstvenosti: prilog analizi Montesquieuova efekta »Gaskonjci imaju življu maštu od Normanđana.« MALEBRANCHE, Traženje istine.

Onaj tko bi htio analizirati funkcioniranje učene tradicije ne bi mogao naći karakterističniji primjer no što je skup svih komentara koje je izazvala Montesquieuova teorija o pod­ nebljima : riječ je o problemu koji je razmatran već u klasič­ noj starini i koji posvuda akademije predlažu kao temu za obradu (sve do Akademije u Pauu, 1743. — nekoliko godina prije pojave Duha zakona: »Da li različitost podneblja u ko­ jima se ljudi rađaju pridonosi različitosti njihova duha?«); velik je broj stvarnih ili pretpostavljenih »izvora«, podobnih da potiču i pothranjuju učene raspre; postoje nebrojeni ko­ mentari koji se svi, u skladu sa zakonom žanra, djelomično podudaraju i koji u isto vrijeme uzimaju kanonski tekst suvi­ še ozbiljno i ne uzimaju ga dovoljno ozbiljno da bi sebi po­ stavili jedno pitanje, i to ne pitanje o istinitosti (ili original­ nosti) teza što ih on iznosi nego o logici argumentiranja ko­ jim se služi da bi proizveo dojam istinitosti. Prekidati litaniju slavitelja zato da bi se pokušalo objekt kulta pretvoriti u znanstveni objekt — ili, točnije, u doku­ mentarni prilog za znanost o društvenoj znanosti — ne bi uopće imalo smisla kad takva polumračna stanja, dok se društvena znanost, još u povojima, koleba između mita i zna­ nosti, ne bi bila veoma pogodna za razumijevanje logike uče­ nih mitova kojima je još uvijek opsjednuta društvena zna­ nost. Teorija o podnebljima doista je značajan uzorak »znan­ stvene« mitologije, diskursa utemeljenog u vjerovanju (ili 197

predrasudi) koji očijuka sa znanošću i kojemu je, prema to­ me, svojstveno koegzistiranje dvaju m eđusobno isprepletenih principa koherentnosti: proklamirana, naizgled znanstvena koherentnost koja se potvrđuje mnogobrojnim vanjskim zna­ cima znanstvenosti, i skrovita, po svom izvorištu mitska ko­ herentnost. Taj dvojaki i dvosmisleni diskurs nastaje i druš­ tveno je djelotvoran zato što u vijeku znanosti nesvjesni poriv — koji nagoni čovjeka da za društveno značajan problem pronađe jedinstven i totalan odgovor, poput mita ili religije — može biti zadovoljen jedino onda ako pozajmi od znanosti njezine načine mišljenja ili izražavanja. Znanstveni aparat

Kad, obuzeti brigom za epistemološki red, nastojimo poka­ zati nedosljednost racionalizirane mitologije,1 tada u isto vri­ jeme uskraćujemo sebi mogućnost da shvatimo što toj mito­ logiji daje društvenu konzistentnost i djelotvornost dovoljnu da izazove takvu kritiku — i da joj se odupre — to jest da shvatimo kako joj sprega »znanstvenog« aparata (čija simbo­ lička djelotvornost nije ovisna o njegovoj istinitosti) i mreže mitskih značenja osigurava koherentnost drugačijeg reda. Drugim riječima, ni najradikalniji raskid s hagiografskom sklonošću koja prirodno navodi slavitelje na to da sve oprav­ 1. Pierre G ourou — koji bilježi sve nedosljednosti XIV, XV, XVI. i XVII. knjige Duha zakona a pritom ne uočava onaj u biti mitski princip po kojemu laj prividno nekoherentni diskurs zadobiva istinsku koherentnost — s pra­ vom prim jećuje: »Bilo je interesantno otkrivati te M ontesquieuove poglede zato što oni drijem aju u nam a — pripravni da se probude — kao što su živje­ li u njemu. I mi još uvijek — ma koliko to opovrgavaju opažanja, koja su točnija nego u M ontesquieuovo vrijeme — mislimo da su sjevernjaci viši, smireniji, marljiviji, čestitiji, poduzetniji, dostojniji povjerenja, nesebičniji nego južnjaci.« (P. G ourou, »Le determ inism e physique dans VEsprit des lois«, L ’Homm e, rujan-prosinac 1963, str. 5-11). Ali ako opreka između Sjeve­ ra i Juga doista i dalje funkcionira u mozgovima — bilo da zamišljamo opre­ ku između »razvijenih zemalja« i »zemalja u razvoju« (»osovina Sjever-Jug«) ili, unutar iste zemlje, opreku između regija (»Sjever i Jug«) — bilo bi anakronično smatrati da M ontesquieu (koji bi, prema takvoj klasifikaciji, bio »južnjak«) na neki način pomišlja na opreku između sjevernog i južnog dijela Francuske: Roger C hartier je pokazao da će se ta opreka pojaviti tek kasnije.

198

davaju2 ne znači sam po sebi i odustajanje od upotrebe svih elemenata retorike znanstvenosti koji ne samo potvrđuju intencionalnu znanstvenost nego i pridonose specifičnoj djelo­ tvornosti »znanstvene« mitologije. Takvi elementi prije svega su pozajmice iz medicinske nauke 18. stoljeća, iz teorije soko­ va i, osobito, iz teorije vlakana koju je elaborirao John Arburthnot.3 »Hladan vazduh steže vrškove spoljašnjih vlakana našeg tela, što povećava njihovu zategnutost i pospešuje vra­ ćanje krvi iz udova prema srcu. On skraćuje dužinu tih vlaka­ na i na taj način, dakle, još više povećava njihovu čvrstinu. Topao vazduh, naprotiv, opušta vrškove vlakana a sama vlakna produžuje: on, dakle, smanjuje njihovu čvrstinu i za­ tegnutost« (XIV, 2).4 Psihoanaliza znanstvenog duha svakako bi otkrila kakve se primitivne predodžbe i u pravom smislu riječi mitske opreke krijumčare zahvaljujući polisemiji riječi (ravnoteža, moć, zategnutost itd). u anatomski i fiziološki opis: metafora dilatacije kombinira se sa shemom napetog (ili stegnutog) i opuštenog i tako, pod prividom znanstvenog opisa, uspostavlja ekvivalentnost hladnoće i čvrstine (ili toplote i slabosti) koja je, kao što ćemo vidjeti, u izvorištu mitske

2. Evo očitog prim jera takva opravdavanja: »Ponovimo: ne podsm jehuje­ mo se tom rudim entarnom pokusu [riječ je o pokusu na ovčjem jeziku, o če­ mu M ontesquieu izvještava na početku XIV. knjige o podneblju]; suprotno mišljenju što ga iznosi Brethe de la Gressaye, mi u tome vidimo slutnju o po­ stojanju vazomotornog sustava krvotoka i jedan oblik adaptiranja organiz­ ma podneblju. Ali važno je da M ontesquieu, u trenutku kad se po svemu či­ ni da luduje za intelektualnim konstrukcijama, vrši pokus.« (P. Verniere. M ontesquieu et l ’Esprit des iois ou la raison impure, Pariz, SEDES, 1977. str. 79.) 3. Pribilješka za sociologiju učene tradicije: »One of the greatest achieve­ ments of the Abbe Dedieu, in the course of a long career devoted largely to the study of M ontesquieu, was the discovery, as a source of the theory of cli­ matic influence, of John A rburthnot’s Essay concerning the Effects o f A ir on Human Bodies.« (R. Shackleton, The Evolution of M ontesquieu’s Theory of Climate, Revue intern a tio n a l de philosophic, IX, 1955, Fasc. 3-4, str. 317-329.) 4. Montesquieu, De I'Esprit des Iois, Ženeva, 1748; i Panz, Classiques Gamier, 2 vol., 1973. U zagradama, rimski brojevi označuju knjige, arapski brojevi poglavlja. [Odlomci iz Duha zakona navode se prema prijevodu Aljoše Mimice (M onteskje, O duhu zakona, izd. Filip Višnjić, Beograd 1989); op. prev.]

199

SJEVER = HLADNO hladna oboljenja, samoubojstvo (XIV, 12) ZATEGNUTO (napeto) = JAKO tjelesna i duševna snaga samopouzdanje = HRABROST = ISKRENOST neosjetljivost (a) za bol (b) i užitke (c) smirena glazba (engleske opere) (ograničena mašta) (XIV, 15)

(aktivnost) = MUŽEVNOST (f) (plemenita) poduzetnost = velikodušnost = radoznalost lov, putovanja, vojevanje, vino (XIV, 2) (monogamija — jednakost spolova) SLOBODA (XIV, 13) = monarhija i republika kršćanstvo

200

JUG = TOPLO topla oboljenja, guba, sifilis, kuga (XIV, 11) OPUŠTENO (LABAVO) = SLABO slabost = obeshrabrenost = (želja za osvećivanjem = sumnje, lukavstva, zločini) = kukavičluk (XVII, 2) krajnja OSJETLJIVOST za (čulne) užitke (d) = ljubav = ŠARAJ (XIV, 2) strastvena glazba (talijanske opere) živahna MAŠTA = sumnje (e) = LJUBOMORA (XVI, 13) fizička PASIVNOST, intelektualna LIJENOST nepromjenjivost zakona i običaja (g) redovništvo (XIV, 7) POLIGAMIJA (»kućno ropstvo«) (XVI, 2, 9) ROPSTVO Despotizam (h) islam

»Oseti su, dakle, manje živi« (XIV, 2). »Moskovitu treba odrati kožu da bi nešto osetio« (XIV, 2). »U severnjačkim podnebljim a ljudi jedva da i osećaju fizički poriv prema ljubavi« (XIV, 2). »U toplijim podnebljim a ljubav se voli zbog nje same; ona je jedini uzrok sreće, ona je sam život« (XIV, 2). »Posledica je poligamije da u pohlepnih i bogatih nacija muškarci imaju vrlo mnogo žena« (XVI, 8). »Priroda je te narode obdarila slabošću koja ih čini bojažljivijim, ali im je podarila i takvu maštu da na njih sve ostavlja vrlo jak utisak« (XIV, 3). »Zakon Alamana ... Nije se kažnjavao prestup počinjen u mašti nego onaj izvršen pogledom. Ali kada deo germanskog naroda pređe u Španiju ... mašta naroda se raspali, mašta zakonodavca se ta­ kođer razgori; zakon je u sve podozrevao kada je bila reč o narodu koji je mogao svašta slutiti« (XIV, 14). »Ratnički narodi, srčani i okretni, žive tik uz mlake, lene i bojažljive« (XVII, 3). »Prema proračunim a napravljenim u raznim krajevima Evrope, kod nas se rađa više dečaka nego devojčica; izveštaji iz Azije i Afrike ka­ zuju nam, naprotiv, da se tam o rađa mnogo više devojčica nego deča­ ka« (XVI, 3). »Ako toj slabosti organa, zahvaljujući kojoj na istočnjačke narode spoljašnji utisci deluju onako snažno, dodate izvesnu lenost duha pri­ rodno povezanu s tromošću tela — lenost koja taj duh onesposoblja­ va za bilo kakvo delo, napor ili trud — razumećete zašto duša koja je jednom primila određene utiske ne može više da ih promeni. Upravo zato su zakoni, običaji i navike ... danas na Istoku isti kao što su bili pre hiljadu godina (XIV, 4). »U toplim podnebljim a, gde despotizam obično vlada, strasti se ras­ piruju ranije, ali se ranije i gase« (V, 15). »U toplim podnebljima žene su za udaju dorasle u osmoj, devetoj ili desetoj godini, tako da detinjstvo i brak gotovo uvek idu zajedno. Stare su u dvadesetoj: kod njih, prema tome, razum nikad ne ide ruku pod ruku s lepotom. Kada lepota zahteva prevlast, razum je odbija; kada bi je razum mogao zado­ biti, lepote više nema. Žene moraju da budu u zavisnom položaju jer im razum u starosti ne može pribaviti prevlast što im je ni lepota nije pružila u m ladosti« (XVI, 2). »Ima podneblja u kojima ono telesno ima takvu snagu da moral ostaje skoro nemoćan. Ostavite muškarca sa ženom: pred kušnjama će se pokleknuti, napad će biti neizbežan a otpor nikakav. U takvim su zemljama umesto propisa potrebnija do­ bro zaključana vrata« (XVI, 8). »Rekosmo već da zbog velike vrućine snaga i odvažnost ljudi malaksavaju, dok u hladnim podnebljima oni raspolažu određenom telesnom i duhovnom snagom koja ih čini spo­ sobnim za duge, mukotrpne i smele poduhvate... Ne treba se, dakle, čuditi što je narode toplih podneblja njihova plašljivost skoro uvek bacala u ropstvo, niti pak što je narode hladnih podneblja njihova hrabrost održala u slobodi« (XVII, 2).

201

koherentnosti.5 Isto bi se tako moglo pokazati kako se teorija sokova kombinira s najskrovitijim predodžbama o hrani (na primjer, o svinji, XXIV, 25) da bi se objasnio način prehrane, kao još jedno pretpostavljeno posredovanje između podneb­ lja i tjelesnih i mentalnih sklonosti. Ali »znanstveni« aparat i »znanstvena« oprema ne sastoje se samo u upotrebi učenih riječi i modela, pa ni u primjeni eksperimentiranja (proma­ tranje ovčjeg jezika pod mikroskopom). Po svemu se čini da Montesquieu, po uzoru na Descartesov sistem, želi utemeljiti znanost o historijskim činjenicama koja bi, poput fizike, bila kadra proniknuti »nužne odnose koji proizlaze iz prirode stvari« (I, 1). Upravo u ime znanosti, vjere u napredak zna­ nosti i u napredak zahvaljujući znanosti (vjere iskazane veo­ ma kartezijanskim riječima u Raspravi o motivima koji treba da nas potiču na znanstveni rad, iz 1725. g.) on prelazi grani­ ce znanstvene spoznaje i podliježe onome što će se kasnije, sa stajališta naprednije znanosti, pokazati kao svojevrsna preuzetnost, pa čak i kao uzurpiranje. Mitska koherentnost

Ali svagdje ispod znanstvenog aparata izranja na površinu mitska podloga. I ne ulazeći u dugotrajnu analizu moguće je, u obliku jednostavne sheme, uspostaviti mrežu mitskih opre­ ka i ekvivalencija, tu istinsku fantomsku strukturu koja podr­ žava cjelokupnu »teoriju«. Kao i uvijek, ta mreža odnosa gradi se na bazi malobrojnih opreka na koje najčešće ukazuje samo jedan od suprotstavljenih elemenata, jedini koji je istaknut,6 a te se opreke svode na 5. Kao dokaz da se taj pod-razum ijevani smisao potpuno razumije, evo »prijevoda« jednog kom entatora: »Topao zrak, naprotiv, produžuje i oslab­ ljuje ta vlakna, krv cirkulira sporije. H ladna klima dakle očvršćuje tijelo, oživljava krvotok, dok toplota omekšava, opušta, paralizira.« (A. Merquiol. M ontesquieu et la geographie politique. R evue in tern a tio n a l d'histoire poli­ tique et constitutionnelle, VII, 1957, str. 127-146). 6. Tako se brojna negativna svojstva južnjaka spom inju jedino u funkciji opisa vrlina sjevernjaka: »Više sam opouzdanja, to jest više odvažnosti; više svesti o vlastitoj nadm oćnosti, to jest manje želje za osvetom; čvršće ubedenje u sopstvenu bezbednost, to jest više iskrenosti a m anje sumnji, preprede-

202

jednu, generativnu opreku, opreku između gospodara (nad sobom, dakle nad drugima) i roba (podložnog osjetilima, dakle i gospodarima). Na jednoj su strani svjevernjaci, ljudi u pravom smislu riječi, »aktivni«, muževni, napregnuti, nape­ ti kao opruge (»Čovjek je«, kaže negdje Montesquieu, »po­ put opruge koja je u to boljem stanju stoje napetija«), čak i u svojim strastima, u lovu, u ratu, u opijanju. Nasuprot tome južnjaci su predodređeni za ropstvo, za podložnost osjetili­ ma, osjetu ali i mašti, izvorištu erotske pleoneksije a i muka svojstvenih sumnjičavosti i ljubomori; oni su osuđeni na (žensku) pasivnost u odnosu prema izrazito pasivnoj pasiji kakvu predstavlja fizička ljubav, nezasitna i tiranska, toj strasti dostojnoj žene — utoliko što je to strast za ženom, što je to ženska strast i što efeminira — strasti koja iscrpljuje, os­ labljuje, omekšava, oduzima snagu, energiju.7 Zbog tih opuš­ tenih i kukavičkih, jednom riječju efeminiranih8 sklonosti to pučanstvo robuje u dvojakom smislu i osuđeno je da trpi do­ minaciju jer ne umije samo vladati sobom. Cjelokupan taj pol temeljne opreke ostvaruje se u fantomskoj slici saraja,9 mjesta ljubavi koja se »neprestano iznova budi i stišava«, i mjesta poligamije, tog prividnog robovanja žena, čije je izvonosti i lukavstva« (XIV, 2). (U tablici su u zagradama naznačene neistaknute teme, koje se ukazuju jedino zbog simetrije, i samo u drugom planu.) 7. Vidljivo je duboko suučesništvo između igara riječima i igara znanstve­ no ovjerenim fantomima. Dovoljno je pomisliti, na primjer, na medicinske osude onanije i svih oblika neumjerenosti kadrih da, rasipajući »vitalnu sna­ gu«, unište »anim alnu ekonom iju«, osude kakvima je obilovalo 18. stoljeće: »U 18. stoljeću, u represivnom diskursu o spolnosti, borba protiv masturbiranja zauzima povlašteno mjesto. Od 1710. g., kada se u Londonu pojavilo djelo dra Bekkera, Onan ili strahoviti grijeh onanizma pa do kraja stoljeća, toj je 'pogubnoj navici’ bilo posvećeno sedamdeset šest radova (knjiga, bro­ šura, članaka).« (T. Tarczylo, L ’Onanisme de Tissot. Dixhuitieme siecle. Representations de la vie sexuelle, n° 12, 1980, str. 79—96.) 8. Veoma sličnu upotrebu riječi 'efem iniran' nalazimo kod Diderota: »Opraštali su mu njegovu efeminiranu sklonost prema udvaranju jer je bio ono što nazivamo svjetskim čovjekom.« (Diderot, Jacques le fataliste et son maitre, Pariz, Gallim ard, 1973, str. 145.) 9. Jean Starobinski je točno uočio dvosmislenost slike isfahanskog saraja. te savršenog ostvarenja ropstva i despotizma Istoka: »'Č ulne' su slike opisi­ vane s toliko uživanja da je jasno da odgovaraju Montesquieuovim imagi­ narnim željama.« (J. Starobinski, M ontesquieu par lui-meme, Pariz, Le Seuil. 1953, str. 6 7 -6 8 .)

203

rište u robovanju muškarca čulima, dakle ženama. Vidimo da, kroz primarnu opreku između muškog i ženskog odnos prema ženi, i prema seksualnosti, upravlja tom mitologijom koja je — kao što se često dogada — proizvod kombiniranja društvenih fantazma i društveno oblikovanih seksualnih fan­ tazma. I zacijelo nije slučajno što se Montesquieuu izričito nametnulo pitanje o »vezi između vlasti u kući i političke vlasti« (XVI, 9): tu se, naime, osim seksualnosti i politike, stječu u jednoj točki splet svjesnih razloga gdje je riječ o »kućnom ropstvu« u smislu »dominacije nad ženama« i skroviti lanac nesvjesnih, društveno režiranih fantazma, gdje je zapravo riječ o dominaciji što je vrše žene (s temom lukav­ stva, te snage slabih) i o despotizmu kao jedinom načinu koji muškarcima, naročito podložnim toj u svakom pogledu zlo­ kobnoj moći, omogućava da izbjegnu vladavini žena.10 Kao što vidimo, čak ni od »racionaliziranog« mita ne smijemo za­ htijevati više logičnosti no što je on može sadržavati. Iako je uvijek u cijelosti nazočan u glavi autora i njegovih čitalaca (koji, na primjer, pod pasivnošću podrazumijevaju ženskost), sistem mitskih odnosa nikad se ne očituje kao ta­ kav i linearna logika diskursa omogućava da se u njemu us­ postavljani odnosi ostvaruju samo jedan po jedan, dakle suk­ cesivno. I tada racionalizatorska intencija koja definira »znanstvenu« mitologiju može slobodno mitski odnos prikri­ vati »racionalnim« odnosom koji je u isti mah udvostručuje i potiskuje. Na primjer, mitski odnos između pasivnosti i žen­ skosti ili između aktivnosti i muškosti, koji se nikad ne iska­ zuje kao takav, uspostavlja se pod maskom demografskog »zakona« čijim se djelovanjem »ratničkim« sjevernjačkim narodima osigurava višak muške djece a »efeminiranim« juž­ njačkim narodima višak ženske djece (XVI, 4); isto tako, od­ nos između »spirituoza«, tih snažnih napitaka (i strasti) snaž­ nih ljudi i »ratničkih« naroda — odnos koji te narode čini 10. »Pretpostavim o načas da lakoum nost i brbljivost naših žena, njihovi ukusi i hirovi, velike i sitne strasti budu, u svoj svojoj živahnosti i nesputa­ nosti koju kod nas uživaju, preneti u kakvu istočnjačku vladavinu: koji bi otac porodice m ogao i na časak imati mira! Svud bi video sumnjivce i nepri­ jatelje, država bi bila uzdrmana, potekli bi potoci krvi.« (XVI, 9).

204

»pomamnima« a ne, kao u drugim zemljama, »tupima« — ustanovljava se jedino posredstvom »učene« teorije o znojenju (XIV, 10), kojom se također objašnjava zašto pojedine južnjačke civilizacije odbijaju uživanje svinjetine (XXIV, 26); isto tako, veoma izravna povezanost pasivnosti ili senzual­ nosti s poligamijom uspijeva se uspostaviti na razini manifes­ tne logike bilo pod maskom biologije, temom ranog spolnog sazrijevanja južnjačkih žena (XVI, 2), bilo pod okriljem de­ mografije, već spominjanom temom viška ženske djece (XVI, 4). Učeni diskurs funkcionira kao mreža eufemizma koji omogućavaju društvenom nagonu da se izrazi u društveno prihvatljivoj ili čak odobrenoj formi kakva uživa ugled. Tako se mitska istina, iskazana otprve ali u znanstveno eufemiziranom, dakle prikrivenom obliku — kao opreka između hlad­ nog zraka koji zateže vlakna i toplog zraka koji ih opušta — pedeset stranica kasnije otkriva posve jasno, zahvaljujući »popuštanju« cenzura kakvo dopušta i nameće logika sažet­ ka: »Ne treba se, dakle, čuditi što je narode toplih podneblja njihova plašljivost skoro uvek bacala u ropstvo, niti pak što je narode hladnih podneblja njihova hrabrost održala u slo­ bodi« (XVII, 2). Popuštanje napetosti vlakana, popuštanje strogosti običaja, popuštanje životne snage i muške energije, popuštanje pred jačim: da bi se stvorili društveno prihvatljivi mitovi, dovoljno je, vidimo, omogućiti poigravanje riječima, djelovanje igre riječima, igru riječima. Kao što (francusko) lache znači u isti mah olabavljen, opušten, mekan, slab, plaš­ ljiv tako i većina drugih riječi ima više značenja, a tu su zna­ čenja toliko različita i nezavisna da njihova usporedna upo­ treba, na primjer u dosjetkama, može izazvati iznenađenje a ujedno su toliko srodna da se takvo podsjećanje na jedinstvo može doživljavati kao utemeljeno na umu. Društvenim fantazmima kakve stvara kultivirano nesvjesno pisca osigurani su suučesništvo i podatnost jezika i kulture koji su proizvod istog društvenog nesvjesnog nakupljenog u toku vremena. Montesquieuu ni Aristotel, ni Bodin, ni Chardin, ni velečasni Du Bos, ni Arburthnot, ni Espiard de la Borde, ni svi oni »dotad neznani izvori« što ih učeni ljudi neprekidno otkriva­ ju nisu bili potrebni za to da stvori osnovna načela svoje »te­ 205

orije« o podnebljima:11 dovoljno mu je bilo da crpe iz sebe sama, to jest iz društvenog nesvjesnog koje je bilo zajedničko njemu i svim obrazovanim ljudima njegova doba12 i koje je još i sad izvorište »utjecaja« što su ga oni možda vršili na nje­ ga. Ostaje činjenica da učena tradicija — budući da društve­ nu fantazmu odobrava ili učvršćuje, i jer njezinu izrazu daje autoritet i legitimnost — pripada skupu društvenih uvjeta ko­ ji omogućavaju znanstveni mit, njegovu formu to jest znan­ stveno oblikovan jezik kakvim se on diči, a zacijelo i samo njegovo postojanje. Ali i njegovu recepciju: teško bismo ina­ če razumjeli zašto nijedan od tolikih komentatora nije ni po­ mislio na to da analizira specifičnu logiku »znanstvene« mi­ tologije koja je osobito lako uočljiva u teoriji o podnebljima, ali je na djelu zacijelo u cjelokupnom D uhu zakona:'3 pod­ ložnost i susretljivost kakve zahtijevaju legitimna djela udru­ žuju se sa slabljenjem logičke budnosti, primjetnim svaki put kada dolazi do izražaja društveno nesvjesno,14 i na taj se na­ čin isključuje mogućnost da se kao objekt znanosti tretira ono što se prikazuje kao objekt kulta i subjekt znanosti. 11. Iscrpan popis »izvora« nalazi se napose u: R. Mercier, La theorie des climats des »Reflexions critiques« a »l’Esprit des lois«, R evue d'histoire litteraire de la France, 53. godište, siječanj—ožujak 1953, str. 17—37 i 159-174. 12. »Ako je u to doba postojala zaista popularna teorija, jedna istina koju su gotovo svi prihvaćali, onda je to bila teorija o utjecajima klime i tla na zdravlje, na individualnu i kolektivnu sreću, na oblik političkih režima, na privatno i javno zakonodavstvo.« (A. M erquiol, loc. cit.). Sama logika uče­ nog licitiranja, koja nagoni na neprekidno proširivanje svijeta »izvora« (ili »utjecaja«), postavlja — sociološki jednako tako neum jesno — pitanje »ori­ ginalnosti« (usp. npr. P. Verniere, loc. cit., str. 82). (Oni isti kom entatori koji prim jećuju da M ontesquieu može ideje koje su već bile formulirane prije njega prikazivati kao svoje vlastite, prešutno daju status »izvora«, dakle iz­ vorišta »utjecaja«, svakom djelu koje sadržava misao blisku M ontesquieuo vim idejam a a nalazilo se u njegovoj biblioteci.) 13. Možemo se zapitati ne pripada li istom tipu i načelo organskog je d in ­ stva — koje mnogi navodno prepoznaju u D uhu zakona i o kojemu svjedoče očite veze između teorije o režimima (napose o despotizm u) i teorije o pod­ nebljima (i brojni drugi suodnosi, u vezi s položajem žena, s osvajačkim pra­ vom, itd.) — i nije li »teorija« o podnebljim a racionalna — mitska — osno­ va cjelokupne M ontesquieuove »teorije« (usp.: »M oć podneblja veća je od svih drugih moći«, XIX, 14). 14. Dovoljno je baciti pogled na kasnije sljedbenike teorije o podnebljima — od Škole za društvenu znanost, čiji su zastupnici Le Play, A. de Preville,

206

Autor Duha zakona zavređuje dakle da se njegovim ime­ nom nazove posve osobit efekt simboličkog nametanja kakav se proizvodi na taj način što se projekcijama društvene fan­ tazme ili prekonstrukcijama predrasude superponira privid znanosti koji se postiže transferom metoda ili operacija neke razvijenije ili, jednostavno, uglednije nauke. Taj efekt nije nepoznat ni fizici ni biologiji15 a izuzetno plodno tlo našao je u društvenim znanostima, gdje sada već postoje nebrojene »teorije« dobivene mehaničkim oponašanjem biologije i, osobito, fizike16.

H. de Tourville, P. Bureau, P. Deschamps i E. Demolins, do Škole političkih znanosti i do njezinih bavljenja političkom geografijom, od Ratzelove Anthropogeographie do Geopolitik — da bi se nazrela (politička) utemeljenost pristajanja uz jednu »teoriju« čija je posljedica, između ostalog, brisanje po­ vijesti svođenjem historijskog determinizma koji ostavlja mjesta za povijes­ nu akciju, na fizikalni determinizam, koji zahtijeva prihvaćanje ili opravda­ vanje uspostavljenog poretka (a takvu funkciju, uostalom, Montesquieu i pridaje principu fizikalnog determinizma: »Zakon koji se sa stajališta teorij­ skog razuma čini nepravednim, i čije bi popravljanje moglo postati poželjno u ime prirodnog prava, zapravo je proizvod dugog niza uzroka i posljedica; on je u uzajamnom odnosu s mnogim drugim zakonima; mijenjati taj zakon značilo bi suprotstaviti se u isti mah i općem duhu nacije; i stoga bi teorijsko optimalno rješenje bilo politička greška. Bolje je dakle odreći se apsoluta pravde da bi se očuvao tradicionalni poredak, ma bio on i nesavršen.« J. Starobinski, op. cit., str. 86—87). 15. G. Canguilhem, Ideologic et rationalite dans I histoire des sciences de la vie, Pariz, Vrin, 1977, str. 39 43. 16. Kao doprinos patologiji duha može se čitati rad Wernera Starka, The Fundamental Forms o f Social Thought (London, Routledge and Kegan, 1962), gdje se prikazuju izvjesne nakazne forme organicizma (Bluntschli, Schaffle, Lilienfeld) ili mehanicizma (svakako Pareto, ali i Carey, Lundberg, Dodd itd.). A u istoj optici i studija što ju je napisala Cynthia Eagle Russetl. The Concept o f Equilibrium in American Social Thought, New Haven, Yale University Press, 1966.

207

KAZALO IMENA I POJMOVA Adom o 154 Althusser 141, 1 77-196 Austin 6 0 -6 4 , 8 9 -1 0 2 , 113, 129 autoritet, v. kapital (simbolički), performativan Bachelard 147, 156 Bahtin 17, 79 Balibar 177-196 Bally 68 Beauvoir 175 Benveniste 19,61,91, 117 Bernstein 34 Berrendonner 61, 67 Bloomfield 24 Bois (P.) 118 Brunot 25, 42 Canguilhem 207 Cassirer l“63 cenzura 65—68, 74—75, 77—78, 81, 143-175 Chartier 198 Chomsky 7, 8, 22 Comte 2 1 -2 2 Condillac 27 Cornulier 60 čitanje 173-175 Davy 2 8 -2 9 denegacija, denegiranje 130—131, 150-151, 156, 170 distinkcija, v. odstupanje, dobit, stil. vrijednost

dobit (distinktivna, razlikovna) 3 7 -3 9 , 50, 52, 53, 56, 59, 66 anticipiranje dobiti 64—66 doksa 128, 131-134 Ducrot 62 Durkheim 29, 106, 110 Encreve 37, 48 e p o k h S 128 eufemizam 6 7 - 6 9 ,7 4 - 7 7 , 133, 143, 150 fakultativno 37—56 Flaubert 142 forma 63, 6 6 -6 8 , 69, 7 4 -7 6 , 95, 151, 164—167; (v. cenzura, eufe­ mizam) Frege 19 Freud 143„ I 51 George 163 Gourou 198 gramatika (inkorporirana) 45 granica (limit) 103— 104, 109—110, 115—142; (v. regija) grupa 121-131, 133—135; (v. klasa) Habermas 22, 91, 165 habitus (jezični) 14, 26, 32, 57, 58, 64, 6 7 -6 8 , 7 0 ,7 1 -7 2 Halbwachs 166 Haugen 42 Heidegger 142, 146—175 hereza 128—130 hiperkorektnost 47—48, 72, 112

209

hipokorektnost 47—48. 112: (v. su­ sretljivost) Hum boldt 29 identitet, v. grupa im enovanje 85—86, 108— 109; (v. uvreda, perform ativan) instituiranje 60—63, 85—86, 1 0 3-114, 121-122 iskazivanje (rad iskazivanja) 130 Jaspers 149 Jiinger 150, 161, 163 Kant 7, 19, 142 Kantorowicz 63, 111 kapital, jezični 32, 37—38, 40, 45, 51—56; (v. kom petencija, pefformativan); simbolički 59—63, 87, 93, 11 7 -1 1 9 , 1 2 9-130, 171, 188 klasa (društvena) 133— 135. 136-137 kolizija (stilistička) 70 kompetencija 55—56; (v. kapital, habitus) konkurencija (konkurentska borba) 49 korektnost 43, 65—67, 72; (v. hiperkorektnost, hipokorektnost) kurtoazija 68; (v. uljudnost) Labov 33, 34, 75, 76, 77 Lacan 157 Lakoff 7 4 - 7 5 Laqueur 163 Lattim ore 109 Leibniz 136 limit (granica) 103— 105, 109— 110, 115— 138; (v. regija) liturgija (kriza liturgije) 95—102 magija 106, 109; (v. perform ativan) m anifestacija 120— 121; (v. oficije­ lan, očitovanje) Marcel 131 Marx 25, 109, 134, 141, 177-2 0 0 mijenjanje jezika 45—50

210

M ilner 86 ministerij 63, 87, 101 m itologija (»znanstvena«) 1 97-207 M ontesquieu 142, 197—206 M ounin 16 muškost 77—80 Myrdal 136

124,

Nicod 147 Nietzsche 141, 158, 168, 178, 192 obred(ni) 59, 86, 93, 103 -1 1 4 očitovanje 129; (v. m anifestacija, oficijelan) odstupanje 36, 49; (v. raskorak) ortodoksija 132— 133, 168; (v. doksa, hereza) Pascal 63, 141 perform ativan 55, 59—64, 86—87, 8 9 -1 0 2 , 113, 1 1 9-121, 128, 135; (v. kapital) Platon 107 pogrda 78, 108; (v. uvreda) Poincare 103, 110 političko djelovanje 17— 19, 127 -1 3 8 polje, jezično 45—50; književno 40—50; (v. cenzura, tržište) Popper 136 portparol 63, 65, 87, 89,91, 107, 113, 144, 166; (v. ministerij) pravo 19 predstavljanje 86—87, 89, 99, 105, 1 15-138 predviđanje 128, 133— 138 prihvatljivost 64—65, 71—72, 76 priznavanje 31, 33, 46—47, 53, 5 5 -5 6 , 5 9 -6 0 , 63, 67, 127, 131; (v. kapital, simbolički); raskorak između priznavanja i poznavanja 4 6 - 4 7 , 55, 73, 9 5 -1 0 2 , 119 Q uem ada 42 raskorak 54; (v. odstupanje)

Reboul 118 Recanati 61 regija 115-126, 197-207 religija 1 7 -1 9 , 9 7 -1 0 1 Richardson 171 Ringer 164 Ruwet 86

tijelo (tjelesni heksis) 72, 76—78 Trubeckoj 47 tržište 14, 31, 37, 5 1 -8 1 , 141; unili kacija tržišta 30—33, 57 Turner 103

Sartre 162, 175 Saussure 7, 8, 2 2 -2 3 , 34, 36, 38, 89, 150 Schmitt 150 Schopenhauer 112 Schramm 64 služben (oficijelan) 23- 26, 53 —5N. 62, 66, 70, 74, 76, 86, 87, 91, 139. 144 Spranger 164 Starobinski 204 Stem 163 stil 15, 36,43, 48, 49, 52, 80, 91, 141 artikulatom i stil 77—80 Stirner 141 šublimiranje 154; (v. eufemizam) susretljivost 53—54, 57, 67. 111-112

teorija (učinak 133-137

teorije)

86,

uljudnost 80, 113; (v. kurtoazija) uobličavanje 65—66, 67 —6S. 74 _ 7 5 , 144-146, 153, 164-16" (v. cenzura, eufemizam) uvreda 61—62, 64, 86; (v. pogrda) Van Gennep 103 »važni« jezik 59, 63, 141, 177—196 Vandryes 16 vjerojatnost 136— 138 vjerovanje, v. priznavanje vrijednost (distinktivna, razlikovna) 15, 36, 4 3 -4 4 , 49, 5 1 -5 2 , 54, 57. 70, 80, 162 Weber 19, 58, 129, 171, 174 W horf 29 zastrašivanje 32, 70—71 znanstvenost (retorika znanstvenosti) 133, 197-207

128, žene (i jezična djelatnost) 31, 73, 80

211

Pierre Bourdieu ŠTO ZNAČI GOVORITI Izdaje Izdavačka kuća »NAPRIJED« Zagreb, Palmotićeva 30 Za izdavača RADOVAN RADOVI NOVIĆ Korektura BLAŽENKA TRŽAN Likovna oprema RATKO JANJIĆ-JOBO Tehnički urednik IVAN TRŽAN Broj MK 1992-19 ISBN 86-349-0309-5 Tisak i uvez »HRVATSKA TISKARA« Zagreb, 1992. Naklada 2500

Sigmund Freud: Budućnost jedne iluzije Muradif Kulenović: Metapsihologija, nastranosti, osobitosti Sigmund Freud: Pronađena psihoanaliza Roger Bastide: Sociologija i psihoanaliza Ernest Becker: Poricanje smrti Peter E. Sifneos: Kratka psihoterapija Branko Pražić: Crtež i slika u psihijatriji Heinz Kohut: Analiza sebstva Norman O. Brown: Život protiv smrti Alfred Lorenzer: Intimnost i socijalna patnja Julia Kristeva: Moći užasa Sandor Ferenczi: Thalassa — Teorija genitalnosti Richard Sennett: Nestanak javnog čovjeka Georges Devereux: Ogledi iz opće etnopsihijatrije Pierre Bourdieu: Što znači govoriti

Andre Green: Narcizam života — narcizam smrti Mahler, Pine, Bergman: Psihološko rođenje ljudskog čeda Anna Freud: Ja i mehanizmi obrane Rudolf Arnheim: Novi ogledi o psihologiji umjetnosti Helmut Dahmer: Libido i društvo Serge Lebovici: Dojenče, majka i psihoanalitičar Paul Ricoeur: O tumačenju — ogled o Freudu