Stranac Analiza

Analiza djela: Balša Božović IV - E

“Stranac” Alber Kami

- O piscu Alber Kami je bio francuski pisac, filozof i novinar. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Poznat je po svom karakterističnom stilu pisanja i tematikama svojih djela. Čitav njegov opus temelji se na ideji apsurda ljudske egzistencije. Modernog čovjeka naziva bludnim, ciničnim monstrumom, a kao suprotnost svijetu današnjice izdvaja antičku Grčku, koja je: “U svemu znala naći pravu mjeru.” Iako je često povezivan sa egzistencijalizmom, Kami je odbijao tu povezanost. Preferirao je da se na njega gledao kao na čovjeka I mislioca, a ne kao na pripadnika neke ideologije ili škole misli. 1945. godine odbija da bude svrstan u poklonika bilo koje ideologije. U svojim djelima, Kami se bavi čovjekom I ljudskom egzistencijom; traga za smislom čovjekovog postojanja. U životu vidi apsurd, besmisao, čovjeka koji iskazuje svoje nezadovoljstvo ovozemaljskim svijetom. Suština njegovog najčitanijeg djela “Stranac”, objašnjena je u eseju “Mit o Sizifu”. Pored “Stranca” napisao je I “Srećnu smrt”, “Kugu”, “Prvog čovjeka” u formi romana. Za života je napisao I tri drame : “Nesporazum”, “Kaligula” I “Opsadno stanje”.

- Književni rod – Epika - Književna vrsta – Roman - Vrijeme i mjesto radnje Vrijeme odvijanja radnje nije tačno navedeno. Većinom se radnja odvija u francuskom gradu Alžiru, na različitim mjestima.

- Jezik I stil djela Jezik I stil Kamijevog “Stranca” su potpuno savremeni, u skladu sa vremenom u kojem je napisan.

- Tema djela Tema Kamijevog Stranca bi se suštinski mogla svesti na tok života jednog čovjeka odavno tuđenog od svijeta, njegovu spoznaju svoje vrijednosti i smrt kao posljedicu.

- Ideja djela Kami u svom djelu „Stranac“ prikazuje apsurd ljudske težnje jasnoći i smislu u svijetu koji ne nudi ni jedno od to dvoje. Da bi se početna filozofska ideja „Stranca“ razumjela, poželjno bi bilo uvesti se u priču njegovim objašnjenjem u „Mitu o Sizifu“. Kami ovim djelom naglašava da je ljudska sreća prolazna i da je ljudski život smrtan, te da sreću u smrtnom postojanju treba cijeniti. Ovaj konstantan dualizam se naziva paradoks apsurda. Po Kamijevom mišljenju, u svijet ljudi, suočen sa žudnjom za jasnošću, jedinstvenošću i bliskošću, čovjek ostaje stran. „Stran samom sebi i svijetu“ – takav je čovjek i takva je njegova situacija. Kamijev paradoks apsurda se razlikuje od uobičajenog apsurda zbog svoje složenosti. „Živiti više, a ne bolje.“(„Mit o Sizifu“)

- Kratak sadržaj (fabula djela) Roman “Stranac” Albera Kamija je podijeljen na dva dijela. Prvi dio slika život glavnog junaka Mersoa, njegovu svejednoću postojanja I tužno beznadežno koračanje kroz život. Merso treba da izaziva potpunu antipatiju kod čitaoca svojim reakcijama na postupke u važnim životnim momentima (ja sam se više puta našao u situaciji, tokom čitanja, gdje se poistovjećujem sa njim, dok znam da su te stvari pogrešne prema nekim društvenim normama). U prvom dijelu romana, koji ima šest poglavlja, na početku se javlja smrt Mersoove majke, njegov odlazak u selo u kojem je starica preminula, njena sahrana… Merso svojim postupcima ujedno zgrožava ali ujedno i oduševljava pojedine ljude oko sebe. Sledeći dan već uspijeva da iskoristi na svoj način: odlazi na kupanje gdje stupa u vezu sa bivšom koleginicom Marijom. Opisuje svoj odnos sa komšijama: Salamanom teškim starcem koji za sobom vuče starog psa, maltretira ga, vrijeđa I tuče; Ramonom – čovjekom niskih moralnih vrijednosti koji u Mersou vidi prijatelja samo I isključivo zbog osvete koju zajedno uspijevaju da realizuju prema Ramonovoj ljubavnici. Merso u danima koje provodi sa Marijom I Ramonom osjeća povremene momente sreće (zadovoljstva), međutim, ne toliko dovoljne za njegov jednolični život. Marija ga iskreno voli, ali na njeno pitanje da li je on voli, Merso hladno odgovara da je ne voli, I da to suštinski nije ni važno. Govori da, ukoliko je to Mariji važno, mogu da se vjenčaju. Njegov život teče monotono, bez značajnih potresa I preokreta. Značajan događaj koji prekida ovaj melanholičan I statičan tok odvijanja radnje je Marijin I Mersoov odlazak u vikendicu, kada u toku šetnje po plaži zajedno sa Ramonom I Masonom upada u tuču sa Arapima. Arapi su došli

da se “oduže” Rejmonu za brutalno prebijanje njegove bivše ljubavnice, koja je bila sestra jednog od Arapa. Od tuče se udaljava, međutim, glavni preokret se dešava u posljednjem poglavlju kada se oni na plaži susreću sa Arapima povrijeđenim u tuči. Jedan od njih je držao nož koji na suncu zaslijepljuje Mersoa. Merso u momentu zasljepljivanja iz revolver ispaljuje jedan hitac, a zatim u mrtvo tijelo još četiri. Prvi dio romana završava se Mersoovim riječima: “Tada, opalih još četiri puta u nepomično tijelo, u koje su meci neprimjetno prodirali. I to je bilo kao četiri kratka udarca kojima sam zakucao na vrata svoje zle kobi.” Drugi dio romana se sastoji iz tri cjeline: istražni zatvor I saslušanje (prvo I drugo poglavlje), suđenje I presuda (treće I četvrto poglavlje) I čekanje izvršenja presude (peto poglavlje). Zatvorske dane provodi prilično apatično I jednolično. Opisuju se Mersoova razmišljanja o svom nedjelu, njegovu hladnoću pri pomisli da je ubio nekoga; opisuje se čak I njegovo ispitivanje u istražnom zatvoru, pri čemu sudija za njega kaže da je “ANTIHRIST”. Jednostavnost I armosferu dosadašnje radnje prekidaju Marijine posjete, susreti sa advokatom I sudijom, te isticanje stava o religiji (odbijanjem razgovora sa sveštenikom). Sudskim procesom se dolazi do zaključka o jednostavnosti I beznadežnosti Mersoovog slučaja, gdje on zaključuje da je svugdje samo stranac I da sve teče mimo njega. Svaku situaciju bespogovorno prihvata, hladno I otuđeno, onako kako samo on zna. Dobija smrtnu presudu, prvi put razmišlja o svom djetinstvu, ocu, zakonima I giljotini, pa čak I molbi za pomilovanje ( pritom razmatrajući mogućnosti I prihvatanja I odbijanja molbe). Na kraju se uočava Mersoovo “buđenje” u njegovoj reakciji na susret sa ispovjednikom. Nakon žučnog ispliva emocija Merso se vraća u stanje ravnodušnosti prema smrtnoj presudi, kao I prema svemu u njegovom životu.

- Glavni lik: Merso Nije lako okarakterisati glavnog junaka romana „Stranac“, Mersoa. To je čovjek koji u isto vrijeme pripada i izlazi van društvenih normi. Okolini dopadljiv kao mlad, pametan, povučen čovjek, a sa druge strane nejasan i neshvatljiv do te mjere da se naziva antihristom. Po mnogim svojim osobinama veže se čak i za svog tvorca, Albera Kamija, koji kroz njega opisuje određene autobiografske momente (ni jedan od njih nije upoznao svog oca, ne vjeruju u Boga i protive se instituciji braka). Apsurdnost Mersoove ličnosti ide u krajnosti koje postaju nezamislive: čovjek je koji se na momente čini kao nezainteresovan za sve ljude oko sebe, pa čak i za smrt rođene majke, pritom misleći na samoga sebe, ali ubrzo, sljedećom značajnom situacijom u svom životu (ubijanjem jednog od Arapa) dokazuje suprotno – nezainteresovanost za sebe i rješavanje određenih pitanja koja ga se tiču. Njegova iskrenost privlači pažnju kritičara od momenta publikacije djela. U karakterizaciji Mersoove ličnosti posebnu teškoću predstavlja značenje izvjesnih crta u njegovom psihološkom portretu. Iskrenost njegove ličnosti se javlja u specifičnim kontekstima. On je, naime, „iskren“ uglavnom u onim momentima kada to ide najčešće na njegovu štetu u cilju da se pokaže u što rđavijem svjetlu. Osim toga, njegova iskrenost često ima, manje ili više prikriven, ciničan ton. Dobar primjer ove vrste apsurdnog cinizma jeste njegova izjava u prvom poglavlju:

„Sva normalna bića žele manje ili više smrt onih koje vole.“ Ovaj aforizam pokazuje njegovu otvorenost I spremnost da u svakom momentu izgubi sve što je elementarno, a pritom da osnaži sve rđavo u svojoj ličnosti. Indiferentnost Kamijevog junaka je samo prividna, što se uviđa onog momenta kad on odbija poslodavčevu ponudu – odbija posao u Parizu, ostaje da živi svojim jednostavnim I uobičajenim životom. Njegovu indiferentnost u ovom smislu nalazimo I u svim većim odlukama koje Merso donosi, a najbolje onda kada pristaje da se oženi Marijom – prihvata brak do kojeg mu nije stalo. Psihološki karakterisano – pred sobom imamo lik čovjeka specifičnog oblika neurotičnog mentaliteta. Otuda bi odnos psihološkog I filozofskog portreta glavnog junaka imao naročit smisao. Iz perspective neurotičnog profila Mersoovog lika filozofija apsurda dobija izrazito emotivnu boju. Kami nije zamislio Mersoovo ponašanje kao rezultat neke čiste logike, već “logike” apsurda. Pritom, sve karakteristike Mersoovog lika imaju sasvim određen psihološki kontekst. Jedina mračna tajna njegove ličnosti u romanu koju ni sam nije spoznao bilo je pucane u Arapina tj. “vremenski razmak između opaljivanja prvog I drugog metka”. Posebna se pažnja obraća na motiv svjetlosti u romanu: pominjanje iste vrste svjetlosti na sahrani svoje majke I u momentu ubistva Arapina. Naime, rijetki momenti izrazite svjetlosti takođe prikazuju apsurd njegovog stanja uma I opšte atmosphere koja vlada u romanu. Apsurd svjetlosti se krije u tome što Mersou, faktički, nosi nesreću, umjesto očekivanih srećnih momenata koje uopšteno povezujemo sa ovim motivom. Zanimljivo je pored ubijanja Arapina – zslijepljivanje Mersoa koji u tom momentu puca jednom, a zatim, kada vidi mrtvo tijelo, puca još četiri puta.

- Citati iz djela “To nije ništa značilo. Na svaki način, neko je uvek pomalo kriv.” “Odgovorih mu da se život ne može nikad promijeniti I da u svakom slučaju jedan vrijedi koliko I drugi…” “Pa lijepo, umrijeću, dakle. Prije ostalih, očigledno” “Izgledalo je kao da cijeli događaj razmatraju van mene. Sve se odvijalo bez mog učešća. Krojili su mi sudbinu ne pitajući me za mišljenje.” “Nisam voleo da me iznenade. Kad treba da mi se što dogodi, više volim da sam na to spreman.” “I da se samo sve završi, samo da se osjetim manje sam, preostaje mi da poželim da na dan svog pogubljenja bude mnogo gledalaca I da me dčekaju sa povicima mržnje.” “Bi mi jasno da sam poremetio ravnotežu dana I onu vanrednu tišinu plaže na kojoj sam bio srećan. Tada opalih još četiri puta u nepomično tijelo, u koje su meci neprimjetno prodirali. I to je bilo kao četiri kratka udarca kojima sam zakucao na vrata svoje zle kobi.”

“Tada sam shvatio da bi čovjek koji je živio samo jedan dan mogao bez muke da živi sto godina u zatvoru. Imao bi dovoljno uspomena da mu nikad ne bude dosadno. To je donekle nešto vrijedjelo.”